‘Voli ! … Kroz ljubav možeš vidjeti Boga.’
– Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)
Bilo je to u ljeto 1981. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz nju i sina, a ja sam pored svega odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo ja sam sebi rekao, a majci obećao da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kćer ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to priuštiti još prije nego li dijete napuni godinu i po prvi puta slasne plodove života vlastitim zubima zagrize.
Zamišljao sam si da će mama htjeti ići u Sinj, u Gospino svetilište, ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve Svetog Ante u Podmilačju. Mislio sam biće to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno, kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim. “Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.
Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom
Tog augustovska dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva, put mora. Pošli smo automobilom, glanc nova Zastava 101, tamnoplava. Moje prvo auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212-644. Išli smo prvo ka Splitu gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad, a sa sumrakom se ukrcasmo na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po nemirnu moru, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj strani Jadrana.
Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepu vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštana, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta sa gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeći dan ujutro krenusmo vozom put vječnog grada.
Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne Katoličke crkve ostaće godinama u mome pamćenju, u maminom cio njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja, prelistavala turističke brošure o Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila svake sedmice, sjedeći u predvečerja na starom kuhinjskom otomanu i strasno pušeći svoju omiljenu Drinu.
O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisaću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti moje snažne impresije što sam ih stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu koji sam do tada imao. Želim ispričati o mome susretu s BOGOM.
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio (…) To nije moj Bog
Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.
Pogledam malo bolje i prepadnem se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljna lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati (za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista), trebao je izgledati drugačije. Po meni najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu.
Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao Ga kao nešto toplo što mami osmijeh na licu i grije srce.
Mikelanđelov Bog
Mikelanđelo: Bog stvara sunce i mjesec (Sikstinska kapela–Vatikan)
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim.
Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti. Pa onda spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.
Dugo poslije toga sam se vraćao Mikelanđelu. Godinama sam pokušavo da odgonetnem razlog što Boga prikaza onako ljuta i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve, mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogata Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na kakva vatrena zmaja.
“Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija (…) To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje. I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On
Ne, ne. To se Mikelanđelu nije moglo potkrasti. On je tačno znao šta radi, on taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.
Mikelanđelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na njegovu sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima.
I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudra (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar?!) čovjeka (zašto ne ženu?!), bijelca (zašto ne crnca ako je Bog nama svima?!) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da si pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred nas, a pored štafelaja ogledalo.
Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe umjesto da gledamo u Boga i pokušamo si odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada je nas po Njegovu liku stvarao. Kakve nas je želio imati.
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca
A On nam tako jasno, kaže kako, izgleda i kako treba da ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija, najbitnije svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje.
I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da saosjećamo s njima, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada.
Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.
**********
U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Tačnije, u januaru 2012. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših kćeri bliznakinja. Imala je neki raspust, par dana slobodno od studija. Sjećam se bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu Sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog daleka svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik!
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala cijelo vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu šetajući po mjestima koje smo ja i mama nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.
Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.
mama u Rimu
P.S. Nedavno pomislih da Mikelanđelo možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um jednako kao i slikar. Mračnim Bogom kakvog je naslikao, majstorski da se shvatimo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi prijeteći Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i trčeći izlaze van. Ne, ne izlaze oni iz kapele, Sikstinske, tu su zbog Mikelandjela, već iz ostalih kapela, hramova i inih bogomolja u kojima stanuje namrgođeni, prijeteći Bog.
U Amsterdamu, jula 2013
Branislav Mikulić 14. 06. 2014.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
