novinarstvo s potpisom
Zdravka Govedarica
(Opaska uredništva: Naša kolumnistica, Zdravka Govedarica, po zanimanju ekonomistica i menadžerica, odlučila je s nama i s vama podijeliti jednu intimnu pripovijest potaknuta dijagnozom karcinoma. Čitat ćete o tijeku bolesti i njenom liječenju. Ovdje ćete saznati i kako se autorica nosi sa svime time, kakve emocije i reminiscencije u njoj bolest izaziva. Vjerujemo da će ovaj kolaž suočavanja s iznimnim životnim iskustvima biti dragocjen čitateljima.) [Read more…]
Leïla Slimani, ”Uspavanka”, Fraktura, Zaprešić, 06/2018.
Beba je mrtva. Nekoliko sekundi je bilo dovoljno – prve su dvije rečenice romana ”Uspavanka”. I posljednje rečenice prvog poglavlja su šokantne: ”Adam je mrtav. Mila će podleći ozljedama.” No najšokantnije dvije nalaze se malo više. Majka je kući krenula ranije. Razmišljajući kako će iznenaditi djecu, svratila je u pekarnicu. [Read more…]
O demografskoj obnovi govore i muškarci i žene. Nisu to neke ljepotice i nabildani muškarci. Ne trebaju ni biti. Svi imamo pravo voditi ljubav i raditi djecu. Djeca su posljedica ljubavi i ne rade se prema reklamama i diktatima.
Zato mi je malo čudno da najviše govore demografi asketskih likova, dame s trajnama, biskupi i svećenici, ljudi koji bi se profesionalno trebali suzdržati od seksa.
[Read more…]
Polaganjem vijenaca na spomen-ploči u splitskoj vili Dalmacija, gdje je 28. travnja 1991. osnovana 4. gardijska brigada, prošli je četvrtak u Splitu počelo obilježavanje 25. godišnjice osnutka brigade u kojoj je tijekom Domovinskog rata bilo angažirano oko 7000 branitelja. Tijekom oslobodilačkih ratnih operacija u Domovinskom ratu poginulo je 195 pripadnika te brigade, četiri se još uvijek vode nestalima dok ih je više od 1600 lakše ili teže ranjeno. [Read more…]
Pozvavši se u naslovima svojih jučerašnjih dvaju apostolskih pisama na Isusa kao “blagog suca” i naglasivši ulogu biskupa ne samo kao suca nego i kao liječnika, papa Frane je jasno obznanio da jučerašnje izmjene u proceduri kanonske parnice za proglašenje ništavosti ženidbe vidi ponajprije kao milostiv lijek za situaciju koja se već dogodila, za ozljede koje su već nanesene, a ne kao novo poglavlje crkvenog nauka. [Read more…]
Milan Kovačević
Foto: Vladimir Jurišić
Prošlo je od rata mnogo godina, prežalio sam mnogo toga, moje sretno djetinjstvo, mladenaštvo, kasniji sretan i bezbrižan život, neke drage ljude i prijatelje kojih više nema, pjesme po prelima i seoske zabave, ali nisam prežalio i nikada neću – moje konje. Ovako s puno mirnoće i sigurnosti u ono što govori, kaže devedesetogodišnji Milan Kovačević iz Perne, čovjek na čijem zidu spavaće sobe ne vise slike djedova i baba, djece i kumova, već njega i njegovih konja. [Read more…]
Premda je odavno bilo jasno kazano da papa Franjo ne dolazi u Bosnu i Hercegovinu kako bi opravdao očekivanja senzacionalističkih medija i priznao autentičnost tobožnjih Gospinih ukazanja u Međugorju, novinari su se još prošloga tjedna ozbiljno raspitivali hoće li poglavar Rimokatoličke crkve ipak iskoristiti jednodnevni posjet Sarajevu da, onako usput, skokne i do hercegovačkog središta vjerskoga turizma. [Read more…]
Sjećate li se prometnog znaka zvanog “kamenje pršti”? Bio je čest u doba makadamskih kolnika i neukroćenih sipina uz rub asfaltiranih cesta, kad je trebalo upozoravati vozače na izazove vožnje po šljunku. [Read more…]
Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.
Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.
Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.
To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.
Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.
Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.
Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?
Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.
Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.
Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.
Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.
Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.
Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).
Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.
Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.
Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.
To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.
Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.
Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.
Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.
(Prenosimo s autorova portala).
Naravno da me je zanimala atmosfera, iako sam bio gotovo siguran da neću čuti ništa novo (vrlo pedantno pratim sve što Milan Kujundžić iznosi i kod predstavljanja programa je ponovio sve što je rekao prigodom objave kandidature, samo što je sada imao dosta digresija), pa sam u nedjelju bio u Maloj dvorani Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” (jedva 304 sjedišta, a bilo je, vidio sam, praznih stolica) da iz prve ruke saznam kako bi izgledala ta ”Nova Hrvatska” dr. Milana Kujundžića.
Prema onome što se reklo i što mi se dobacilo bila bi to još jedna epizoda hrvatovanja jer je ovaj predsjednički kandidat u ustima uglavnom imao riječi ”Hrvatska”, ”hrvatska”, ”hrvatski”, ”hrvatskim”, itd., a napose sintagmu ”hrvatski narod”, što je izgovorio najmanje 35 puta, nakon čega sam prestao brojiti.
Sasvim sigurno ne mislim da je Kujundžić ksenofob, daleko je od toga da bude pandan Marini Le Pen (on sam za sebe kaže da je ”moderni konzervativac”), ali ne vidim kako bi građani ove zemlje mogli profitirati od svojega hrvatstva (možda dr. Kujundžić ima recept kako da se zastavom skuha dobar i jeftin gulaš?).
Pogotovo mi se čini dvojbena namjera kandidata Kujundžića da promijeni Ustav kako bi iz njega izbacio hrvatsku povijest (doslovno je tako rekao), pa shodno tome i odluke ZAVNOH-a i naš antifašizam, te umjesto toga stavio kako je temelj države isključivo Domovinski rat (na što je ekipa u dvorani pala u trans).
”Jedno od središnjih točaka programa jest stvaranje novog Hrvatskog ustava, u kojem će pisati da je Hrvatska domovina Hrvata i svih njezinih građana, a da je temelj hrvatske države isključivo Domovinski rat, jer Hrvatska ne treba opravdavati svoje postojanje i pozivati se na izvorišne osnove iz dalje prošlosti niti na ZAVNOH. S tim u svezi nadnevak 5. kolovoza bit će okosnica i temelj hrvatske državnosti”, rekao je doktor Kujundžić.
Osobito je odobravanje nazočnih dobilo Kujundžićevo geslo ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, koje će također biti ugrađeno u Ustav. Ali to nije invencija kandidata Kujundžića. To su riječi Franje Tuđmana, na što kandidat podsjeća. ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” su pak riječi koje imaju izuzetno negativnu konotaciju, kao što je imaju i riječi ”Imamo Hrvatsku”, jer znamo da je to zapravo ”oni imaju Hrvatsku” ili ”napravili su si Hrvatsku d.o.o.”, a narod, taj ljubljeni ”hrvatski narod” doktora Kujundžića je dobio šipak. U šupak.
Ne bih želio umanjiti ili omalovažiti domoljubne nakane ili ciljeve koje si je zacrtao dr. Milan Kujundžić jer, i to se mora kazati, ne djeluje kao netko tko bi ukrao bilo što građanima, što je pak bila proširena i konačno sudskim putem utvrđena praksa stranke kojoj je zamalo Milan Kujundžić stao na čelo na XVI. saboru u ”Lisinskom” (u drugom krugu glasovanja on je dobio 860, a Tomislav Karamarko 971 glasova).
Nakon toga je, razočaran svojim neuspjehom, osnovao Hrvatsku zoru, a sada se i kandidirao za šefa države sve kako bi kompenzirao svoje političke frustracije i, zašto da i to ne pretpostavimo, osvetio se HDZ-u, te realizirao nešto što mu je jako važno, važnije čak i od liječenja pacijenata, a to onda mora biti odista jako važno, stvoriti nekakvu ”Novu Hrvatsku”, što podsjeća na list hrvatskih proljećara (i onih nakon njih), koji su Jakša Kušan i prijatelji tiskali u Londonu nakon maspoka.
Napomenuo sam da sam puno toga čuo i da mi je nešto i osobno rečeno. Pa i to neka ostane zapamćeno. Sve, od dobrodošlice u foajeu, kada sam predavao kaput u garderobi, koju mi je uputio oštrašćeni Kujundžićev simpatizer: ”Evo i druga Pilsela po zadatku” do ne tako ugodnih pozdrava dok se ”hrvatski narod” razilazio: ”Vidi ono novinarsko smeće” i ”Jebo mu pas mater komunističku”, mene je podsjećalo na Tuđmana i na bolesniji stadij njega kao političara, njegova projekta, modela vladanja, retorike i bontona njegovih simpatizera.
Dok su mi Kujundžićevi glasači pozdravljali majku (koja nije ni kuja, ni kurva, ni kurvetina, hvala na pitanju), ja sam se sjetio Tuđmana: “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”. (Govor u Zračnoj luci Zagreb, 23. studenoga 1996.)
Kako bi mi se ta neželjena asocijacija prestala javljati, molim dr. Milana Kujundžića da mi, ako me ne poznaje, zakaže pregled (znam da je želio pregledati Ivu Josipovića, pa može valjda i mene, pogotovo što imam kroničnu bolest koju on dobro poznaje), pa da se ustanovi jesam li smeće ili sam ljudsko biće?
Da ne bismo okolišali i ostali na retoričkom pitanju, javno se obraćam predsjedničkom kandidatu dr. Milanu Kujundžiću i molim ga da mi odgovori: Hoću li ja i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”? Doktore, crno na bijelo, da ili ne?!
Pitanje nije deplasirano: budući da se Milan Kujundžić zalaže da se putem referenduma ”izbace nepoželjni ljudi iz politike”, hoće li, to me jako zanima, biti kaznenih ekspedicija prema nepoćudnim novinarima, ljudskopravaškim aktivistima, antifašistima, homoseksualcima… svima onima kojima bi neki od njegovih podupiratelja zdušno ”jebali mater”?
U najvažnijem dijelu programa iznesen je ”Plan za spas“. Poručio je kandidat da su se za projekt – preporoditi Hrvatsku, mijenjati je, ne ostaviti je onima koji su je do sada vodili i koji bi lošim reprizama radili isto – odlučili prvenstveno iz obveze prema onima koji su dali svoj život za Hrvatsku, sanjali je i dosanjali, “a onda su je političke elite ukrale”. On to kani učiniti “svehrvatskim dijalogom, uvažavanjem, povjerenjem i vjerodostojnošću”, a zalaže se i za “etičku, moralnu i zakonsku obnovu države Hrvatske”.
Kujundžić ističe kako predsjednik države mora uvažavati različitosti i mora uvažavati sve, a ne samo pripadnike svojih stranaka i svojih klanova, a druge vrijeđati i omalovažavati. Zaključuje kako u Hrvatskoj neće biti više mraka.
Neće?!
“Predsjednik, ma tko to bio izabran, mora ići s istinom. Dosta nam je laži, obmana, prijevara, dosta nam je mraka koji se pokušava u Hrvatskoj zadržati. Neće biti više mraka. Upalit će se veliko svjetlo u Hrvatskoj s istinom. Istina i svjetlo bit će obilježje Hrvatske sutra”, rekao je Kujundžić.
Ali ja sam iz dvorane izašao sa zebnjom, osjetio sam kako me se gleda s prezirom i okretao sam se iza sebe nekoliko puta dok sam hodao prema svom automobilu.
Dok sam se vozio doma, sitna je kiša tjerala na oprez i na sporu vožnju. Ugasio sam radio. Sređivao dojmove. Smirivao duh. Pitao sam se što je bolje (ili gore): biti već dvadeset i dvije godine ignoriran od strane HDZ-a (jer se i dalje stameno držim na crnoj listi te zločinačke organizacije) ili biti ”uvažen” od primitivaca koji bi me zatukli u prvom haustoru?
Na ovo pitanje neću dati odgovor jer ga nemam. Živim u tvrdoj sadašnjosti. Jedino što me sada zanima je da sve ovo konačno prođe i da Ivo Josipović dobije drugi mandat ne bi li se naša zemlja dodatno upristojila. Da konačno hodamo bez straha od velikih Hrvata.
