novinarstvo s potpisom
Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak
Rijetko viđam Dragu Mlinarca, ali kad god ga sretnem ushiti me svojom čudesnom karizmom. Za njega je vrijeme stalo u pet poslije podne prije 30 godina i on, osunčan tim magičnim popodnevnim svjetlom, provodi vrijeme kroz svoje sklopljene vjeđe i igra se svojim notnim crno-bijelim tipkama kao sjenama dana i noći… [Read more…]
Velika se kulturološka buka digla oko nekog bogataškog vjenčanja u Dubrovniku. Bogataši, valjda iz Amerike, zakupili su većinu dubrovačkih kulturnih institucija, od palače Sponza preko dubrovačkog Kazališta Marina Držića do tvrđave Lovrijenac. Iznajmili su oni i Lokrum, koji je također zaštićena baština. Za golemu većinu tih dolarskih aristokrata u Hrvatskoj nitko nikada nije čuo.
Vidjeli smo ih prvi, a lako moguće i zadnji put. Nije točno poznato ni koliko su kulturne institucije dobile novca za iznajmljivanje svojih javnih prostora, čija osnovna namjena ipak nije glumljenje svadbenih kulisa. Pri tome valja reći da se tu ne radi samo o fizičkom iznajmljivanju prostora na određeno vrijeme nego i na komercijalno korištenje fotografija i videa snimljenih u tim prostorima na neodređeno vrijeme.
Naravno, sve je to dobrodošla, možda čak i besplatna turistička reklama, ali netko bi s pravom mogao zamijetiti da je puno bolje da se Lovrijenac reklamira nekom dobrom Shakespeareovom predstavom, u kojoj bi mogli igrati hrvatski glumački internacionalci kao što su to Zrinka Cvitešić, Mira Furlan, Goran Višnjić, Rade Šerbedžija, Goran Navojec…
Već vidim atraktivnu podjelu “Hamleta”, “Kralja Leara”, zašto ne i “Romea i Julije”. Takva bi podjela možda privukla i strane medije i u svakom bi slučaju kulturološki bila opravdanija od reklamiranja dubrovačkih starina s pomoću nekog uvoznog bjelosvjetskog svadberaja.
No, u isto vrijeme kada se hrvatske kulturne institucije u vrijeme kriznog budžetskog financiranja tjeraju na preživljavanje, štednju, kresanje programa, smanjenje honorara, otkazivanje premijera, možda je ipak nekorektno toliko se čuditi njihovim pokušajima da im na račun kapne koja gotovinska uplata. Uostalom, ova je država već odavno Dubrovnik pretvorila u turističku kulisu za kruzerski, masovni turizam.
U Dubrovnik se goste ubacuje kao brojlere na kokošju farmu. Nikako im se ne nudi kvalitetna ponuda jer za kvalitetu tu jednostavno nema vremena. U uzavrelu kamenu ljepoticu ubacuju se na samo nekoliko sati.
Onda jure zidinama, crkvama, vijugaju uličicama i trgovima, piju vodu iz Onofrijeve česme, možda se, ako imaju sreće, negdje uspiju i olakšati i polizati kuglu-dvije skupog sladoleda. A sada će ova ista država gradu Dubrovniku omogućiti da se na njega pljucka s platoa Srđa, gdje je u planu gradnja nekakvih stiliziranih zgradurina zakamufliranih golfom.
Kao što su ne tako davno na grad sasvim konkretno pljuckali okupatori iz raspomamljenog susjedstva, sada će pljuckati bogataši kojima će se kao vrhunac dubrovačke ponude nuditi filmska kulisa, prijestolje iz “Igre prijestolja” na koje se može i sjesti.
I kada su se nadležne službe UNESCO-a počele raspitivati za tu nekontroliranu gradnju na Srđu, onda je za cijelu tu međunarodnu zavrzlamu dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić optužio cinkare iz samoga grada Dubrovnika.
Ali ti cinkari jako dobro znaju da grad Dubrovnik svoju jedinstvenu ljepotu može zadržati samo u ovoj sadašnjoj metafizičkoj borbi s neizgrađenim Srđom iznad sebe. I povjesničari umjetnosti i konzervatori dobro znaju da nije isto gledati Dubrovnik sa Srđa na kojem se nalazi tek tvrđava Imperijal (doduše, uz zgradu žičare) ili gledati Dubrovnik iz nekakvog umjetno stvorenog Straduna kakav je svojedobno izgrađen na Babinom kuku. Ali graditi Stradun iznad Straduna, pa to je puno gore od bogataške svadbe u ložama dubrovačkog kazališta.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
