Madagaskar je otok uz obale Mozambika, na krajnjem jugoistoku Afrike. Barem dvostruko prostraniji od Velike Britanije, to je vrlo stari komad kopna, na kojemu prebiva pet posto svih svjetskih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih osamdeset posto živi samo na Madagaskaru.

 

Stanovnika je sedamnaest milijuna, podijeljeni su u dvadesetak naroda, govore otprilike isto toliko jezika, službeni su malgaški i francuski. Polovina stanovništva ispovijeda neku od otočkih religija, a druga polovina su katolici i protestanti, te nešto malo njih i muslimani. Zemlja bogata biljnim, životinjskim i društvenim identitetima, kao i tradicionalnom kulturom, Madagaskar je među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta, s BDP-om nižim od dvjesto pedeset dolara po stanovniku.

 

Tridesetih godina nacionalsocijalistička propaganda pokrenula je kampanju za preseljenje njemačkih i europskih Židova na Madagaskar. Sama ideja obično se pripisuje Hermannu Göringu, ali nije ona bila više od karlmajevske fantazmagorije, kojom se samo trebala provjeriti reakcija okoline.

Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave. Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije

 

Operacija Madagaskar u zbilji je predstavljala mjerenje razine antisemitizma unutar slavnoga europskog duha. Ali i priprema svijeta na mogućnost da se cijeli jedan rasuti i integrirani europski narod sakupi, dezintegrira i deportira: na Madagaskar, u nebo, to su tek nijanse.

 

Sve do 1960. bio je francuska kolonija. Nakon osamostaljenja, pokušavali su graditi neku svoju varijantu socijalizma s osloncem na Moskvu, ali to je zemlju dovelo samo do još većeg i strašnijeg osiromašenja. Nakon pada Berlinskog zida stigao je Međunarodni monetarni fond, čije su mjere prouzrokovale glad i totalno beznađe.

 

Osim što o Madagaskaru ne znamo ništa, teško nam je upamtiti i jedno jedino madagaskarsko ime i prezime. Jednom je, u kvalifikacijskoj utrci na 1500 metara, sudjelovao i jedan malgaški (ili madagaskarski) trkač. Stigao je posljednji, a reporter HTV-a se našalio: “Nije nam žao što je ispao. Da ne moramo još jednom lomiti jezik njegovim imenom.” Aktualni predsjednik Madagaskara zove se Hery Martial Rakotoarimanana Rajaonarimampianina.

 

Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave.

 

Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije.

 

Ako nam nisu bliski ljudi, trebala bi nam bliska biti bolest. Kuga je jedna od dvije-tri do danas najvažnije stvari koje su se čovječanstvu dogodile u posljednjih desetak tisuća godina. Bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis prvu pandemiju u Europi imala je 1348. i 1349, kada je pomorila dvije trećine europske populacije. Drugi put, početkom sedamnaestog stoljeća, od još jedne općeueropske kuge pomrlo je 39.000 Londončana. Posljednja velika epidemija zbila se 1770. u Rusiji. Bile su to Londonska i Moskovska kuga.

Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više

 

Nakon toga, bolest se tajanstveno povlači iz Europe, i svodi se na neku vrstu endema. Postoji pretpostavka, koja je kao i mnoge druge pretpostavke dvojbena, da je kuga stigla u Europu iz dalekih azijskih tajgi. Prvi čovjek zarazio se kada je kao lovac ušao u šumu, i na njega su prešle buhe s mrtvih glodavaca. Prošla su zatim stoljeća prije nego što je kuga preplivala široke ruske rijeke, i stigla do nas.

 

A možda je bilo i drukčije.

 

Naime, sredinom šestoga stoljeća, u vrijeme cara Justinijana, zavladala je epidemija koja će trajati skoro dvjesto godina, i pomorit će šezdeset posto Europljana. Povjesničari Europe obično pišu da se radilo o buboničnoj kugi, ali povjesničari kuge, izgleda, nisu sigurni. Ako je slavna Justinijanova kuga doista i bila kuga, ostaje tajna zašto se bolest nakon toga pritajila, sve do četrnaestog stoljeća.

 

Osim bubonične postoji i plućna kuga. Prva se, možda, i preživi, ali druga nikad. Uzročnik je isti, ponovimo mu ime: Yersinia pestis.

 

Tokom povijesti, u crkvenim knjigama, ljetopisima i epskim spjevovima, svaka se epidemija nazivala kugom, pa tako i mnogo češće epidemije kolere i tifusa. (Kolera je stoljećima u Europi bila sezonska bolest: čim otopli, eto ti kolere. Kugi su, pak, pogodovale blage zime, kada se namnože i štakori i buhe…)

 

Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više.

Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara

 

Prvi: crkveno i kugino vrijeme mjere se u stoljećima i u tisućama godina, za razliku od društvenoga, porodičnog ili životnog vremena. Drugi razlog: Crkva se, obećavši puku, naravno pod određenim kondicijama, život vječni, poigrala smrću; a kuga je sama smrt. Treći razlog: epidemija kuge razorila bi svaki put sve društvene institucije, osim Crkve koju bi uzdigla. Čovjeku treba utjeha i nada, a usred opće morije takvo mu što može pružiti samo živ i organiziran doživljaj Boga.

 

Na kraju, kada su protutnjale sve srednjovjekovne epidemije, a bolest je polako prelazila u mit, krajem osamnaestog stoljeća kuga je dobila novo ime: Crna Smrt. Ili Mors Atra. Dvjestotinjak godina kasnije, u svome sjajnom romanu Albert Camus opisat će modernu sjevernoafričku epidemiju kuge. Većina čitatelja ovu će knjigu čitati kao globalnu metaforu, parabolu, alegoriju… Teško je povjerovati u nešto što je tako mitsko, arhaično, uneseno u našu dušu kao sveti i profani tekst, a ne kao bakterija.

 

Oni koji su se našli u dodiru s bolesnikom od bubonične kuge, trebali bi primiti profilaksu u obliku tetraciklina, 500 miligrama, svakih šest sati. Kuga se liječi streptomicinom, četiri puta dnevno 30 mg po kilogramu težine bolesnika.

 

Na Madagaskaru, valjda, nema tetraciklina ni streptomicina, budući da je čovječanstvu preskupo antibioticima snabdjevati pojedince koji ne privrede više od dvjesto pedeset dolara godišnje.

 

Međutim, kuga je – i to smo naučili kroz našu dubinsku povijest – najpravednija od svih morija. Od ebole, kolere i AIDS-a bogati će se lako zaštititi. Od kuge neće, ona zahvaća sve, i računa na stoljeća, a ne na dane, mjesece i godine. Stvara li kuga sojeve koji su rezistentni na antibiotike? To ćemo, možda, saznati.

 

Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara.

 

(Prenosimo s autorova postala).