Ne znam za narod koji bi smrt pjesnika slavio kao svoj državni praznik i na njenu obljetnicu imao neradan dan. U tome i po tome smo mi Slovenci nešto posebno. Nismo imali careva i kraljeva, velikih osvajačkih vojskovođa i državnika svjetskoga kova. Ali zato imamo pjesnike i pisce, imamo slovenski jezik kao temelj nacionalnog identiteta i imamo Franca Prešerna (3. prosinca 1800. – 8. veljače 1849.), zbog kojega smo minule subote imali zatvorene trgovine i srca otvorena za zagrljaj pjesničkog neba.

 

“Ljubav je Istina, poezija je bubanj koji nas k njoj vabi”, rekao je sufijski pjesnik Rumi¹⁾, jedan od meni najdražih, od onih koji zaslađuju život. Zato jer želim spoznati istinito i Istinitost, jer znam da je Ljubav najvažnija, sveprožimajuća sila, obožavam poeziju. I literaturu uopće. Najviše onu koja svjetluca i žari, pa i kada je tamna u tami.

 

Središte je unutra, budućnost u svjetlosti, govori moja poezija i pričaju riječi koje me nadahnjuju. Tako u pjesmi objašnjava prijateljica pjesnikinja Vanja Strle²⁾ (2010. godine izašla je, na slovenskom i hrvatskom, njena zbirka pjesama, pod naslovom ‘‘Vprašaj magnolijo“/Pitaj magnoliju) zbog čega treba izbjegavati riječi mrtvih pokrajina i puniti se svijetlim riječima.

 

Riječi, koje su slika

razasutih stijena

mrtve pokrajine

i koje traže,

ono što je mračno –

onog što je početak i što

je kraj,

ne mogu nas dirnuti tako snažno

kao one,

koje su poput

rascvjetalih cvjetova,

postojećih, koje čuva

ljubav svemira,

najsnažnije zanjiše uz ono,

što mu je najprisnije.

Zato (živi) pođimo tamo,

gdje ne izbjegavaju svijetle riječi

i gdje se prošlo mijenja

u plodnu zemlju.

 

Dakle, koje su to riječi zbog kojih zatreperi naše srce, kakve su to riječi koje nas ušutkaju, utišaju buku svijeta i rasipno blebetanje informacijama prezasićena uma?

 

To su riječi zbog kojih se nešto desi. Riječi koje ostvaruju događaj. A pravi je događaj ono što nas duboko dirne. Koji nas pomakne i promijeni. Nakon kojeg više nismo onakvi kakvi smo bili prije njega. Tvrdim: literatura mijenja svijet. Svi povezani i isprepleteni, svi jedno, i ako riječ u meni zatreperi, tada će taj treptaj osjetiti i okolina. Raširit će se poput tihog plamena koji prepoznamo tek kad proguta suhu travu. Nakon takve vatre zemlja je rodna i spremna za rast.

Znanstvenici su bili iznenađeni, ali iznenađeni ne mogu biti pjesnici! France Prešeren je napisao pjesmu ‘‘Neistrunulo srce“, u kojoj mudri starac objašnjava zašto je tijelo istrunulo, a srce nije: ‘‘pjesme ne daju njemu zgnjet,/ što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet“.³⁾ I nema gotovo nikoga od starijih generacija tko ne zna naizust: ‘‘Sem dolgo upal in se bal,/ slovo sem upu, strahu dal; / srce je prazno, sreče ni,/ nazaj si up in strah želi.) Dugo se nadah i bojah k tom,/ od nade i straha oprostih se ja,/ srce je prazno, u njem jad,/ nadu i strah bi natrag sad“

 

Samo nešto živo može stvoriti događaj. A živo je nešto što je prisno, autentično, što je izraslo iz konkretnog sada i ovdje; poput ptice je što na jednom krilu nosi prošlost, a na drugome budućnost, a tijelo je njeno usidreno u sadašnjem vremenu. Živo, s vremenom, iz konkretne preraste u univerzalnu poruku kako bismo je primali bez obzira na vrijeme i mjesto nastanka literarnog djela. Sa stajališta današnjeg čitača (više) ne možemo govoriti o nacionalnoj literaturi, o tome da je France Prešeren (samo) slovenski pjesnik. “Naše” su sve riječi kojima stvarno možemo komunicirati.

 

Srce je središte u koje vode čitateljski putovi. Srce kao metaforička odrednica, ali i kao stvaran organ. Naime, znanstvenici su otkrili da srce ima nevjerojatno pamćenje. Pamćenje za koje su dugo bili uvjereni kako je spremljeno u našim mozgovima. Pa tako čovjek s presađenim srcem umrlog pjesnika odjednom počne pisati pjesme! Pjesme iz uspomena tuđeg srca, koje sada bije u njegovim grudima.

 

Znanstvenici su bili iznenađeni, ali iznenađeni ne mogu biti pjesnici! France Prešeren je napisao pjesmu ‘‘Neistrunulo srce“, u kojoj mudri starac objašnjava zašto je tijelo istrunulo, a srce nije: ‘‘pjesme ne daju njemu zgnjet,/ što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet“.³⁾ I nema skoro nikoga, od starijih generacija, tko ne zna naizust: ‘‘Sem dolgo upal in se bal,/ slovo sem upu, strahu dal; / srce je prazno, sreče ni,/ nazaj si up in strah želi.) Dugo se nadah i bojah k tom,/ od nade i straha oprostih se ja,/ srce je prazno, u njem jad,/ nadu i strah bi natrag sad.“⁴⁾

 

A onda nam se obrate one riječi koje osjećamo kao da su žive. Koje dišu. Dih/Duh (dah/udah), odatle u slovenskom riječ nav-dih (nadahnuće). U globalnom svijetu, tržnici šarene i upadljive robe koja vrišti: Kupi me, kupi!, malo je istinskog života. Rutina i automatizam, diktat tržišta i masovnih usluga, kojima je izvrgnut svaki pojedinac, dakle i literarni stvaratelj, ne može se presjeći tek ili samo – ali ni bez! – razumom, inteligencijom.

 

Jedan od najvećih slovenskih i europskih pjesnika, koji je istinski osjećao istinu svijeta svoga i sadašnjeg vremena – ta vizionarski je pisao o Europi; tako da tek danas razumijemo što je to vidio taj pjesnički “vidilac” – mladi Srečko Kosovel (1904. – 1926.) primjer je literate koji je prodro u središte. Knjige njegovih stihova postižu za naše (slovenske, op. prevoditelja) prilike rekordne naklade. Izbor, u biblioteci Pravica, koji je 2012. godine izdan u veličanstvenoj zbirci Aktivni državljani, nakladnika Sanje, s uvodnim citatom ‘‘Pravda je jedini svjetionik/ koji vodi razbijenu lađu čovječanstva/ iz divljih valova nasilja/ krivice i beznađa“, bila je dugih mjesec dana na vrhu popisa najprodavanijih knjiga u Sloveniji.

Kako unutra, tako i vani već tisućama godina naučavaju mudri. Uče one koji su se usidrili u svoje središte i zato znaju kako je bilo, kako jest i kako će biti. Ne iscrpljuje ih strah od silnih, kao što nije mogao iscrpiti ni Etty Hillesum. Koja je, do posljednjeg daha, vjerovala u smisao života i njegovu važnost. U ljubav. Nije pristajala na opustošen, siromašan život. Do kraja se tome protivila. Pitala je: “Bi li bilo moguće ljude podučiti kako da se, usprkos svemu, prihvate stvaranja mira u sebi?“

 

U ‘‘Pjesmi silnih“ Kosovel je odgovorio tko su to oni koji se uvijek nanovo probiju s ruba u središte i tamo ostanu: ‘‘Silni su oni, koji ne poznaju vlastitu korist/ a srca su im otvorena poput nasmijana travnjaka./ Silni su oni koji se ne sklanjaju, koji se ne slome./ Takvi svladaju svijet i ne umiru.“

 

Silna je, za me jedna od najvećih, Etty Hillesum (1914. – 1943.), Židovka čije je tijelo izgorjelo u krematoriju Auschwitza, a njeno srce i njegove uspomene, zapisane u dirljivom dnevniku ‘‘Prekinut život“, zapališe vječni plamen događaja. Kako je našla snagu u svom srcu, tako je njome napojila i mene i tisuće čitatelja diljem svijeta. Ta vjerujemo joj i pratimo ju kada napiše: “Prvobitna snaga čovjekova je mogućnost da, čak i pri mogućem bijednom propadanju, do posljednjeg daha bude svjestan smislenosti i ljepote života – toga da je ostvario svoj bitak, te da je njegov život bio dobar – takav kakav je već bio.”

 

Bez svijetlih riječi, koje prošlo pretvaraju u plodnu zemlju, u tminama ne možemo nazrijeti ni sebe ni buduća vremena. A to se ne može dogoditi bez usidrenosti u najvažnijem središtu – središtu unutar sebe. Zato u ovom “osiromašenom vremenu” ponavljam za dragu Etty: “Naša je jedina moralna dužnost zapravo da se ponovo izborimo za prostranstvo unutrašnjeg mira i da stalno produbljujemo svoj mir kako bi mogao s nas prelaziti na druge. Kada u ljudima bude više mira, tada će početi splašnjavati uzrujanost vanjskoga svijeta.”

 

Kako unutra, tako i vani već tisućama godina naučavaju mudri. Uče one koji su se usidrili u svoje središte i zato znaju kako je bilo, kako jest i kako će biti. Ne iscrpljuje ih strah od silnih, kao što nije mogao iscrpiti ni Etty Hillesum. Koja je, do posljednjeg daha, vjerovala u smisao života i njegovu važnost. U ljubav. Nije pristajala na opustošen, siromašan život. Do kraja se tome protivila. Pitala je: “Bi li bilo moguće ljude podučiti kako da se, usprkos svemu, prihvate stvaranja mira u sebi? Mogli bi ostati duhovno plodnima i nastavit živjeti u nadi, uzdignuti iznad strahova i glasina. Zašto se ne bi zaklonili u najudaljeniji i najmanji kutak svoje nutrine? Tamo bi mogli klečati tako dugo dok se nad njima nebo ne razvedri.”

 

Nad nama nebo nije vedro, pa je važno literarno poslanje kako bi rastjeralo oblake. “Širi duhovne horizonte” (Ettx) i raspali nadu. Zbog toga je moj najdraži državni praznik upravo Prešernov dan kulture. U Zagrebu ste ga obilježili okruglim stolom posvećenom velikanu Edvardu Kocbeku⁵⁾ (1904. – 1981.). Pokušat ću, u rezonanciji s tim sigurno zanimljivim razgovorom, zaključiti ovo pjesnikovanje Kocbekovom pjesmom’‘Molitva“, mojom sretnom pratiljom.

 

Jesam

što bijah

i svatko će me zaboravit moći.

 

Ali ipak

moram reći:

jesam

i bio sam

i biti ću,

i zato sam više

od zaboravljanja,

neizmjerno više

od nijekanja,

beskonačno više od ničega.

 

Sve je vječno,

što nastane,

rođenje je snažnije

od smrti,

ustrajnije

od beznađa i samoće,

silnije

od galame i grijeha,

od odbačenosti.

Nikada

neću prestajati biti.

Nikada.

Amen.

 

______________________

 

¹⁾ Jalāl ad-Dīn Muhammad Rūmī (30. rujna 1207. – 17. prosinca 1273.), perzijski pjesnik, pravnik, teolog i sufijski mistik

 

²⁾ Vanja Strle (2. prosinca 1960., Kopar), slovenska pjesnikinja, inače po zanimanju inženjerka kemije

 

³⁾  Prijevod preuzet iz Prešernove pjesme ‘‘Neistrunulo srce“ u prijevodu  Luke Paljetka

 

⁴⁾ Uvodni stihovi Prešernovih ‘‘Poezij“/Poezija, slobodan prijevod

 

⁵⁾  Edvard Kocbek, slovenski pjesnik, pisac, esejist, prevoditelj, politički aktivist i učesnik otpora protiv fašizma