Nebojša Zelić
Diego Gambetta, jedan od najboljih istraživača mafije, opisuje kako je propala taxi služba u Palermu početkom osamdesetih. [Read more…]
HDZ-ovci kao u odnosu mafijaša iz Palerma
Vatikan odlučno protiv mafije i korupcije
Papa Franjo
Zajednički se suočiti s raznim oblicima korupcije, organiziranoga kriminala i mafije – cilj je Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, i to putem njegova Vijeća za pravdu. [Read more…]
Gromoglasna šutnja
Kada su Tuđmanovi tajkuni došli po sredstva za proizvodnju novina, televizijskog i radijskog programa,
ja sam šutio;
jer nisam bio proizvođač novina, televizijskog i radijskog programa. [Read more…]
Važan i velik Hedlov krimi roman
Drago Hedl, ”Ispovjedna tajna”, Ljevak, Zagreb, 2015.
Prošli, prije godinu dana objavljeni roman “Izborna šutnja” Drage Hedla ukazao je na nekoliko činjenica koje nije naodmet rezimirati jer su sada, nakon objavljivanja njegova nastavka, više nego potvrđene. Hedl je, naime, trenutno jedan od najintrigantnijih i najkvalitetnijih autora kriminalističkih romana u nas (što prije nekoliko godina možda i ne bi bilo teško, ali danas, kada je krimić jedan od najpropulzivnijih romanesknih žanrova, svakako puno znači), koji jako dobro zna da pisati žanrovski roman ne znači samo voziti zadanom rutom i ništa više od toga. [Read more…]
Država sjedi na bombi
Samo su još mafijaška ubojstva po ulicama hrvatskih gradova nedostajala pa da povratak u prošlost bude kompletan.
Smaknuće jednog od moćnih ljudi hrvatskog podzemlja Vinka Žuljevića Klice nalikuje na već viđene obračune i međusobne likvidacije svojedobno posve raspojasanih kriminalnih skupina.
Bez obzira na to što je trenutno nemoguće nagađati tko je u ovom slučaju i za čiji račun potegao obarač, nadati se da najnovija egzekucija ipak nema političke konotacije s kakvima su bili skopčani nekadašnji smrtonosni pohodi sukobljenih gangova. [Read more…]
U BiH su svi na vlasti
Prije tačno godinu dana, mimo očekivanja političara i policije, pa dobrim dijelom i samih učesnika u “velikom buntu”, u većoj polovici Bosne i Hercegovine desilo se nešto što su optimisti proglasili ushićeno početkom mijenjanja svekolike brutalne realnosti. [Read more…]
Tačno, nebitno, skandal
U nekim sređenijim vremenima, kad čuvena Andrićeva rečenica o odnosu pametnih ljudi i fukare još nije bila tako opipljiva činjenica, Borislav Mihajlović Mihiz je umeo da kaže kad neko na nekom književnom skupu ili za kafanskim stolom krene da mudruje u prazno: ”Tačno, ali nije bitno”. Ali otkada je razbijena država, porušeni gradovi, a priča o dobrim običajima (čitaj: kulturni standardi) postala staromodna apstrakcija, sve češće mi dolaze na um Mihizove reči.
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (nekoliko hiljada u zvaničnim udruženjima, blago nama), akademskog sveta (akademici na estradi su posebna priča), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije.
U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete. Povremeno se nađem u potpunoj pometnji; da li to neko potcenjuje ljudsku inteligenciju?
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (…), akademskog sveta (…), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije. U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete
Ostaje ipak upozorenje: čak i ako je nešto tačno (a najčešće nije), da li u nekom diskurzivnom štivu ima nešto bitno. A šta sa potpisima sa dr. i prof.? Teže je proizvesti dobro mleko bez aflatoksina nego dobiti doktorat na temu koja je već u desetak knjiga temeljno obrađena.
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (poput ovog na kojem nastaje ovaj tekst) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru.
Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv). U ogromnoj većini napisa to se pretvorilo u dokazivanje patriotskog osećanja, kao da nije dovoljno bitno držati se golemog činjeničnog korpusa na ovu temu. Ali ko bi se još bavio prokopavanjem hrpe objavljenih knjiga i dokumentarnih arhiva!
Druga krupna tema, Istok ili Zapad kao kulturološko i geopolitičko opredeljenje ove zajednice na brdovitom Balkanu od Horgoša do Bujanovca, zatrpana je ostrašćenim, navijačkim izlivima golih frazetina. Ako se otvore prazne dihotomije globalizam versus pravoslavlje (slavenska braća sa vrhunskim žrecem u Kremlju), onda se i ne treba čuditi što se sa svih strana javljaju mudraci sa univerzalnim ključevima. Sa katedari za savremenu istoriju i pridodatih im instituta pristižu nacionalni bojovnici, od kojih su se neki propisno obrukali pevajući hvalospeve promašenoj i ideološki irelevantnoj TV seriji ”Ravna gora”.
Da se pričalo o neviđenom, dokazali su i nekoliki akademici, koji su već posle prve epizode radosno isticali kako je reč o dugo očekivanoj rehabilitaciji oblaćenog srpskog ”heroja” DM-a i njegovog ravnogorskog pokreta, premda se pomenuti Đeneral pojavljuje glavom (još uvek bez brade) tek u četvrtoj epizodi!
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (…) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru. Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv)
No u kulturi u kojoj se skandali i bruke smenjuju kao na pokretnoj traci, jedan neviđeni skandal, bez presedana u poslednjih pedesetak godina, prolazi gotovo neprimećeno sem jednog izuzetka.
Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se knjiga ”Resavski venac” (Plagijati jugoslovenskih pesnika) u izdanju Agencije za izdavačku delatnost iz Kosovske Mitrovice. U opštoj halabuci oko novih izdanja (više od hiljadu) niko nije zabeležio ovo sočinjenije dok nije krenuo glas da su tridesetak najistaknutijih pesnika, od Oskara Daviča, Vaska Pope, Dobriše Cesarića do nekih manje poznatih, ovde nabeđeni za plagijate (bolje reći za bezumno prepisivanje nekih svetski poznatih pesnika).
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao.
Najpre je u nekim novinama objavljena antologijska pesma ”Srbija” Oskara Daviča, a naporedo sa njom ”Sicilija” Cesarea Pavesea. Drugi u nizu primera – pesma Vaska Pope kojoj je kao ”uzor” postavljana jedna Celanova pesma.
U poznatoj emisiji ”Sporovi u kulturi” (Radio Beograd 1, petkom od 10-11 čas.) urednica i novinarka Meliha Pravdić pozvala je najpoznatije proučavaoce Paveseove i Celanove poezije, koji su ”prokopali” sabrana dela ovih pesnika i ustanovili da ”plagirane” pesme uopšte ne postoje!
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao
U emisiju se uživo uključio i autor senzacionalnih otkrića koji je tvrdio da ima dokaze da pesme-uzori postoje i da će nove dokaze izneti u drugoj knjizi koja sledi. Da je reč o naivno izvedenoj podvali pokazala je pomenuta Meliha, jedan od najpouzdanijih novinara okrenutih kulturi, pitajući nesrećnog Dončića kako je moguće da su fotokopirane pesme iz tobož objavljenih knjiga sve složene istim slovnim fontom. Prilično zbunjen sve vreme, MD je promucao da je reč o čistoj slučajnosti i da se time ne dokazuje ništa.
Knjiga je na pomenutom sajmu prodata u 3.000 primeraka (tako tvrde Dončićevi podstrekači), neviđen tiraž budući da se knjige sa poezijom i o poeziji obično štampaju u 300-500 primeraka. Ko zna šta je od svega toga tačno, da li uopšte postoji ta izdavačka kuća sa Kosova, kakve li se sve kuhinje kriju iza svega toga.
Sličnosti i koincidencije u poeziji pesnika sa različitih prostora postoje i tu ništa nije novo, ali otkrića ovog nesrećnika MD-a su neviđeni pucanj u prazno. Da je reč o prilično zbunjenoj osobi, da ne upotrebim neku težu reč za njegovo mentalno zdanje, pokazalo je njegovo završno obraćanje u pomenutoj emisiji, koja je rasturila u prah ovu naivnu podvalu. Kad se emisija primicala kraju, javio se ponovo MD iz Niša i kao da ga ništa od iznesenog nije pogodilo, rekao: ”Imam jednu molbu”. Voditeljka mu je rekla: ”Izvolte”. A on je predložio da pročita jednu svoju pesmu. I pročitao je, bolje da nije.
Stvar bi se izgleda završila sa Melihinim programom da nije najstariji dnevni list na Balkanu ovih dana u nastavcima počeo da objavljuje senzacionalna otkrića ”Resavskog venca”. Pozivajući se na tumače kojih bi se svaki ozbiljniji list dobro čuvao. Igre bez granica!
Milanović: čisto razočarenje
Zoran Milanović postao je najveće razočaranje Hrvatske upravo zato jer je na početku puta, prije tri godine kad je dobio izbornu pobjedu, bio sposoban izgovoriti onu sjajnu rečenicu: “Ne smijemo iznevjeriti!”, koja mu se, reemitirana ovih dana bezbroj puta, vraća kao prokletstvo. Upravo to se dogodilo.
Njegova je Vlada iznevjerila ne samo svoje birače. Iznevjerila je sve koji su uz nju vezali bilo kakvu nadu. Možda nije namjerno prevarila, ali javnost je danas uglavnom doživljava kao dilera velikih opsjena. Kao prodavača magle i obmana. Njena je vjerodostojnost nikakva.
Pritom, nije riječ samo o ekonomskim pokazateljima. Nije riječ samo o tome da je Kukuriku ekipa obećavala gospodarski rast, a zemlju ni nakon tri godine ne uspijeva potegnuti iz recesije. Privlačenje investicija ostalo je nerealizirano, otvaranje radnih mjesta također. Milanovićeva je Vlada iznevjerila prije svega očekivanja da će biti vlast drugačija od prethodne. Da će biti poštena i da će dati sve od sebe.
Zoran Milanović postao je najveće razočaranje Hrvatske upravo zato jer je na početku puta, prije tri godine kad je dobio izbornu pobjedu, bio sposoban izgovoriti onu sjajnu rečenicu: “Ne smijemo iznevjeriti!”, koja mu se, reemitirana ovih dana bezbroj puta, vraća kao prokletstvo. Upravo to se dogodilo
S podrškom kakvu su na početku mandata uživali brda su se mogla pomicati. Novi je premijer znao reći da se prepao veličine potpore koju je neposredno nakon ustoličenja uživao. U njegov su tim u to vrijeme vjerovali i oni koji mu na izborima nisu dali glas. Javnost je na početku imala mnogo razumijevanja. Znalo se da su naslijedili HDZ-ovim kriminalom sprženu zemlju. Hrvatska je bila spremna na odricanja. Svjesna da brzog oporavka nema, da je nova vlast stisnuta mnogim ograničenjima.
Ali, ono što se Milanovićevoj ekipi nikako ne može oprostiti i na čemu je takoreći cijelu zemlju okrenula protiv sebe, nevjerojatna je količina ignorancije. Njihovo se vladanje državom pretvorilo u konstantnu paradu ne samo nesnalaženja i nekompetentnosti, nego potpune nezainteresiranosti. Hrvatska ima Vladu koja svakoga dana demonstrira da joj nije stalo. Da je baš boli briga.
Na početku mandata premijer je govorio o vjeri koju su mu građani poklonili. Danas se na vlasti održava samo silom parlamentarne većine. U ono vrijeme svoju je poziciju gradio na povjerenju javnosti. Danas svoj odnos s javnošću svodi isključivo na pitanje rejtinga. Po prvim se izjavama činilo da je Hrvatska napokon dobila premijera koji će se prema njoj odnositi s poštovanjem. Upravo suprotno, dobila je beskrajni lanac podcjenjivanja.
Umjesto respektiranja javnosti, Vlada pokazuje uvredljivu količinu indiferentnosti, sve do skandaloznih manifestacija prezira. Javno se gnuša populizma, a zapravo prakticira potpunu odvojenost od građana. Prema kojima se, očito, ni na koji način ne osjeća obaveznom.
S podrškom kakvu su na početku mandata uživali brda su se mogla pomicati. Novi je premijer znao reći da se prepao veličine potpore koju je neposredno nakon ustoličenja uživao. U njegov su tim u to vrijeme vjerovali i oni koji mu na izborima nisu dali glas. Javnost je na početku imala mnogo razumijevanja. Znalo se da su naslijedili HDZ-ovim kriminalom sprženu zemlju. Hrvatska je bila spremna na odricanja. Svjesna da brzog oporavka nema, da je nova vlast stisnuta mnogim ograničenjima
Svoj ignorantski karakter Milanovićeva je Vlada pokazala, prvo, svojom potpunom nespremnošću za vođenje države. Na vlast je došla nepripremljena, premda je barem dvije godine znala da će joj žezlo pasti u krilo. Brusila je koaliciju umjesto da brusi programe. Sva se njena akcijska sposobnost fokusirala na osvajanje Banskih dvora.
Što potom – tim se pitanjem, danas je to posve jasno, uopće nisu zamarali. Smatrali su da je vladanje državom lagan posao? Ili su sami sebe precjenjivali? Sastavom svog kabineta Zoran Milanović pokazao je podcjenjivanje problema i podcjenjivanje hrvatske javnosti. Njegove kadrovske akvizicije uvreda su za Hrvatsku. Javnost mu vraća, nazivajući njegovu vlast družbom uhljeba.
Dok ih mase šibaju nezadovoljstvom, ministri ovih dana tvrde da su radili najbolje što su mogli. Upravo je u tome problem. Da oni jednostavno nisu mogli bolje. Ministar Maras, autor te izjave, teško da bi mogao biti u bilo kakvom ozbiljnijem kabinetu.
Neuspješnost Vlade rezultat je premijerove posve promašene kadrovske politike. Instalirao je ekipu potpuno nesposobnu za upravljanje državom. Na ministarskim su se položajima učili poslu. Eksperimentirali s Hrvatskom. Glavinjali od nemila do nedraga. Mijenjali strategije i politike. Sami sebe saplitali.
Ignorantski se odnosili prema stvarnosti i životu nacije. Više su ih okupirale vlastite sitne računice – čija je cijena često bila vrtoglavo visoka – nego činjenica da država ne prestaje propadati, da krizu nisu uspjeli zauzdati. Rijetki dobri potezi izgubili su se u moru promašaja. Javnost ih danas s debelim razlogom smatra najlošijom hrvatskom Vladom.
Drugo, Milanovićeva je Vlada pokazala nevjerojatan nehaj i nebrigu prema javnosti. Na početku mandata Milanović je tvrdio da je neće iznevjeriti. Ali joj je brzo okrenuo leđa i zatvorio se u svoju kulu bjelokosnu. Ovdje nije riječ tek o lošoj komunikacijskoj strategiji ni vještinama, kako se najčešće zna konstatirati. Riječ je o tome da premijer uopće ne smatra potrebnim komunicirati s javnošću. Sam je sebi potpuno dovoljan.
Zoran Milanović u tri je godine izvrgnuo ruglu svoju inauguracijsku zakletvu da nema prevare i nema izdaje. Stratešku deklaraciju pretvorio je u praznu deklamaciju i tako je sam sebe učinio nevažnim. Vlastitom se voljom stilizirao u premijera irelevantnosti
Otkako se uselio u Banske dvore nije širio krug sugovornika i saveznika, nego ga je neprestance sužavao i sakatio. Izolirao se u uskom krugu prijatelja. Umjesto svakoj vlasti korisnog i nužnog traženja partnera – bez čega ni jedna politika ne može biti uspješna, pogotovo u teškim, izvanrednim okolnostima, kakve već neko vrijeme vladaju Hrvatskom – Vlada je rušila mostove.
Udaljavala se od onih s kojima je morala razgovarati. Odgurivala je čak i one koji su joj bili skloni. Na premijerova vrata uzalud su kucali seljaci, sisački naftaši, nezadovoljni branitelji… Nije ih primao. Sve to bilo je izvan njegova kruga interesa, ispod njegove razine.
S premijerskih elitističkih visina, kao da je uhvatio Boga za bradu, sprdao se sa Špičkovinom i hrvatskom provincijom. Tek odnedavno – otkako je doveo skupe američke PR stručnjake – zna priznati da smo, kako je rekao, svi došli iz opanaka. Milanović je valjda prvi hrvatski premijer koji u cijelom svom mandatu ni jednom neće razgovarati s vođom opozicije.
Tomislav Karamarko možda zaista nije atraktivan sugovornik, ali je kao šef HDZ-a jednostavno nezaobilazan. Uostalom, nisu premijeru baš posve strane neprincipijelne koalicije. Ako mu je za glasanja o proračunu i Željko Kerum postao poželjan partner, zašto bi predsjednik najjače oporbene stranke bio posve neprihvatljiv?
Možda zato jer na konfrontaciji SDP – HDZ, lijevo – desno, crveni – crni, Zoran Milanović profitira baš kao i ljuti mu oponent Karamarko. Jedan i drugi ciljano rade na otvaranju ideoloških frontova. Svaki put kad šef HDZ-a krene s radikalizacijom, Kevinom jamom, Jugoslavenima i sličnim konfabulacijama, razbijeno se jato ljevice mobilizira, pokrenuto mišlju da Milanović nije najgore što se državi može dogoditi.
Ono što se Milanovićevoj ekipi nikako ne može oprostiti i na čemu je takoreći cijelu zemlju okrenula protiv sebe, nevjerojatna je količina ignorancije. Njihovo se vladanje državom pretvorilo u konstantnu paradu ne samo nesnalaženja i nekompetentnosti, nego potpune nezainteresiranosti. Hrvatska ima Vladu koja svakoga dana demonstrira da joj nije stalo. Da je baš boli briga
Hrvatska je danas jako podijeljena zemlja, najviše zato jer obje velike stranke, i HDZ i SDP, raspirivanje povijesnih i svjetonazorskih antagonizama vide kao sredstvo svoje borbe za vlast. Karamarku ta vrsta konfrontacija i svađanja naroda služi za osvajanje vlasti. Milanoviću kako bi se, svemu usprkos, na njoj održao.
Treće, Milanović jako podcjenjuje hrvatsku javnost kad smatra da bez rezultata može ostati u sedlu. Nije pokrenuo reforme, jer je to velika tlaka. Neće dirati u teritorijalni ustroj države, neće reformirati javnu upravu, ni ozbiljno zaorati u mirovinski ili zdravstveni sustav, jer je to težak i rudarski posao, od jutra do sutra.
A on nipošto ne kani biti Alija Sirotanović. Više voli distribuirati zadatke, pa na ručak, pa s knjigicom u hladovinu. S takvim manirima može biti premijer, koliko dobar – drugo je pitanje, ali nikada neće postati državnik. A naciji su u turobnim i izazovima prepunim vremenima potrebni čelnici liderskih kapaciteta.
Nažalost, Hrvatska je danas zemlja bez političkog liderstva. Predsjednik Vlade misli da mu je za opstanak dovoljno biti makar i za dlaku bolji od HDZ-a. Biti bolji od HDZ-a, to još ne znači biti dobar. To znači poput Tomislava Karamarka postati najmanje cijenjen političar u Hrvatskoj. Tu se, na začelju, premijer danas nagurava sa šefom HDZ-a. Prihvatiti takvu perspektivu izraz je ledenog prezira prema vlastitim biračima i cijeloj naciji.
Zoran Milanović u tri je godine izvrgnuo ruglu svoju inauguracijsku zakletvu da nema prevare i nema izdaje. Stratešku deklaraciju pretvorio je u praznu deklamaciju i tako je sam sebe učinio nevažnim. Vlastitom se voljom stilizirao u premijera irelevantnosti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Osveta loših đaka
Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.
Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.
Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu
Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.
I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.
I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.
Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.
Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.
Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.
Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.
I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.
Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.
Prirodne i druge katastrofe
Godina koja se bliži kraju biće upamćena po katastrofalnim poplavama čije su posledice još prisutne. Nešto se moglo popraviti uz međunarodnu pomoć, nešto nije. Višegodišnja nemarnost u održavanju nasipa, odvodnih kanala, nerazumne i nekontrolisane seče šuma, čija su posledica mnoga klizišta, učinila su prirodne katastrofu i većom i strašnijom te uvećale strah da se nešto slično opet može ponoviti.
Neke se pouke moraju izvući. Još jednom se potvrđuje kao ozbiljna opomena: u većini katastrofa, makar one izazvane delovanjem prirodnih sila, postoji i jedan, nekada manji, nekada veći, udeo ljudske nemarnosti, nepažnje, nebrige.
Postoje i oni drugi oblici katastrofe kojima je ljudsko učešće i ljudsko delovanje isključivi uzročnik. U tu kategoriju katastrofa idu one sa socijalnom ili etičkom pozadinom, koje su posledica poremećenih odnosa u društvu, gubljenje moralnog kompasa, ekonomskog kolapsa, što sve itekako utiče na život svakog pojedinca, na ličnu i opštu nesigurnost, na nepoštovanje zakona i izbegavanje odgovornosti na različitim nivoima vlasti.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo
Ako takozvane ”prirodne” katastrofe često dolaze iznenada i protutnje ostavljajući za sobom pustoš, puzajuće katastrofe izazvane ljudskom pohlepom, bahatošću, prostaklukom i nasiljem ostavljaju pustoš u institucijama sistema, još gore, teže i neizlečivije posledice od svake poplave, oluje ili zemljotresa.
Neke nedavno sačinjene analize pokazuju da korupcija u svojim različitim oblicima nanosi državi štetu koja se meri u milijardama evra. Od te smrtonosne bolesti nije zaštićen nijedan deo društva. Korupcijom se bukvalno preko noći stiču ogromna bogatstva, ali istovremeno uvaljuje u dno siromaštvo veliki deo naroda.
Povremena hapšenja lopova na visokom nivou, bankroti javnih preduzeća, otpuštanja hiljade radnika samo pokazuju dubinu ambisa u kojem se država nalazi. Osobe koje su pre samo godinu, dve ili tri proglašavani za menadžere godine danas odgovaraju za velike poreske utaje i nezakonito uzimanje kredita koje nisu vraćali, dovodeći do bankrota ne samo banke, nego i svakog drugog sa kojim su bili u poslovnom odnosu.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo.
Otkriveno je da u Beogradu deluju bande maloletnika, dečaka od deset i jedanaest godina koje napadaju starije osobe, upadaju u stanove i pljačkaju. Policija i tužilaštvo, kako tvrde, nemoćni su da zaustave to nasilničko ponašanje jer maloletna lica ne mogu odgovarati pred sudovima, ne mogu biti hapšena niti suđena na zatvorske kazne.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku
Drugim rečima, otvoreno se priznaje da je država nemoćna pred tom vrstom kriminala. To je neka vrsta začaranog kruga: sve veće siromaštvo dovodi do raspada porodica, deca iz takvih porodica završavaju na ulici i ulaze u ličnu, nemilosrdnu bitku za preživljavanje u jednom nasilnom, nemilosrdnom svetu gde je golo nasilje jedna od najčešćih formula kako preživeti. Svet u koji su bačeni je svet nasilja i zločina, svet beznađa i očajanja, bez perspektive.
Koliko život više nema značenja, a ni cene, pokazuje nesreća koja se dogodila iza ponoći na beogradskom keju u blizini ostrva Ada Huje. U automobilu marke BMW bilo je šest osoba. Putnici u automobilu imali su između 16 i 20 godina. Dvojica mladića i devojka uspeli su da isplivaju, a troje je nastradalo. Vraćali su se iz provoda. Svi su bili pod alkoholom, a vozač nije posedovao vozačku dozvolu. Uz sve to vozio je nedozvoljenom brzinom.
Po mišljenju analitičara ovo je mnogo više od saobraćajne nesreće. U ovakvim i sličnim nesrećama sve više stradaju mladi. Po statistikama svaka četvrta žrtva u saobraćaju mlađa je od 29 godina i po tome se Srbija nalazi među najmanje bezbednim zemljama. To postaje državni problem.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako. Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja
Huliganstvo na sportskim takmičenjima uzima svoj sve veći danak u krvi. U Istanbulu je stradao navijač košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ovaj težak incident razbuktao je srpsko-turske strasti. Pale su mnoge teške reči, a sukob je dobio i opasne političke razmere.
Ovim uznemirujućim vestima koje nose miris katastrofe mogu se pridodati vesti o višemesečnom prekidu rada sudova zbog štrajka advokata kome se ne nazire kraj i štrajka prosvetnih radnika zbog umanjenja plata.
Na Filozofskom fakultetu ne prestaje studentska opsada zbog nezadovoljstva uslovima rada na fakultetu. Preti zatvaranje fakulteta ili nasilan prekid blokade.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku. Da je država blizu bankrota, a siromaštvo većine naroda dostiglo kritične granice, o tome MMF ne brine mnogo, a vlast sada pokušava da vodu iscedi, kako se to kaže, ”iz suve drenovine”. Teško, veoma teško. Smanjene su plate i penzije, ali su se i te uštede već istopile u okeanu novih nepredviđenih rashoda.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako.
Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja.
