novinarstvo s potpisom
Mate Uzinić
(Opaska uredništva: Prenosimo razgovor koji je fra Ivan Tučić vodio s nadbiskupom koadjutorom Riječke nadbiskupije i administratorom Dubrovačke biskupije Matom Uzinićem za portal Polis.ba). [Read more…]
Ana i Otto Raffai
”Može li Katolička Crkva postati mirovna crkva?”, pita se Marie Dennis, potpredsjednica međunarodne mirovne organizacije Pax Christi Internationalis u svom uvodnom govoru na jednom od diskusionih foruma godišnjeg okupljanja Katholikentag, koje se od 9. – 13. svibnja održava u Münsteru. [Read more…]
Papa Franjo
Poruka pape Franje u prigodi proslave 50. Svjetskog dana mira, 1. siječnja 2017.
Na početku ove nove godine, upućujem srdačne želje za mirom narodima i zemljama svijeta, šefovima država i vlada, te vjerskim vođama i osobama odgovornim za različite sektore civilnog društva. [Read more…]
Kao što smo objavili u petak, 2. rujna, prvi u Hrvatskoj i regiji, koncem ovoga tjedna u Hrvatsku stiže ekumenski (carigradski) patrijarh Bartolomej. Pozvao ga je gospodin Jovan Ćulibrk, vladika pakračko-slavonski. Čim smo vijest objavili, s Autografa su je prenijeli svi oni koji razumiju što vijest jest i svi koji imaju minimalnu političku, religijsku i inu kulturu shvativši koliko je to važna stvar – da među nama boravi prvi čovjek pravoslavnog svijeta. [Read more…]
Kardinal Stepinac nije jedini osporavani svetac našega vremena. Oko današnje kanonizacije Majke Terezije nije dignuta tolika bura niti je bilo organizirane opozicije, ali nije istina da ova globalno popularna svetica nije imala ozbiljnih kritičara. [Read more…]
Vrhunac mog prošlotjednog boravka u kalifornijskom San Diegu je bio osobni susret s Tomašom Halikom, jednim od najistaknutijih čeških intelektualaca. Susret se dogodio u kontekstu proslave ovogodišnjeg laureata prestižne Templetonove nagrade a na velikom kongresu (desetak tisuća sudionika) koji svake godine organizira American Academy of Religion (AAR).
AAR je najveća i najuglednija međunarodna asocijacija koja okuplja i preko svojih različitih programa i platformi aktivira tisuće znanstvenika i stručnjaka različitih svjetonazora i (ne)vjera koji se akademski bave religijskom tematikom i problematikom. Na kongresu u San Diegu, koji je AAR organizirao zajedno sa Society of Biblical Literature (SBL), je unutar nepuna četiri dana održano više od tisuću akademskih događaja na kojima je pročitano više tisuća znanstvenih radova i priopćenja te javno prikazano nekoliko stotina novih knjiga iz teologije, biblijskih znanosti i srodnih područja.
Upravo zbog veličine i značaja skupa unutar njega se redovito organiziraju i proslave u čast najnovijih laureata za “progress in religion” kako je izvorno definirana Templetonova nagrada.
Nagradu je 1972. godine utemeljio Sir John Templeton, američki miljarder koji se obogatio kao investicijski bankar i čija je zaklada u međuvremenu potporom ciljanih interdisciplinarnih projekata dala ogroman doprinos boljem razumijevanju vjere i znanosti kao i općem napretku na oba područja.
John Templeton je cijeli život bio aktivan u različitim tijelima Prezbiterijanske crkve u SAD-u. Više od četiri desetljeća je bio članom Upravnog vijeća Teološkoga fakulteta Princeton, a u više mandata mu je i predsjedavao. Zahvaljujući njegovim donacijama, Princeton je na glasu kao teološko učilište s najvećom zakladom.
Nagradu koja nosi njegovo ime Templeton je osnovao kao odgovor na Nobelovu nagradu, jer, kako kaže, među Nobelovim nagradama nema kategorije “vjerskih otkrića”. “Bio sam zadivljen kako je Alfred Nobel posvetio velika novčana sredstva kako bi stimulirao velike umove znanosti da posvete dio svog pregalaštva prema novim otkrićima u fizici, kemiji i medicini. Želio sam potaknuti isti takav entuzijazam prema otkrićima duhovne realnosti.” Tako je nastalo ovo prestižno odlikovanje koje se smatra “vjerskom Nobelovom nagradom”.
Odlukom utemeljitelja nagrada se već više od četiri desetljeća dodjeljuje “živućim pojedincima koji su originalnim istraživanjima ili otkrićima poboljšali shvaćanje Boga i duhovnosti u svijetu”. Ona je Templetonovom odlukom novčano veća od Nobelove nagrade, te je ovogodišnji laureat primio 1,3 milijuna eura.
Prvu je nagradu primila Majka Terezija (1971.) koja je šest godina kasnije primila i Nobelovu nagradu za mir. Nekoliko drugih je Templetonovih laureata također primilo i Nobelovu nagradu, a najpoznatiji među njima su Aleksandar Solženjicin, Charles Townes, Dalai Lama i prošlogodišnji templetonovac Desmond Tutu. Među ranijim laureatima nalazimo i evangelizatora Billy Grahama i utemeljitelja najveće misijske udruge za evangelizaciju sveučilištaraca Bill Brighta, ali i nedavno preminulog Charlesa Colsona.
Kada se sve zbroji, među primateljima ove prestižne nagrade je ipak nešto više znanstvenika koji su svojim otkrićima i(li) izumima ojačali vjeru u transcedentnost i blagotvorni utjecaj vjere, nego duhovnika koji su se istakli njezinim propovijedanjem i plemenitim djelima. Ponajčešće i najopćenitije obrazloženje nagrade je da se ona dodjeljuje ljudima koji su se istakli značajnim doprinosom “afirmaciji duhovne dimenzije života i kulture”.
Tko je Tomaš Halik, ovogodišnji Templetonov laureat? Ovaj 65-godišnji češki katolički intelektualac, duhovnik i filozof je nagradu primio zbog svog zauzimanja za vjersku slobodu u Čehoslovačkoj u vrijeme komunističkog režima kao i za ustrajno promicanje dijaloga među različitim vjerama, svjetonazorima i s nevjerujućima.
Halik je bio prominentan član intelektualnog kruga disidenata koji su se okupljali oko Vaclava Havela, a svojim su se progresivnim idejama razlikovali od konzervativnije grupe koja je vodio Vaclav Klaus, donedavni predsjednik Češke Republike. Kao oštar kritičar sovjetskog komunizma i borac za ljudska prava Halik je bio desna ruka Vaclava Havela koji je ovog svećenika smatrao najboljim kandidatom za svog nasljednika na poziciji predsjednika Republike.
Monsignor Halik je u sekulariziranom Pragu prepoznatljiv i kao kreativni župnik “najintelektualnije katoličke crkve u gradu” koja okuplja velik broj profesora, studenata i tragalaca za smislom života. Iako time zbunjuje mnoge svoje kolege u redovima klera, češka javnost cijeni Halika zbog njegove konzistentne kritike konzervativaca, među kojima mu je česta meta bio Havelov nasljednik Klaus sa svojom neoliberalnom politikom.
Kao općepriznat i nacionalno prepoznatljiv javni intelektualac Halik je “savjest nacije” i nezaobilazni etički orijentir u vezi sa svim pitanjima društvenog i kulturnog života svoje zemlje. U svojim čestim televizijskim nastupima i tekstovima za različite publikacije u posljednje vrijeme oštro kritizira Vladimira Putina, kojeg je zbog otimanja Krima i podrške pobunjenicima u istočnoj Ukrajini proglasio “ratnim kriminalcem”.
Vratimo se u San Diego. Lijepo je bilo nakon više godina opet vidjeti i slušati Charlesa Taylora, jednog od najznačajnijih živućih filozofa. Još se dobro sjećam njegova impresivnog predavanja na AAR-u 2007. godine kada je nagrađen Templetonom za svoja dugogodišnja istraživanja uloge duhovne misli u interakciji sa razvojem sekularizma u modernome svijetu. Na ovogodišnjem Templetonovom događaju Taylor je bio respondent na Halikovo prigodno predavanje naslovljeno “predvečerje kršćanstva”. Njihovim je predavanjima slijedio stimulativan plenarni dijalog o pitanjima vjere i nevjere u suvremenom svijetu.
Djela Charlesa Taylora su među najprevođenijima u svijetu. Autor je i kod nas prevedene ”Sources of Self” ( Izvori sebstva) i ”Etike autentičnosti”, dok je nedavnija i najpoznatija studija ”A Secular Age” (Sekularno doba) pokrenula mnogobrojne rasprave o razlozima i posljedicama sekularizacije u zapadnim društvima. U duhu Templetonovih ideja i ideala, Taylor je argumentirano ukazao na štetnost racionalističkih odbacivanja morala i duhovnosti kao anakronizama, ali se i suprotstavio onima koji koriste moralna i vjerska uvjerenja kako bi opravdali isključivost i nasilje.
U zaključku moramo naglasiti da je uz Tomaša Halika na ovogodišnjem kongresu Američke akademije religija zapaženu ulogu imao još jedan srednjeevropski teolog kojega se danas svrstava u sam vrh najutjecajnijih javnih intelektualaca. Hrvatski teolog Miroslav Volf je profesor na Sveučilištu Yale i na svom matičnom Evanđeoskom teološkom fakultetu u rodnom Osijeku.
Predstavljanje njegovih najnovijih knjiga i tematske rasprave o njima su uvijek dobro posjećeni i pamtljivi događaji na skupovima AAR-a. Na kongresu u San Diegu njega je zapala rijetka čast da vodi izuzetno dobro posjećen plenarni ”intervju godine” na kojem mu je sugovornik bio već imenovani i višestruko proslavljeni filozof Charles Taylor. Taylor i Volf su se dobro razumjeli i iskreno sprijateljili, pa bi se bilo sjajno ponadati nekom njihovom skorašnjem zajedničkom nastupu u Volfovoj domovini, možda prigodom izdanja hrvatskoga prijevoda glasovitog ”Sekularnog doba”.
Nisam planirao kako je ispalo, a ispalo je duhovno i ekumenski optimalno sjajno. U Albaniju sam putovao na dijalog s pravoslavnima u inicijativi lausannskog Odbora za evangelizaciju svijeta. Po drugi puta se sastajemo u toj većinski muslimanskoj zemlji na poziv izuzetnog domaćina, metropolite Albanske pravoslavne crkve, nadbiskupa Anastasiosa Yannoulatosa. Sve je to planirano više od godinu dana unaprijed.
Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?
U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”.
Albanska država se za Papin posjet intenzivno pripremala dva mjeseca. Trg Majke Terezije, na kojem će papa Franjo održati misu prije susreta s nama, je prekrasno obnovljen. Obnovili su i Nacionalni muzej koji ćemo posjetiti u subotu.
Vlasti su za troškove Papina pohoda proračunski izdvojile 1,4 milijuna dolara, što svakako uključuje i sve mjere sigurnosti jer Franjo dolazi bez posebnih mjera zaštite iako mu se prijeti atentatom iz onih krugova koji nemilosrdno siju smrt u sjevernom Iraku i na drugim mjestima gdje se mrzi kršćane.
Ne može se tvrditi da ovaj Papa ne putuje. Na svom prvom međunarodnom putovanju bio je u Brazilu, zatim u takozvanoj Svetoj zemlji, pa nedavno u Koreji.
Sljedeće europsko putovanje argentinskog pape je planirano za 25. studeni kada će govoriti na svečanoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourghu. Zatim putuje u Tursku.
Ali argentinski papa sigurno ne putuje toliko kao njegov veliki poljski prethodnik, pravi globalni hodočasnik koji je takorekoć do same smrti (samo naizgled) neumorno putovao svijetom. Ovih sam dana ponovo prelistao sjajno uređenu knjigu Drage Pilsela ”Hrvatska: Stoto Papino putovanje” u izdanju Profila. Stoto putovanje u Hrvatsku na poziv širokogrudnog i mudrog domaćina Ivice Račana. Opet djelo Nadinstance?
Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija. (U međuvremenu mi slijećemo na Međunarodni aerodrom u Tirani koji nosi ime Majke Terezije, kao što beogradski nosi ime genijalnog Nikole Tesle, iako je i on rođen u nekoj drugoj zemlji.)
Usput: dobro se sjećam s kako su hrvatski katolički narod i njegovo političko, a posebice duhovno vodstvo, bili razočarani što je naš slavenski Papa prije nas posjetio Albaniju, zemlju s malobrojnim katoličkim stanovništvom.
Tadašnji predsjednik Albanije Berisha je pri rastanku rekao papi Ivanu Pavlu II.: ”Albanski narod vjeruje u slobodu i u Boga. Albanci žele da se njihov san o slobodi ostvari u istinskoj demokraciji.” Što će sadašnji reci papi Franji čut ćemo za koji dan.
Zašto je mala Albanija tako privlačna rimskim biskupima? Da bismo odgovorili na to pitanje, nužno se kratko osvrnuti na ne tako davnu povijest Zemlje orlova (od albanske rijeci shqiperia, Albanci sebe nazivaju Shqiptar, naški rečeno Šiptari.) Nećemo se vraćati njihovom nacionalnom heroju Skenderbergu i borbi protiv najdugovječnijih okupatora Osmanlija.
Kao student teologije u Njemačkoj saznao sam da je 1967. godine albanski komunistički diktator Enver Hoxha (balkanska varijanta Staljina) proglasio prvom ”potpuno ateističkom državom na svijetu”. U Skadru je osnovan prvi ateistički muzej na svijetu kao središte protuvjerske propagande, krcat zaplijenjenih kipova, svetih slika i crkvenih knjiga iz srušenih ili prenamijenjenih crkvenih zgrada. Već sam tada odlučio svakodnevno moliti za albanski narod i njihovu slobodu od silom mu nametnutog protuteističkog režima.
Kako sam kasnije bio privilegiran da putujem svijetom i držim predavanja na stotinama kršćanskih fakulteta i sveučilišta te propovijedam u doslovno tisućama kršćanskih crkava svih denominacija u više od 80 zemalja svijeta, na svim tim mjestima sam tražio molitvu za Albaniju.
Staljinistički diktator Enver Hoxha je umro 1985., a postupne promjene su pod utjecajem gorbačovskih vjetrova glasnosti i perestroike otpočele 1988. kada su iz zatvora pušteni svećenici, pastori (a nešto kasnije i politički disidenti) koji su preživjeli torture i najsvirepija progonstva u europskoj povijesti (ne)slobode.
Od 1945. su u Albaniji najviše stradavali upravo rimokatolički biskupi, svećenici i redovnici jer su paranoidni neostaljinisti držali da oni služe nekoj stranoj državi i vlasti. Mnogi od njih su uglavnom umrli ili ubijeni u vrijeme dugotrajnih zatvorskih kazni. Kada je 1980. jedan isusovački redovnik na molbu svojih rođaka krstio njihove blizance, albanska je milicija najprije zatvorila majku, koja je po hitnom postupku osuđena na osam godina prisilnog rada, dok je svećenikova osuda glasila doživotni zatvor, u kojem je ubrzo od batina i umro.
Sve to usprkos Ustavu Albanije iz 1976., koji s jedne strane građanima (licemjerno!) jamči ”slobodu govora, tiska, udruživanja, javnih okupljanja, itd.” da bi se u njemu našla i sljedeća zakonska odredba: ”Država ne priznaje ni jednu religiju i provodi ateističku propagandu s namjerom da u ljude usadi znanstveni materijalistički svjetonazor”.
Albanija je strogo zakonski zabranila svaki oblik religioznosti, smatrajući kršćanstvo (ali i islam i druge religije) zastarjelom, neznanstvenom i štetnom preprekom za slobodni razvoj ljudskog potencijala i izgradnju novoga društva. S iznimno krutom i brutalnom primjenom isključivog antireligioznog svjetonazora, čiji je cilj bio potpuno iskorjenjivanje svake religije.
Nakon demokratskih promjena početkom 1990-ih i stroge odvojenosti države i religije državne škole su sekularne, a religijska indoktrinacija zakonom zabranjena. Ministarstvo obrazovanja ima pravo priznati privatne religiozne škole, a provedbu njihovog nastavnog plana nadgleda Državno povjerenstvo za vjere.
Iako je Albanija radikalno sekularizirana pod komunizmom, ona je danas jedina europska zemlja s muslimanskom većinom (70% populacije), te značajnom katoličkom (10% na sjeveru zemlje) i pravoslavnom (7% na jugu) manjinom. Prema statistikama iz 2008. pored 638 džamija postoji 694 katoličkih crkava, 425 pravoslavnih crkava i više od 100 manjih i mlađih evangelikalnih zajednica koje su uglavnom osnovali strani misionari, među njima i neki moji bivši studenti s Kosova i iz nekih drugih europskih i sjevernoameričkih zemalja.
Osobno sam kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!