autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Moj susret s Bogom

Autor: Branislav Mikulić / 06.07.2014. Leave a Comment

‘Voli ! … Kroz ljubav možeš vidjeti Boga.’

– Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)

 

Bilo je to u ljeto 1981. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz nju i sina, a ja sam pored svega odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo ja sam sebi rekao, a majci obećao da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kćer ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to priuštiti još prije nego li dijete napuni godinu i po prvi puta slasne plodove života vlastitim zubima zagrize.

 

Zamišljao sam si da će mama htjeti ići u Sinj, u Gospino svetilište, ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve Svetog Ante u Podmilačju. Mislio sam biće to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno, kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim. “Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.

Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom

 

Tog augustovska dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva, put mora. Pošli smo automobilom, glanc nova Zastava 101, tamnoplava. Moje prvo auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212-644. Išli smo prvo ka Splitu gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad, a sa sumrakom se ukrcasmo na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po nemirnu moru, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj strani Jadrana.

 

Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepu vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštana, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta sa gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeći dan ujutro krenusmo vozom put vječnog grada.

 

Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne Katoličke crkve ostaće godinama u mome pamćenju, u maminom cio njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja, prelistavala turističke brošure o Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila svake sedmice, sjedeći u predvečerja na starom kuhinjskom otomanu i strasno pušeći svoju omiljenu Drinu.

 

O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisaću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti moje snažne impresije što sam ih stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu koji sam do tada imao. Želim ispričati o mome susretu s BOGOM.

Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio (…) To nije moj Bog

 

Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.

 

Pogledam malo bolje i prepadnem se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljna lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati (za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista), trebao je izgledati drugačije. Po meni najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu.

 

Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao Ga kao nešto toplo što mami osmijeh na licu i grije srce.

 

SLIKA-1-Mikelandjelo-Bog-stvara-sunce-i-mjesec-1

Mikelanđelov Bog

 

Mikelanđelo: Bog stvara sunce i mjesec (Sikstinska kapela–Vatikan)

 

Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim.

 

Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti. Pa onda spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.

 

Dugo poslije toga sam se vraćao Mikelanđelu. Godinama sam pokušavo da odgonetnem razlog što Boga prikaza onako ljuta i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve, mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogata Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na kakva vatrena zmaja.

“Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija (…) To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje. I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On

 

Ne, ne. To se Mikelanđelu nije moglo potkrasti. On je tačno znao šta radi, on taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.

 

Mikelanđelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na njegovu sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima.

 

I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudra (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar?!) čovjeka (zašto ne ženu?!), bijelca (zašto ne crnca ako je Bog nama svima?!) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da si pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred nas, a pored štafelaja ogledalo.

 

Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe umjesto da gledamo u Boga i pokušamo si odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada je nas po Njegovu liku stvarao. Kakve nas je želio imati.

Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca

 

A On nam tako jasno, kaže kako, izgleda i kako treba da ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija, najbitnije svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje.

 

I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da saosjećamo s njima, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada.

 

Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.

 

**********

 

U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Tačnije, u januaru 2012. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših kćeri bliznakinja. Imala je neki raspust, par dana slobodno od studija. Sjećam se bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu Sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog daleka svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik!

 

Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala cijelo vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu šetajući po mjestima koje smo ja i mama nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.

 

Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.

 

Mama Branislava Mikulića

mama u Rimu

 

 

P.S. Nedavno pomislih da Mikelanđelo možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um jednako kao i slikar. Mračnim Bogom kakvog je naslikao, majstorski da se shvatimo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi prijeteći Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i trčeći izlaze van. Ne, ne izlaze oni iz kapele, Sikstinske, tu su zbog Mikelandjela, već iz ostalih kapela, hramova i inih bogomolja u kojima stanuje namrgođeni, prijeteći Bog.

 

U Amsterdamu, jula 2013

 

Branislav Mikulić 14. 06. 2014.

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, autograf.hr, Biblija, Bog, Branislav Mikulić, Evanđelje, knjiga, mama, Mikelanđelo, Miljenko Jergović, mjesec, platforma, Sikstinska kapela, sunce, teologija, Vatikan, vjera

Bog ne prima nacionaliste

Autor: Olga Lalić-Krowicka / 10.04.2014. Leave a Comment

BOG NE PRIMA NACIONALISTE

 

Vas Bog neće primiti u svoje carstvo, kraljevstvo

Mašite križevim i krstovima, svejedno

Dižite zastave i krstite se ili križite

Vas Bog i tako neće primiti

Bog prima ljude pune ljubavi prema

Drugom čovjeku, prema bratu krišćanu

Šta će vam mržnja, klanje i ubijanje

Vi zasigurno volite više pakao od raja!?

Zar ne junaci sa žigovima mržnje u srcu!?

 

Mi ćemo zaista svi umrjeti i šta će nam sve to

Nacionalisti ne znaju šta je dostojanstvo

Jer dostojanstvo može biti samo božje

Vaša slijepoća je ispunjena crnilom

Dižite križeve i krstove gdje hoćete

Male zemlje ostaće zbog vas uvijek male i stisnute

Vaša slaboća nas ponižava u svijetu

Dok Bog gleda i plače od muke jer u vašim očima

Ne može više da probudi čovječanstvo

 

 

LOKOMOTIVA

 

Razbijena lokomotiva propala je u tijelu.

Prije milion godina. Postoji kiša u frižideru

i misao na vjetru. Postoji krst u kutijici

i riječ ispod tepiha. Postoji tišina u noktu

i rečenica ispod kamena. Postoji mir u krvi

i glas u zidu. Lokomotiva se okreće u bubrezima.

Hladno je i boli smrvljena vilica.

List zna istinu, koju mu pričam, krst u eksploziji,

kojeg tražim, i tri prsta ispod udarca čekića,

jer ih osijećam. Da li Velikočasni

dolazi ponekad do zida zalaska, na stijeni odbrojava vrijeme

i grli kras? Da li plahta sna i znojan san

imaju stalno stvarnost u svojim razmišljanjima?

S vremena na vrijeme puštaju je na slobodu

ili previše ljubomorni vežu je u okove,

da bi lokomotiva ostala u tijelu. Sada zasada.

 

 

EPICENTAR

 

Danas svi čitaju filosofiju

da bi obogatili vlastita uvjerenja.

Nedavno sam posudila

Kirkegard, Filosofske mrvice, 1844.

Pomirisala sam sve stranice,

i otputovala u Kopenhagen.

Pomislila sam da je najbolja mutacija

u zamišljenom društvu

prozračiti se,

da bi šetnja poprimila

čisti vlastiti smisao.

 

 

SJEĆANJA JEDNE PORODICE

 

Ja i moj tata ne igramo se rata,

ja i moj djed volimo puno med,

ja i moja baka nevjerujemo u rak,

ja i moja mama kad je bila sama.

Svijet trči kotrlja se skače,

more igra u suncu,

nebo je ko mače.

Porodica rira tira…

Eh da mi je srpskih krompira.

Lete knjige pjesmicu pišem.

Danas sam puno uspomena pojela

i ništa više.

 

 

MARKIĆ

 

Markić Kraljević nije vozio traktor

niti je upravljao tenkom…

Nije bio dosadan u bakinim pričama.

Ustaje svakog časka

u mojim ušima – nema mu spasa…

 

 

SKRIVENA PJESMA

 

Vedra su jedra – vedar je dan

u mome srcu mali partizan.

Puca baca biježi traži

izgubila sam na kilaži.

Tito je bio mali pjesnik

o tome se nije znalo

sve pjesme o njemu

srce mu je ranije sanjalo.

 

 

DOBRO ULJULJANA KARTA

 

Sve u životu prolazi i traje ili nepovratno traje i prolazi

Kad stisneš jedan zub ili dva

Svejedno s koje strane

Stavi dušu u zavoj, kako kome je drago

Svaki izbor je dobar

Jedan šav ili dva, a kad se tiče hiljadu

Onda prošetaj po karpatskoj livadi

 

Pahuljica snjega je milion, stvar se isplati

Ne lomi crticu kad rupa probija asfalt

Pogledaj na kartu Austrougarske

Oni su prošli i zauvijek nas imaju

Vrijeme liječi rane, ali ne granice

Svako traži svoje nazad – ma briga me za danjinu

Ruzvelta i Čerčila!

Staljina mrzim kad sa slike gleda njegova mrtva faca!

I da li je Tito bio Freestyle i da li je imao classe,

i da li je UFO stvorilo ljudsku rasu!

Šta me briga, dovraga!

Ali opet pesme ćeš da od toga izvajaš!

 

Ipak volim facu sretnog luđaka

Makar tada je život na trenutak radostan i ratatata

A ipak se vraća sa starog aparata slika tatata

Proza života, kako kome je drago – ne želim ići više u školu

Ni vraćati se Jugolima

Idem spavati

Jedini sretan trenutak u prozi života,

nije važno,

mudraca ili debila!

 

 

MOJA MAMA

 

Moja mama kida ruže

prikuplja puževe za ručak

kopa baštu i vozi ručna kolica

moja mama doživjela je rat

info statična

moja ma-ma-ma

ima pribijene zidove u suzama

gaji nadu kuvajući je

sa puževima za ručak

posipa ih vegetom

listićima ružmarina

i prži na vrućem ulju

čeka, čeka na otklonjene zavjese sutra

drži puževe kućice na glavi

i maršira prema meni.

Moja je mama tra la la la zakrpala sebi haljinu života

od cimenta, cigle i pijeska

gradi non-stop gradi

svaku ciglu vjetar ruši

jaka je i ima pjege na rukama nakon poroda

svaka pjega to je jedan mega bol

volim kad mi priča o svojim

prošlim zvijezdama

u kupusu i sa osmjehom

počinje ispočetka

novo umorno lice

a tako divno ukrašeno mojim srcem…

 

 

ĆUTNJA KRVI KOJA ŠUMI

 

jednom kad čuješ

kako dva zumbula izrastaju iz lokve krvi

pomoli se za sumanute

među njima i ja stojim

u crnoj haljini prizivam

pale anđele

neka ih Bog ozdravi

mene i tebe također

na vijek vjekova misli

koje ti šaljem iz lokve

vjetar raspršuje svaki odjek riječi

rascvijetavaju

kao trnje na glavi

 

odlaze Božje balerine

na ples smrznutog neba

kao tamnoplavi kristal

prisluškujući kako lokva

mjenja se u rijeku života

više ništa neću reći

dok umiru boginje prošlosti

vjetar raznosi pepeo od emocija

po usahlom moru nade

 

opet vidim bijele oblake

kako propadaju kroz polja sa krstovima

u provaliju izgubljenih duša

samo jednom iz duše izrastaju cvjetovi

 

 

Пантократор гледа

 

Стрпљење Твоје у прстима од Свете Тројице ушивено,

док демон пара шавове на грудима,

крхотине на све стране се разлијећу,

а шапат молитава стараца Оптине пустиње

на источној страни неба звијезде сликају.

Русинке у цркви успаванке пишу …

Хвала Ти Пантократоре – патња је увијек

обученa у танку кожицу.

Данашње мисли светосавске звоне у Хиландару,

Срби гласно химну на Врачару пјевају,

а снијег карпатски у сновима

далматинске кривудаве стазе покрива.

Драги мужу сретан имендан,

твоја супруга опет се вратила!

 

27.01.2013 г., Свидник/Дукла

 

Olga Lalić-Krowicka

 

(Ove pjesme Olge Lalić-Krowicke, Šibenčanke nastanjene u Poljskoj, objavljene su u časopis srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ”Prosvjeta”, u broju 144 a zatim prenesene na portalu tacno.net).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: autograf.hr, Bog, Filosofske mrvice, filozofija, Kirkegard, književnost, križ, krst, Krštenje, lokomotiva, mama, mržnja, nacionalista, ogledi, Olga Lalić-Krowicka, pjesma, puž, smrt, zemlja

ŽURBA

Autor: Aleksandar Stanković / 09.04.2014. Leave a Comment

brzam

nešto sasvim svakodnevno

pa brzam

 

iza mene dva koraka

zaigrana djevojčica

moj rod

s noge na nogu

 

hej Spora

ajde malo požuri

šalim se

 

mama ti je spora

odgovara četvorogodišnje dijete

 

 

ŠOPING

 

u Austriji

sudjeluje u kupnji lončanica za cvijeće

gura kolica

različitih proizvoda

i ženi govori

‘‘hej, možda je nepotrebno to što kupuješ“

 

nekada bi ga poslušala

većinom ne

napravila izraz lica osobe

kojoj se neprestano dodijava

i malo se odmaknula

 

nije ga to smetalo

nije pretjerano držao do svojih prigovora

izgovarao ih je mehanički

da vrijeme brže prođe

 

i prolazilo je

bitno je da je ove subote bio u Austriji

sa izvjesnom strašću sudjelovao

u ritualima koji se tiču opskrbe

na kasi pružio kreditnu karticu

koja je bila olakšana za određen iznos

 

točno za taj iznos

kupio je jednodnevni mir

razmišljanje o svrsi svih tih novih stvari u njegovu životu

stolne lampe, čaše, nešto što bi se moglo nazvati ukrasom za dnevnu sobu

i tako

 

recimo da je sudjelovao u procesima koji bi se mogli nazvati

sustavno izbjegavanje patnje

 

 

NOGA NA GASU

 

na kratkom putu

vrijeme prekraćuje

izračunom koliko goriva troši automobil

 

šest litara je puno

manje od šest je dobro

 

ne sluša radio

ne priča na telefon

ne pjevuši pjesme

 

uglavnom se bori s kompjuterom

i nogom na gasu

nema smisla za društvene igre

šah i slično

al u toj disciplini je dobar

 

ko će ga znati

možda je sve ovo protraćen život

ali borba s tehnologijom

pričinjava mu izvjesno zadovoljstvo

 

 

JOŠ JEDNA PJESMA

 

još jedno buđenje,

jedna pjesma, započinjanje rečenice

 

još jedna pjesma

u kojoj se ogledaju riječi

koje ne govorimo često

 

još jedna pjesmu

na neutabanoj stazi

neotkrivenom tragu

negdje

 

možda večeras napišem pjesmu

nakon koje ću se napiti

 

još samo jedna pjesma

pa neka se stvari događaju istim redoslijedom

samo bez nas

Filed Under: POLUPJESNIK I BOLESNIK Tagged With: Aleksandar Stanković, Austrija, autograf.hr, automobil, bolesnik, cvijeće, dijete, djevojčica, gas, kartica, kolica, korak, mama, noga, osoba, pjesma, Polupjesnik, šala, šoping, vožnja, žurba

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT