Nakon sramnog referenduma, zbog kojeg ću se još dugo osjećati loše, a nadati se da ih neće biti još, potresla me priča oca koji se uzaludno bori zadržati svoga sina, koji svaki put kada bi se trebao vratiti majci, gorko rida i privija se uz tatu. Treći put ih već nasilno razdvajaju, socijalni radnici, ti geniji sućutnosti, sugeriraju ocu da jednostavno ostavi maloga sina samoga u sobi i da ode, a nastavi li odbijati takve savjete, otac će, po svoj prilici, završiti u zatvoru. Jer zakon je tu na strani majke, kao i uvijek. Nikoga osobito ne zanima zašto dijete rida kada treba ići k majci, premda bi prirodno i normalno bilo da jedva čeka da je zagrli. I zašto djetetovu reakciju baš nitko ne uzima u obzir?

 

S obzirom na to da ne poznajem dovoljno dobro priču ovog oca, sina i majke da bih o njoj razglabala, ispričat ću vam jednu drugu priču, o svojem dobrom prijatelju. On se u ranim tridesetima prilično naglo oženio djevojkom u koju se zaljubio doslovce “preko noći”. Svadba je protekla u znaku one ne pretjerano sretne maksime “suprotnosti se privlače”. Vidjelo se da on i mladenka, osim što su zgodan par, nemaju bogzna o čemu razgovarati. Suprotnosti koje se privlače vrlo često postanu suprotnosti koje se ne podnose, pa je tako i brak moga prijatelja prilično brzo uplovio u krizu, a potom i u razvod. Mislim da nisu bili zajedno dulje od dvije godine. Plod njihove brzo skončane ljubavi bio je maleni dječak.

Bivša supruga mojega prijatelja do dana današnjega, a od razvoda je prošlo bezmalo 15 godina, činila je sve da mu upropasti kontakte sa sinom, da ih maksimalno prorijedi, tražila je sudske zabrane, inzistirala je na nemogućnosti njihovih susreta bez njezine prisutnosti, branila mu vikende, ljetne praznike, blagdane, ukratko, otvorila je vrata pakla ocu koji sina voli i koji želi biti s njime najviše koliko je moguće

 

Bivša supruga mojega prijatelja do dana današnjega, a od razvoda je prošlo bezmalo 15 godina, činila je sve da mu upropasti kontakte sa sinom, da ih maksimalno razrijedi, tražila je sudske zabrane, inzistirala je na nemogućnosti njihovih susreta bez njezine prisutnosti, branila mu vikende, ljetne praznike, blagdane, ukratko, otvorila je vrata pakla ocu koji sina voli i koji želi biti s njime najviše koliko je moguće. Zakon kao da podrazumijeva da su očevi više-manje ništarije koje nakon razvoda potraže drugu ženu, a osim bivše, zaborave i djecu iz prethodnog života. Naravno da ima očeva koji jedva da i pitaju za djecu nakon što su napustili suprugu, koji teška srca plaćaju alimentaciju, i to minimalnu koju im je sredio njihov dobar odvjetnik, koji izbjegavaju svaki drugi vikend koji im je zakon dodijelio i vrlo im je jednostavno živjeti bez djeteta.

 

Znam i takve očeve, ima ih. Ali tu su i očevi koji vole svoju djecu i silno pate bez njih, koji bi provodili s njima što je moguće više vremena, a ne što je moguće manje. A tu su i bivše supruge, koje kao da svrhu života pronalaze u tome da im zatruju kontakt s djetetom, zanemarujući pritom sreću i nesreću djetetovu, njegove suze za ocem, njegovu sreću kad su zajedno. Sjećam se, srela sam prijatelja kada je nosio u naručju svoga tada još malenog sina po Trgu bana Jelačića i ljubio ga sav sretan što mu ga je grozomorna bivša u rijetkim trenucima milosti podarila na nekoliko sati.

 

Bez obzira na to što se razvela mlada, bivša je svu svoju preostalu životnu energiju usmjerila na to da zagorča život mojem prijatelju, činila je sve da ga proglasi neuračunljivim i nesposobnim da viđa dijete, pratila ga za njegovih sati sa sinom i pritom se neprekidno pozivala na nekakve zakone koji joj daju pravo da se tako ponaša. A ono što meni nije jasno jest zašto se podrazumijeva da majka dijete voli više nego otac, te što da se radi u slučajevima kada otac više voli dijete nego majka (i dijete oca), a majka je toliko zatrovana mržnjom i osvetoljubivošću da to poništava sve njezine kvalitete kao majke?

Jedna od najružnijih, a tako čestih manipulacija jest ona djetetom, svejedno čine li je oba roditelja ili samo jedan. Nikad mi nije bilo jasno što se to u ženi ili muškarcu dogodi, što to pukne da ona ili on pretvore svoje dijete u oruđe vlastite osvete, te si dopuštaju govoriti ružno o neprisutnom ocu/majci, huškati dijete protiv bivšeg partnera ili mu uskraćivati tako potrebno vrijeme s drugim roditeljem

 

Zašto takva oca ne štite zakoni, institucije, socijalne službe? Nije li diskriminirajući zakon koji podrazumijeva da oca baš i nije briga za dijete, barem ne onoliko koliko i majku? Pogotovo oca koji je otišao od majke jer s njom više nije mogao živjeti? I koliko je, zahvaljujući pozivanju na zakone i na socijalne službe, loših majki trijumfiralo nad dobrim očevima? Jedna od najružnijih, a tako čestih manipulacija jest ona djetetom, svejedno čine li je oba roditelja ili samo jedan. Nikad mi nije bilo jasno što se to u ženi ili muškarcu dogodi, što to pukne da ona ili on pretvore svoje dijete u oruđe vlastite osvete, te si dopuštaju govoriti ružno o neprisutnom ocu/majci, huškati dijete protiv bivšeg partnera ili mu uskraćivati tako potrebno vrijeme s drugim roditeljem.

 

Ljubav je kratka i plitka, a mržnja duga i duboka, kao da to postaje krilatica nekih žena i muškaraca, koji se nakon ljubavnog kraha više ničim i ne bave nego proizvodnjom mržnje kao neke ružne, industrijske magle. Bivše žene mrze sadašnje, a sadašnje ne s manjom strašću mrze “bivšu” djecu. Stoga i ne čudi da su u bajkama maćehe tako grozni likovi, koji naručuju umorstva svojih pokćerki ili ih iscrpljuju teškim radom, a potom zatvaraju u sobicu na vrhu tornja. Ne moraju one biti baš takva čudovišta, ali u mojoj neposrednoj blizini rasla je i cvala maćeha koja je život uložila u to da bivšu djecu što uspješnije odvoji od sadašnjosti svoga supruga. U redu, nije htjela pojesti srce svoje pokćerke, poput Snjeguljičine. Ali nije bila ni mnogo nježnija od nje.

 

Možda je u “Kavkaskom krugu kredom” Brecht održao najveću lekciju sebičnim, osvetoljubivim, bijesnim majkama: prava je majka, zaključuje sudac na kraju drame, ona koja nije spremna vući svom snagom dijete na svoju stranu iz kruga nacrtanoga kredom, jer bi ga time mogla povrijediti. Prava majka je ona koja ne može podnijeti da joj dijete pati. Samo takva žena, kojoj je sreća djetetova na prvome mjestu, a ne vlastite ambicije i manipulacije, dostojna je zvati se njegovom majkom. O toj bi kazališnoj sceni morali voditi računa socijalni radnici, prije nego što narede ocu koji voli svoje dijete da ga ostavi uplakana i sama u sobi da čeka majku koja na djetetove suze ostaje kamena srca.