Sjećate li se prometnog znaka zvanog “kamenje pršti”? Bio je čest u doba makadamskih kolnika i neukroćenih sipina uz rub asfaltiranih cesta, kad je trebalo upozoravati vozače na izazove vožnje po šljunku. [Read more…]
Edip na Facebooku
Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.
Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka
Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.
To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.
Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.
Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.
Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka. Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije
Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.
Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.
Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.
Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.
Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.
Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).
Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom
Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.
Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.
Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.
To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.
Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva
Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.
Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.
(Prenosimo s autorova portala).
Nova Hrvatska mi psuje majku
Naravno da me je zanimala atmosfera, iako sam bio gotovo siguran da neću čuti ništa novo (vrlo pedantno pratim sve što Milan Kujundžić iznosi i kod predstavljanja programa je ponovio sve što je rekao prigodom objave kandidature, samo što je sada imao dosta digresija), pa sam u nedjelju bio u Maloj dvorani Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” (jedva 304 sjedišta, a bilo je, vidio sam, praznih stolica) da iz prve ruke saznam kako bi izgledala ta ”Nova Hrvatska” dr. Milana Kujundžića.
Prema onome što se reklo i što mi se dobacilo bila bi to još jedna epizoda hrvatovanja jer je ovaj predsjednički kandidat u ustima uglavnom imao riječi ”Hrvatska”, ”hrvatska”, ”hrvatski”, ”hrvatskim”, itd., a napose sintagmu ”hrvatski narod”, što je izgovorio najmanje 35 puta, nakon čega sam prestao brojiti.
Sasvim sigurno ne mislim da je Kujundžić ksenofob, daleko je od toga da bude pandan Marini Le Pen (on sam za sebe kaže da je ”moderni konzervativac”), ali ne vidim kako bi građani ove zemlje mogli profitirati od svojega hrvatstva (možda dr. Kujundžić ima recept kako da se zastavom skuha dobar i jeftin gulaš?).
Osobito je odobravanje nazočnih dobilo Kujundžićevo geslo ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, koje će također biti ugrađeno u Ustav. Ali to nije invencija kandidata Kujundžića. To su riječi Franje Tuđmana, na što kandidat podsjeća. ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” su pak riječi koje imaju izuzetno negativnu konotaciju, kao što je imaju i riječi ”Imamo Hrvatsku”, jer znamo da je to zapravo ”oni imaju Hrvatsku” ili ”napravili su si Hrvatsku d.o.o.”, a narod, taj ljubljeni ”hrvatski narod” doktora Kujundžića je dobio šipak. U šupak
Pogotovo mi se čini dvojbena namjera kandidata Kujundžića da promijeni Ustav kako bi iz njega izbacio hrvatsku povijest (doslovno je tako rekao), pa shodno tome i odluke ZAVNOH-a i naš antifašizam, te umjesto toga stavio kako je temelj države isključivo Domovinski rat (na što je ekipa u dvorani pala u trans).
”Jedno od središnjih točaka programa jest stvaranje novog Hrvatskog ustava, u kojem će pisati da je Hrvatska domovina Hrvata i svih njezinih građana, a da je temelj hrvatske države isključivo Domovinski rat, jer Hrvatska ne treba opravdavati svoje postojanje i pozivati se na izvorišne osnove iz dalje prošlosti niti na ZAVNOH. S tim u svezi nadnevak 5. kolovoza bit će okosnica i temelj hrvatske državnosti”, rekao je doktor Kujundžić.
Osobito je odobravanje nazočnih dobilo Kujundžićevo geslo ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, koje će također biti ugrađeno u Ustav. Ali to nije invencija kandidata Kujundžića. To su riječi Franje Tuđmana, na što kandidat podsjeća. ”Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” su pak riječi koje imaju izuzetno negativnu konotaciju, kao što je imaju i riječi ”Imamo Hrvatsku”, jer znamo da je to zapravo ”oni imaju Hrvatsku” ili ”napravili su si Hrvatsku d.o.o.”, a narod, taj ljubljeni ”hrvatski narod” doktora Kujundžića je dobio šipak. U šupak.
Ne bih želio umanjiti ili omalovažiti domoljubne nakane ili ciljeve koje si je zacrtao dr. Milan Kujundžić jer, i to se mora kazati, ne djeluje kao netko tko bi ukrao bilo što građanima, što je pak bila proširena i konačno sudskim putem utvrđena praksa stranke kojoj je zamalo Milan Kujundžić stao na čelo na XVI. saboru u ”Lisinskom” (u drugom krugu glasovanja on je dobio 860, a Tomislav Karamarko 971 glasova).
Nakon toga je, razočaran svojim neuspjehom, osnovao Hrvatsku zoru, a sada se i kandidirao za šefa države sve kako bi kompenzirao svoje političke frustracije i, zašto da i to ne pretpostavimo, osvetio se HDZ-u, te realizirao nešto što mu je jako važno, važnije čak i od liječenja pacijenata, a to onda mora biti odista jako važno, stvoriti nekakvu ”Novu Hrvatsku”, što podsjeća na list hrvatskih proljećara (i onih nakon njih), koji su Jakša Kušan i prijatelji tiskali u Londonu nakon maspoka.
Da ne bismo okolišali i ostali na retoričkom pitanju, javno se obraćam predsjedničkom kandidatu dr. Milanu Kujundžiću i molim ga da mi odgovori: Hoću li ja i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”? Doktore, crno na bijelo, da ili ne?! Pitanje nije deplasirano: budući da se Milan Kujundžić zalaže da se putem referenduma ”izbace nepoželjni ljudi iz politike”, hoće li, to me jako zanima, biti kaznenih ekspedicija prema nepoćudnim novinarima, ljudskopravaškim aktivistima, antifašistima, homoseksualcima… svima onima kojima bi neki od njegovih podupiratelja zdušno ”jebali mater”?
Napomenuo sam da sam puno toga čuo i da mi je nešto i osobno rečeno. Pa i to neka ostane zapamćeno. Sve, od dobrodošlice u foajeu, kada sam predavao kaput u garderobi, koju mi je uputio oštrašćeni Kujundžićev simpatizer: ”Evo i druga Pilsela po zadatku” do ne tako ugodnih pozdrava dok se ”hrvatski narod” razilazio: ”Vidi ono novinarsko smeće” i ”Jebo mu pas mater komunističku”, mene je podsjećalo na Tuđmana i na bolesniji stadij njega kao političara, njegova projekta, modela vladanja, retorike i bontona njegovih simpatizera.
Dok su mi Kujundžićevi glasači pozdravljali majku (koja nije ni kuja, ni kurva, ni kurvetina, hvala na pitanju), ja sam se sjetio Tuđmana: “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”. (Govor u Zračnoj luci Zagreb, 23. studenoga 1996.)
Kako bi mi se ta neželjena asocijacija prestala javljati, molim dr. Milana Kujundžića da mi, ako me ne poznaje, zakaže pregled (znam da je želio pregledati Ivu Josipovića, pa može valjda i mene, pogotovo što imam kroničnu bolest koju on dobro poznaje), pa da se ustanovi jesam li smeće ili sam ljudsko biće?
Da ne bismo okolišali i ostali na retoričkom pitanju, javno se obraćam predsjedničkom kandidatu dr. Milanu Kujundžiću i molim ga da mi odgovori: Hoću li ja i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”? Doktore, crno na bijelo, da ili ne?!
Dok sam se vozio doma, sitna je kiša tjerala na oprez i na sporu vožnju. Ugasio sam radio. Sređivao dojmove. Smirivao duh. Pitao sam se što je bolje: biti već dvadeset i dvije godine ignoriran od strane HDZ-a (jer se i dalje stameno držim na crnoj listi te zločinačke organizacije) ili biti ”uvažen” od primitivaca koji bi me zatukli u prvom haustoru? Na ovo pitanje neću dati odgovor jer ga nemam. Živim u tvrdoj sadašnjosti. Jedino što me sada zanima je da sve ovo konačno prođe i da Ivo Josipović dobije drugi mandat ne bi li se naša zemlja dodatno upristojila. Da konačno hodamo bez straha od velikih Hrvata
Pitanje nije deplasirano: budući da se Milan Kujundžić zalaže da se putem referenduma ”izbace nepoželjni ljudi iz politike”, hoće li, to me jako zanima, biti kaznenih ekspedicija prema nepoćudnim novinarima, ljudskopravaškim aktivistima, antifašistima, homoseksualcima… svima onima kojima bi neki od njegovih podupiratelja zdušno ”jebali mater”?
U najvažnijem dijelu programa iznesen je ”Plan za spas“. Poručio je kandidat da su se za projekt – preporoditi Hrvatsku, mijenjati je, ne ostaviti je onima koji su je do sada vodili i koji bi lošim reprizama radili isto – odlučili prvenstveno iz obveze prema onima koji su dali svoj život za Hrvatsku, sanjali je i dosanjali, “a onda su je političke elite ukrale”. On to kani učiniti “svehrvatskim dijalogom, uvažavanjem, povjerenjem i vjerodostojnošću”, a zalaže se i za “etičku, moralnu i zakonsku obnovu države Hrvatske”.
Kujundžić ističe kako predsjednik države mora uvažavati različitosti i mora uvažavati sve, a ne samo pripadnike svojih stranaka i svojih klanova, a druge vrijeđati i omalovažavati. Zaključuje kako u Hrvatskoj neće biti više mraka.
Neće?!
“Predsjednik, ma tko to bio izabran, mora ići s istinom. Dosta nam je laži, obmana, prijevara, dosta nam je mraka koji se pokušava u Hrvatskoj zadržati. Neće biti više mraka. Upalit će se veliko svjetlo u Hrvatskoj s istinom. Istina i svjetlo bit će obilježje Hrvatske sutra”, rekao je Kujundžić.
Ali ja sam iz dvorane izašao sa zebnjom, osjetio sam kako me se gleda s prezirom i okretao sam se iza sebe nekoliko puta dok sam hodao prema svom automobilu.
Dok sam se vozio doma, sitna je kiša tjerala na oprez i na sporu vožnju. Ugasio sam radio. Sređivao dojmove. Smirivao duh. Pitao sam se što je bolje (ili gore): biti već dvadeset i dvije godine ignoriran od strane HDZ-a (jer se i dalje stameno držim na crnoj listi te zločinačke organizacije) ili biti ”uvažen” od primitivaca koji bi me zatukli u prvom haustoru?
Na ovo pitanje neću dati odgovor jer ga nemam. Živim u tvrdoj sadašnjosti. Jedino što me sada zanima je da sve ovo konačno prođe i da Ivo Josipović dobije drugi mandat ne bi li se naša zemlja dodatno upristojila. Da konačno hodamo bez straha od velikih Hrvata.
Odite u krasan k…c
Evo kaj mi je na umu. Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu.
Sve druge bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak – nada postoji.
No, ALS ne ostavlja nikakvu nadu – od dijagnoze čovjek ima najviše 4 godine vremena do posljednjeg udisaja i izdisaja.
To je kao da se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti – teško breme za oboljelog i za njegove bližnje.
I sad gledam ove svjetske “celove” kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest.
Što se mene tiče – šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice.
Ne znam, ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna.
I jednu tešku bolest su uspjeli svesti na Zvijezde plešu.
(Reakcija kolege Ede Popovića preuzeta je sa portala Večernjeg lista a izvorno je objavljena na Facebooku).
Identitarni omnibus
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.
Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Izraelske i palestinske majke
Bushra Awad i Robi Damelin dvije su majke, Palestinka i Izraelka, koje su izgubile dijete. Članice su Kruga roditelja – Foruma obitelji.
Smrt četvorice mladića u lipnju 2014. pokrenula je lavinu nasilnih odmazdi u Izraelu. Ipak, usprkos osveti, postoje arapske i židovske obitelji koje se druže.
Yishai Fraenken, ujak šesnaestogodišnjeg Naftalija, jednog od trojice mladih Izraelaca otetih na Zapadnoj obali, čije je tijelo pronađeno 30. lipnja, nije postavljao nikakva pitanja kada mu je Nir Barkat, jeruzalemski gradonačelnik, koji je došao izraziti sućut obitelji, pružio telefon. Na liniji je bio Hussein, otac Mohameda Abou Khedira, 16-godišnjeg Palestinaca iz Istočnog Jeruzalema koji je isto ubijen, nekoliko dana kasnije, bez sumnje kao žrtva slijepe osvete.
”Gradonačelnik me pitao da li bih želio s njim pričati”, izjavio je za časopis La Vie (Život), ovaj generalni direktor u tvrtki Intel iz Jeruzalema. ”Rekao sam – naravno”.
Yishai Fraenken, ujak šesnaestogodišnjeg Naftalija, jednog od trojice mladih Izraelaca otetih na Zapadnoj obali, čije je tijelo pronađeno 30. lipnja, nije postavljao nikakva pitanja kada mu je Nir Barkat, jeruzalemski gradonačelnik, koji je došao izraziti sućut obitelji, pružio telefon. Na liniji je bio Hussein, otac Mohameda Abou Khedira, 16-godišnjeg Palestinaca iz Istočnog Jeruzalema koji je isto ubijen, nekoliko dana kasnije, bez sumnje kao žrtva slijepe osvete
Svi smo bili šokirani onim što je zadesilo njegovog sina. Ubojstvo je ubojstvo. Razgovor je trajao nekoliko minuta, na hebrejskom, jeziku koji je Hussein Abu Khedir naučio u školi. ”Izrazio sam našu sućut i on je izrazio njihovu. Ne vjerujem da je bio iznenađen tim razgovorom. Znate, to su sasvim jednostavne riječi koje izmjenjuju ljudska bića u ovakvim okolnostima. Činjenica da je izgubio Naftalija u ovakvim uvjetima čini da se mi identificiramo s tom obitelji. Znamo što osjećaju danas.”
Ovo je priča koja djeluje gotovo nerealno budući da su dvije strane danas usred eskalacije sukoba. Od smrti mladića međusobni sukobi slijede jedan drugog.
Neredi su zahvatili ulice Jeruzalema i Zapadne obale prošli vikend, što povećava strah od treće intifade. Video na kojem je bratić Mohameda Abou Khedira, Tarik, koga žestoko tuku izraelski policajci, pali društvene mreže koje vrve zahtjevima za osvetom s obje strane. U vrijeme kada se povlačimo, u utorak 8. srpnja, Izrael je spreman ”naplatiti masnu cijenu” Hamasu. Pokrenuo je zračni napad na Pojas Gaze, a onda i kopnenu invaziju. Ipak, poput spomenutog telefonskog razgovora između ožalošćenih roditelja djeluje iza kulisa udruga Krug roditelja – Forum obitelji, kako bi spojila one koji se smatraju nepomirljivima: rodbinu žrtava s obje strane.
Sve je započelo 1994. kada je mladog izraelskog vojnika Arika Frankenthala ubila skupina koja pripada Hamasu. Njegov otac Yitzhak, poduzetnik, kojemu je bila muka gledati da njegovu bol iskorištava ekstremna desnica koja želi uništiti mirovni proces, odlučio je nešto poduzeti. Kontaktirao je obitelji pogođene palestinskim napadima i s njima osnovao Krug roditelja – Forum obitelji. Godine 1998. je organiziran prvi susret s palestinskim obiteljima s područja Gaze koje su također izgubile najmilije. Zatim, dvije godine poslije, uspostavljaju se veze s obiteljima sa Zapadne obale.
Radi se o procesu koji omogućuje svakoj od strana prepoznati bol drugoga, prihvatiti neke odgovornosti; novi način gledanja na sukob koji se ne sastoji od jednostavnih pojmova agresor i žrtva, nego ga obilježava puno veća kompleksnost u kojoj svaka strana prepoznaje da je u određenoj mjeri odgovorna za stanje. Baš takav zajednički osjećaj ranjivosti udruga želi otkriti u nadi da će omogućiti empatiju, promjenu i uvjerenje da je kraj sukoba neophodan i moguć
Danas se mobilizira organizacija koja broji 600 kućanstava u Izraelu, u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali kako bi prestalo ludilo osvete. Palestinski i izraelski članovi te organizacije su otišli posjetiti obitelji četiri mladića. “Pismo ucviljenim majkama” će biti objavljeno u izraelskom tisku. U sljedećim danima mješovita grupa Izraelaca i Palestinaca iz Izraela posjetit će većinu obitelji te udruge. ”Početne povratne informacije naših članova su jednoglasne: svi govorimo jednim glasom i pozivamo na smirenost”, svjedoči Robi Damelin, glasnogovornik udruge čijeg je sina Davida ubio snajperist na Zapadnoj obali 2002, kada je patrolirao.
Teško je reći da li to odbacivanje osvete, ideja da je dijalog moguć napreduje u oba tabora. Stvarnost, čini se, nažalost, pokazuje suprotno. Ipak, Robi Damelin kaže: ”Nekoliko riječi koje su razmijenjene između Yishai Fraenkena i Husseina Abou Khaedira ipak su neki dokaz. Predstavljaju kap zdravog razuma u moru ludila…i zaslužuju postojati.”
Tu je i mukotrpan rad udruge koja održava mnoge susrete, pogotovo sa studentima. Sveukupno 25.000 osoba je dosada sudjelovalo u tim susretima u kojima ponekad sudionici organiziraju igru uloga: svatko pokušava sebe staviti na mjesto drugoga kako bi se pobudila empatija za druge.
Začudo, iz zajedničke tuge moguće je graditi dijalog. ”Kada sam otišao na prvi seminar udruge, na okupljanje palestinskih i izraelskih obitelji, nisam uopće bio siguran u sebe”, pripovijeda Robi Damelin. ”Nisam bio odmah uvjeren u taj poduhvat. Trebalo mi je vremena kako bih se oslobodio svojih predrasuda, kako bih shvatio ove Palestince. Moj sin David je bio puno tolerantnija osoba od mene. Bol zbog njegovog gubitka je stvorila prazninu u meni koja me učinila manje egocentričnim, što me potiče da prvo tražim ono što bi moglo biti najbolje za sve.”
Razumijemo da je bol majke koja je izgubila svoje dijete jednaka, bez obzira na njezino podrijetlo, boju kože ili vjeroispovijest. Suze koje padaju na njen jastuk iste su boje. Ne možemo prihvatiti da se nasilje nastavlja. Dignimo svoj glas svi zajedno kako bi se ubojstva prekinula (…) Zaustavimo tu užasnu retoriku. Nitko nema pravo koristiti naše voljene kao pijune u bitci koja ne može biti dobivena. Naše razlike nisu važne, znamo da možemo prekinuti to ludilo samo gledajući čovječnost u drugome i samo u tom trenutku
Izraelac Doubi Schwartz i Palestinac Mazen Faraj, oba suvoditelji udruge, sljedećim riječima opisuju ovaj intiman proces u članku objavljenom u dnevniku Libération, 31. ožujka: ”Radi se o procesu koji omogućuje svakoj od strana prepoznati bol drugoga, prihvatiti neke odgovornosti; novi način gledanja na sukob koji se ne sastoji od jednostavnih pojmova agresor i žrtva, nego ga obilježava puno veća kompleksnost u kojoj svaka strana prepoznaje da je u određenoj mjeri odgovorna za stanje. Baš takav zajednički osjećaj ranjivosti udruga želi otkriti u nadi da će omogućiti empatiju, promjenu i uvjerenje da je kraj sukoba neophodan i moguć.”
Ako su oni koji su platili visoku cijenu, gubitak voljene osobe, sposobni razgovarati s uplakanima iz suprotnog tabora, a da ne traže osvetu, onda se sve čini mogućim…
I Krug roditelja – Forum obitelji će uskoro otići u Sderot kako bi podržao članove udruge koji trpe raketne napade na Pojas Gaze. ”Zajedno telefoniramo obiteljima ožalošćenih iz Gaze.”
Samo poziv. Nekoliko riječi razmijenjenih među ljudskim bićima.
Pismo ucviljenim majkama
“Svim majkama koje se upravo pridružuju strašnom klubu ucviljenih majki, bilo da ste Izraelka ili Palestinka, mi u Klubu roditelja – Forum obitelji pružamo ruku podrške. I mi smo isto tako jednoć čuli nekoga da kuca na naša vrata noseći nam novost koja nam je zauvijek promijenila živote. Razumijemo da je bol majke koja je izgubila svoje dijete jednaka bez obzira na njezino podrijetlo, boju kože, ili vjeroispovijest. Suze koje padaju na njen jastuk iste su boje. Ne možemo prihvatiti da se nasilje nastavlja. Dignimo svoj glas svi zajedno kako bi se ubojstva prekinula (…) Zaustavimo tu užasnu retoriku. Nitko nema pravo koristiti naše voljene kao pijune u bitci koja ne može biti dobivena. Naše razlike nisu važne, znamo da možemo prekinuti to ludilo samo gledajući čovječnost u drugome i samo u tom trenutku (…)”
(Objavio Krug roditelja – Forum obitelji u izraelskim novinama i na portalu La Vie – la site chretien d’actualites).
S francuskog preveli: RAND, srpanj 2014.
Jama
Rat će još dugo biti najveći kulturni događaj na ovim prostorima, sudeći i po zahtjevu riječkih dragovoljaca Domovinskog rata da se zabrani kazališna predstava ”Aleksandra Zec”, a da je nisu ni pogledali.
Obično se tako nešto traži za ono što smatramo skarednim ili čega se bojimo. Tko u priči o ubojstvu nevine dvanaestogodišnje djevojčice može pronaći nešto nedolično za uprizorenje ili se ima čega plašiti kada u ovoj zemlji za njezinu smrt nisu kažnjeni ni oni koji su je hladnokrvno likvidirali na pravdi Boga? Koliko god im to na prvi pogled zvučalo apsurdno, upravo su dragovoljci trebali pozvati svoje članstvo da se ovoga puta upute u kazalište i sami se uvjere što im je to htio reći Oliver Frljić.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla
Ne samo branitelji već i svi oni u čije su se živote rat i ratna zbivanja duboko, nemilosrdno i neizbrisivo upleli možda bi se između tame dvorane, svjetala pozornice i glumačke igre suočili sami sa sobom onako kako to nisu uspjeli svih ovih godina. Možda bi oči u oči s ”Aleksandrom Zec” koja se piše pod navodnim znacima bilo potpuno drugačije iskustvo od onog s Aleksandrom Zec iz novinskih napisa i medijskih interpretacija kojima smo do sada bili izloženi.
Da i jedan gledatelj, koji je možda i prvi put u životu otišao u kazalište, nakon odgledane predstave doživi da su umjetničke istine dublje i istinitije od onih povijesnih, ma kako ih je do tada tumačio, bila bi to pobjeda i ”Aleksandre Zec” i Aleksandre Zec. I dokaz da su obje žive.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla.
Jer, ”Aleksandra Zec”, ma što ti (za)branitelji o tome mislili, predstava je o svakom poginulom djetetu imenom i prezimenom, a ne nacijom i brojkom 400, kojom vatropiri segregacije najmlađih žele omalovažiti nevinost žrtve Aleksandre Zec. I drugi put je hladnokravno ubiti zabranjujući i predstavu koja po njoj nosi ime.
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom (…) ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom. I znali bismo da za sve nas ima nade. Jer, ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo.
Ako na to nismo bili spremni u stvarnosti, uđimo u kazalište i budimo toliko hrabri ogledati se s jednom običnom poetskom simfonijom. Kada se nadležne institucije i autoriteti nisu usudili uzeti pravdu i moralnu odgovornost u svoje ruke, moralo je to učiniti kazalište.
– U umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara, objašnjava Oliver Frljić zašto je morao postati autor ove predstave. Samo zato da se više nikada ne bi ponovila Goranova ”Jama”:
Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Glupi, bolesni, zli
Karnevali su u ovim krajevima najčešće bili kanal koji je nekim duhovitim građanima služio za iskazivanje svojeg mišljenja o vlastima. No, osim što nemaju svi smisla za humor, ovogodišnje manifestacije spaljivanja krnja, fašnika, pustova i Jovana (da, u Vodicama od osamostaljenja Hrvatske spaljuju Jovana kojemu svake godine promijene tek prezime) pokazale su da su neki od organizatora jednostavno glupi, zli i zreli za umobolnicu.
Najbizarnija lomača zabilježena je u Selcu, gdje su organizatori ove godine odlučili spaliti – majku i dijete. Ne prvi par iz parka, nego su ga pomno birali. Pa su odlučili da će na vatru ići majka koja u naručju drži gay dijete. Hm, nije dovoljno, kažiprstom se počešao po čelu vrhovni um Selca zadužen za osmišljavanje ovogodišnjeg pusta. Pa se domislio da dijete treba biti začeto umjetnom oplodnjom ne bi li bolje gorjelo.
Nije toliko bitno ići u detalje i saznati je li ideja bila spaliti majku lezbijku s djetetom začetim medicinski potpomognutom oplodnjom ili je pak riječ o djetetu koje je rođeno kao gay zbog načina na koji je začeto. Svejedno je zaista misle li ti bolesnici da treba gorjeti majka koja iz nekog razloga ne može prirodno zatrudnjeti ili dijete koje je na svijet došlo nakon intervencije u laboratoriju. Svaki mogući scenarij jednako je zastrašujući, baš kao i činjenica da je ta kretenska ideja provedena u djelo, pa je onda i prošetana mjestašcem.
Najbizarnija lomača zabilježena je u Selcu, gdje su organizatori ove godine odlučili spaliti – majku i dijete. Ne prvi par iz parka, nego su ga pomno birali. Pa su odlučili da će na vatru ići majka koja u naručju drži gay dijete. Hm, nije dovoljno, kažiprstom se počešao po čelu vrhovni um Selca zadužen za osmišljavanje ovogodišnjeg pusta. Pa se domislio da dijete treba biti začeto umjetnom oplodnjom ne bi li bolje gorjelo
Da su se pokraj lutke majke s djetetom u naručju, spremne da sagori u pepeo, slikala nasmiješena djeca. Da su takve slike objavljivale škole na svojim internetskim stranicama kao simpatične crtice iz života. Zanimljivo će biti vidjeti reakciju Crkve, za koju majka i dijete imaju sasvim specifičnu simboliku bez obzira na to kakvi se napisi lijepili na njihove likove.
Pa iako su zaslužili besplatan tretman u zdravstvenoj ustanovi, a potom i u nekoj pravosudnoj, organizatori iz Selca ipak neće biti usamljeni na pobjedničkom postolju najbolesnijih maškara.
Nikad ništa lijepo nije napisao. To je bio razlog što su Omišani na ovogodišnjem karnevalu spalili lutku Vinka Vukovića, lokalnog novinara Slobodne Dalmacije. Novinar Vuković nije pisao lijepo o Omišu, a nije ni o udruzi Omiški gusar, prenose mediji izjavu Srećka Čečuka, predsjednika udruge Omiški gusar, koji puca od ponosa što su ove godine spalili novinara. Tako mu i treba kad ružno piše.
Da ne bude zabune, nije riječ ovdje o nečitkom rukopisu, neuglednim grbavim slovima, ni o tome da Vuković svoje tekstove stvara toliko pogrbljen da to običan svijet više ne može gledati. Čečuk i njegovi gusari nisu zadovoljni onim što Vuković objavljuje. Neupućen netko pomislio bi da je Vuković svojim ružnim pisanjem ogadio kakvog dobrotvora koji je sve do serije tekstova lokalnog novinara pomagao Omišanima nesebičnim davanjem.
Ili da je razvalio lokalnog ribara žuljevitih ruku i kratkog sna koji teško radi da prehrani svoju nejač. Možda ima i onih koji misle da je novinar perom razotkrio kriminal u lokalnom kafiću gdje konobar dobiveni višak ne želi dijeliti s gazdom. Pa se zbog serijala takvih ružnih tekstova turisti više nisu htjeli ni približiti Omišu, uplašeni da bi se i njima lokalni autor nelijepih tekstova mogao pozabaviti.
Omiš je grad kojim je sve do lani, više od 14 godina, vladao HDZ-ov gradonačelnik Ivan Škaričić. Birači su ga zamijenili nezavisnim Ivanom Kovačićem (sa samo 72 glasa više), nakon čega se otkrilo da je gradska blagajna u minusu većem od 30 milijuna kuna. Ništa neobično, jer Škaričić je pred izbore trošio na sve što mu je palo na pamet. O tome je Vuković ružno pisao.
Iste te izborne godine Škaričić je ugovorio, a Omišani platili, nekakvo istraživanje pod nazivom “Pobjedničke strategije za lokalnu samoupravu” za nešto više od 40 tisuća kuna. Iznos je zanemariv u odnosu na stotine tisuća, pa i milijune kuna što se troše bez ozbiljne kontrole.
Da su se pokraj lutke majke s djetetom u naručju, spremne da sagori u pepeo, slikala nasmiješena djeca. Da su takve slike objavljivale škole na svojim internetskim stranicama kao simpatične crtice iz života. Zanimljivo će biti vidjeti reakciju Crkve, za koju majka i dijete imaju sasvim specifičnu simboliku bez obzira na to kakvi se napisi lijepili na njihove likove
No, priča je zanimljiva jer se plaćeno istraživanje ne može pronaći među gradskim papirima. Škaričić se sjeća tek da je od tvrtke Modus, koja ga je provela, jednog dana dobio mail s ponudom, pa ju je odlučio prihvatiti. Nenad Klapčić, direktor Modusa, nije htio odgovoriti usmeno, pa mu je poslan mail. Nakon što odgovor nije stigao, novinar ga je ponovo pokušao nazvati, ali mu se nije javljao. Slušalicu je podigao tek kad ga je nazvao s drugog broja, no stvar se dodatno zakomplicirala – mail nije dobio i zatim im dao drugu adresu na koju upit treba poslati. Ubrzo se ispostavilo da ta e-mail adresa ne postoji, a Klapčić se više nije javljao. Autor tog ružnog teksta bio je Vuković.
Potkraj prošle godine Neven Lelas, omiški vijećnik s gradonačelnikove nezavisne liste, predložio je da se lokalnim političkim strankama umjesto 100 tisuća podijeli 50 tisuća kuna. Iako je gesta simbolična, pokazala bi građanima da su vijećnici svjesni teškog života Omišana. Vijećnici svih stranaka, od krajnje desnice pa do onih koji si vole tepati da su lijevi, bili su protiv takvog prijedloga, pa im je podijeljen puni iznos. To je ružno opisao Vuković.
Slobodna Dalmacija objavila je i da su si Škaričić i bivši zamjenik gradonačelnika Mijo Mimica godinama isplaćivali naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora, čime je gradski proračun osiromašen za više od 400 tisuća kuna. Posljednju isplatu potpisali su si lanjske veljače, kad je gradonačelniku isplaćeno više od 45 tisuća, a Mimici gotovo 55 tisuća kuna. Ružno je to zabilježio Vuković.
Pisao je ružno Vuković o brojnim gradskim aferama, milijunskom trošenju novca Omišana, kojima se sada i Uskok bavi. No, Omiškim gusarima to je bio tek povod da njegovu lutku spale na lomači. Za to može postojati nekoliko razloga (osim ružnog pisanja). Možda Omiški gusari misle da su gradske vlasti zaslužile nešto i povrh svojih plaća, no u tom bi im slučaju džepove trebali puniti oni, a ne svi građani Omiša. Moguće je da su i sami dobivali novac preko mjere za svoje gusarske aktivnosti, a moguće je jednostavno da su glupi.
(Prenosimo s portala forum.tm)