Jesu li Hrvati lijenčine? Nisu. Prema nasljeđu i okolnostima – ne mogu to no biti. Upravo suprotno – kad moraju, dobri su i predani radnici. [Read more…]
Isprika vrijedi više od psovke
Kao za nevolju, gledao sam tu utakmicu Reala i Manchester Cityja, i vidio sam onaj trenutak kada je sucu Skomini i ekipi njegovih pomoćnika mater slovenska pošla na trg. Ustvari ne, nije to bila mater slovenska, nego mater slovenačka, pa bi se moglo reći da je psovka ispaljena na stranom jeziku. Povod je bio prekršaj nad Cristianom Ronaldom – velikim igračem koji je počesto žrtva neidentificiranih prekršitelja – a opsovao je hrvatski nogometaš Luka Modrić.
Naravno, najzaslužniji za sve su televizijski snimatelj, te genijalni redatelj izravnog prijenosa, koji je iskoristio kratki kadar reakcija s Realove klupe, a da nije imao pojma što to izgovara malo prije toga zamijenjeni igrač. Umalo zatim, nakon svršetka utakmice, na hrvatskim se tabloid-portalima pojavila snimka s Modrićevom psovkom, uz šeretski komentar: “sami procijenite što je Modrić rekao slovenskom sucu”.
Biva, mater slovenačka, a sve posred onog što se rimuje s koječim što se rimuje s “ička”, nešto je što se u novinama ne piše, premda se nekako naglasi kako se Modrić i ovim dokazao kao “vođa ekipe” i igrač s “karakterom”. Na kraju, zahvaljujući hrvatskim senzacionalističkim općilima, jedna ne baš sasvim privatna psovka dodatno je kolektivizirana i poopćena, ne bez nekakvog blesavog ponosa, pošto smo svi, kroz usta idola nacije na privremenom radu u Madridu, Damiru Skomini, njegovim suradnicima, a onda i svima koji se osjete pogođenim i obuhvaćenim, hebali mater slovenačku u, recimo, kričku.
Piara Powar, gospodin nepoznata kulturnog i etničkog podrijetla, svakako dalek našim krajevima, naravno nema pojma kako Balkanci reagiraju kad im se psuje mater, pa još i “po nacionalnoj liniji”, i do kakve tu identifikacije i autoviktimizacije dolazi. Ali i ovo što mu je bilo jasno, spajanje nacionalnog imena sa spolnim organom nečije majke, sasvim je dostatno za njegovu reakciju
U biti, reakcija tabloida je do zla boga infantilna, pripada diskursu nižih razreda osmoljetke, kada se učeništvo, naročito muško, erotizira nakon što jedan od njih opsuje direktoru škole mater. Pa još, na primjer, slovensku (tojest slovenačku). Što su nam, konkretno, ovog časa Slovenci krivi, to ne treba ni pitati. Ako i nisu, naknadno će nešto skriviti.
Ubrzo zatim reagirao je izvršni direktor FARE-a (Football Against Racism in Europe), jer su se već nadigli uvrijeđeni Slovenci, kojima nikako nije prijalo ono što prija hrvatskim tabloidima i inoj domoljubnoj čeljadi.
Piara Powar, gospodin nepoznata kulturnog i etničkog podrijetla, svakako dalek našim krajevima, naravno nema pojma kako Balkanci reagiraju kad im se psuje mater, pa još i “po nacionalnoj liniji”, i do kakve tu identifikacije i autoviktimizacije dolazi. Ali i ovo što mu je bilo jasno, spajanje nacionalnog imena sa spolnim organom nečije majke, sasvim je dostatno za njegovu reakciju.
I tu onda započinje prava priča: prozvani Luka Modrić lijepo se ispričao i sucu Damiru Skomini, “a potom i svakome, poglavito u Sloveniji” koga je uvrijedila njegova “prostačka reakcija”.
E sad, naravno da će neka skeptična duša sad reći da se nogometaš ispričao da ne bi nagrabusio i postradao u Uefinoj kampanji protiv rasizma i šovinizma, i da je lakše ceremonijalno se posuti pepelom, nego ići za posljednjim konsekvencama vlastitih riječi (no, zar to nije stari hrvatski pozdrav iz opere Zrinyi Miklos?), koliko god one godile domovinskoj publici?
Jest, ima i tu nešto, pogotovu što Modrić u isprici izgovara kako je tek vidjevši snimku postao svjestan vlastitih riječi – biva, bio je u nekom naročitom stanju svijesti, skroz neuračunljiv i neubrojiv, te samim tim i nekažnjiv – ali, opet, što čovjek i da kaže u takvoj situaciji?
E sad, naravno da će neka skeptična duša sad reći da se nogometaš ispričao da ne bi nagrabusio i postradao u Uefinoj kampanji protiv rasizma i šovinizma, i da je lakše ceremonijalno se posuti pepelom, nego ići za posljednjim konsekvencama vlastitih riječi (no, zar to nije stari hrvatski pozdrav iz opere Zrinyi Miklos?), koliko god one godile domovinskoj publici?
On se ne sjeća vremena kad je psovanje majke slovenačke, srpske, muslimanske, hrvatske ili albanske moglo čovjeka vrlo skupo koštati. Ako ne višednevnog ili višemjesečnog zatvora, onda barem totalne profesionalne i društvene diskvalifikacije, na duže vrijeme ili čak trajno.
Dobro de, ne bi to ni onda nogometaša koštalo karijere, ali bi mu pametnije bilo da nakon toga ode u neko vrlo daleko inozemstvo dok stvari malo ne legnu. Istina je, međutim, i to da u to vrijeme nogometaši jedni drugima, a onda ni sucima, niti nisu psovali majku slovenačku, srpsku, muslimansku, hrvatsku i albansku. To su radili pisci kad se dobro podnapiju. Oni su tih godina za narod bili ono što su danas nogometaši: proroci, nositelji nacionalne ideje, preporoditelji…
Nije to bilo baš neko sretno vrijeme, ali kad je o psovkama riječ, a pogotovu psovkama s nacionalnim atributom, možemo ga se s nostalgijom sjetiti. Od tada, naime, znamo, ili je tačnije reći osjećamo kako je teška i definitivna takva psovka.
Kada nekom opsuješ mater, sasvim je moguće, pače i vjerojatno, da to neće biti kraj vašemu druženju, možda i prijateljstvu. Opsuješ li mu, međutim, mater srpsku ili albansku, tojest četničku i šiptarsku, ili sa suprotnih strana mater hrvatsku ili ustašku, činiš nešto što je doživotno i što je zauvijek. To su riječi protjerivanja, zatiranja, odricanja.
Luka Modrić o tome, naravno, nema pojma. Premlad je i nema se odakle sjećati toga. Ali svejedno zna da se pridjevom uz imenicu njegova psovka poopćila na nezgodan način. I to mu je, zapravo, sasvim dovoljno znanje. Ispričao se onako kako je sam znao i umio, nema tu odvjetničkih savjeta, a nema ni nekakvog ali, koje bi relativiziralo stvari, preraspoređivalo krivnju i pretvaralo ispriku u nešto suprotno.
Njemu je, izgleda, stvarno krivo što je sucima (Skomini i suradnicima) psovao mater, pa još slovensku. I biva nekako utješno što mu je krivo, a meni najednom više nije žao što sam gledao tu utakmicu i što mi je jedna psovka zgadila večer.
Umjesto da kaže kako ga je uzrujala sudačka pogreška, pa je, eto, neprimjereno reagirao, on prvi dio sasvim preskače, baš kao da je svjestan da nema te sudačke pogreške koja bi čovjeku dopustila da nekome psuje mater slovenačku. Kao što, uostalom, nema tog ratnog zločina koji bi nekome dopustio da na njega odgovori ratnim zločinom
Naime, u određenom smislu više vrijedi Modrićeva isprika od njegove psovke. Divlje riječi, riječi koje kolju ljude, čupaju im utrobe i protjeruju ih, odavno su oslobođene, izašle su na ulice i trgove, odomaćile su se i prenose se s generacije na generaciju, tako da su danas samo stariji od četrdeset svjesni njihove težine.
A nikome nije ni na kraj pameti da se ispričava ili izvinjava, osim kada ga dopadne ta nevolja da se kao državnik, predsjednik ili premijer ceremonijalno ispričava obiteljima i sunarodnicima onih koji su poklani u ime njegova naroda.
Ali takve se isprike ne računaju, jer ih još nitko, ni na jednoj strani fronte i ni s jedne strane psovke, nije izgovorio bezrezervno i čista srca. Ako se tu netko nekome ispričavao, uvijek bi to bilo uz nekakav dodatak, koji bi poništio ispriku i stvar suštinski učinio još mnogo gorom. Dobro, ispričali smo vam se, a sada se vi ispričajte nama! Ili: ispričali smo se, a dalje neka se prošlošću bave povjesničari! Umjesto: oprostite nam, a mi nikada nećemo zaboraviti što smo vam učinili, i vazda će nas biti sram.
Tako bi glasila stvarna isprika, koju nikada nitko nije izgovorio.
I to je, najednom, ono što je, bio svjestan toga ili ne, učinio jedan nogometaš. Umjesto da kaže kako ga je uzrujala sudačka pogreška, pa je, eto, neprimjereno reagirao, on prvi dio sasvim preskače, baš kao da je svjestan da nema te sudačke pogreške koja bi čovjeku dopustila da nekome psuje mater slovenačku. Kao što, uostalom, nema tog ratnog zločina koji bi nekome dopustio da na njega odgovori ratnim zločinom.
Ništa neće umanjiti sram čovjeka koji se doista srami, a ponajmanje to što bi se, možda, onaj drugi trebao sramiti još i više. U tuđi sram i tuđu savjest nemoguće je ulaziti, jednako kao što se ne može proći kroz ogledalo.
Onoliko koliko je Luki Modriću stvarno neugodno, toliko njegova isprika i vrijedi. A izgleda da mu je stvarno neugodno. Nije važno što će o tome misliti Damir Skomina i njegova ekipa, niti što će misliti svi Slovenci redom, jer smisao isprike se ne ispunjava i ne ostvaruje u Drugome, nego se ispunjava i ostvaruje u onome tko se ispričava, i u onima u čije se ime ispričava. Posljedice isprike ćemo, dakle, osjetiti mi, skupa s Lukom, jer ni njegova psovka nije samo njegova.
Onoliko koliko je Luki Modriću stvarno neugodno, toliko njegova isprika i vrijedi. A izgleda da mu je stvarno neugodno. Nije važno što će o tome misliti Damir Skomina i njegova ekipa, niti što će misliti svi Slovenci redom, jer smisao isprike se ne ispunjava i ne ostvaruje u Drugome, nego se ispunjava i ostvaruje u onome tko se ispričava, i u onima u čije se ime ispričava. Posljedice isprike ćemo, dakle, osjetiti mi, skupa s Lukom, jer ni njegova psovka nije samo njegova
Kako sad to, već ste pobjesnili? Pa lijepo, ako su tabloidi guštali nad materom slovenačkom i ako je, recimo, meni bilo neugodno što sam u izravnom prijenosu doživio Modrićevu psovku, to znači kako i tabloidi i ja u svemu tome sudjelujemo. Samo je isprika privatna i intimna stvar. Nju je Modrić izgovorio u svoje ime, a opsovao je u ime svih nas i u ime kulture u kojoj je takva psovka normalna.
I je li onda uopće moguće ispričati se u ime svih? Recimo, u ime naroda? Je li moguće učiniti ono što je učinio Willy Brandt? Zapravo i nije. Ili jest, ali u nekom posve drugom smislu: kada je taj veliki i genijalni čovjek kleknuo u Varšavi pred poljskim i židovskim žrtvama pogubljenim u njemačko ime, on se, zapravo, obratio Nijemcima. Rekao je: pogledajte, njemački kancelar kleči! Tako je strašno i nepopravljivo ono što smo učinili da njemački kancelar kleči. S njime kleči simbolička, a ne stvarna Njemačka, ali to je već mnogo.
I tako smo od Luke Modrića došli i do Willyja Brandta. Dobro je tako. Ispričavajući se taj je novcem prebogati dječarac postao dostojan nečeg što ga daleko nadrasta, a što nadrasta i sve nas koji se, gledajući Modrića i čitajući mu s usana, osjećamo ovako ili onako.
Eto kamo se i s najružnijom psovkom može stići.
(Prenosimo s autorova portala).
Fašisti su totalni glupani
Potpuno je jasno zašto Davor Šuker nije išao na fakultet. Pokušajte samo zamisliti predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza u sobici Studentskog doma “Stjepan Radić” na Savi kako čita na postelji, a onda spušta debelu knjigu na prsi i sklopljenih očiju za sebe poluglasno mrmori teško gradivo zbog kojega je dosad dvanaest puta pao ispit. [Read more…]
Oholost, ime ti je Hrvatska
Prije nego što su se uputili na Svjetsko prvenstvo, hrvatske je nogometne reprezentativce primio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Oni su njemu darovali šaljivi dres s njegovim prezimenom na plećima, a on je njih blagoslovio. Naoružani krunicama i molitvenicima i čvrstom vjerom u Boga velikoga, dečki su zatim odletjeli preko oceana, gdje su ih čekale tri utakmice u grupi, s domaćinom Brazilom, Meksikom i Kamerunom.
Pobijedili su na kraju, kao što znamo, samo Kamerun, a druge dvije su izgubili identičnim rezultatom tri naprema jedan. O razlozima ovih poraza posljednjih se dana u našoj štampi mnogo mudruje, a da se nitko nije sjetio dvije jednostavne činjenice dostupne na Wikipediji.
Koja je najveća katolička zemlja na svijetu?
Brazil.
Koja je druga najveća katolička zemlja na svijetu?
Meksiko.
Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno
Što je zaista bilo u glavama Josipa Bozanića i izbornika Nike Kovača kad su se Svemogućem utjecali za hrvatsku pobjedu? Zbog čega su Luka Modrić i Ivica Olić ljubili raspelo na lančiću i križali se prije istrčavanja na teren? O čemu smo, napokon, svi mi razmišljali dok smo padali na koljena i mrmorili molitve pred televizorima? Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno.
“Šta ćemo sa skupinom A?” upitao je Otac.
“Nemamo o čemu razgovarati, stvar je čista”, odgovorio je Sin jednostavno. “Brazil i Meksiko idu u osminu finala.”
“Meni Mario Mandžukić nije mrzak”, primijetio je Duh Sveti sramežljivo.
“Mandžukić je truba”, odbrusio je Sin. “Osim toga, nećemo se valjda voditi mjerilima tko nam je draži, a tko nam je mrži. Ozbiljni smo ljudi, gdje je više naših…”
“Ćao, Hrvatska”, prekinuo je raspravu Otac crnim flomasterom križajući ime naše domovine i na tome bi Mu teško itko išta zamjerio.
Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane. Tko je tada mogao s nama?
Čime biste Boga uvjerili u suprotno? Kakvim biste Ga teološkim argumentom natjerali da se predomisli? Da su molitve na hrvatskom ljepše od molitava na portugalskom i španjolskom? Da je naša želja veća, a vjera tvrđa? Da mi češće idemo u crkvu, redovitije postimo, zavjetujemo se Majci Božjoj Bistričkoj i dajemo priloge za bolesne i potrebite? Da smo mi Hrvati, u najkraćem, bolji ljudi od Brazilaca i Meksikanaca? Što god biste od toga rekli, Gospodin bi se namrštio i došao još nepopustljiviji. Odvratna bi Mu bila ta oholost.
Ovo je posljednje, oholost, vjerojatno bilo presudno u našem ranom ispadanju. Pamtite li atmosferu nakon pobjede protiv Kameruna, kako smo hvalisavo podigli nos zbog četiri gola u mreži nekakvih afričkih sirotana kojima je sudac prvo isključio jednog slaboumnika, a u nastavku utakmice svirao faule koje su desetorica preostalih, jedva nešto bistrijih, međusobno pravili? Trijumf nad jednom posvađanom, disfunkcionalnom ekipom učinio nas je potpuno nepodnošljivim. Ostatak svijeta morao je zbog Hrvata plitko disati. Stoka je ugibala, ptice onesviješteno padale s neba. Sav kisik smo mi napuhanci oteli.
Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane.
Tko je tada mogao s nama? Fifi bi trebalo pisati, predlagao je netko veselo, da Meksikancima preporuči nošenje pelena za odrasle zbog izgledne mogućnosti da se jadnici na terenu vodenasto useru od straha.
O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti
Pogledajte, molim vas, ove dvije rečenice objavljene prije točno sedam dana u vašim omiljenim novinama: “Dojam je da Meksikanci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim ispadanjem od Hrvatske. U njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću.” Zar nije nenadmašno smiješno pročitati ovo kretensko kurčenje danas kad znamo kako nas je Meksiko momački nakantao? Vjerujete li u Boga, morate pretpostaviti i da je Onaj koji sve vidi to pročitao.
“Pa, ne možeš vjerovati!? Kakva oholost!” zavikao je Svemogući na nebesima gnjevno.
O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti.
A nije nam to prvi put. Naprotiv, budalasto precjenjivanje vlastitog značaja i mogućnosti prati nas kroz cijelu povijest, ono je u korijenu svih naših poraza. “Mi, Hrvati!” derali su se vjerojatno i branitelji Sigeta 8. rujna, 1566., pravo ne razumijevajući zašto se Turci pod zidinama žeste i keze im se krnjavim ustima, oštre sablje i vitlaju dugačkim oštrim kolcima obilno namašćenim ovčjim lojem. I oni su vjerojatno računali kako će protivnike razbucati kao Panta pitu.
“Dojam je da Turci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim porazom od Hrvatske”, primijetio je na kruni bedema Nikola Šubić Zrinski zapanjeno.
“Doista”, složio se ađutant slavnog vojskovođe zamišljeno čupkajući bradicu, “u njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
I, jesmo li već u finalu Svjetskog prvenstva, i tko nam je protivnik, Brazil ili Njemačka? Nije bilo naodmet i malo cinizma što se, u poplavi euforije, razlio jednim statusom na Facebooku dok je Luka Modrić ispred TV kamera dodatno potpaljivao Hrvate tvrdeći da ”naša reprezentacija ima moć, snagu i kvalitetu nositi se ravnopravno sa svakom momčadi na svijetu”, a reporter Drago Ćosić, prepukloga glasa i dobrog ukusa, apelirao na Hrvate da uzmu kredite, a na bankare da budu milostivi pa da svi skupa, kad već nemamo za mlijeko, vodu i struju, makar sletimo idućeg ljeta na Copacabanu.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri u kojoj je pao nogometno ipak mali Island.
Svejedno, od Realova se dirigenta i ne očekuje da se suzdržava, jednako na polju i pred kamerama, dapače, fućkaš sportaša koji svoju ambiciju ne mjeri barem naslovom svjetskoga prvaka! Sjetite se uostalom Miroslava Ćire Blaževića, koji je, ismijavan od većeg dijela javnosti, postavio granicu nemogućega, a doma su se on i dečki 1998. vratili iz Francuske sa svjetskom broncom iskovanom u veličanstvenim utakmicama protiv nogometnih divova Njemačke i Nizozemske.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri
U utorak navečer dok su poraženi srčani islandski nogometaši plakali, svjesni da su bili nadomak povijesnom iskoraku, da su bili u prilici ostvariti senzacionalan uspjeh, u prilici kakva se vjerojatno neće pružiti brojnim idućim islandskim generacijama – da kao najmanja zemlja dosad nastupe na nogometnom prvenstvu svijeta – dotle su Hrvatsku od maksimirskoga stadiona prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu prožimale dobre vibracije.
Nisu se, istinabog, pomaknule tektonske ploče kao prije mjesec dana u Bosni i Hercegovini kad su stotine tisuća na ulicama slavile prvi plasman svoje izranjavane zemlje na nogometno prvenstvo svijeta kao ulaznicu u neko bolje sutra. Ovdje je bilo mnogo mirnije jer ipak je Hrvatska ”stari mačak” globalne nogometne smotre, nastup u Brazilu bit će joj četvrto sudjelovanje na SP-u, nakon nastupa u Francuskoj 1998., Japanu 2002. i Njemačkoj 2006. godine. No nakon svih mogućih podjela na naše i njihove, nakon svih mogućih ”za” i ”protiv”, što je već izraslo u prvorazrednu hrvatsku sportsku disciplinu, nogometna su lopta i za svakoga istinskog navijača sveti cilj – odlazak na SP – ujedinili Hrvatsku makar na nekoliko sati.
Trebalo se odlučiti po najvećem pljusku krenuti od kuće prema stadionu bez krova i minimuma komfora, znajući da ćeš pritom, sve da pada kao iz kabla, kišobran morati zauvijek predati zaštitarima ispred ulaza na tribine, trebalo je sjesti na posve neprikladno, mokro i ledeno zdanje i nadati se da će te u prohladnoj noći zagrijati nacionalna momčad čije su igre i rezultati zadnjih pet mjeseci ledili krv u žilama navijača.
Reprezentacija koja je pod vodstvom Igora Štimca, istina, prispjela do tzv. baraža za odlazak na SP, ali je negdje na tom putu izgubila i igru i vjeru i rezultat i dušu i potporu, nije ni pod vodstvom brže-bolje izabranoga novog izbornika Nike Kovača ispisala na Islandu osobitu pozivnicu za Maksimir na biti ili ne biti 90 minuta.
Ocjene Kovačeve premijere u Reykjaviku rastezale su se poput žvakaće gume, od solidne i svrsishodne do očajne partije, snopovi preskupih ulaznica na maksimirskim blagajnama uoči dana odluke nisu se topili, vremenska prognoza bila je grozna, pa je očajni predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker, spašavajući i sebe i stotinjak milijuna kuna što ih donosi odlazak na SP, posve u neskladu sa svojom poslovičnom škrtošću, interventno podijelio možda i desetak tisuća ulaznica.
Danas je PDV koji će morati platiti za svaku podijeljenu ulaznicu tek beznačajna kap u moru novca koji će prispjeti u blagajnu Saveza. Davor Šuker danas je na konju, Zdravko Mamić, premda ga je upravo on ustoličio za nominalno prvoga čovjeka hrvatskog nogometa, sve je dalje od uzda, glavni plesač u VIP-ovu šatoru, gdje su važni ljudi slavili plasman Hrvatske na SP, bio je glavom i bradom Šuker, asistirali su mu i brojni članovi njegove nogometne vlade, sve je nadgledao i ministar sporta Željko Jovanović, jedino nitko nije vidio Mamića blizu rasplesanoga društva.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena pa se navijački revolt preokrenuo u potporu
Tako su u velikoj noći i na djelu potvrđena nagađanja o sve čvršćoj vezi Šukera i Jovanovića, kojima je jedan od ciljeva premjestiti neprihvatljivoga Zdravka Mamića iz institucionalnoga nogometa i javnoga diskursa.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena, pa se navijački revolt preokrenuo u potporu.
Javnost i tribine jednostavno nisu mogli od prvoga dana probaviti neprincipijelnu Mamićevu i Štimčevu koaliciju. Kad je jednom, pokušavajući dočarati čime se sve služi Mamić, Štimac kazao da mu je Dinamov predsjednik već nudio mjesto izbornika pod uvjetom da u reprezentaciju uvijek zove i pet njegovih igrača, tko je više ikad mogao povjerovati Štimcu da će on sada, kada je postao izbornikom, biti neovisan o Mamićevim željama i interesima? Ljudi pamte i nisu mutavi, ne mrze Hrvatsku ako ne podupiru interesne i nečasne komplote, i u takvu teškom ambijentu, ali i Štimčevu trenerskom lutanju izgubila se negdje i prepoznatljiva nogometna Hrvatska.
Nakon Igora Štimca, izbora iz interesa, stigao je Niko Kovač, izbor iz nužde, ali pošten, neumrljan, bez repova i dugova, i narod mu je pokazao palac gore. Nakon pet mjeseci jeze hrvatska je reprezentacija u utorak napokon bila pristojna momčad, odigrala je poštenu, srčanu, strasnu i dobru nogometnu utakmicu. Obljubljeni kapetan i njegovi dečki upalili su malo svjetla u hrvatskome mraku.
Istina, mnogo su za Šukera, Kovača, dečke i Hrvatsku učinile i sretne kuglice koje su im na ždrijebu parova doigravanja dodijelile momčad ribara, tehničara, bankara i režisera s Islanda. Zamislite da je s druge strane stajala Platinijeva Francuska s goropadnim Ribéryjem i nepogrešivim Benzemom, ili one-man team, Ibrahimovićeva Švedska, koja je na krilima Ibrine moći i golova zamalo izbacila sa SP-a Ronaldov Portugal! Sva sreća pa nije, jer Šuker možda danas ne bi imao ni za plaćanje PDV-a za desetak tisuća podijeljenih ulaznica.