Tokom zatvaranja Festivala jugoslovenskog teatra u Sarajevu, aprila 1989. godine, ponosan što su prisutni glumački velikani u njemu prepoznali velikog jugoslavenskog glumca, Ljuba Tadić je kazao: ”Ja jesam Srbin po rođenju, ali ne i po zanimanju…”. [Read more…]
Ugled kulturne metropole
Poslednjih nekoliko godina u našim medijima je bučno praćena marketinška kampanja da Beograd dobije značku Evropske prestonice kulture u 2020. Stvar je predstavljana maltene kao čista formalnost: članovi gradske komisije obilazili su svet i javljali o podršci. Od koga? Od onih koji nisu mogli da utiču na izbor. Imali su neke propagandne materijale koji su delovali uopšteno, u stilu lepih obećanja. A iza njih, u surovoj stvarnosti? Zatvoreni muzeji (koji će možda sačekati još koju deceniju da bi bili otvoreni), uništena bioskopska mreža, osirotela pozorišta sa jednom premijerom po sezoni. I sa projekcijom da se do 2020. krene naniže.
Ipak, iz Evropske unije stigla je vest da su za 2020. zvanja kulturne prestonice dobile Irska i Hrvatska. Koji gradovi? Umesto glavnog grada (poslednjih godina Slovenija i Portugal nisu odredili svoje glavne gradove, već neke manje), ove zemlje će tek same odabrati koji gradovi će biti kulturne prestonice.
Hrvatska ministarka kulture Andrea Zlatar pozvala je sve naseobine sa više od 25.000 stanovnika da se prijave, poštujući uslove i kriterije. Predizbor će biti do 17. marta sledeće godine, a sredinom 2016. će biti određen grad. Postoji uteha za Srbiju: može da konkuriše za neku godinu kasnije. Da vidimo koji će srpski grad dobiti priliku da ponudi nešto osim noćnih divljanja na splavovima, slaninijade, kupusijade i sličnih umotvorina.
Ostavimo sad po strani šta će biti u nekoj budućnosti, u kojoj mnogi od nas više neće biti prisutni (…). Iz našeg nezadovoljstva onim što nam je ponuđeno kao zvanična kulturna politika (retorička pleva, nasleđena iz nekih soc-samoupravnih vremena) ili onim što zatičemo kao ponudu kulturnih zbivanja iz dana u dan teško je prepoznati koliko toga zadovoljava visoke kulturne standarde, bez kojih nema ozbiljnih razgovora o stvaralačkim dometima od trajnijeg značaja
Ostavimo sad po strani šta će biti u nekoj budućnosti, u kojoj mnogi od nas više neće biti prisutni (to je kozmička pravda, nema jadikovanja nad tom činjenicom). Iz našeg nezadovoljstva onim što nam je ponuđeno kao zvanična kulturna politika (retorička pleva, nasleđena iz nekih soc-samoupravnih vremena) ili onim što zatičemo kao ponudu kulturnih zbivanja iz dana u dan teško je prepoznati koliko toga zadovoljava visoke kulturne standarde, bez kojih nema ozbiljnih razgovora o stvaralačkim dometima od trajnijeg značaja.
Kao kritičar kulture i medija, prisutan u novinama blizu pet i po desetleća (nema bojazni, neću još dugo, na radost mnogih kojima sam na putu bio, u njihovom pobedonosnom usponu ka vrhuncima), poslednjih godina sam naletao na pitanja sa raznih strana, često doslovno na ulici: da li smatram da je Beograd kulturna metropola, zašto nisam zadovoljan dosegnutim i postignutim. Trudim se da suzbijem stid i zadržim građansku razinu ophođenja; da li da se branim time da sam u ovom gradu rođen, proveo ceo vek u njemu?
Takve reči lako ne izgovaram. Ali, nervoza koja vlada oko tako postavljenih pitanja samo pokazuje koliko smo ugrozili kritičku percepciju kulture u kojoj dišemo i opstajemo. Trovanje nacionalističkom retorikom, podgrevanje paranoje da nam susedne kulture (do juče bratske, ma koliko mi u tom izrazu prepoznavali preterivanje) nešto prete, oduzimaju, ugrožavaju ostavlja trag. Valja li izneti primere?
Kako se približava istorijski datum pucnja Gavrila Principa u austrougarskog prestolonaslednika (i ne samo u njega, ubijena je i njegova supruga sa plodom u sebi, ali to je za mnoge zanemariva sitnica), ispisuju se nebrojeni feljtoni. Na svakom novinskom kiosku nude vam se tri-četiri knjige iz pera ljudi koji nisu istoričari po obrazovanju i profesiji, ali koji pokušavaju da nas ubede kako je obavljen patriotski zadatak, kako bi Veliki rat (tad se nije zvao Prvi svetski, jer se nije ni znalo da će za njim uslediti Drugi) inače izbio.
Kao da deo akademske javnosti nije dobio ono što je tražio. Ali taj deo kulturne ”elite” inače retko zaviruje u pozorište i knjige. Pred njiima su važniji patriotski zadaci. To se videlo i kad je nedavno u 93. godini preminuo ”otac nacije” Dobrica Ćosić. Najstariji list na Balkanu je tom tužnom oproštaju posvetio tri stranice lista (!), a refleksije o književnoj ulozi ovog pisca ponudili su ljudi od kojih nijedan nije književni kritičar ili istoričar
Za to vreme na pozorišnim scenama su dve značajne predstave o tragičnoj sudbini Gavrila Principa: ”Mali mi je ovaj grob” Biljane Srbljanović i ”Zmajeubice” Milene Marković. Iza tih izuzetnih ostvarenja, osim nekoliko rutinskih recenzija, ostao je priličan muk.
Kao da deo akademske javnosti nije dobio ono što je tražio. Ali taj deo kulturne ”elite” inače retko zaviruje u pozorište i knjige. Pred njiima su važniji patriotski zadaci. To se videlo i kad je nedavno u 93. godini preminuo ”otac nacije” Dobrica Ćosić. Najstariji list na Balkanu je tom tužnom oproštaju posvetio tri stranice lista (!), a refleksije o književnoj ulozi ovog pisca ponudili su ljudi od kojih nijedan nije književni kritičar ili istoričar.
Uzgred, kad su umirali Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Danilo Kiš, u tom listu (tada sam tamo bio urednik i znam o čemu govorim) za oproštaj od tih velikana bila je dovoljna stranica lista.
Govorimo o gubitku kritičke mere i građanske pristojnosti (kakav starinski pojam, poodavno bačen u blato). U vrhu naslovne stranice mladi istoričar (ogradio se, nije mnogo upućen u književnost, ali je mimo te ograde nesmetano krenuo u provaliju) mrtav ladan je napisao da je D. Ć. po značaju i uticaju nadmašio Andréa Malrauxa. Na kom prostoru, rodnoj Velikoj Drenovi ili malo bliže Beogradu, do obronaka Avale?
Ako je to prošlo nečije uredničke ruke (a jeste, zato nam je novinarstvo na prepoznatljivom nivou), onda znači da niko nema pojma da je dotični francuski pisac sudelovao i svedočio Kineskoj revoluciji dvadesetih godina, da je u Španskom građanskom ratu bio na strani Republike protiv fašista (kao komandant avijacije), da je bio jedan od vođa francuskog Pokreta otpora, a posle rata neprevaziđeni ministar kulture i tvorac Imaginarnog muzeja, uz desetak fascinantnih knjiga. Da je samo napisao kratak roman ”Altenburški orasi” (sve njegove knjige su u nas objavljene), bilo bi dovoljno. Toliko o tom provincijskom poređenju, koje dovoljno govori o klaustrofobiji koju neguje veliki deo naše akademske elite.
U ovoj maloj zemlji na Balkanu ima ukupno 114 filmskih festivala, međunarodnih smotri, programskih celina. Podatak je uzet iz arhive Ministarstva kulture, gde se slivaju zahtevi za sufinansiranje. Samo u glavnom gradu ima petnaestak festivala te vrste, a tome valja dodati književne festivale (od Krokodila do opskurnih smotri kultura pravoslavnih zemalja, kao da je oznaka pravoslavno neka vrednosna odrednica)
Jednu kulturnu metropolu ne čine samo institucije (okrnjene i nagrižene iznutra), festivali, jubileji. Bitan je i duh kritičke otvorenosti prema stvaralačkim ostvarenjima drugih, većih ili manjih, kultura svejedno. Taj duh je potisnut na marginu, ali je važno da ga još ima.
U ovoj maloj zemlji na Balkanu ima ukupno 114 filmskih festivala, međunarodnih smotri, programskih celina. Podatak je uzet iz arhive Ministarstva kulture, gde se slivaju zahtevi za sufinansiranje. Samo u glavnom gradu ima petnaestak festivala te vrste, a tome valja dodati književne festivale (od Krokodila do opskurnih smotri kultura pravoslavnih zemalja, kao da je oznaka pravoslavno neka vrednosna odrednica). Teško je sagledati šta se sve valja između gradskih zidina uz zvučne najave festivalskih povezivanja u raznim stvaralačkim disciplinama i sa zvučnim programskim praporcima (postmoderno, performans, instalacije, virtuelni i simulakrum svetovi).
Neka bude, neka cvetaju svi cvetovi, što rekao klasik Deng Sijao Ping. Nevolja je što tu silesiju događaja, ivenata (event je iz engleskog preseljen u ovu nedođiju, sa gubitkom svakog prepoznatljivog značenja) najčešće ne prati nikakav kritički osvrt ili komentar, ako izuzmemo burazersko-pajtaško tapšanje po ramenu (ponekad u medijima koji su nekad smatrani ozbiljnim).
Najčudnije stvari se događaju kad se najave značajni jubileji. Njegoševa godišnjica je protekla muklo, u natezanju da li je Njegoš srpski ili crnogorski velikan, bez obnovljene kritičke recepcije autora koji je ostavio ”Gorski vijenac” i ”Luču mikrokozmu”.
Senku na jubilej Miloša Crnjanskog bacio je pokušaj (strastven i sistematičan) da se na nivo jedinstvene romaneskne celine ”Seobe” i ”Druga knjiga Seoba” dignu njegovi polemički, novinsko-publicistički tekstovi iz ”Novog vremena” (prva polovina tridesetih, vreme Obznane i stavljanja komunista van zakona). Da je pisac nešto živ, rekao bi: Nemojte da me branite, molim vas! Jer je sam u svojim ”Embahadama” priznao svoje ideološke grehe i preterivanja. I zbog toga nije postao manji.
Ovih dana grupa mlađih teatrologa sprema se da obeleži godišnjicu (šest decenija) od prvog izvođenja Beckettovog komada ”Čekajući Godota”. Pre desetak godina marljivi istraživač Feliks Pašić je načinio dokumentarnu knjigu u kojoj su o prvom izvođenju ove predstave u ateljeu Miće Popovića svedočili očevici, pisci, kritičari, teatrolozi. Sakupio je dragocene iskaze Mihiza, samog Miće Popovića, učesnika predstave Ljube Tadića, Radeta Markovića…
Ovih dana grupa mlađih teatrologa sprema se da obeleži godišnjicu (šest decenija) od prvog izvođenja Beckettovog komada ”Čekajući Godota”. Pre desetak godina marljivi istraživač Feliks Pašić je načinio dokumentarnu knjigu u kojoj su o prvom izvođenju te predstave u ateljeu Miće Popovića svedočili očevici, pisci, kritičari, teatrolozi. Sakupio je dragocene iskaze Mihiza, samog Miće Popovića, učesnika predstave Ljube Tadića, Radeta Markovića…
Svi su pričali zanimljivo, duhovito, sa mnogo pikantnih pojedinosti, ali samo oko jednog nisu mogli da se slože: da li to beše 1954., 1955. ili 1956.! Neverovatno, nikom nije palo na pamet da posle underground izvođenja (Beogradsko dramsko pozorište je odbilo gostoprimstvo), kad je stigao domu svom, da zapiše u beležnicu: danas, datum taj i taj, video sam ”Čekajući Godota”! Ali su se zato neki setili (kako, iz kog izvora!) da je Krleža bio mrzovoljan posle probne predstave u Beogradskom dramskom pozorištu. I, kao, to je presudilo. Neverovatna memorija o pogrešnom.
Ozbiljnu kulturnu metropolu čine ozbiljni ljudi koji sem sebe i svog ogromnog doprinosa nacionalnoj kulturi moraju da vide i još nekoga.
Za kraj ovog osvrta navešću jedan od najeklatantnijih primera zaborava (amnezija se ponekad namerno neguje na ovim prostorima, ali o tome drugom prilikom). Pre dvadesetak godina izbio je požar u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, rekonstrukcija je dugo trajala i onda je jednog dana priređeno svečano otvaranje. U velikom holu, na zidovima, bili su izloženi džinovski foto-portreti svih značajnih ljudi, upravnika, glumaca, od Bojana Stupice do nekih mlađih. Jedino je nedostajala slika prvog upravnika JDP, književnog i pozorišnog kritičara Elija Fincija (više nije bio među živima).
Kad sam na tu neprijatnu činjenicu skrenuo pažnju tadašnjem aktuelnom upravniku teatra, on mi je hladno odgovorio: Njega mnogi nisu voleli, a i nije bio mnogo značajan! A Finci je uspeo kao učesnik NOB-e i čovek ogromnog kulturnog ugleda da obezbedi pokretanje JDP i da iz Ljubljane dovede, sa mnogo ubeđivanja tamo gde treba, za umetničkog direktora Bojana Stupicu. To su činjenice, a podleganje amneziji kao stalni princip valjalo bi ukloniti iz temelja kulturne metropole. Kad bi to bilo tako lako!
Novo cvetanje tikava
Subota (24. maj) bila je jedan od onih obećanih dana kad se tobože sve vraća u normalu. Kad bismo se zezali. Jer ništa još zadugo neće biti normalno, ali ostavimo kategoriju normalnosti po strani. Hteo sam da saopštim da je prethodne noći isteklo vreme zvanične žalosti zbog žrtava poplave, koja je unesrećila prilične delove Srbije, Hrvatske i Bosne.
U tim danima zvanične žalosti logika birokratske osionosti i gluposti pokazala je svoje nakazno lice: sa mnogobrojnih tv kanala su uklonjene kretenske grand parade, raspojasana hedonistička atmosfera Ibarske magistrale, ali su uklonjeni iz kablovske ponude i programi HRT-a, kao da nesreća nije pogodila i susedni narod, pa čak i programi Mezzo (najbiranija klasična muzika), oba internacionalna programa History, Travel i slično.
U štampanim medijima je odmah ukazano na ovu suludu odluku providera, prozvana je RRA (Republička radiodifuzna agencija), koja se lako odbranila: pošto inače za desetak godina ništa nije učinila što bi se očekivalo, sada su korisno priznali da nemaju veze sa tom odlukom. Hvala Bogu! I sutradan su vraćeni svi pretplatnički paketi, čak i porno sadržaji. Hteli ste, evo vam, a nacionalna žalost? Nek’ žali kome je do toga.
U tim danima zvanične žalosti logika birokratske osionosti i gluposti pokazala je svoje nakazno lice: sa mnogobrojnih tv kanala su uklonjene kretenske grand parade, raspojasana hedonistička atmosfera Ibarske magistrale, ali su uklonjeni iz kablovske ponude i programi HRT-a, kao da nesreća nije pogodila i susedni narod, pa čak i programi Mezzo (najbiranija klasična muzika), oba internacionalna programa History, Travel i slično
Ali glupost cveta čak i u ozvaničenim danima tuge. Skinute su ozbiljne pozorišne predstave u glavnim teatrima. A u petak, već pomalo umoran od uvek istih obećanja sa zvaničnih medija da je sve pod kontrolom (ništa nije, a ni zadugo neće biti), skoknuo sam do obližnjeg sinepleksa da nešto pogledam. Pola bioskopske ponude je ukinuto, onako od oka. Da vas sada ne zamaram time da sam odgledao ”Godzilu”, mimo prvobitne namere, da se ne bih kao poklislo pseto vratio kući.
Ova celokupna pometnja me je dovela u neizvesnost: za subotu je danima bila najavljivana obnovljena predstava kultnog komada ”Kad su cvetale tikve”. Te večeri u Lisabonu se igrao finalni meč Lige šampiona, na internetu sam mogao da pratim prenos dodele Zlatne palme u Cannesu. Odabrao sam bez mnogo predomišljanja pozorište. Ali, pošto se sve u međuvremenu ispreturalo (pozorišni telefoni nisu reagovali, very zlokobno), odšetao sam sat ranije do Beogradskog dramskog pozorišta i otkrio: premijera će ipak biti održana. Pozorište se odreklo prihoda u korist humanitarne pomoći nastradalima i beskućnicima (lep gest, ima još takvih u opštom ludilu).
Ulaznice su bile rasprodate, ali snašao sam se i uspeo da uđem. BDP nije pomodno i fancy pozorište na glasu turbo i tajkunske publike koja po običaju puni Sava Centar i Narodno pozorište. Mnogo mladog sveta, koji nije ni bio rođen kad je u jesen 1969. drama Dragoslava Mihailovića ”Kad su cvetale tikve” skinuta sa repertoara posle petog izvođenja. Zapravo, posle užasnog pritiska partijskih organa da se predstava ne skine njihovom odlukom, već da odluku o skidanju donesu samo pozorište, glumački ansambl i partijska organizacija kuće.
BDP nikad nije bilo miljenče gradskih struktura kao što su to Atelje 212 ili Jugoslovensko dramsko pozorište, ali sada su sva u istom škripcu i potpunoj besparici. Nekadašnja norma od 6-8 premijera po sezoni sada se svela na jednu ili dve. A posle ove havarije sistema (problem nasipa, odvodnih kanala, regulacije slivova, to je prepušteno Bogu na istinu i ta istina nas je stigla) može se samo očekivati veće stezanje kulturnih davanja.
Osnovano početkom pedesetih, BDP je bilo svojevrsna najava budućeg Ateljea 212 hrabrom, za to vreme, repertoarskom politikom. Tu je prvi put izveden jedan tekst Tennessyja Williamsa. Sredinom decenije ”Mačka na usijanom limenom krovu”, sa senzualnom Oliverom Marković koja se šeta pozornicom u svilenom donjem vešu – to je bila ogromna senzacija. Odjek javnosti se mogao samo porediti sa pomamom za filmom ”Bal na vodi” sa senzacionalnom Esther Williams. Tada ste ulaznice mogli dobiti samo preko sindikata (!), a tapkaroši su se prvi put nametnuli kao važan kulturni znak velegrada.
BDP nikad nije bilo miljenče gradskih struktura kao što su to Atelje 212 ili Jugoslovensko dramsko pozorište, ali sada su sva u istom škripcu i potpunoj besparici. Nekadašnja norma od 6-8 premijera po sezoni sada se svela na jednu ili dve. A posle ove havarije sistema (problem nasipa, odvodnih kanala, regulacije slivova, to je prepušteno Bogu na istinu i ta istina nas je stigla) može se samo očekivati veće stezanje kulturnih davanja
U BDP je prvi put skinut sa repertoara jedan zabavni komad – ”Bal lopova” (iz 1938.) francuskog pisca Jeana Anouilha. Razlog – glumci su se pojavljivali u elegantnim odelima i sa žirardo šeširima, a sve je shvaćeno kao podleganje buržoaskoj propagandi! A nekoliko godina kasnije posle generalne probe skinuta je Beckettova drama ”Čekajući Godota”, jer se direkcija uplašila posle tmurne reakcije nekih viđenijih pisaca.
Nova premijera kultne drame ”Kad su cvetale tikve”, po istoimenom romanu Dragoslava Mihailovića, stiže posle blizu 45 godina od dramatičnog skidanja sa repertoara, koje je ostavilo bolne posledice na glumce, kulturnu javnost i atmosferu grada sa slobodarskom tradicijom.
Uoči nove premijere na sve strane je pisano da je lično Tito odlučio da ukine predstavu. Kao što rekosmo, stvari su mnogo zamršenije i podmuklije.
Premijera je izvedena 6. oktobra 1969. u JDP, u režiji Bore Draškovića; na kraju desetominutne ovacije, grad se tresao od uzbuđenja. Godinu dana ranije roman po kojem je nastala drama objavljen je u uglednom izdanju Matice srpske (Novi Sad).
Nešto kasnije u najstarijem srpskom književnom časopisu Letopis Matice srpske objavljena je dramatizacija, doslovno istovetna tekstu koji je omogućio predstavu. Kasnije sam ustanovio da je dramski tekst relativno suzio nekoliko referenci na Goli otok. Ali predstava je bila fantastična, izvrsno je nagoveštena atmosfera beogradskog predgrađa (Dušanovac) sa uličnim junacima, snagatorima i tabadžijama, koji samo pričaju o ribama (tada trebama) do kojih se stiže što milom, što silom. I tu, u tom živopisnom milieuu je mladi bokserski šampion Ljuba Sretenović, zvani Vrapče, kojem u opštoj sirotinji prividno sve ide od ruke: mlad, lep, vešt u plemenitoj veštini (boks).
Prvi put u jednom pozorišnom komadu videle su se prilično autentične scene boksa, prvi put se pojavljuju zlokobni ljudi u kožnjacima koji bez mnogo objašnjenja odvode ljude u mrak. Jer to su godine (1948.-53.) čudnog političkog preokreta, svaka dojava, lažna ili prava, dovodi do tragičnog preloma sudbina.
Ljubu je igrao Mihajlo Miša Janketić, koji se senzacionalno pojavljuje i u novoj postavci, 45 godina kasnije. Njegovog oca je igrao velikan Ljubiša Jovanović koji, kad se vrati iz pomrčine (neimenovani Goli otok), nosi neku beretku navučenu do očiju, povremeno je gužva i ne zna šta će sa njom, kao ni sa rečima koje i ne pokušava da nađe. U jednom trenutku kad se pojavi pukovnik OZNE (antologijska uloga Ljube Tadića) i kad cinično izaziva oca svog bokserskog ljubimca, Ljubiša (njegov lik, naravno) izgovara ključnu rečenicu: ”Gori ste od Nemaca”
Ljubu je igrao Mihajlo Miša Janketić, koji se senzacionalno pojavljuje i u novoj postavci, 45 godina kasnije. Njegovog oca je igrao velikan Ljubiša Jovanović koji, kad se vrati iz pomrčine (neimenovani Goli otok), nosi neku beretku navučenu do očiju, povremeno je gužva i ne zna šta će sa njom, kao ni sa rečima koje i ne pokušava da nađe. U jednom trenutku kad se pojavi pukovnik OZNE (antologijska uloga Ljube Tadića) i kad cinično izaziva oca svog bokserskog ljubimca, Ljubiša (njegov lik, naravno) izgovara ključnu rečenicu: ”Gori ste od Nemaca”.
Pouzdani izvori kažu da je ova rečenica prelila čašu. U prvom redu sedeo je visoki partijski dužnosnik K. G. koji je prilično ljutito reagovao. Otišao je kod Starog i saopštio mu da se pomalja osuda Golog otoka. Posle premijere bile su još tri reprize, a onda se iz Gradskog komiteta krenulo sa pritiscima. Iako su glavni kritičari dnevnih i nedeljnih novina Muharem Pervić i Vladimir Stamenković već objavili veoma pozitivne recenzije, krenulo se da se naknadnim, naručenim komentarima ospori valjanost predstave, da se ideološki osudi pisac.
To je teško išlo, premda izvršilaca takvih poslova uvek ima, nekad kao i danas. Nekoliko dana posle prve pozorišne recenzije najstariji list na Balkanu je ponovo objavio kritički prikaz premijere iz pera novog kritičara i sa drugačijim poentama. To se nikad ranije nije dogodilo.
I onda je uoči pete predstave, 25. Oktobra, Tito posetio poljoprivredni sajam u Zrenjaninu, ponuđeno mu je da kaže nešto o sajmu, a on je ugledao neku tikvu i smušeno (to je bio njegov oratorski manir) rekao kako imamo i neke koji pišu o ”tikvicama”, ”onaj Mikiz” (pobrkao je kritičara Mihiza, kome ni ime nije uspeo da izgovori kako valja, sa piscem Mihailovićem) i dodao ”to piše neko ko je bio na Mermeru, Golom otoku” (ti pojmovi ne postoje u dramskom tekstu). U prvoj verziji snimka Večernjeg dnevnika JRT-a to je išlo kroz celu Jugoslaviju, tako se čulo, a u kasnijoj verziji izbačena je blamaža oko ”Mikiza”!
Bio sam među gledaocima petog izvođenja, bilo je pakleno teško ući, svi smo znali da ”Tikava” više neće biti. Ništa još nije bilo javno saopšteno, pritisak je prenesen unutar pozorišta, uvek ima i onih koji pristaju na sve, čak su i neki učesnici predstave kasnije izjavljivali da se moglo i drugačije, uz neke intervencije u tekstu. Neki su priznavali da su uoči premijere predlagali Ljubiši Jovanoviću da izostavi onu svoju rečenicu o Nemcima, ali ovaj gorostas glume je znao da bi uz tu intervenciju njegov lik oca delovao kao nevažna, poremećena budala, a predstava bi izgubila tragičku supstancu.
Bio sam među gledaocima petog izvođenja, bilo je pakleno teško ući, svi smo znali da ”Tikava” više neće biti. Ništa još nije bilo javno saopšteno, pritisak je prenesen unutar pozorišta, uvek ima i onih koji pristaju na sve, čak su i neki učesnici predstave kasnije izjavljivali da se moglo i drugačije, uz neke intervencije u tekstu. Neki su priznavali da su uoči premijere predlagali Ljubiši Jovanoviću da izostavi onu svoju rečenicu o Nemcima, ali ovaj gorostas glume je znao da bi uz tu intervenciju njegov lik oca delovao kao nevažna, poremećena budala, a predstava bi izgubila tragičku supstancu
I, kako je sada izgledala predstava ”Kad su cvetale tikve”, u novoj postavci, sa mladim rediteljem Bobanom Skerlićem (autor odličnog filma ”Top je bio vreo”)? Vremena su se promenila, priča o tragičnim sudbinama nesrećnika sa Golog otoka odavno je prošetala kroz desetine dokumentarnih, ispovednih i polutabloidnih knjiga. Doslovna rekonstrukcija praizvedbe delovala bi anahrono; nešto slično se već pokušalo 1984. na sceni Narodnog pozorišta bez jačeg odjeka.
Skerlić je pokrenuo 36-eročlani ansambl, niko od njih nije svojim očima video verziju iz 1969. Koristeći svoje filmsko iskustvo, Skerlić je u retro stilu oživeo ambijent beogradskog predgrađa, bez igranja na kartu bljutave nostalgije, radnja se kao u filmu ponekad odigrava u dva-tri plana, po dubini i postrance, sve je urađeno sa poštovanjem znakova vremena i naivnom verom da je život tu negde, između ringa, zgodnih cura, golubova (golubarstvo je bila glavna zanimacija, osim jenki-filmova i sporta kao načina da se iskoči u neki veći svet).
Izvrsno je naznačena atmosfera malog hedonizma i prestravljenosti kad se pojave ”anđeli zla” u kožnjacima, sa pukovnikom OZNE Perišićem koji očinski brine o mladom bokseru, dok mu oca odvodi na ”zimsko letovanje” (da upotrebim čuveni Desničin naslov).
Subotnja predstava je donela sastojak koji čini celokupni postupak retko zanimljivim i, rekao bih, neponovljivim. U ulozi omatorelog Ljube Vrapčeta, Šampiona, koji se posle mnogo decenija vraća u zavičaj, javlja se nosilac iste uloge iz mitske predstave od pre 45 godina – Mihajlo Miša Janketić. On kao unutrašnji pripovedač otvara dramu svog života, povezuje pojedine epizode, neprekidno udarajući u bokserski džak, a povremeno nadovezujući rečenice novog Šampiona, Ljube iz mladosti – Miloša Bikovića (nova zvezda posle ogromnog uspeha filma i tv serije ”Montevideo, Bog te video”).
Janketićev doprinos se ispostavio kao ključan – povezao je dve epohe na maestralan način. A nama je odjekivala u glavi neumitna činjenica, on je jedini preživeli učesnik iz glavne glumačke podele onih dana. Zato su se te noći dugo izmenjivale emocije u predvorju dvorane. A tu je bio i glavni ”krivac” predstave, pisac Dragoslav Mihailović (1930.), nasmejan kao uvek, zasut pitanjima novinara i prijatelja. Nisam pratio izbliza šta se tu događa, ali po izrazu lica DM stekao sam utisak da je, parodirajući Kafkinog junaka, odgovarao u stilu: Možda je moja jedina krivica što sam to sve preživeo!