Hvala Bogu, premijer nam od utorka mirno spava. I ubuduće će snivati k’o beba. Snove mu neće remetiti ništa. Agencije ne mjere popularnost saborskih zastupnika, a ako to i učine, neće se moći komparirati s njim. Leko, što se novinarima k’o Papa s prozora obraća, bit će na mukama. Stres visoke razine, kojemu je dvije godine bio izložen premijer zbog kontinuirane popularnosti ministra nepopularnoga resora i odluka, ne bi čovjek ni Tomici Karamarku poželio. O tom se Liniću pričalo kao da je on na čelu Vlade. Takva je presija tražila radikalna rješenja. Rezove. Pedesete su tu za vratom premijera. Andropauza kuca na vrata. Trbuščić raste od restača “Tača” i drugih restača, a rezultata nema, pa nema.

 

Nitko o njemu više ne piše k’o o najmlađem premijeru, buntovnome dečku s Trnja sinjskih korijena koji se zna i potući kad zatreba. Plave oči i Rektorova nagrada više ni suprugu ne impresioniraju. Svi bi rezultate. Krpelji. Baš su dosadni. Prozivaju. Veličaju Linićeve poteze. Morao je nešto poduzeti. Stres je prerastao u neurozu, u fobiju.

Prvo se uputio na konferenciju za novinare da neupućenom puku objasni kako je smjena Slavka Linića jedini lijek za njegove neizdržive patnje. Ne trebaju dokazi. Dovoljno je u govoru upotrijebiti osobnu zamjenicu ” ja” u svim padežima i pokoju posvojnu tipa “moj”… Pa smo onda slušali i nismo vjerovali vlastitim ušima:”ne uživa moje povjerenje”, nije poslušao “moj naputak”, “meni je potpuno neprihvatljivo”, “obrazloženje me ne zadovoljava”. Samo ja, pa ja, meni, mene, me… Nigdje nas, jao si nama s premijerom koji smjenjuje gađajući uništa

 

U glavi, a bogami i u medijima, neprestano je bubnjalo: Milanović uništa, Linić u sridu! Milanović uništa, Linić u sridu! ‘Ajde da je gađao u jedan,  udva, još bi  mu oprostio, ali kud u sridu? Prijeti porezom na dividendu, na nekretnine, kafići i restorani moraju izdati račune i za mineralnu, a on  opet najpopularniji. Grobničan slavodobitnik! To ne ide. Nije, brate, pravedno!

 

Stoga se dečko sinjskih korijena dosjetio jada i vratio u dane kad se znao i potući. Hrvati su satrli Tatare na Grobničkome polju (Linić, onako nabijen, sigurno je tatarske krvi) i krenuo u boj, u boj za san svoj. Prvo se, kao što je i red, uputio na konferenciju za novinare da neupućenom puku objasni kako je smjena Slavka Linića jedini lijek za njegove neizdržive patnje. Ne trebaju dokazi. Dovoljno je u govoru upotrijebiti osobnu zamjenicu ” ja” u svim padežima i pokoju posvojnu tipa “moj”…

 

Pa smo onda slušali i nismo vjerovali vlastitim ušima:”ne uživa moje povjerenje”, nije poslušao “moj naputak”, “meni je potpuno neprihvatljivo”, “obrazloženje me ne zadovoljava”. Samo ja, pa ja, meni, mene, me… Nigdje nas, jao si nama s premijerom koji smjenjuje gađajući uništa.

 

Nije nam potrebno objasniti u čemu je to Linićev grijeh. Zašto je raditi (pa onda moguće i griješiti) loše? No i najlakovjerniji i najgluplji među nama shvatili su da prva osoba, to jest premijersko “ja”, trpi strašne duševne boli, jer se “on” oglušuje o naputke, lojalan je suradnicima, luđak provodi Zakon o predstečajnoj nagodbi koji je Sabor donio, puni proračun, al’ ne čita premijerove misli (užas) kao drugi visokopozicionirani esdepeovci. Mjesecima odbija  povući se sam, pa ga zato valja u trku skinuti s pozicije koju uspješno obnaša.

 

Dugotrajna neposlušnost, pogubna po esdepeovsku mladež, osnažuje onu crvenu riječku bandu, ali ponajviše je štetna po premijerovo zdravlje. Hajde da je neposlušan i neuspješan. To prvi čovjek Vlade može podnijeti. Takav je i sam!Ali ta visoka pozicija na ljestvici popularnosti, ta omiljenost ministra nepopularnog resora ne da mu mira, ne da mu spavati, sanjati o tome da će ga narod opet voljeti zbog plavih očiju i Rektorove nagrade.

Zbilja su nezajažljivi ti hrvatski birači. Ne znaju uživati u malom – plavim očima i vješto upotrijebljenim osobnim zamjenicama. Nek’ oni probaju smijeniti ministra s jednom osobnom i jednom posvojnom zamjenicom, a bez i jedne brojke

 

Ne možda odmah, već jednom kad kriza nekim mirakulom prođe. Njegovi poslušni ministri ga dnevno uvjeravaju kako se “čuda događaju” i da nije na njemu i njima da rade kao Linić po cijeli dan, već da strpljivo čekaju i obredno peru ruke od svega i svih – od nezaposlenih, kreditima osiromašenih, bolesnih, od onih koji im predbacuju skupe automobile i putovanja – pa da se onda nakon nekog vremena lijepo vrate u opoziciju i opet glume socijaldemokrate u saborskim klupama.

 

Kod premijera je to već opsesivno-kompulzivni poremećaj. Povazdan mantra mani pulite, mani pulite, mi smo drugačiji, mi smo drugačiji, mani pulite, čiste ruke, kao da Vladu vodi na Siciliji ili Sardiniji …

 

Ako bude uporno ponavljao, recimo pet puta dnevno, povjerovat ćemo i mi – uvjeren je. Predsjedništvo SDP-a, čak i onaj ratoborni dio, uvjerio je za dva-tri sata. Čiste ruke su mu kaže važnije i od izbora. Vjerujemo. Svojski se od utorka trudi da na ovim za dvadesetak dana nitko misleći ne zaokruži listu njegove stranke!

 

Potpuno je logično da političari ne žele dobiti izbore ni ove za Europski parlament, ni one naše za godinu i pol. Tko je vidio pobijediti. Kome još to treba? Škodi mentalnome zdravlju (vidi sliku premijera)! Ti nezahvalnici te prvo izaberu, onda ti formiraš Vladu, a onda bi tvoji birači rezultate. Hoće ih i oni bezobraznici koji ti nisu dali glas. Žele radna mjesta. Brodske linije i vlakove. Penzije, plaće, bolnice, škole, ceste…I za dvije i pol godine podrška ti padne na stranačke kolege i rodbinu, na 23 posto, a 77 posto je protiv.

 

Zbilja su nezajažljivi ti hrvatski birači. Ne znaju uživati u malom – plavim očima i vješto upotrijebljenim osobnim zamjenicama. Nek’ oni probaju smijeniti ministra s jednom osobnom i jednom posvojnom zamjenicom – bez i jedne jedine  brojke. Skinuti ministra gađajući uništa!