Dobro sam zapamtio lekciju koju mi je u jednoj od davnih Emisija opće prakse na Hrvatskoj televiziji očitao Igor Mandić. Razgovarali smo o nastupu najpopularnije hrvatske estradne pjevačice na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci i ja sam izrekao njeno ime: Severina. Mandić mi je na to odbrusio da on s dotičnom pjevačicom [Read more…]
Karamarkova prepisivačina
Hrvatski političari vrlo rijetko spominju kulturu, a ravnodušnost politike prema kulturi nije samo stvar dojma, nego egzaktnih brojki u državnom proračunu Republike Hrvatske.
Utoliko bi nepravednije bilo olako i ravnodušno prijeći [Read more…]
Oporavak u Lisinskom
U posljednjoj se kampanji, u oba kruga predsjedničkih izbora, u Hrvatskoj utvrdio običaj da stranački i ostali navijači nakon svake dvije-tri rečenice prekidaju govore svojih miljenika aplauzom i ovacijama. Štoviše, običaj je već pretvoren u pravilo, osobito kada govori nisu namijenjeni samo publici u nekoj dvorani, nego i televizijskom auditoriju. [Read more…]
Uzvišeni smisao svijeta
Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.
Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.
Naš? Da, naš!
Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.
Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju. Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije
Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.
Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: ”Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”. Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.
Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.
Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani.
Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.
Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet.
Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.
Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu
Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.
Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.
I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.
A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.
Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.
Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.
“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene”
Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:
“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.
Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.
Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:
“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”
Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
ZA DOM SPREMNI
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
RATA MI DAJTE
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
IZBORI
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
GOTOVINA I TUNE
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.
Opera o Hrvatskoj budućnosti
Ja ne očekujem da mladi Palestinci i Izraelci, Arapi i Židovi koji sviraju u istom orkestru počnu isto razmišljati o politici, povijesti i budućnosti. Ali, od svih njih očekujem i zahtijevam da se slože o načinu na koji treba svirati Beethovenove simfonije.
Tako je prije dvije godine u Dubrovniku govorio veliki glazbenik i humanist Daniel Barenboim, osnivač i dirigent orkestra u kojem sviraju mladi Židovi i Arapi. Barenboim je bio spreman prošlog ljeta dovesti taj orkestar u Hrvatsku. Nažalost, za to gostovanje nije bilo novca, ali slične suradnje ni na ovim našim prostorima ne manjka. Više nije nikakvo čudo kada jedni uz druge ili jedni za druge sviraju Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci… Zagrebačka je filharmonija i ove godine već gostovala u Beogradu, Beogradska u Lisinski dolazi 26. svibnja.
No, ako bismo sudili prema ponašanju i govoru istaknutih političara, raspravama u Saboru i javnim diskusijama o politici i osobito bližoj povijesti, tada bismo morali zaključiti kako je najveće čudo kada se oko istog posla ili partiture složno okupe i međusobno surađuju sami Hrvati.
Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?
Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?
Kada se u nevolji moram obratiti nekoj službi ili djelatnosti u kojoj ovisim o ljudima i njihovom znanju, razumijevanju, susretljivosti i dobroj volji, redovito nemam prigovora. Naprotiv! Svako malo doživim iznenađenje, netko me svojom uslugom, ljubaznošću, savjesnošću, pa i čistom dobrotom podsjeti na ono u što vjerujem i što uporno ponavljam: narod kao narod nije ni loš, ni lijen, ni nesposoban, a ponajmanje je glup.
To mi potvrđuju i posljednje ankete o raspoloženju biračkog tijela. Ugled HDZ-a i dalje je nisko jer i nije bilo nikakvog razloga da poraste. Ipak, Tomislav Karamarko i dalje tvrdoglavo pokušava sebi i svojoj stranci podići ugled rasipanjem ispraznih floskulama o domoljublju. Bezočan primjer takvog ponašanja bio je jedan od komentara nakon nepravomoćne presude HDZ-u za udruženi kriminal. “Nema se što HDZ ispričavati onima koji nisu ni željeli hrvatsku državu”, rekao je tada Karamarko.
Dakle, mi smo je željeli, mi smo je i pokrali, pa šta! Zamislite kako bi tek bilo da su nas potkradali oni koji hrvatsku državu nisu ni željeli. Zamišljate li? Je li vam odjednom od takve pomisli još teže? Meni nije.
No, još bolji dokaz narodne mudrosti je najnovije strmoglavljivanje ugleda i povjerenja koje kod birača u sve manjoj mjeri uživa i SDP. I njihova je crta završila gdje joj je i mjesto, tamo dolje, ne u Australiji, nego uz HDZ. Čak i jednu recku ispod.
Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa
Stranka i koalicija na vlasti ne mijenjaju način ponašanja i vladanja svih dosadašnjih vlasti u Hrvatskoj: prvi i najvažniji kriterij je pripadnost i vjernost stranci i njenom šefu, a onda sve ostalo.
Od parlamentarne demokracije još uvijek nemamo boljeg sistema i zato ga treba što aktivnije koristiti. Nije u tom smislu čak ni loše što sada imamo i ove europske izbore. Većina hrvatskih političara, a osobito velike stranke, na te izbore ionako gledaju kao na mjerenje prolaznog vremena, skupljanje bodova i uzimanje zaleta za one njima važnije parlamentarne izbore. Uz to, mjesta u Europskom parlamentu služe im za poticanje i nagrađivanje unutarstranačke lojalnosti i poslušnosti.
Europski su nam poslovi ionako još izvan svijesti i vidokruga, tamo daleko iza Alpa, pa hajdemo onda i mi građani u istu svrhu iskoristiti te europske izbore: pokažimo najvećim strankama što mislimo o njihovom načinu vladanja i njihovoj nesposobnosti za svakodnevno stvaranje hrvatske države.
Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa. Ali, baš kad ponovo posumnjam u budućnost Hrvatske, ja uvijek naletim na neko novo čudo koje me ispuni nadom.
Jedno takvo čudo događa se ovih dana u Lisinskom gdje je čitav tjedan vladao velik, ali kreativan metež. U dvoranu bi svaki dan, a osobito navečer, nahrupile stotine studenata. Uz pomoć velikih zastora glazbeni podij pretvarali bi u kazališnu pozornicu. Namještali su se reflektori i projektori, iz partera se vadile stolice da bi se smjestio orkestar, raspremalo se i spremalo scenske rekvizite, scenografiju i stotinjak kostima, a sve to studenti su skicirali, nacrtali, a potom i sastavili, sašili, napravili vlastitim rukama.
Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva
Preko 250 studenata zagrebačkih umjetničkih akademija – muzičke, likovne i dramske – te njihove kolegice i kolege s Tehnološko-tekstilnog fakulteta uz pripomoć i budućih arhitekata došlo je u Lisinski sklopiti projekt koji već mjesecima pripremaju i uvježbavaju. U subotu, 29. ožujka, te sljedeće dvije večeri, oni će u Lisinskom izvesti operu ‘‘Orfej i Euridika“ austrijskog skladatelja iz 18. stoljeća Christopha Willibalda Glucka.
Talentom, energijom, oduševljenjem i već prikupljenim znanjem svojih studenata hrane se i njihovi profesori-mentori. Naša svojedobno u Europi velika operna pjevačica Vlatka Oršanić sada svoj umjetnički život nastavlja kroz mlade glasove koje s Muzičke akademije izvodi na pozornicu. Rekla mi je kako se slični projekti odavno rade i u inozemstvu, samo što tamo svaka veća akademija ima puno bolje uvjete i svoju vlastitu pozornicu. Darko Lukić s Akademije dramskih umjetnosti dodaje: “Nemamo novca ni uvjeta, ali imamo njihovu energiju, ali meni je te djece tako žao, pa kome oni danas uopće trebaju?”
Pitanje je, naravno, samo retoričko. Trebaju nam svima, a osobito državi koja i kulturu utapa u lokvama stranačkih interesa. Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva.
Sjećate li se priče o umrloj Euridiki koju svojom ljubavlju, odanošću i glazbom Orfej vraća u svijet živih? Kad pomislite da Hrvatska nema budućnosti, pogledajte oko sebe, pogledajte mlade, pogledajte sami sebe.
Mladi koji znaju napraviti operu i izgraditi kuću surađujući oko onog što je doista važno i bitno, to je Orfej koji nas vraća u život. A bezlični demagozi samo nas guraju sve dublje u grobove. Eno im ih, neka se izvole sami zakopati, a život neka ostave mladima i živima.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).
Predrag Matvejević: ”Nacionalnost postaje važnijom od humanosti”
Piše: Drago Pilsel
Predrag Matvejević rođen je 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Studij romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonni (iz komparativne književnosti i estetike), gdje je također obranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). Predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959-1991). Godine 1991. odlučio je emigrirati i nastanio se najprije u Francuskoj, zatim u Italiji. Na Novoj Sorbonni (Paris III) predavao je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost. Od 1994. do 2008. bio je redovni profesor na slavistici rimskog Sveučilišta La Sapienza. Predavao je kao visiting profesor na raznim sveučilištima: New York University (1982), Ecole des langues orientales (1991), Université catholique de Louvain (2000), Collège de France (1997). Sveučilište u Perpignanu, u povodu šestote obljetnice svoga postojanja, dalo mu je doktorat honoris causa, koji je također dobio na sveučilištima u Genovi, Trstu, na Korzici i u rodnom gradu Mostaru. Najtiražniji je živući pisac iz ovih krajeva. Objavio je knjige: Sartre (esej, 1965), Razgovori s Krležom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987, 2011), Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975, 1977), Književnost i njezina društvena funkcija (1977), Te vjetrenjače (1977, 1978), Jugoslavenstvo danas (1982, 1986, 2003), Otvorena pisma ( 1985, 1986), Mediteranski brevijar (1987, 1990, 1991, 1993,2005, 2007), Istočni epistolar (1995), Gospodari rata i mira (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, 2000, 200l), Druga Venecija (2002, 2003), Kruh naš (2009). Na francuskom jeziku napisao je knjige: Pour une poétique de l’événement (préface de J.-M. Palmier, Pariz, 1979), Le monde ”ex” – Confessions (postface de Robet Bréchon, Pariz 1966), La Méditerranée et l’Europe – Leçons au Collège de France (Pariz, 1998), Les Seigneurs de la guerre (sous la direction de P. Matvejevitch, Paris, 1999), L’Ile-Méditerranée (Pariz, 2000). U Francuskoj su također izišli prijevodi Matvejevićevih knjiga:
Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom
Bréviaire méditerranéen (predgovor Claudio Magris, pogovor de Robert Bréchon, Pariz 1992), Epistolaire de l’autre Europe (Pariz,1993), Entre asile et exil (Pariz 1955). U Italiji su prevođena djela koja su izišla na francuskom i drugim jezicima te, napose, knjige: Il diario di una guerra (s prologom Czeslawa Milosza i epilogom Josifa Brodskog, Napulj, 1995), Fra asilo ed esilio (predgovor Riccardo Picchio, Rim, 1977), Sul Danubio – 2000-2001 (Rim, 1001), “L’Altra Venezia“ (2003, 2008, 2012), Compendio d’irriverenza (interviste curate da Sergej Roić, prefazione di Rossana Rossanda, Lugano, 2001). U Hrvatskoj je dobio godine 2011. nagradu ”Kiklop” za životno djelo. Međunarodni žiri Gariwo dodijelio mu je nagradu Duško Kondor ”za građansku hrabrost”. Mediteranski brevijar izišao je na više od dvadeset jezika. Dobio je u Parizu ”Nagradu za najbolju stranu knjigu 1993”, u Ženevi ”Europsku nagradu Charles Veillon”, u Italiji, među ostalim, nagrade ”Malaparte”, ”Boccaccio”, ”Silone”, ”Marinità” i ”Obiettivo Europa”. ”Druga Venecija” dobila je jedno od najvećih talijanskih priznanja: nagradu ”Strega europeo.” Zašto sam sve to naveo? Zato što postoje ljudi koji su kadri sebi dati pravo da mogu Matvejevića zabranjivati, cenzurirati, omalovažavati. Prepoznat će se.
Gospodine Matvejeviću, jeste li vi jugonostalgičar i trebamo li se plašiti jugoslavenske ideje?
Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć. Da, žao mi je što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno.
Žao mi je što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno
Dakle, nema straha od nove Jugoslavije?
Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena − takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo − materijalne, moralne, povijesne − teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati tuđu. Za sve su svakome krivi ”drugi”. U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom (”prihvatizacijom”, kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema − vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene.
Unatoč svemu moglo se, da je bilo više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo − toliko ljudskih žrtava.
Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.
Vi se ne bojite, dakle, pozivati na bolju prošlost?
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi ”jugonostalgičarom”, izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv ”regija”. Koja? Gdje je?
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi ”jugonostalgičarom”, izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća
Čini se da je kultura ipak prostor gdje ćemo iskrenije komunicirati. Barem je to ono što smo si zadali kao jedan od ciljeva kada smo pokretali ovaj portal. To je ostala naša želja. Teža za ostvariti sada kada nas je napustio kolega Zdravko Zima.
Da, čuo sam to. Jako mi je žao. Ali silno vas podržavam. Ovaj je projekt, ovaj portal, od velike važnosti. Naime, u kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja − saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego − naprotiv − potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. ”Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska”, upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama. Krleža je svojedobno isticao primjere ”stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije, nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha”. Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju?
Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, germanskim, o srednjoeuropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama − a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?
Apsolutno. Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima podčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević − iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo), itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: ”Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin” (godine 1890).
Krleža je svojedobno isticao primjere ”stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije, nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha”
Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam.
Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu Srpska akademija, u Ljubljani Slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban − u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.
Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države − važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga.
Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima. Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama i savezima među njima: Česi i Slovaci su se mirno razišli premda ih je autoritet, neosporan poput Havelovog, nastojao po svaku cijenu odvratiti od takve nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se međusobno udaljuju − zajednička ih je država jedva zadržala u svojim granicama; u Belgiji Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni Velšani, kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i sabrano − u parlamentu su jedni brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom stoljeću; frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, Padania, prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska − i ”regija” također, tj. naša južnoslavenska braća − taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga niti podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat − daj, Bože, da je doista posljednji.
Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj. ”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja? Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica?
Molim da se vratimo pitanju, odnosno značenju jugoslavenske ideje jer je ona bila različita.
U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću. Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka), kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova − da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.
Postoji, kažete, jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.
Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj. ”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj ”oca domovine” Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.
Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planeta – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti
Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje u uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Što vidite na horizontu?
Evropska unija, u koju je Hrvatska ušla nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost. Te riječi ne izgovaram kao utjehu ili opravdanje − tješiti se ne mogu, a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.
Mislim da se trebamo zapitati kakva je humanistička bilanca razdoblja koje je za nama. Čini se da je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama.
Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i ostvari. Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene. Problemi identiteta i individualnosti povezuju se obično s pravima pojedinca i zajednice, dužnostima građanina i društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama kulture i stupnjem njezina razvoja. Iznoseći razne sudove o tome, uputno je upozoriti na stanovite vrlo proširene predrasude.
Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju
Mislite li na one vezane uz značenja identiteta?
Da, ono ima više značenja − kao pojam, obilježje, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini. Drevna je mudrost napominjala: idem, nec unum (identično, ali ne jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one − te civilizacije − ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i očituju. Identiteti kulture − načini života, stavovi, stilovi − teško podnose svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand Braudel upozorio je svoje sljedbenike na to: ”Riječ identitet me na početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke”. Pridjev ”identitaran” u mnogim je jezicima postao pogrdan.
Identiteti se, naučio sam iz povijesti vlastite obitelji i moje osobne, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i opredjeljenja također…
Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju. S tim se suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita protuslovlja: da se na odgovarajući način povežu i usklade komponente mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke, vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj vidjeli smo, uz ostalo, suočenja urbanih i ruralnih identiteta, suprotstavljanje jednih drugima). Posrijedi su, uza sve ostalo, različiti utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju svijest, mentalitet, osobnost − samu kulturu. Postoje, naravno, zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika koje se ne daju lako prevladati i o kojima valja voditi računa: Gradišćanski Hrvat u Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz Istre i iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u Beogradu ili pak prišao Zagrebu.
Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana
Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima suvremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, ”Europejce” koji su zapravo provincijalci s europskoga ruba, “građane svijeta” kojima su strani svjetski uzori. Civilna kultura u izvornom smislu te riječi, čini se, stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja.
Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Poznate su nam gorke šale izrečene u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i netrpeljivost također – valja se upitati jesu li to istodobno i vrijednosti? ”Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog”, opominjao je, davno već, Hölderlin. Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite. Ponavljam jer je potrebno, Matoš je hrabro zapisao: ”Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska.”
Dijelovi nacionalne kulture pretvaraju se često u ideologiju nacije. Vidjeli smo to i u najvećim europskim kulturama, njemačkoj, španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim plaštevima.
Nacionalna kultura nema jednako značenje u svakom razdoblju. Ne mogu se poricati zasluge koje je stekla u povijesti. U današnjem svijetu, njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadržavaju tradicionalne pojmove i kulture i nacije. Prije Francuske revolucije, u kojoj se začelo moderno shvaćanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s manje ili više izraženim osobitostima: pučkim, etničkim, tradicijskim, povijesnim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura preuzimala i širila univerzalne i kozmopolitske obrasce i težnje. Nacije s vlastitom državom imale su više prilike da podupru svoju kulturu i priskrbe joj veću samostalnost nego one koje su bile uključene u tuđe države ili podložne njihovu ustrojstvu. O takvu položaju ovisile su slobode koju su se nudile i ostvarivale. Byron se udaljio od nacije i postao evropskim pjesnikom. Hugo je zagovarao ”evropsku nacionalnost”. Stendhal je nacionalni osjećaj proglasio ”protunaravnim”. Puškin ga je vidio kao jednu vrstu ”poroka”. Za poklonika ”čiste umjetnosti”, kakav bijaše jedan Gustave Flaubert, umjetničko djelo ”nema domovine”. I Marx je sanjao o radničkoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni jednom ni drugom. Umjetnička i politička avangarda mogle su se približiti jedna drugoj na sretniji način od onog koji im odredila povijest.
“Sudari civilizacija” nisu, na žalost, utopija. Vidjeli smo kako predrasude mogu ovladavati rasuđivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje među ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima
Koliko vrijedi nacionalna kultura?
Nacionalna kultura vrijedi u načelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena, može imati i posebna značenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi već spomenuta razlika između posebnosti i vrijednosti. Uočljive je težnja da se sva kultura nacije, ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila, svede na nacionalnu kulturu ili pak da se identiteti kulture izvode isključivo iz nacionalnih identiteta. Tako ograničene kulture stvaraju jednako ograničena mjerila koja ih potvrđuju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su im uputili najveći duhovi nacije. Nacionalna kultura ostaje, dakle, osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadaće više nisu iste kao u vrijeme kad su se počinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeći u međunarodne ”koalicije”, osloboditi sebe samu od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrđuje vlastitu razinu i opravdava svoj poziv. Nacionalne kulture u današnjem svijetu suočene su s odgovarajućim alternativama, ponekad protuslovnim: između angažmana za nacionalnost i svijesti da takav angažman može podčiniti kulturu samoj naciji ili nacionalnoj državi, državnoj ideologiji ili ideologiji uopće.
Dakle, u jednome smo slični, nema dvojbe: vama nedostaje jugoslavenska, a meni latinoamerička kultura…
U višenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji u kojoj smo živjeli i formirali se, koja se raspala na tragičan način i koja se više ne može spojiti u zajedničku državu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici ne bismo smjeli prešutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se prostori nacionalne kulture guše u ideologijama nacije. Na djelu smo zatekli i nemalen broj djelatnika kulture: umjesto da podržavaju civilizacijska rješenja, pristali su na hajke nacionalizma ili kumovali pljačkama. Nisu izostavili ni ditirambi vođama koji snose manje ili veće krivice za ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam dosta pisao. Tako sam shvaćao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopće.
Jugoslavije nema i neće je biti. Što onda?
Zajednička država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, bližim i daljim, napose s onima s kojima je bila povezana naša sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenošenje iskustava, suočavanje stvaralaca i njihovih djela, postali su kriterijima suvremene civilizacije. Oni ničim ne umanjuju identitete i ne ugrožavaju samostalnost nacija. Tko ih ne umije prepoznati i ne želi prihvatiti osuđen je da ponovo živi prošlost, njezin lošiji dio. “Sudari civilizacija” nisu, na žalost, utopija. Vidjeli smo kako predrasude mogu ovladavati rasuđivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje među ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijeđena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili željeli otići. Mi stariji teško se rješavamo zabluda i nerado priznajemo neuspjehe. Čekaju nas, svakoga ponaosob, obračuni s naslijeđem i pamćenjem, s prošlošću koja nam se ponekad čini neprolaznom. S nama samim, takvim kakvim jesmo. Ne smijemo još jednom dopustiti da ”mit i pobjeda nad mitom” poistovjete jedno s drugim. Na to je upozoravao stari Krleža. Želio sam da se, i ovako, makar skromno, ali glasno, njegov glas čuje na kraju našega razgovora.
Hvala vam.
Ja sam vam prijatelj. Ja vas neću iznevjeriti.
Znam.
Branimir Pofuk: ”Potrebniji je glazbeni odgoj nego vjeronauk”
Piše: Drago Pilsel
Koristim priliku da vam čestitam Novu godinu, kao i svima onima koji vas cijene i koji će zbog toga rado pročitati ovaj intervju. A i ne biste bili izabrani kao prva figura koja će se pojaviti na našem portalu u 2014. godini da niste, tako mislim, ne samo pametan, obrazovan, duhovan i odvažan, već i netko tko dobro razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti. Vidm da zbog toga skupljate neprijatelje, koje, kao i ja, valjda, nosite kao ordene. No, dokle kanite ići? Ili ovako: kako vi to poimate vašu komentatorsku ulogu i što ste si zadali kao ciljeve?
Hvala vam na lijepim riječima uz najbolje želje vama i svim čitateljima Autografa. Budući da nakon iskustva proteklih godina ne treba ni od ove nove godine očekivati neka osobita dobročinstva mogu samo poželjeti sebi, vama i svim čitateljima Autografa ustrajnost u nastojanju da sami sebi i svojim bližnjima učinimo život i svijet oko sebe što smislenijim, uređenijim, boljim i sretnijim. Vi ste već samim pokretanjem ovog portala učinili jako puno i ja se ne bih usudio s vama uspoređivati u odvažnosti. U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti. One koji misle drugačije, koji osporavaju moja razmišljanja baš kao što ja dovodim u pitanje i njihove stavove i poglede ne smatram neprijateljima i još uvijek vjerujem u snagu uvjeravanja i odmjeravanja stavova. Naravno, nisam naivan, znam da nažalost ima ljudi doista zatrovanih mržnjom i neprijateljstvom, kao i onih koji svjesno svima nama, dakle čitavom društvu ili nekim njegovim dijelovima žele i čine zlo. Od onih koji to čine zbog vlastite zaslijepljenosti još su gori oni koji to čine zbog vlastitih sebičnih interesa, no takvima je u konačnici najgore sa samima sobom. Zato se više volim kititi prijateljima i ljudima koji me podupiru i potiču u ovome što radim.
U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti
Kao dijete vas je u Križevcima omađijala glazba, i tada ste, s ministrantske pozicije gledali na cilj: za orguljama u koru crkve. Zatim ste proveli godine gimnazije na Šalati, pametno se prilagođavajući potrebama suživota s režimom i društvenim uređenjem SFRJ. Pa ste se snašli i dok ste služili JNA (kao kulturnjak) u Makedoniji, i onda ste se odlučili za svećenički poziv kojeg ste napustili. Ne i glazbu. Zbog čega ste odabrali ono što vam je poziv ali i strast – glazbu? Pokušajte nam približiti taj svijet.
U glazbi sam otkrio smisao, ljepotu i istinu najvišeg reda, ono univerzalno. Kako sam vremenom i sam dospio za orgulje na koru crkve sve sam više otkrivao i svhaćao da mi upravo ta umjetnost govori mnogo više i mnogo snažnije nego propovijedi dolje s oltara. U otkrivanju i stvaranju glazbe u zajedništvu s drugima pronalazio sam mnogo više poticaja na plemenitost i širokogrudnost prema svim ljudima. U sjemenište i gimnaziju na šalati došao sam vođen dječačkom željom da postanem svećenik. Ona me je nakon odsluženja vojnog roka dovela i u na zagrebački Kaptol u Bogosloviju. Tamo mi je jasno stavljeno do znanja velika mogućnost da nakon završenog studija teologije i zaređenja za svećenika mogu računati na nastavak studija glazbe, naravno s naglaskom na crkvenoj glazbi, u Rimu. I onda mi je, za orguljama na crkvenom koru, ali i na koncertima u gradu, postalo jasno da je to mój glavni cilj i da me taj život uz glazbu i u glazbi daleko više privlači nego sam svećenički poziv i da ne bi bilo pošteno ni prema samom sebi, ni prema Crkvi, da postajem svećenik samo zato da bih bio glazbenik. I tako sam napustio Bogosloviju i teologiju i upisao se na Muzičku akademiju. U pripremi za taj prelazak od velike mi je pomoći bio i studij na Institutu za crkvenu glazbu.
Formalno pripadate Katoličkoj crkvi. Je li vam važno i brine li vas da li figurirate kao broj u statistikama Svete Stolice? Kako opisujete to pripadanje ili vašu vjeru i kršćanski identitet?
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin, premda se ni to nije pokazalo dostatnim jer neki pokreti i inicijative u Hrvatskoj iza kojih stoje neke strukture Katoličke crkve, vidjeli smo, vole baratati ne samo są katoličkom, nego i općenito s vjerničkom statističkom većinom hrvatskih građana.
Dakle, nije vam važno ili potrebno određenje ”katolik”. Negdje ste izjavili da imate ozbiljne poteškoće, kako sa prihvaćanjem djela onoga što Katolička crkva uči ili prisiljava da se prihvati, tako i s doživljajem zajedništva s većinom tzv. katolika u Hrvatskoj.
Ja Katoličkoj crkvi dugujem i u svakoj prilici izražavam zahvalnost što mi je prenijela onu jezgru kršćanske duhovne baštine sadržane u prvom redu u Svetom pismu, poglavito u Novom zavjetu. Zahvalan sam i zbog silne kulturne baštine koju je ta vjera nadahnjivala, a Crkva kroz povijest njegovala, poticala i financirala. Međutim, ta kultura se vremenom osamostalila, sazrela i nadrasla samu Crkvu pod čijim je krilom nastajala. To me je također naučila glazba i primjeri iz prošlosti, među kojima je možda najjasniji i najpoznatiji onaj Wolfganga Amadeusa Mozarta. Njega je njegov salzburški knez i nadbiskup tretirao kao lakaja i slugu, a Mozart je kroz svoju glazbu bio jedno od najljepših oživotvorenja božanskog smisla, razuma i čovjekoljublja u povijesti.
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin
Aha, ne robijate crkvenim autoritetima…
Nimalo, zato što ti autoriteti nada mnom već odavno nemaju nikakvu vlast. Oni nemaju i ne nude ništa što meni treba, bez čega ja ne mogu i bez čega bi svoj život osjećao manje vrijednim. Ja na Katoličku crkvu zato gledam izvana i kritiziram je najčešće i najžešće onda kada ona, na temelju statistika koje smo spominjali, počinje polagati neka prava na uređivanja mog života i čitavog društva, odnosno države koja jest i mora ostati sekularna. Žao mi je ljudi koji misle isto kao i ja, ali istovremeno nastoje živjeti kao odana djeca Crkve. Ta ista Crkva nažalost sakramente često koristi kao sredstvo ucjene. Tim ljudima i vjernicima nije lako i njih čeka mnogo teži zadatak reforme iznutra. Tu treba mnogo hrabrosti i odvažnosti, o čemu vi, uostalom, znate i mnogo više od mene. Ali ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist.
S jednim vašim kolegom sa sjemeništa, sisačkim biskupom Vladom Košićem, koji se prometnuo u najglasnijeg člana episkopata, imate poteškoća u komunikaciji. U čemu je problem i što on zamjera vama a što vi njemu?
Glavna zapreka u našoj komunikaciji je različito poimanje domoljublja i uopće uloge nacije i nacionalnog identiteta u onom univerzalnijem kršćanskom i ljudskom. Tu nas je razgovor doveo samo do toga da se složimo da se ne slažemo. Najsažetije bih to nerazumijevanje mogao iskazati ovako: ja biskupu Košiću zamjeram i predbacujem da je premalo kršćanin, a on meni da sam premalo Hrvat. Tu se razilaze naši pogledi i na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Jer, ovo sam zapravo želio kazati: nije istina da više nitko nikomu ne vjeruje, da od zajedničkog napora za smisao nema koristi jer, eto, mi smo mnogima znak pouzdanja, vi ste to mnogima i ja sam među njima.
Ja od razgovora nastojim nikada ne odustati i uvjeren sam da općenito svi mi kao društvo ne smijemo prestati razgovarati. Kad svaki razgovor prestane ili kad se pretvori u jednostrane i isključive optužbe preostaje samo nasilje. Svi mi jedni drugima neprestano nešto značimo, jedni smo drugima znakovi i zbog toga smo svi mi koji javno govorimo ili pišemo snosimo osobito veliku odgovornost za svaku riječ. A te je odgovornosti u našem javnom prostoru sve manje i manje. O iskrenosti da ne govorimo.
Ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist
Nezgodono je ovo pitanje, ali dobra glazba je kao čist pogled. Pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima. Napisao sam jednom: čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu sličnog. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Kakve su vaše oči, što vidite? I kako gledate na svijet?
Sviđa mi se ovo o glazbi kao čistom pogledu iz čistog srca. Glazba je doista u stanju potaknuti u ljudima sve to što nabrajate: nježnost, skromnost, predanost, velikodušnost, mirotvornost, darežljivost, ljubaznost, radost i blikost čovjeka są samim sobom, s ljudima oko sebe i onim vječnim i velikim iznad nas što nas poziva na sudioništvo u toj vječnosti i veličini. Sve te poticaje vjernici bi trebali dobivati iz svoje vjere i iz brige i riječi svojih duhovnika, a meni su upravo zbog svih tih svojstava glazbe najvažniji duhovnici i propovjednici postali Bach i Beethoven. Kada sam svojedobno na Facebooku popunjavao podatke o svom profilu i došao do rubrika o svom vjerskom svjetonazoru i političkom opredjeljenju kao odgovori nametnula su mi se upravo ta dva imena: u prvoj rubrici Bach, u drugoj Beethoven. Predivno logične i racionalne, a opet snažno nadahnjujuće strukture Bachove glazbe meni su odraz božansko stvarateljskog genija u čovjeku. Beethoven na to dograđuje i prometejsku borbenost i pobunjenički zanos.
Hajmo se još malo zadržati na glazbi. Ona me ponese. Idu mi i suze, kao da sam u najsavršenijem stanju molitve. Vjerujem, to znate razumjeti i protumačiti bolje od mene, jer ste glazbeni pedagog. Silno sam se uznemirio kada je tijekom gostovanja Dresdenske kapele u Lisinksom publika krenula žestoko kašljati a i telefoni su zvonili. Ja sam to doživio kao stvetogrđe. Jamčite li da je Bog bliže kada služamo nešto drugo osim Cecu i Thompsona?
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju. Naravno, neki to rade i od dosade ili jednostavno zbog pomanjkanja osjećaja za pristojnost. Znak za uzbunu da nešto odumire je upravo izraz dosade i ravnodušnosti na licima onih koji sudjeluju ili još češće samo prisustvuju nekom ritualu. Vidim to i u koncertnim dvoranama, ali mnogo rijeđe nego kada gledam televizijske prijenose liturgija. I zato doista jamčim i uvjeren sam da bi recimo temeljitiji glazbeni odgoj i obrazovanje koje se sve više zanemaruje u školama, i to ne samo hrvatskim, mnogo više učinilo na oplemenjivanju mladih generacija nego vjeronauk u tim istim školama. Isto vrijedi i za medijski prostor. Ako ste vjernik to možete tumačiti i poticanjem osjećaja blizine Boga, ali dovoljno je već i razbuđivanje i odgajanje ljudskosti, humanističkih vrijednosti i osjećaja koji bi trebali biti i svrha vjerskog odgoja. To je mnogo više od raspirivanja jeftinih, a ponekad i štetnih masovnih osjećaja na koje igra umjetnički nevrijedna glazba za zabavu.
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju
Moj partner na portalu, Zdravko Zima, me podsjeća ovih dana da je Pascal Quignard napisao pamflet protiv klasične glazbe, objašnjavajući da je ona ”jedina koja se mogla prilagoditi organizaciji logora, gladi, oskudici, radu, muci, poniženju i smrti.” Kako gledate na to?
Poznat mi je taj pamflet i ja takve optužbe na račun bilo koje umjetnosti, a osobito glazbe, jednostavno ne prihvaćam jer one ne stoje. To je kao optuživanje ne samog Richarda Wagnera, koji je doista bio antisemit, nego Wagnerove glazbe za Holokaust, baš kao i optuživanje ćiriličnog pisma za velikosrpsku politiku i agresiju na Hrvatsku. U tim situacijama kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj. O tome lijepo i snažno svjedoči i priča koje su svjetski mediji nedavno sjetili u prigodi 110. rođendana Alice Herz-Sommer, praške Židovke, koja je održavajući koncerte u monstruoznom nacističkom pokaznom logoru Terezinu ne samo preživjela, nego i nadvladala to zlo i pomogla mnogim svojim supatnicima da ostanu nezaraženi mržnjom.
Lisinski. Dvorana slavi 40 godina. Je li obljetnica dostojno proslavljena? Što je vama, najintimnije što možete iskazati, ta dvorana?
Prepuna dvorana na svim koncertima za vrijeme trodnevne proslave godišnjice otvaranja Lisinskog najljepši je znak važnosti te dvorane. Ona je za mene hram kojem se, naravno, kao i svim drugim hramovima događaju oskvrnuća, jer živimo u vremenu u kojem je primitivni i gotovo divljački materijalizam daleko izraženiji nego u vremenu koje se danas optužuje za materijalizam, onaj komunističko-marksistički. A ipak smo upravo iz tog vremena baštinili taj kapitalni objekt od presudne važnosti za našu građansku kulturu i duhovnost imanentnu glazbenoj umjetnosti. Utoliko su mi smiješniji oni koji bi danas lustrirali ama baš sve što je izgradio i njegovao sistem pod vodstvom komunista.
Mislim da vam ljudi ponajviše vjeruju jer pobuđujete osjećaj samopoštovanja. Osim svega što radite, skriveno, taj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja sijete po mnogobrojnim domovima kulture širem naše zemlje gdje ste posadili, ne znam koliko, ali ozbiljan broj glasovira i umjetničkih darova. Kako je to krenulo i što slijedi u toj akciji?
To nije moja akcija, ja sam samo kao novinar nastojao što češće pratiti i izvještavati o plemenitom i uistinu prosvjetiteljskom projektu darivanja klavira siromašnim i zapuštenim sredinama po Hrvatskoj koju je započeo i u svojoj 95. godini još i danas je neumorno vodi predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba Šime Šimatović skupa sa svojom suprugom pijanisticom Mirom Flies Šimatović i glazbenicima koji im se u tim pohodima rado pridružuju. Za naše današnju državu i društvo simptomatično je to što veliki gospodin Šimatović među pripadnicima takozvane hrvatske gospodarske elite teško ili nikako ne pronalazi sponzore i donatore, a najvjernije ga u toj akciji podupire Grad Zagreb, odnosno osobno gradonačelnik Bandić kojem je to kod mene najveći plus.
Kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj
Jedan zajednički prijatelj, više, dakako, vaš nego moj, dominikanac o. Frano Prcela, dobro opisuje vaš intelektulani habitus kojeg čini autonomnosti djelovanja i, nadasve, dosljednja odgovornost za istinitost i prema istini. Koliko tu vrstu odgovornosti za istinost i prema istini prepoznajete oko sebe: u političkim, crkvenim, kulturnim ili gospodarskim strukturama?
Na djelu je jedan veliki grijeh struktura prema istini, ali najveća je odgovornost na onima koji su zaduženi za prenošenje i kritičko preispitivanje i verificiranje, odnosno raskrinkavanje tih svakojakih “istina”. To su mediji u kojima danas prevladava konformistički i potpuno krivo shvaćen i izobličen demokratski princip davanja prava glasa svakoj strani u svakoj temi. Tako nam se događa da eklatantni primjeri govora i širenja mržnje dobivaju legitimitet pod egidom slobode izražavanja svakog mišljenja, ma koliko ono bilo neutemeljeno u činjenicama, odnosno suprotno standardima i pravilima oko kojih smo odavno morali postići konsenzus. Osim novinara, jednako su odgovorni intelektualci koji sakriveni iza zidova časnih institucija češče prešućuju evidentne laži nego što se upuštaju i njihovo pobijanje.
Kaže o. Prcela da se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora. Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Koga ste sve ”izdali”?
U društvu u kojem se pod krinkom institucija neprestano izgovaraju tolike laži, uključujući i one famozne institucije pravne države koje su također upregnute u političke i materijalne pojedinačne interese, ”izdaja” je naprosto imperativ za svakog intelektualca. Ili, da se ne razbacujemo previše tom riječju intelektualac, recimo da je to zadatak i najispravniji izbor za svakog slobodno mislećeg građanina. Ne želim nabrajati one koji me nazivaju izdajnikom, baš kao ni neprijatelje. Mnogo više marim za one koji su, ma koliko se ne slagali sa mnom, ipak spremni upustiti se u raspravu i dijalog. S druge strane, često etiketiranje izdajnika vrlo je točan pokazatelj društva s totalitarističkim sklonostima u kojem je nekritička i često histerična masovnost uvijek na većoj cijeni nego postizanje konsenzusa kroz raspravu slobodnih pojedinaca.
S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka
Frano Prcela zaključuje da se nameće pitanje: ”jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u ”izdaju”? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju!” Kao što znate, imamo kolumnu koju piše Jadranka Brnčić i koja se zove ”Parrhēsia” (subotom). Kako nas podsjeća gđa. Brnčić, to je ”govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva. Parrhēsia je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhēsiju jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine”. Koje su to teme o kojima treba danas otvoreno govoriti i sve kazati, ma koliko god to bilo bolno i neugodno?
To su nažalost pitanja koja bi u jednom društvu koje se razvija, odrasta i ide prema zrelosti morala biti već odavno apsolvirana. Mi nismo takvo društvo i zato nam se neprestano otvaraju i nameću uvijek jedna te ista pitanja i to na način kojem uopće nije stalo do pronalaženja točnih, a to znači ljudski i moralno ispravnih odgovora nego do nadvikivanja. Jedno od tih pitanja je suočavanje s prošlošću, odnosno, prošlostima čije različite verzije paralelno postoje, a zbog onog prethodno spomenutog pomanjkanja odgovornosti prema istini imaju i podjednaki legitimitet. Zato se na temelju različitih pogleda na prošlost izvlače i različiti zaključci o sadašnjosti i budućnosti koji će se očito i na svim sljedećim izborima stavljati pred birače kao jednako vrijedne i legitimne opcije. S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka. Ta neriješena i neodgovorena pitanja guše društvo jer se na njih rasipa silna energija koja bi trebala biti usmjerena na druga, mnogo važnija pitanja, od samog egzistencijalnog opstanka do definiranja identiteta nas kao pojedinaca, kao naroda i kao društvene zajednice građana.
Sedam brzopoteznih pitanja. Što kažete na galamu oko ćirilice?
Školski primjer stvaranja histerije oko potpuno pogrešno postavljenog, a k tomu građanski, kulturno i politički potpuno nekorektnog i neprihvatljivog pitanja. Najružnije u tome je manipuliranje emocijama i ranama ljudi, inzistiranje na razjarivanju umjesto na liječenju i umirivanju bijesova.
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve
Što pak velite na frtutnju oko referenduma o braku, odnosno imaju li ”U ime obitelji” i Željka Markić politički potencijal?
Taj referendum bila je jedna velika i skupa, ne samo u novcu, škola i pouka svima nama o principima demokracije. Pokretači su postigli svoj cilj, ali izostala je masovna podrška, baš kao i masovni otpor. Katastrofalno slab odaziv može se tumačiti u tom kontekstu i pozitivno i negativno. Ono što ja vidim kao pozitivno je potvrda mog uvjerenja da Željka Markić osobno ni njezin pokret kod hrvatskog biračkog tijela kad će se odlučivati o sudjelovanju u vlasti nemaju šanse. To su, uostalom, pokazali njihovi rezultati na prijašnjim izborima. Rezultat referenduma, koji je dio građana iskoristio i kao jedinu pruženu priliku da izrazi neslaganje s aktualnom vlašću, uvjeren sam tu neće ništa promijeniti.
Lex ili slučaj Perković?
Sve skupa jedna velika bruka i potvrda sve o čemu smo do sada razgovarali. Svatko iznosi svoju istinu. I što sada da mi, građani, činimo s tim istinama? Evo, ovih dana je i sam Josip Perković izrekao svoju istinu i ako bismo je uvažili tog čovjeka bi najprije trebalo dolično odlikovati, zahvaliti mu na svim velikim djelima i uvažiti ono što proizlazi iz njegovih riječi: da je veliku, ako ne i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, samostalne, demokratske hrvatske države imala UDBA.
Koalicija na vlasti?
Katastrofa.
Opozicija?
Nažalost još veća katastrofa koja vladajuće ponajviše još uvijek održava na vlasti.
Gospodarska situacija?
Nisam ekonomski stručnjak, a nema smisla da ovdje sada razmjenjujemo svoja osobna iskustva o tome kako smo i koliko pogođeni tom situacijom. Nezadovoljstvo je veliko i opravdano na svakom koraku, a ono čega se bojim je tko će na kraju u svoja politička kola uspjeti pokrenuti i upregnuti to nezadovoljstvo. Nespremnost politike na bilo kakvu korekciju i rekonstrukciju može samo biti poticaj za destrukciju koja opet ne vodi ničem dobrom.
Koju ste knjigu pročitali i ostali onako, paf, kao nakon što odslušate Mahlera?
Upravo sada, s izvjesnim zakašnjenjem jer je Fraktura knjigu na hrvatskom izdala još prije dvije godine, čitam roman Ubogi u Lodžu. Najtjeskobnije stranice Mahlerovih partitura upravo mogle bi biti muzička podloga tom strašnom, na dokumentima utemeljenom djelu o paklu jednog nacističkog geta za Židove o kojem majstorskim perom piše Šveđanin Steve Sem-Sandberg. Knjiga oduzima dah i spoznajom da je i današnji svijet prepun takvih geta čije ograde čini iluzija da naša sudbina i budućnost ovisi od našeg ponašanja, od naše suradnje s vlastima, od toga znamo li štediti, jesmo li dovoljno inventivni da smislimo način kako iskoristiti odbačenu koru s oguljenih i već odavno pojedenih krumpira.
Možemo li podijeliti, kako je to učinio predsjednik Josipović, godinu do ulaska u EU, segment obilježen nekakvom pozitivnom klimom i nakon toga, kada su se nanizali napetosti?
Nažalost, sam čin ulaska u EU već je bio lišen svog motivirajućeg i pokretačkog potencijala, barem u psihološkom smislu. Europa nas je primila prilično ravnodušno, slavlje je bilo usiljeno, sjenu je bacila i sama hrvatska vlast tom ludošću od sramotnog prtljanja po zakonodavstvu zbog Perkovića i družine. Sve što se kasnije događalo logična je posljedica svih prijetvornosti i laži kojih smo se s obje strane naslušali u samom procesu pristupanja Europskoj uniji.
Složili smo se da je osoba godine u svijetu, papa Franjo. Odvojeno smo pisali o tomu i stigli do istoga zaključka, bez da nam je za to bila potrebna naslovnica magazine Time. Tko je, po vama, osoba godine u Hrvatskoj? Da vam olakšam izbor: tko je učinio najviše za promociju dijaloga, kulture, ekumenizma a tko, ako želite nakupti još neprijatelja možete i na ovo odgovoriti, je najviše promicao neslogu, razdor i ekstremizam?
Kad bih mogao ustvrditi da je u Hrvatskoj tijekom prošle godine do ikakvog ozbiljnijeg pomaka u promicanju dijaloga, kulture i ekumenizma onda bih vjerojatno i znao koji su ljudi za to zaslužni. A onima koji su itekako doprinijeli svemu što je u suprotnosti s navedenim ne želim još jednom davati publicitet. Većina građana prepoznaje i zna tko su ti likovi.
Vjerujem da su normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić za Božić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka
Da ste kojim slučajem Milanović savjetnik za kulturu, koje bi bile vaše preporuke?
Nemojmo zalaziti u čistu utopiju. Milanović ne može i ne treba imati savjetnika za kulturu budući da nijednom svojom gestom ili riječju nije pokazao da imalo drži do kulture kao nečeg važnog, bitnog, a kamoli kao područja koje može biti pokretač i okidač pozitivnih kretanja i silnica u društvu.
A da ga savjetujete u pitanjima vezanima za odnose s Katoličkom crkvom i ostalim vjerskim zajednicama i crkvama?
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve. A svakom bih političaru savjetovao da pokuša zaobići crkvenu hijerarhiju i da potraži u samoj Crkvi ljude koji su spremni i sposobni za dijalog i za suradnju na općem dobru, što je papa Franjo nedavno nazvao jedinom točkom u kojoj bi se Crkva uopće trebala i smjela dodirivati s politikom.
Mislite li da je Milanović učinio pametnu stvar što je eskivirao kardinala Josipa Bozanića za Božić, još ga i išamarao preko Jutarnjeg lista, i krenuo približavati se Crkvi preko tzv. crvene Rijeke i blagoga nadbiskupa Ivana Devčića za kojeg stavljam ruku u vatru da se ne slaže s biskupom Pozaićem u tome da je vlast ”zločinačka”?
Ja sam već pohvalio i premijera Milanovića i nadbiskupa Devčića zbog tog božićnog susreta i zbog načina na koji su mu obojica pristupili. Tu mogu samo proširiti i ispraviti prethodni odgovor: dakle, treba tražiti i među samim biskupima one koji ne dijele rigidne stavove i politikanstvo svoje subraće i pomoći im koliko se to može izvana da se čuje i njihov glas.
Tamo je riječki nadbiskup kazao nešto što sam ja ocijenio kao nužnim civilizacijskim iskorakom koji stoji pred svima nama: naime, da ”Bogu očito nije draga uniformnost, jer on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi”. Koje su pretpostavke da nam se to dogodi, takvo društvo s takvim temeljima?
Da se Crkva vrati Evanđelju, a da se svi mi skupa nastojimo vratiti i približiti vlastitoj ljudskosti, humanizmu. Baš mi je jučer prijatelj iz Beograda s oduševljenjem prenio jednu nedavno izrečenu misao Vladete Jerotića, velikog srpskog intelektualca, inače psihijatra, za kojeg nažalost više nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mojoj mladosti on je, primjerice, bio u Zagrebu čest gost upravo na crkvenim i teološkim tribinama. Pitao ga je jedan novinar kakav bi to, po njemu, bio normalan čovjek. On se kratko zamislio, pa rekao: onaj koji zna razlikovati dobro od zla. Ja vjerujem da su takvi normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka. Kad takvi glasovi postanu prevladavajući bit će to znak da smo kao društvo krenuli prema ozdravljenju. Mislim da je to najvažnije i najljepše što mogu poželjeti i sebi i svima nama u ovoj novoj godini koja će, ako se ne dogodi nešto tako novo, biti jednaka ili još ružnija od one koja je prošla.