novinarstvo s potpisom
Goran Matović
Foto: Ines Novković
Dragi Peđa,
pišem ti iz našeg rodnog Mostara, dubokog grada što izjednačuje duše i što se otvara poput smrti i poput sna. Mostar je grad loših vijesti. Evo malo optimizma: upoznao sam u našem gradu neke divne mlade ljude koji vode kulturu i Mostaru vraćaju dah i ispisuju znakove NADE. Sklopili smo bratstvo po temama i motivima koji grade ljepšu sliku grada. [Read more…]
Milan Rakovac
Hoće li biti kruha? Ili ćemo morati jesti brioche, po izjavi što se pripisuje zlosretnoj francuskoj kraljici Mariji Antoaneti – kraljevni dične nam kuće Habsburg, petnaestome djetetu Marije Terezije. Jer grdi su ”signali nad gradom” (vidi naš istoimeni film).
Po Njemačkoj ljudi kupuju štednjake na drva, drvo za loženje, ugljen, tako barem kažu novinari i fakenewseri. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog. [Read more…]
Autoput završava u dva kraka. Onaj poznati vodi prema Pločama i Metkoviću, ali nastavljam drugim, novim, da vidim dokle ću i kamo stići. Tako sam se našao pred novootvorenim državnim prijelazom prema Ljubuškom. Nigdje nikoga ni s jedne ni s druge strane, samo uredni policajci i carinici, ne zagledaju i ne pitaju mnogo, nego nas propuštaju u nepoznat svijet.
U Ljubuškom nikada nisam bio, ne zaustavljam se ni sad, nego drumom, kroz lijepo uređena naselja, uz dovršene fasade i održavane travnjake, vozim prema Kravicama, pa kroz Čapljinu, pa preko onoga starog, za socijalizma podignutog mosta u međuvremenu prezvanoga po Franji Tuđmanu, i ravno prema Stocu. Tamo sam zadnji put bio u rujnu 1987, gdje sam na Slovu Gorčina dobio svoju prvu književnu nagradu (Mak Dizdar za mlade pjesnike).
Te sudbonosne godine posebni gost pjesničkih susreta bio je Ivan Slamnig. Dvadeset sedam godina kasnije mene su pozvali da odigram tu ulogu. Birvaktile, Slamnig je meni dodijelio nagradu. U subotu ću je tako ja dodjeljivati mladim pjesnicima. Iluzija je to normalnoga svijeta, utjeha kulturnih tradicija.
Puta prema Stocu se ne sjećam. Samo znam da sam ga prelazio autobusom i da krajolik nije izgledao ovako. Preko telefonskih žica i štrikova zategnutih preko druma na svakom su koraku zastave. Hrvatske trobojnice sa zlatom obrubljenim nacionalnim grbom, svih veličina i formata, izblijedjele od sunca i kiše, otrcane i pretvorene u krpe voljom vjetrova, sjevernih i južnih, te urijetko poneka zastava Bosne i Hercegovine i zeleni barjak s bijelim mlađakom, izvješen obično ispred mjesne džamijice.
Po tome se vidi i tko je ovdje manjina, i kako se većina odnosi prema svojim simbolima. Više oni služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje.
Vozimo se kroz “Šuškovo naselje” pa kroz “Bobanovo selo”. Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi.
Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.
U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ.
Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.
Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim.
Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.
Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji.
Gradonačelnik Stoca nikada nije bio ni na jednoj manifestaciji Slova Gorčina. Čak ni prije nekoliko godina kada je počasni gost bio Petar Gudelj. Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika?
Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregaoca koji uvršavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata?
Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo negdje između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac.
Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne Kamenog spavača, Matu bi Bobana, a ne Sunčanog Hristosa, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture.
Usput, čitam parolu ispod ozastavljenih žica i štrikova: “Ne psuj nego moli!” Više mi se sviđa ona na zidu, uz park s Makovom bistom: “Golub mira je prevrtač”.
Na Radimlji i u Boljunima dvije su veličanstvene nekropole stećaka. Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Tačno pre pola stoleća, u ove upaljene julske dane, bio sam na Struškim večerima poezije koje su se tradicionalno održavale na Ohridskom jezeru. U to vreme to je bila najpoznatija, neko će reći najizvikanija pesnička manifestacija te vrste; makedonsko udruženje pisaca (veoma brojno, kao i ova današnja na širokom balkanskom prostoru), uz izdašnu materijalnu potporu sa državnog vrha, priređivalo je ovaj pesnički festival.
Tamo su dolazili najpoznatiji pisci iz svih ex-jugoslovenskih centara, mediji su izdašno pokrivali ”Večeri”, bila je to potvrda zvanične kulturne politike, sve uz pompezne samohvale, jer takvih grandioznih okupljanja (prema zvaničnim najavama) niko nije imao. Kao ni samoupravljanje, bratstvo-jedinstvo i sve one praznjikave floskule koje su zamagljivale stvarne nevolje zemlje na razmeđi Istoka i Zapada.
Tog leta, sa prvim profesionalnim obavezama u velikom saveznom listu Mladost, iskoristio sam zvaničan poziv, dobio dnevnice o kojima danas u medijima može samo da se sanja, otišao u Ohrid, pet dana sam se kupao i družio sa najboljim piscima. Zapamtio sam šarm i inteligenciju vrsnog pesnika i esejiste Vlade Gotovca, diskretnu misaonost Maka Dizdara i Stevana Raičkovića, Brane Petrovića i najboljeg makedonskog pesnika (pa i šire) Bogomila Đuzela, gosta iz Rumunije izvanrednog Nikitu Staneskua (koji je neprekidno sa Gotovcem izmenjivao pesničke maksime mimo opšte opuštenosti), svađalicu Oskara Daviča koji nije mogao da se pomiri s činjenicom da on ne ”jaše na čelu kolone”.
Zašto se prisećam svega ovoga? Zato što su tokom dana gosti i pesnici izdašno koristili srdačno gostoprimstvo domaćina (sjajna nacionalna kuhinja i vina, o kojima će kasnije Igor Mandić napisati veliku eklogu u svojoj hedonističkoj knjizi). A kad bi palo veče, polovina gostiju se ne bi pojavila gde je zvanično trebalo. Inscenacija pesničkih programa bila je megalomanski groteskna: na jednoj obali Drima bili su pesnici sa lošim ozvučenjem, a na drugoj – domaća publika koja niti je mogla šta da razume, niti je imala ikakva interesovanja za poeziju. Baš kao danas.
Nikad više nisam otišao na Ohrid ovim povodom (tamo sam nekoliko puta privatno letovao, uvek sa najboljim utiscima), izmakla mi je dalja sudbina ovog pesničkog festivala. Ali, danas, po uhodanoj navici i tradiciji, kako je utihnula najveća opasnost od poplava (povodnja) širom zemlje niču pesnička i spisateljska okupljanja, neka od njih su međunarodna, jer, ako neko dođe iz Zagreba ili Crne Gore, to je već međunarodno, zar ne!
Niko ne zna broja pesničkim i spisateljskim festivalima, nedeljama, danima sa zvučnim najavama. Po podacima iz Ministarstva za kulturu, jer svi oni konkurišu na kulturnim fondovima, ima ih više od stotine. Na jugu Srbije, u mestima gde nema nijedne knjižare, a od biblioteke je ostao samo izbor knjiga koje iz higijenskih razloga više nisu za čitanje, obeležavaju se dani posvećeni Raki Draincu, Branku Miljkoviću, Gordani Todorović (oni to nisu zaslužili, u tako sirotinjskim uslovima, naravno). Nema srpskog gradića koji ne priređuje nešto u slavu poezije, a kad zapitam nekog prijatelja koji se tamo pojavio, on ne zna šta da mi kaže: čemer i tuga.
Uostalom, nedavno je u metropoli obeležen Svetski dan poezije. Niz pesničkih čitanja širom grada o kojima nema u javnosti ni traga ni glasa. Ali, po tradiciji, na Trgu republike, neđe oko podne, postavi se mali postament sa ozvučenjem, pesnici izlaze i čitaju stihove. Unaokolo, nekoliko elegantnih kafića, skladno popunjenih, malo kome padne na pamet da se primakne i posluša glasnike probuđenog dela naroda (utopijski izraz Svetozara Markovića).
Ispred pesnika obično se okupi nekoliko desetina dokonih, slučajno zalutalih i jurodivih, sa obaveznim pacijentima koji od prisutnih traže neku kintu. Među njima i ja, sa nekima sličnima meni, boljim i lošijim, ali jedva da razaznajemo o čemu se govori. Uostalom, posle Majakovskog, Jevtušenka i još ponekog poezija je ipak predodređena za čitanje u osamljenosti, bez gradske vreve i buke automobilskih sirena.
Ne sumnjam da je desetak pesničkih i književnih festivala, poput Krokodila, susreta pisaca u Kraljevu i Zrenjaninu, Međunarodnog festivala kratke priče u nekoliko vojvođanskih gradova (nije lako stići do tih mesta), imalo svoju svrhu, pa i našlo delić onog plebsa koji će potražiti knjige nekih zastupljenih na ovim mestima. Tamo nisam bio (nekim prisutnim verujem na reč), ali ozbiljniji deo medija (ovo nehotično deluje ironično, sa namerom) nije ni zabeležio neka važna gostovanja pisaca izvan naših prostora (iz Portugala, Hrvatske, sem jednog dobrog intervjua sa Hemonom).
A šta kad se društvo raziđe, kad se označi fajront? Probajte u nekoliko boljih knjižara (Beopolis, A. Belić, Zepter) da pronađete pesničku knjigu. Oni to ne drže i to ne svojom krivicom. Knjige bolji pesnici teslime iz ruke u ruku, kao kontrabandu. Tako je najsigurnije. Probao sam ovih dana da pronađem najnoviju knjigu stihova najbolje pesnikinje (pazite, najbolje i među muškim članovima srpskog Parnasa) Milene Marković ”Pesme za življenje i umiranje”.
Možda je naslov nešto drugačiji, slušao sam nekoliko pesama na jednom radijskom programu (Drugi program Radija BGD, Elitizam za sve). Ona je ujedno uz Biljanu Srbljanović među najboljim dramskim piscima. Posle izvrsnih ”Šina”, ”Broda za Lutke”, ”Nahoda Simeona”, njena najnovija drama ”Zmajeubice” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu dostojanstveno je obeležila tragičnu sudbinu Gavrila Principa. Da toga nije bilo, ostao bi gorak utisak posle nekih farsičnih dešavanja povezanih sa Velikim ratom.
Elem, na pomenutim mestima su mi rekli da ”to” možda nije izašlo iz štamparije. Možda. Slutim da ću na kraju morati da nađem pesnikinjin mobilni i da doznam gde prebiva njena knjiga.
Ostavljam po strani da MM nije u milosti vladajućih književnih krugova i klanova (zasluženo, oštra je i nemilosrdna prema svemu što je uznemirava, nervira i baca u depresiju). Ona će prihvatiti svoju javnu sudbinu, kao na primer Thomas Bernhard, sa tim se već pomirila. Ali da li mi imamo pravo da to ne primetimo?
“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog bivanja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njihove kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u životima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”
Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.
U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića.
U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”
Profesor Ivo Banac, pak, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.
Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.
Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”
Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!
Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):
“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”
Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”
Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”
Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.
A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).
Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.
Vratio sam se iz zemlje u kojoj, sudeći po grafitima, mrze ćirilicu, istospolne brakove i direktora Dinama. To su daleko veći problemi nego sve pljačke o kojima novine tako i toliko ekstenzivno pišu. No, pustimo novine, narod očito bolje zna da mu je veći problem sto ćiriličnih tabli (koje on što više razbija, to više plaća), to što istospolni zaljubljenici hoće ozakonjenu vezu (udri na ljubav, nek cvjeta mržnja i pljačka!) ili što Dinamo nikako da zaigra kakav-takav nogomet (pa da se ona latinska kruha i igara konačno i njima dogodi), nego što su ga u milijardama (kuna ili eura) opljačkali oni kojima je Hrvatska to veća svetinja što su im ruke u njihove džepove dublje zavučene.
Nisam primijetio grafite protiv Sanadera, Vidoševića ili kako se već zovu oni što ih desetljećima uzimaju lopatom… Čak ni protiv Crkve, koja se malo primirila otkako je došao novi papa i svako malo govori o korupciji i sličnim ”grijesima struktura”!
A samo sam išao na Interliber i na primjeru knjige i izdavaštva vidio koliko je Hrvatska zadnjih godina nazadovala.
A tek BiH, mislim se, s obzirom na ono što sam vidio u Zagrebu! A pritom BiH nema ni autoputeva (ipak, ima petnaest minuta autoputa!), ni kao u Zagrebu čudesnih Nacionalne i sveučilišne knjižnice (kad će je imati?) ili Muzeja moderne umjetnosti (prije će umrijeti Renzo Piano nego Sarajevo adekvatno smjestiti zbirku Ars aevi!), ni Leksikografskog zavoda (premda je Tunjo Filipović za takvo što novaca i novaca potrošio!), a ni nakladnika tipa Frakture, Ljevaka… Doduše, BiH se ne bavi ćirilicom, niti seksualnomanjinskim problemima, jer BiH još nije riješila ni malo veće manjinske probleme, onaj tipa ”Sejdić – Finci”, a kune se u milenijsku multikulturalnost, multinacionalnost, multireligioznost i najveći je na svijetu njihov verbalni pobornik od Kulina bana (i Mehmeda El Fatiha) do našijeh dana…
I onda odem vidjeti gdje je to BiH na Interliberu. Ne znam kako smo bili prezentirani u Frankfurtu, Leipzigu, Beogradu, ali zagrebačka prezentacija BiH i tzv. Udruženja izdavača i knjižara BiH je nešto najtužnije što sam vidio. Nisam tu vidio ni izdavače, ni knjižare, ni BiH, ni kulturu, ni knjige, ni pisce… Ništa osim čovjeka koji je direktor sarajevske zime, proljeća, ljeta, jeseni, jutra, podneva, večeri… Direktor svega!
Zna se da je izdavačka djelatnost u BiH užasno loša, ali sudeći po bh. štandu, ona nije dostojna prezentacije ni u Tunguziji, kako bi se to reklo u sarajevskom žargonu, a kamoli u Zagrebu, koliko god ovogodišnji Interliber bio ispod razine nekolicine posljednjih…
Nekolicina udžbenika, ponešto knjižica i daleko od očiju desetak knjiga koje je po tko zna kojem kriteriju i kako financijski podržala Fondacija za nakladništvo, sve je što ”reprezentira” BiH. Što je tu bosanskohercegovačko? Što izdavačko? Što knjižarsko?
Zamislite nekoga tko želi informacije o izdavačkim novitetima u BiH. Tu će doznati da to ustvari nije BiH, nego samo Federacija BiH, ali u tom se entitetu, sudeći po štandu, ništa ne objavljuje u Hercegovini, u Zenici i Tuzli također ništa, a i Sarajevo ni upola nije prezentirano. A u subotnjih pola sata na štandu zaprešićke Frakture bilo je više bh. pisaca, nego u sve dane Interlibera na tobožnjem štandu Udruženja izdavača i knjižara BiH i tuga te uhvati jer oni ne mogu okupiti ni izdavače koje tobože predstavljaju, a kamoli da bi okupili autore i napravili kakvu prezentaciju.
U Sarajevu bi za tako krupnu firmu i tako mali sadržaj rekli: ”Velik turban, pod njim hodže nema.” No, sve je u Sarajevu i u BiH odavno tako. Više prostora zauzima i nekako ozbiljnije djeluje banjalučka Zadužbina Petar Kočić, a da o sarajevskom Buybooku oko kojega se vrte deseci zainteresiranih i ne govorimo.
I onda se vratiš kući s nekom gorčinom u ustima i jave ti da je izišao novi broj nekoć uglednoga i prestižnoga časopisa Život i obraduješ se. A ono, šesterobroj 2012.-2013. na jedva 184 stranice, a još na naslovnici piše: ”60 godina časopisa Život”. Dakle, nekakav jubilej!? Nije bolje ni s Izrazom (Novim Izrazom), drugim najstarijim književnim časopisom u BiH, čiji je dvobroj 57-58 pokrio cijelu godinu (juli 2012.- juni 2013.) na samo 130 stranica. A svima puna usta tradicije, kontinuiteta, kulture, multikulture… A, eto, ugasit će časopise koje su uređivali Midhat Begić, Meša Selimović, Mak Dizdar… i koji su preživjeli sve osim njih.
Dakle, i ubuduće će bh. pisci objavljivati u Hrvatskoj, pa ćemo njihove knjige nalaziti na hrvatskim sajamskim štandovima, kao što ćemo i u muzeje, i u galerije, i u kazališta ići u Zagreb… A novac od kulture i dalje će ići za ideološki usko profiliranu manifestacijsku kulturu.
Često se sjetim književnika Muhameda Kondžića iz vremena kad je, nakon svega, konačno dočekao luksuzno opremljenu knjigu u ediciji ”Muslimanska književnost u 25 knjiga”. Čestitam mu i kažem: ”Eto, Muhamede, konačno si dočekao priznanje i od svojih…”, a on meni, radostan što u ruci ima lijepu knjigu, deprimirano kaže: ”E, moj prijatelju, ovi ti moji ne vole ni musaf, a kamoli ove knjige!”
Možda je najbolje bilo, razmišljam dok se ne mogu načuditi bh. štandu u Zagrebu, i ne doći na Interliber, kao što su to uradili Srbi ove godine!? Ili promijeniti ime firme koja izlaže u: Udruženje nekih izdavača i nekih knjižara dijela Sarajeva pod federalnom upravom.
No, i s tim, kao i bez toga, knjiga u BiH – kako to jadno zvuči!