(Opaska uredništva. Činilo nam se prigodnim podsjetiti na važan dokument iz 2000. godine – Čin pokajanja franjevačke obitelji u BiH i RH koji je donesen u povodu tadašnjeg poziva pape Ivana Pavla II. na čišćenje povjesnog pamćenja. Zahvaljujemo se sociologu Renatu Matiću, članu radne grupe koja je sastavila ovaj tekst, što nam je poslao izvornu verziju). [Read more…]
Kako sam doživio ČSSR i SSSR 1969. godine
Borivoj Dovniković-BORDO
Događaje u Čehoslovačkoj 1968/69., tzv Čehoslovačko proljeće, danas se u Hrvatskoj prikazuje na neobjektivan, jednostran način, prema željama suvremene politike. Na radiju i televiziji spominje se Katolička crkva kao najvažniji faktor u tamošnjim događajima, a potpuno prešućuje SFR Jugoslavija koja je predstavljala primjer za razvoj društva ne samo novom čehoslovačkom državnom vodstvu, nego i najširim narodnim slojevima! [Read more…]
Da, može se preko leševa
Boris Vlašić
Dvadeset mjeseci prijetnje zatvorom za dvoje ubijenih? Kako je sutkinja mogla tako pogriješiti, zna li ona uopće predmet, je li pročitala ijedan izvještaj, čula bilo kojeg svjedoka, napravila si crtež, pokušala makar ikome slučajnom objasniti što misli o događaju, pomorskoj nesreći u kojoj je gliser četiri minute jurio brzinom od 26,3 čvora na sat prema jedrilici da bi je na kraju, kada je naletio na nju, raspolovio? I pritom u komade rasjekao par s broda koji je do tada mirno plovio brzinom od četiri čvora na sat. [Read more…]
Sramotno uskraćivanje dječjeg doplatka
Ivica Grčar
Čitateljica (podaci u redakciji) piše da je samohrana majka 11-godišnjih blizankinja:
”Primam dječji doplatak na račun Zagrebačke banke. Prije dva mjeseca sam htjela podići novac ali na računu nije bilo novca od dječjeg doplatka. Rečeno mi je da je banka interno blokirala moj račun i da je automatski povukla i novac od dječjeg doplatka (zbog otkaza kredita koji sam dotad otplaćivala tzv. ručnim uplatama jer sam ostala i bez posla). Možete li mi pomoći”? [Read more…]
Lažnjaci u teretani
Policija istražuje slučaj i još se ne znaju svi detalji, ali ono što je došlo u javnost prilično je zbunjujuće.
Četrdesetogodišnjak je molotovljevim koktelima zapalio čitavo prizemlje zgrade Mirovinskog na Zapadnoj obali. Ušao je, pričaju, bacio nekoliko zapaljivih bombi i utekao na motociklu, a sve zato jer mu liječnička komisija nije odobrila rehabilitaciju u prestižnim Krapinskim toplicama, već su ga poslali u manje atraktivnu Makarsku. [Read more…]
U čast novinaru Vukoviću
U prošlotjednoj sam kolumni pisao o naširoko razglašenom skupu HDZ-a u Omišu. Istu su temu komentirali i mnogi moji kolege koji, baš kao ni ja, nisu bili u Omišu. Svih tih komentara ne bi bilo da na spomenutom skupu nije bio prisutan novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković koji je sve što se tamo događalo potanko opisao u tekstu koji su prenijele sve velike novine i svi informativni internetski portali. Dakle, kolega Vuković bio je i naše uho i naše oko na tom skupu.
Svi koji smo imali potrebu napisati svoje pametne misli o tom događaju pomalo smo parazitirali na njegovom novinarskom radu. No, to je istovremeno i jedna od najvećih satisfakcija novinaru na terenu kada se njegova priča daleko čuje i pokrene lavinu komentara. Tako nešto se podrazumijeva i nitko nema potrebu zahvaliti kolegi koji nas je opskrbio relevantnim podacima čiju istinitost on jamči svojim ljudskim i profesionalnim poštenjem, imenom i prezimenom.
Nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje
Međutim, nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje. Njegova djeca i dalje idu u jedinu školu u tom gradu, a o odjecima njegovog rada roditelji mu mnogo više čuju na ulici, nego što pročitaju u novinama ili na internetskim portalima.
O ovoj posljednjoj priči kolege Vukovića iz Slobodne Dalmacije, koji živi u Omišu, treba još jednom reći i ovo: nije se on kao neki špijun nepozvan uvukao na stranački skup koji su neki hadezeovci nazvali zatvorenim za javnost, nego je pošao odraditi jedan svakodnevni rutinski novinarski zadatak nakon što su i on osobno i njegova redakcija dobili sasvim službenu obavijest i poziv organizatora da prisustvuju političkom skupu.
Treba još jednom ponoviti i to da dotična stranka nije ni pokušala službeno demantirati njegov izvještaj i proglasiti ga lažnim i neistinitim. Nije to bio ni prvi, niti je sigurno posljednji izvještaj kolege Vukovića iz njegovog Omiša koji govori o anomalijama i prečesto kriminalnom ponašanju lokalnih političara i nositelja lokalne vlasti. Ali, desetak dana nakon ove priče Vinku Vukoviću dogodila se “počast” kakvu ne pamtimo da je prije njega doživio ijedan naš novinar.
Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači.
Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači
Najmanje što sam mogao učiniti bilo je nazvati kolegu Vukovića kojeg do sada nisam imao priliku osobno upoznati, pitati ga kako je i izraziti mu svoju zahvalnost za njegov rad i kolegijalnu solidarnost.
Paljenje njegove lutke, pretvaranje njegove osobe u Pedra koji visi i gori kao da je krivac i kao da je upravo on počinitelj svih loših stvari o kojima je godinama izvještavao, pogodilo ga je i užasnulo, kao što bi i svakog od nas. Ali, s druge strane, dobio je i nagradu u pozivima i reakcijama mnogih ljudi koji su se i sami osjećali osramoćeni i pogođeni postupkom svojih maskiranih sugrađana sakrivenih iza karnevalske obijesti i slobode od bilo kakve odgovornosti za ono što se kaže i učini pod maskama.
Komentirajući napad druge vrste na našeg kolegu Antu Tomića Boris Dežulović je napisao i ovo: “Kantu govana smatram legitimnim alatom demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvorenijim i radikalnijim – ako hoćete, čak i iskrenijim – od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice”. Vjerujem da bi se i kolega Dežulović složio da u takve legitimne radikalne alate demokratskog dijaloga uvrstimo i te karnevalske paljevine mesopusta, krnje i kako se već sve u različitim krajevima nazivaju lutke za obredno paljenje kojim se uvijek nekome šalje neka poruka.
Bilo je već u prošlosti i bližoj povijesti hrvatskih karnevala paljenja nakaznih lutaka koje su predstavljale stvarne osobe, naše sugrađane, ali one u vrhovima vlasti do kojih baza ne može doprijeti ni trulom rajčicom, ni pokvarenim jajetom, ni kantom govana, ni lomačom. Bez obzira na to kojoj stranci pripadali, zakon na poseban način štiti takve osobe, stavlja im na raspolaganje tjelohranitelje i postavlja između njih i njihove baze vidljive i nevidljive zaštitne krugove, kordone, ograde i zidove.
Međutim, kada to učinite svom sasvim običnom sugrađaninu koji nije zaštićen nikakvim posebnim zakonima i tjelohraniteljima, kojeg na ulici licem u lice može susresti svatko i reći mu i učiniti što god mu padne na pamet, onda je to doista izravna prijetnja.
Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama
Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama.
Zahvaljujući Anđelku Ercegu i njegovim kasnijim iskustvima naučio sam kako je lako s komentatorske distance opaliti po predsjedniku, premijeru ili predsjednicima stranaka. Ali, hajde ti budi faca, pa kritiziraj otvoreno lokalnog šerifa u gradu u kojem i sam živiš, u redakciji ili dopisništvu koje se ne nalazi u poslovnom neboderu s portirima i zaštitarima, nego je običan mali ured dostupan svakome poput trafike. E, to je teren na kojem se dokazuje novinarska hrabrost i poštenje kao i smisao posla koji smo odabrali.
Upravo zato sam osjećao obavezu, a i bilo mi je uvijek i posebno zadovoljstvo, pri svakom odlasku na novinarski zadatak u nekom drugom hrvatskom gradu posjetiti dopisništvo, pozdraviti kolege kojima je moj teren rodni grad i koji znaju sve ono što ja o njihovom mjestu ne znam. Nažalost, njih je sve manje.
Jedan od najtežih izravnih udaraca novinarskoj profesiji u ovoj krizi bez kraja učinjen je ukidanjem brojnih dopisništava, otpuštanjem mnogih naših kolega i pouzdanih ljudi na terenu bez kojih je novinarstvo prepušteno internetu, Facebooku i voajerstvu kamera mobitela. Velika je to šteta i za čitavo društvo premreženo s mnogo više tračeva nego pravih, relevantnih i pouzdanih informacija.
Svi mi “veliki” metropolitanski novinari i komentatori izgubili smo nijemo promatrajući tu veliku paljevinu i dio svog ljudskog dostojanstva i profesionalne vjerodostojnosti. I zato svima njima, našim ljudima na terenu, upućujem ovu kukavno skromnu i zakašnjelu zahvalnost i priznanje.
(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)
Ugledni građanin Glavaš
“Pare ili život”, kazivali su s isukanim pištoljima maskirani razbojnici svojim žrtvama u stripovima u mom djetinjstvu. Ovoga se jezgrovito sročenog izbora u posljednje vrijeme često sjetim kad razmišljam o moralnim vrijednostima u nas.
Što je hrvatskim građanima zaista važnije, pare ili život?
Svatko bi od nas, naravno, spremno dao sve iz džepova, ispraznio tekući račun i kutiju s obiteljskim nakitom da je cijev kratkog oružja uperena u njegovu glavu ili u glavu njegova djeteta, ali koliko bi nas to učinilo za život nekoga nepoznatog?
Nekoga drugoga? Drugačijeg? Što bi nam tada bilo važnije?
Život je važniji, kažete vi ponosno? Nema ničega većeg od ljudskog života. Bilo čijega. Pa, vidite, ja ne bih rekao da je tako.
Dapače, dosta sam siguran da će Hrvati svoj novac uvijek staviti ispred tuđeg života, a imam i nesumnjive dokaze za to.
Život je važniji, kažete vi ponosno? Nema ničega većeg od ljudskog života. Bilo čijega. Pa, vidite, ja ne bih rekao da je tako. Dapače, dosta sam siguran da će Hrvati svoj novac uvijek staviti ispred tuđeg života, a imam i nesumnjive dokaze za to
Jedan je od njih, na primjer, prije nekoliko dana izašao na tri stranice u jednim dnevnim novinama.
Novinarka se susrela s Branimirom Glavašem u mostarskom zatvoru da bi s njime opušteno čavrljala o političkim prilikama i razdragano se pljeskala po butinama kad bi ovaj nešto neviđeno duhovito izvalio, kroz smijeh primjećujući, citiram: “Ima neka ludost u vama”.
Gospođa kao da nije znala ili je, vjerojatnije, znala, ali joj nije bilo stalo do činjenice kako je ludost, bezobzirni sadizam i potpuna moralna tupost ratnog zločinca Branimira Glavaša iscrpno dokumentirana u presudi Županijskog suda i potvrđena na Vrhovnom sudu RH.
Hladnokrvno likvidirani osječki Srbi, napuhani modri leševi u dravskom šašu, siromah koji je skončao utrobe spržene kiselinom iz akumulatora, nijedno mučno ubojstvo koje je šarmantni vragolan zapovjedio nju, čini se, nije ozbiljnije uznemirilo.
Pa i zašto bi? Branimir Glavaš i u zatvoru je ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Koji tjedan prije došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić kontajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu.
Čitajući kako su se njih dvoje uz kavu zaćakulali i proljudikali, nisam se mogao ne upitati je li se Markić i u jednom trenutku uplašila Boga kojemu se usrdno moli?
Branimir Glavaš i u zatvoru je ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Koji tjedan prije došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić kontajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu
Je li osvjedočena vjernica koji put plaho pogledala u plafon zatvorske sobe za posjeta i pomislila kako se Njemu, koji odozgo sve vidi, zasigurno neće svidjeti njezina naklonost gnusnom zlikovcu koji nikad nije pokazao ni srh kajanja za užase koje je napravio.
Nije, naravno. Zbog nekoga meni nejasnog razloga ubojstvo se našim ljudima, pa i ako su biskupi, jednostavno ne čini ozbiljnim grijehom.
Pođemo li, međutim, pet sati vožnje sjeverozapadno, do drugog zatvora, u kojem je zaključan drugi politički lider, stvari su stubokom drugačije.
Ivo Sanader nema više nikakva ugleda, njemu nitko ne dolazi na kavu, a i kazna koju će mu sud odrezati bit će, sva je prilika, ozbiljnija nego Glavaševa, premda je pravno, etički pa, ako hoćete, i teološki njegov zločin bezazleniji.
Što se zna, samo se u jednoj prilici Sanader približio Glavaševu zlu, jedan jedini put je bio neosjetljiv za tuđe umiranje, kad je uzeo luksuzni BMW od Marijana Primorca čiji je sin ubio dvije djevojčice u Makarskoj.
Ta zgoda meni je strašnija i od bankarskih i od naftaških afera, od Fimi-Medije i Planinske zajedno, zbog nje, prije ičega drugoga, Sanader je zaslužio goriti u paklu. Sve drugo, uspoređujemo li ga s Glavašem, zapravo je pizdarija.
Recite da sam nerazumno rastrošan, ali sve Sanaderove milijune ja bih, da mogu, mijenjao za živote onih osječkih nesretnika koje je Glavaš dao ubiti
Vraćam se sada na razbojnički prijedlog s početka teksta. Stavimo li jednu do druge sudbine Ive Sanadera i Branimira Glavaša, odvagnemo odbojnost koju oni izazivaju, potpuno je jasno da naš narod više cijeni novac nego ljudski život. Novac, đavolska izmišljotina, važniji im je od najvećeg i najljepšeg Božjeg čuda.
Ne umijem to pravo objasniti, vjerojatno stoga jer nisam baš pobožan, ali mene Sanader ne uzrujava ni približno kao ostatak ove zemlje.
Bivši premijer, dakako, treba biti u zatvoru, zdravo je i dobro da mu sude za njegove lupežarije, ali ne mogu se potpuno identificirati s gnjevom koji on izaziva, barem dok je tu uglednik, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner poput Glavaša. Kad u novinama vidim Branimira Glavaša, majke mi, ja poželim otključati Ivu Sanadera. U sekundi bih mu sav ukradeni novac oprostio.
“Nema veze, Ivo, zaradit ćemo drugi”, rekao bih pomirljivo. “Važno da je živa glava na ramenima.”
Recite da sam nerazumno rastrošan, ali sve Sanaderove milijune ja bih, da mogu, mijenjao za živote onih osječkih nesretnika koje je Glavaš dao ubiti.
Sve što je opljačkao i Ivo Sanader, i Nadan Vidošević i Mladen Barišić, sve što je itko ikad gepio na autocestama i poslovnim zgradama i građevinskim zemljištima i tvornicama, čitave šlepere novčanica bez razmišljanja bih dao da mogu vratiti život dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, a vi, ako ne mislite kao što ja mislim… pa, nadam se samo da niste vjernici, jer ne znam što će vam vaš Bog kazati o tome.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Umijeće vezivanja cipela
Od kada se poznam, živim u strepnji i strahu. Preda mnom je problem koji ne mogu riješiti. Prvi put osjetio sam to onoga ljeta pred polazak u školu. Prošao sam na testiranju, premda sam tek navršio šestu godinu, sve sam znao, i koji je glavni grad Jugoslavije, i što je meni materin brat (“ujak, ali ga zovem barba”), i koja je olovčica duža od koje, ali još uvijek nisam znao vezivati cipele. A kad krenem u školu, ispred učionice ću morati da skidam cipele i nazuvam papuče. Tko će mi vezivati cipele nakon što nastava završi?
Cijeloga tog ljeta, Nona, Nono, pa mama učili su me kako da špigetu vežem u lijepi dvouhi čvor, koji se zatim odvezuje laganim potezanjem jednoga kraja špigete. Po stotinu puta sam, po njihovim uputstvima ponavljao naizgled jednostavnu radnju, ali uzalud. Sam je nisam znao ponoviti.
Bio sam izvan sebe od očaja. A onda me je, krajem kolovoza, Nona povela u Makarsku, i kupila mi jedne jesenske i jedne zimske cipele. Jesenske su se zvale: mokasinke. Zimske su bile gležnjače sa zipom (rajsfešlusom kako vele Srbi, ciferšlusom kako kažu Hrvati), i zvali smo ih – čizme.
Vidim ga i sad kada se pojavi iza Punte, kako dolazi da nam na Božić navijesti rođenje Isusovo. Bez riječi, bez ikakvog ceremonijala, uz srdačne pučke čestitke koje znače sve, i ne znače ništa. Ili je ceremonijal bio u toj slici: fratar se pojavio na vrhu uvale, i petnaestak će mu minuta trebati da dopješači do naše kuće. A ja utrčavam u konobu i vičem: ide Fraleksandar!
Laknulo mi je kada sam shvatio da će mi, ipak, biti dopušteno da provedem ostatak života, a da ne znam vezati cipele. Nosit ću samo obuću bez špigeta, i čuvat ću tajnu svoga neznanja. Ograničene praktične inteligencije – grubo bi se reklo: prirodno glup – ali vrlo bujne, razgranate i razvedene mašte, zamislio sam, već kao šestogodišnjak, cijeli svoj život bez cipela na vezivanje. I smisao tog života bio je: od svijeta sakriti svoje neznanje.
Fra Aleksandar Ribičić bio je tih godina župnik u Zaostrogu i Drveniku. I bio je naš prijatelj. Nona i Nono nisu išli u crkvu, on je to poštovao. Dobro je znao zašto ne idu i kakav bol iza toga stoji. Ali svakog Božića, u rano popodne, dopješačio bi iz Zaostroga k nama. Njih dvojica bi poslije dugo razgovarali, Nona bi kuhala, redila po konobi, ponekad bi nešto dometnula, a ja sam čučao ispod stola i prisluškivao. Fra Aleksandar bi dolazio i drugim danima, viđali smo ga, pogotovo zimi, kad je Drvenik pust, burovit i siv, barem jednom tjedno. Nono je išao k njemu u samostan, nekada je i mene vodio, ali Božići su, ipak, zbog nečega ostali upamćeni.
Drvenička vala imala je dva kraja. Ima ih, bit će, i danas, ali nas tamo više nema. Zapadni vrh vale, onaj iza Čmilja, prema velikom Drveniku, zvao se Puntin. Istočni vrh, prema Zaostrogu, bio je Punta. Izašao bih na dvor, na buru, jer je pred Božić uvijek puhala bura, i čekao kada će se iza Punte pojaviti fratar s crnim kaputom preko habita. Pa bih utrčao u konobu, vičući: ide Fraleksandar!
Tako je to zvučalo, tako se govorilo. Znak monaštva stapao se s imenom, u neko novo, posebno ime, u kojem je bivalo neke zavjereničke prisnosti koja se, obično, naziva prijateljstvom. Samo sam još jedno ime tako izgovarao, dvadesetak godina poslije, u ratu, ime fra Petra Anđelovića. Time sam ga posvojio pred divljacima, mog Frapetra.
Bliski su, ponekad, razlozi vjerovanja i nevjerovanja. Istinski vjernik vjeruje upravo na onaj način na koji nevjernik ne vjeruje. Samo bukači, drekavci, lažni fundamentalisti i fundamentalni bezbožnici vjeruju tako da bi kamenom po sljepoočnici zatukli onoga koji ne vjeruje. Oni su nesigurni pokraj nevjernika. Njima Ustav služi da učvrste vlastitu vjeru
Dan-dva pred Božić 1972. dogodilo se čudo. Bila je nedjelja, jedini dan bez škole, bio sam na dvoru, u cipelama na vezivanje. Jedna se sama od sebe odvezala, a mene kao da je stiglo neko prosvjetljenje, prihvatio sam dva kraja špigete, i jednu za drugom izveo one tri vrlo složene, ritmizirane kretnje, koje ponavljam do danas kada vezujem cipele. Pun tihog ushita, odvezao sam čvor. I drugi. Pa još jednom, dvaput, deset puta, zauzlao vezice. I danima sam poslije bio u strahu da će novostečenog znanja nestati kako je i nastalo. Možda i danas vjerujem da bi se to jednom moglo dogoditi.
Bio je to naš posljednji Božić u Drveniku. Nono je u listopadu umro, i na kraju školske godine trajno se vraćamo u Sarajevo, gdje ću krenuti u drugi razred, u školu čije sam ime već znao. Poslat će me tako u tuđinu, iz koje se više neću vratiti. Ali i tog Božića, u rano popodne, Noni i meni došao je fra Aleksandar. Pitao je što ima novo, a Nona mu je rekla da je Miljenko naučio vezati cipele. Nije se on tome mogao diviti, ali nije pokazivao ni sažaljenje. Iako nije normalno da šestogodišnjak tako teško nauči uzlati špigete, fra Aleksandar se nadao da bi, ipak, moglo nešto biti od tog djeteta. Nikad ga više nisam vidio.
Što je bilo u osnovi Nonetova i fra Aleksandrova prijateljstva, što je tako vezivalo jednog umirovljenog željezničara, pčelara, poliglota i astmatičara, gorkog bezbožnika zainteresiranog za politiku i književnost, za dalmatinskoga fratra, koji je stolovao u drevnome samostanu, što je nekada pripadao Bosni Srebrenoj i za naraštaje redovnika u osmanska je vremena bio važna postaja na putu u svijet; tu bi, u Zaostrogu, prvi put na kršćanskoj zemlji zanoćili? Ovo bi pitanje zahtijevalo vrlo dug odgovor, barem nekoliko stotina stranica romana, u kojemu bi, kao što su u životu, njih dvojica razmijenili sudbine, tako što su jedan drugome ispričali svoju priču.
Moja današnja strepnja i strah vezani su za republiku. Oni je ne znaju čuvati ili to ne žele – kao što ja nisam znao vezati cipele – nego puštaju ove druge da grade Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nalik onoj prethodnoj, jer drukčija NDH i ne može biti. Gdje su čuvari republike? Kraj sjene fra Aleksandrove nije to neumjesno pitati. On je za republiku bio spreman dati svoj život. Odbijao je da ga premjeste u pozadinu: “Neću, idem na frontu, pa ako imam poginuti za svoj narod, poginut ću.” Fra Aleksandar Ribičić bio je partizan
Bliski su, ponekad, razlozi vjerovanja i nevjerovanja. Istinski vjernik vjeruje upravo na onaj način na koji nevjernik ne vjeruje. Samo bukači, drekavci, lažni fundamentalisti i fundamentalni bezbožnici vjeruju tako da bi kamenom po sljepoočnici zatukli onoga koji ne vjeruje. Oni su nesigurni pokraj nevjernika. Njima Ustav služi da učvrste vlastitu vjeru. Fra Aleksandar je, međutim, vjerovao, i njemu je trebao baš takav prijatelj kakav je bio moj Nono. I trebala mu je Nona, koja je Boga u sebi demonstrativno ubila, nakon što je Bog dopustio da joj ubiju sina.
Vidim ga i sad kada se pojavi iza Punte, kako dolazi da nam na Božić navijesti rođenje Isusovo. Bez riječi, bez ikakvog ceremonijala, uz srdačne pučke čestitke koje znače sve, i ne znače ništa. Ili je ceremonijal bio u toj slici: fratar se pojavio na vrhu uvale, i petnaestak će mu minuta trebati da dopješači do naše kuće. A ja utrčavam u konobu i vičem: ide Fraleksandar!
Svakog Božića, u rano popodne, fra Aleksandar Ribičić pješačio je tri kilometra od Zaostroga do Drvenika, i time širio Radosnu vijest. Možemo to zvati prijateljstvom, ali nećemo pogriješiti niti ako kažemo da je evangelizirao dvoje ljudi (i mene trećeg, koji ne znam vezati cipele). Je li uspijevalo njegovo Navještenje? Crkvenjaci i bedaci rekli bi da nije: moji stari umrli su bez Boga, a ja sam ostao nevjernik. Istina je, međutim, drukčija. Smisao nije u pokrštavanju i utjerivanju u crkvu kao u obor, smisao je, naprosto, u radosti rođenja. I u vjeri kojoj ne treba batina, nego joj treba sumnja.
Moja današnja strepnja i strah vezani su za republiku. Oni je ne znaju čuvati ili to ne žele – kao što ja nisam znao vezati cipele – nego puštaju ove druge da grade Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nalik onoj prethodnoj, jer drukčija NDH i ne može biti. Gdje su čuvari republike? Kraj sjene fra Aleksandrove nije to neumjesno pitati. On je za republiku bio spreman dati svoj život. Odbijao je da ga premjeste u pozadinu: “Neću, idem na frontu, pa ako imam poginuti za svoj narod, poginut ću.” Fra Aleksandar Ribičić bio je partizan.
(Prenosimo s autorova portala)