Ostali ste u petak navečer možda dulje u gradu, premda ste željeli gledati Čilića protiv Đokovića u polufinalu US Opena. Odlučili ste popiti još jedno piće, kontajući, ah, nema veze, meč je tek počeo, stići ću do kraja prvog seta. A zatim ste došli kući, uključili televizor i čisto se zgranuli gledajući kako Đoković, nakon ekspresnih tri nula u manje od sat i pol igre, ispraća suparnika uz mrežu u Flushing Meadowsu, suosjećajno mu govoreći: [Read more…]
Pun (po)nos svastike
“Priveden izgrednik”, “Ostojićev policajac”, “tri mlađahna i revoltirana pripadnika jednog krila Torcide”, “rukopis UDBA-e”, “Labrador 2.0”, “beogradska mafija”, ekskluzivne dojave iz nepotvrđenih izvora i tako dalje i tako bliže u posttraumatskoj igri “predložite počinitelja pa ću vam reći tko ste”. Paralelno pak teku nagađanja o ishodu: je li reprezentacija u predsoblju izbacivanja iz kvalifikacija, hoće li joj oduzeti neki bod, prijeti li Splitu gubitak domaćinstva utakmice s Bugarskom, kolika bi mogla biti novčana kazna. [Read more…]
Oprez: kamenje pršti
Sjećate li se prometnog znaka zvanog “kamenje pršti”? Bio je čest u doba makadamskih kolnika i neukroćenih sipina uz rub asfaltiranih cesta, kad je trebalo upozoravati vozače na izazove vožnje po šljunku. [Read more…]
Kolinda, Šuker i Mamić
U četvrt stoljeća hrvatske demokracije mnogo se stvari promijenilo, pa mijenja i dan danas. No, postoje neke stvari koje su od početka do danas čvrste kao ”fiks“ na kladionici, a jedna od tih nepromjenjivih stvari je i načelo – jedna stranka, jedna vjera i jedna igra.
Ta intrigantna, dubinska veza HDZ-a, nogometa i crkve lijepo se vidjela ovog tjedna u Antunovcima i Osijeku, gdje je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar- -Kitarović odrađivala svoju kampanju između lopte i oltara. Toga dana, Kolinda Grabar na memorijalnom je turniru odjenula dres s likom preminulog generala Zadre. Izvela je početni udarac i žonglirala malo pred slavonskom publikom.
Od predsjednika HNS-a Davora Šukera dobila je kockasti dres nogometne reprezentacije. A onda, kad je sportsko-stranački dio programa završio, lokalni HDZ-ovci, Grabar-Kitarović, treneri i igrači reprezentacije, te pravomoćno osuđeni lopov Šuker zajedno su otišli u antunovačku crkvu da bi zajedno i krotko, poput pravih Hrvata, svetkovali nedjeljnu misu.
Nogometna reprezentacije Hrvatske koja je do tog vikenda izgledala mlako i blijedo, najednom se u Osijeku razgoropadila i pred očima bivše činovnice NATO-a raskomadala Azerbajdžan s dojmljivih 6:0. Ispada da se ufanje u pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a pokazalo blagotvorno, stoga ne bi bilo zgorega odsad i dalmatinskim maslinarima da se umjesto u svetog Špira ufaju u svetu Kolindu da im u grda vremena rastjera maslinovu muhu
Ne znam je li prije te mise predsjednik HNS-a Šuker izvršio katoličku dužnost i otišao na ispovijed. Ne znam je li tom prilikom ispovjedio to što je u Njemačkoj iz zrakoplovnog pretinca ukrao tuđe antičke zlatnike. Ne znam također je li primio pokoru zbog vlastitih grijehova propusta, zbog prijateljevanja sa Željkom Širićem, toleriranja sudačke korupcije i iznuđivanja NK Hajduk.
Ali, kako god bilo, antunovačka molitva je uspjela.
Nogometna reprezentacije Hrvatske koja je do tog vikenda izgledala mlako i blijedo, najednom se u Osijeku razgoropadila i pred očima bivše činovnice NATO-a raskomadala Azerbajdžan s dojmljivih 6:0. Ispada da se ufanje u pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a pokazalo blagotvorno, stoga ne bi bilo zgorega odsad i dalmatinskim maslinarima da se umjesto u svetog Špira ufaju u svetu Kolindu da im u grda vremena rastjera maslinovu muhu.
Te nedjelje u Antunovcima smo – ukratko – svjedočili jednoj kičastoj političkoj travestiji u kojoj je najmanje što zamjeriti Kolindi Grabar-Kitarović. U ovom trenutku, ona je kandidatkinja u kampanji, a kandidatima u kampanji svojstveno je – ne samo u Hrvatskoj – da se ponašaju beznadno redikulozno.
Ništa bolje ne ponaša se ni njezin glavni rival Josipović koji doduše zasad ne navlači sportske dresove i izbjegava loptačka okupljanja, ali je samo u posljednjih mjesec dana posjetio Miholjac, Makarsku i Zakorenje, sudjelovao je na Špancirfestu i Jeseni na Knežiji, a dok ovaj tekst iz mog leptopa dospije do tiskarskog stroja, i Josipović i njegova protivnica posjetit će bar još dva-tri proštenja, derneka, presijecanja vrpci i pučke svečanosti o kojima u ovom času ja nemam pojma.
Političarima je, nažalost, posao da se u kampanji ponašaju kao idioti, pa im to čovjek ne može zamjeriti. Stoga u priči o antunovačkom srazu Kolinde Grabar i nogometnog saveza mene ne zanima Kolinda Grabar. Mene zanima netko drugi. A to su njeni, i HDZ-ovi, dalmatinski glasači.
Očito je da u ovoj regiji postoje ljudi koji od petka do ponedjeljka bjesne na Mamića i Šukera, te na stadionima skandiraju o HNS-u koji je ”nogomet sjebao“, da bi od ponedjeljka do petka i dalje bili vjerni glasači HDZ-a koji s puno razumijevanja i susretljivog kršćanskog oprosta glasuju za sve te Ževrnje, Škaričiće, Zulime, Kalmete i Udovičiće
Dalmacija je – naime – kako znamo, utvrda HDZ-a. Za Karamarkovu stranku u Istri, Varaždinu i Rijeci ljudi nikad nisu glasali, u Slavoniji i Zagrebu prestali su glasati. Dva jedina kraja Hrvatske gdje HDZ ima i dalje čvrstu većinsku bazu su Lika i Dalmacija, u kojoj u ovom trenutku stranka Kolinde Grabar kontrolira sve četiri županije, te većinu općina.
Istodobno, Dalmacija je onaj dio Hrvatske iz kojeg dolazi najviše povika na HNS-ovsku ”mafiju“, na lopova Šukera, na Zdravka Mamića, na dominaciju Dinama, te na sudačke nepravde koje Željko Širić, suci, delegati, nogometni savez i loptačka vrhuška pričinjavaju ”najdražem klubu“ koji ”živi vječno“.
I tu počinje misterij koji ja ne mogu shvatiti. Naime, očito je da u ovoj regiji postoje ljudi koji od petka do ponedjeljka bjesne na Mamića i Šukera, te na stadionima skandiraju o HNS-u koji je ”nogomet sjebao“, da bi od ponedjeljka do petka i dalje bili vjerni glasači HDZ-a koji s puno razumijevanja i susretljivog kršćanskog oprosta glasuju za sve te Ževrnje, Škaričiće, Zulime, Kalmete i Udovičiće.
U ovoj zemlji očito postoje ljudi koji preko vikenda ogorčeno žugaju na Dinamovu dominaciju, ali od splitske rive do Kaštela dižu spomenike državniku koji je tu dominaciju osmislio. Ti ljudi gunđaju što Šuker nogometni kamp gradi u Zagrebu, ali glasuju za župana koji je na to pristao bez protesta. Gunđaju što srednjodalmatinski nogomet u HNS-u predstavljaju Mamićevi pijuni, ali glasuju za stranku koja je tu klijentističku mrežu formirala i održava je.
Ako hajdukovcima glasačima HDZ-a to nije jasno kad gledaju Kolindu Grabar i Davora Šukera u skrušenoj molitvi, onda su – pardon my language – jako, jako glupi. A ako im to pada na pamet, ako su toga svjesni, pa svejedno zaokružuju HDZ-ove kandidate, onda moraju znati. Moraju znati da glasujući za politiku koja Šukera i Mamića smatra saveznicima, glasuju i za njih dvojicu
Bune se što Zdravko Mamić dominira hrvatskim nogometom, ali glasuju za stranku koju Zdravko Mamić pred izbore otvoreno podržava novinskim oglasima. Bune se na ”Šukera lopova“ koji je ”nogomet sjebao“, ali će glasovati za kandidatkinju koja od njega prima dres i koristi ga u svojoj kampanji. Ti ljudi kunu se da im je ”Hajduk“ sve, kupuju za skupe novce četverokute trave i keramičke pločice da ga spase, ali kao građani i kao glasači otvoreno podržavaju opciju koja je taj klub dovela gdje je sada.
I zato bih ja dao silne novce da mogu introspektivno ući u mozak tih ljudi – hajdukovaca glasača HDZ-a – i da mogu shvatiti što se njima zapravo zbiva u glavi. Što oni misle, kad na dnevniku vide Davora Šukera i Kolindu Grabar kako zajedno, jedro i uznosito stoje u antunovačkoj crkvi?
Jesu li ponosni što će za predsjednicu dobiti Arvaticu katolkinju? Ili su bijesni na ”pedera“ koji je ”nogomet sjebao“? Razmišljaju li zašto se Šuker dao instrumentirati u kampanji jedne stranke? Razmišljaju li o tome što će on zauzvrat dobiti? I ne padne li im bar načas napamet da će Šuker za svoju lojalnu političku travestiju dobiti upravo ono što njemu od politike jedino treba.
Dakle – četiri godine nenapadanja, mirne koegzistencije tijekom koje nitko neće biti tako nepristojan i otresit, te u nepodesnom kontekstu spominjati komarce, irigaciju i močvare? Šukeru i Mamiću treba takva politika, i takvu politiku oni su voljni kupiti manekenskim glupiranjem u kampanji. To je točno ono čemu smo ove nedjelje svjedočili u Antunovcima.
Ako hajdukovcima glasačima HDZ-a to nije jasno kad gledaju Kolindu Grabar i Davora Šukera u skrušenoj molitvi, onda su – pardon my language – jako, jako glupi. A ako im to pada na pamet, ako su toga svjesni, pa svejedno zaokružuju HDZ-ove kandidate, onda moraju znati. Moraju znati da glasujući za politiku koja Šukera i Mamića smatra saveznicima, glasuju i za njih dvojicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Jebi se tata, jer si siromah
Prodaja hrvatskoga državljanstva stranim investitorima koji planiraju ulagati u Hrvatskoj najnovija je ideja vladajuće koalicije koja je probno puštena s Markova trga javlja Anita Belak Krile u Slobodnoj Dalmaciji. Na ovaj način Vlada želi privući investitore, pri čemu u uvođenju “investicijskog domoljublja” Hrvatska ne bi bila iznimka u Europi. U nizu država, naime, postoje različiti programi koji imućnim stranim investitorima omogućuju povlašteno stjecanje državljanstva.
Uvijek upućen kolega Marinko Jurašić iz Večernjeg lista kaže da ni sam premijer Zoran Milanović nema izgrađen stav o ”investicijskom državljanstvu” kao mogućoj Vladinoj ”inovaciji” za privlačenje stranog kapitala, kakvo imaju karipske državice, ali i Austrija, Cipar, Malta, pa i SAD, Kanada…
U Hrvatskoj je, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ”kupiti” i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ”interes” Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele
Govoreći o nekim dvojbama vezanim za ”prodaju” hrvatskog državljanstva, kao što je moguće privlačenje kapitala kriminalnog podrijetla ili pitanje pravednosti, odnosno diskriminacije u odnosu na strance koji nisu bogati, a koji tek nakon osam godina uz dodatne uvjete mogu dobiti državljanstvo, premijer je dodao kako ga i samog zanima što ljudi u Hrvatskoj misle o tome. Eh, pa ja ću mu dati svoje mišljenje kroz jednu vrlo osobnu priču. Ali prije toga, informirajmo se o ”planovima” mudrijaša iz Banskih dvora.
Premda se politika lako nosi s mišljenjem svojih građana (sve upućuje da je većina protiv takve ideje), veći bi problem, smatra Jurašić, mogao biti što o tomu misli europska politika, to više što hrvatsko državljanstvo donosi i EU državljanstvo, pa i slobodu kretanja i boravka u zemljama EU, privlačnu investitorima iz Azije.
Prenosim, dakle, iz Večernjaka da ”pod teretom kritika iz EU, Crna Gora je 2010. vrlo brzo odustala od ideje da “ekonomskim državljanstvom” privuče strane investicije. Ponajviše iz Njemačke, s kojom ionako našom krivnjom imamo negativna iskustva, kritizirana je crnogorska “provokacija” europske politike integracije, dok je zastupnik Bundestaga postavio pitanje kako na uvjerljiv način provjeriti imovinu kupca državljanstva, osobito imajući u vidu nadzorni mehanizam u Crnoj Gori u usporedbi sa zemljama razvijene demokracije.
I Malti je prigovarano iz Bruxellesa. Nedavno je Montenegro Business Alliance ponovno aktivirala staru ideju, kako je objavio portal Pobjeda. Njihova ekonomska savjetnica Vesna Daković izjavila je da u Austriji stranci mogu dobiti austrijsku putovnicu daju li tri milijuna eura u humanitarne svrhe ili investiraju u austrijsku ekonomiju 10 milijuna eura. U Cipru je dovoljno 300.000 eura, u Grčkoj i Mađarskoj 250.000 eura, u Albaniji 200.000 USD, a na Malti je državljanstvo moguće dobiti uz investiciju od 650.000 eura, dok i Velika Britanija, Francuska i Irska nude “zlatnu vizu”.
”Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne”, kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen načion, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ”Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, konstatirao je Milanović i ostao živ
U Španjolskoj i Portugalu “zlatna viza” nudi se kupcima nekretnine od pola milijuna eura. Moguća je i uplata milijun eura u neku od portugalskih banaka ili osnivanje tvrtke s najmanje 30 radnika. Portugal je 2013. prodao 574 “zlatne vize” uglavnom strancima iz Azije, dok je u šest mjeseci 2014. ta brojka udvostručena”, piše Deutsche Welle pa prenosi Večernji list, a onda i mi.
Jurašić podsjeća daje inače u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ”kupiti” i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ”interes” Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele.
Milanović, kao i uvijek, valja gluposti: ”Nismo donijeli definitivnu odluku o tome, ali da, razmišljamo o tome i želimo razgovarati. Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne”, kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen načion, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ”Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, konstatirao je Milanović i ostao živ.
Zašto sam se odlučio o tomu danas pisati? Kako rekoh, imam ”osobnu priču”. Poznato je da imam brata nestaloga u Domovinskome ratu. Moj brat, Andrés Branko Pilsel, nastradao je 23. listopada 1991. u moru kod otoka Šipana kao pripadnik 4. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde i Republika Hrvatska ga ima na popisu nestalih osoba, dapače, kao posthumno odlikovanog hrvatskog vojnika.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra
Moja majka i moj otac su još živi, ali ne i zdravi. Mama, Erika Pavlinec, hrvatsko državljanstvo ima jer, iako živi u Argentini od 1955., rođena je u Zagrebu (1940.) od roditelja Hrvata. Otac nema hrvatsko državljanstvo, točinje, moj otac nema nikakvo državljanstvo; on je ono što se stručno zove ”apatrid”, čovjek bez domovine, mada on silno voli Paragvaj, zemlju u kojoj živi od 1972. otkako su mi se roditelji rastali.
Tata je silom prilika rođen u braku Nijemca, djeda Jakova Pilsela (koji je pak rođen na sjeveru Rumunjske), koji je kao mala beba doveden u Prnjavor, BiH, i Hrvatice Rozalije Ćosić, moje bake, rođene u Mrkonjić gradu, BiH (njeni su iz sela Majdan). Ispričavam se čitateljima koji su ovo već pročitali u mom ”Argentinskom romanu” ali potrebno je to ovdje ponoviti. Moj otac, Adolf Zvonimir Pilsel je rođen koncem 1936. na Kosovu (u Uroševcu ili, kako bi Albanci rekli, u Ferizaju) gdje su tada Pilselovi, građevinari, podizali katoličku župnu crkvu.
Njemačka ih je vojska prebacila u Sarajevo, gdje je Jakov građevinario za Wermacht i za ustaše, a koncem 1942. su odvedeni najprije u Austriju, a onda u Poljsku. Kraj rata su dočekali u austrijskom gradiću Judenburg, gdje će sudbina htjeti da baka i djed spase život od sovjetskih trupa opkoljenom Anti Paveliću (sve je to, kako rekoh, u mom romanu).
Elem, u veljači 1949. i oni stigoše do Buenos Airesa s papirima Međunarodnog crvenog križa, ali i s putovnicama Trećeg Reicha. Tata se u Argentini, upoznavši moju majku, pohrvatio, i to do te mjere da je bodigardirao Poglavnika, pa je, bez obzira na to što ga s nama nema od moje desete godine života, on itekako zaslužan što smo pokojni brat i ja uložili naše živote u projekt koji se zove Republika Hrvatska.
Ta Republika Hrvatska je to priznala tati i mami kada je riječ o mome bratu, jer im daje mjesečnu invalidninu i mirovinu s obzirom na to da su izgubili sina u borbi za našu domovinu (podaci poznati Ministarstvu branitelja), ali meni, eto, nikako da prizna, štoviše, Republika Hrvatska me je željela i ubiti, pa će mi se povrh svega ovih dana dogoditi da grupica balavica iz Varaždina koja, molim lijepo, promovira vrline masturbacije i pornografije, uvjeri ”stručnjake” Ministarstva kulture da njihov trud zaslužuje obilatu financijsku pomoć dok projekt koji vodim, ovaj portal, nije bio te sreće jer, pardon my french, ne drkamo, ne reklamiramo vibratore i ne stavljamo muške i druge guzice na naslovnici.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, krimos i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju a to je da poljubiš grudu i i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina
Ma lako za to, ako treba, potonut ćemo časno, bez savijene kičme, ali mi ne ide u glavu što Republika Hrvatska smatra da je OK ako neki ruski ili drugi lovaš kupi putovnicu jer, reče Milanović, ”ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, a moj tata tu putovnicu neće dobiti jer je siromah ili, ne daj Bože, otac Drage Pilsela.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra.
Mogu se nositi i s idiotskim prijedlogom dotične pomoćnice da se vlastima Republike Hrvatske predoče dokumenti Trećeg Reicha moga oca, tada osmogodišnjeg klinca, ali mi malo teže ide prihvaćanje uvrede na račun mojega druga i časnoga ministra branitelja Freda Matića, ali i moje malenkosti jer ”postoji mogućnost” da Ministarstvo branitelja i ne da preporuku za mojega oca.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, kriminalac i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju, a to je da poljubiš grudu i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, dakle, govno si, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina, jednog koji je mitraljezom jurišao na tenkove i drugog koji perom utvrđuje dobivenu slobodu.
Oh, Borise Maruna, my Captain, my Captain, nismo znali kamo dolazimo i moramo kazati: ti kurvini sinovi, vi – veseli kurvini sinovi, sjašite nam više s grbače. Pizda vam materina!
Podešavanje Mamiću
HRT skače iz uloge javnog servisa u ulogu tržišnog borca i natrag kako kome na Prisavlju u tom trenutku paše.
Moraju se znati neki prioriteti, rekao je u srijedu, pritiješnjen lavinom kritika, urednik Sportskog programa Hrvatske televizije Bruno Kovačević.
Tom rečenicom – jednostavnom i bezazleno iskrenom – objasnio je ljutitoj internetskoj svjetini zašto će Hrvatska radiotelevizija u prvim ljetnim pretkolima europskih kupova prenositi gostovanje Dinama, ali neće ona Hajduka, Splita i Rijeke. Moraju se znati prioriteti, ustvrdio je prisavski sportski urednik, a ti su prioriteti, čini se, uvijek sjeverno od Karlovca.
Nakon što su ga navijači Hajduka zasuli kritikama zato što na HTV-u neće moći gledati kvalifikacijsku utakmicu između Dundalka i Hajduka koja se igra u Irskoj, Bruno Kovačević im je odgovorio da prijenosa neće biti jer je HTV-u to “skupo”.
Ono što Kovačeviću nije jasno (ili prije: odlučio je da mu ne bude jasno) jest ovo: naime, u hrvatskom nogometu postoji samo jedan “Medveščak”, a to je – Hajduk
Koliko to “skupo” iznosi u brojkama, nismo doznali jer HTV to čuva kao poslovnu tajnu, no neki analitičari tvrde da je riječ o samo nekoliko tisuća eura.
Čak i da nije tako, cinično je da tim iznosom svoje knjigovodstvo sanira tvrtka koja istodobno troši milijune na bjelosvjetska putovanja reportera, avionske karte, mozaičke sportsko-zabavne forme i Tinu Katanić.
Pritom HTV kad je posrijedi sport – kao i mnoge druge stvari – zgodno iskače iz uloge javnog servisa u ulogu tržišnog borca i natrag, kako kome na Prisavlju u tom času paše. Kad redovno prenosi utakmice sporta koji je u Hrvatskoj lokalno popularan u jednom gradu i ima samo jedan jedini klub – hokeja – HRT to pravda posjećenošću Medveščakovih utakmica, što je argument koji nije za podcjenjivanje.
Kada, međutim, treba opravdati zašto pretplatnici neće vidjeti utakmicu Dundalk – Hajduk, Kovačević vadi argument obveza javnog servisa i kaže da je HTV-u bilo važnije kupiti prava na prijenos natjecanja “manjih” sportova, kao što su atletika i vaterpolo, nego prijenos utakmice jednog možda popularnog, no neuspješnog kluba.
Ono što Kovačeviću nije jasno (ili prije: odlučio je da mu ne bude jasno) jest ovo: naime, u hrvatskom nogometu postoji samo jedan “Medveščak”, a to je – Hajduk.
Je li Bruno Kovačević nepogrešivim instinktom domobrana iz ‘44. naprosto namirisao da Hajduk nije institucija kojoj se u današnjem društvu ne smiješ zamjerati? Pa će “prioritete” podesiti prema onima čiji je društveni utjecaj širi, a “kesa” dublja?
Unatoč činjenici da je splitski nogometni klub već nepuno desetljeće rezultatski posve neuspješan, činjenica je da Hajduk ima veću prosječnu gledanost na domaćim utakmicama nego dva njegova sportska konkurenta, Dinamo i Rijeka, zajedno.
Činjenica je da Hajduk ima više godišnjih pretplatnika (6000) nego što je u prosjeku bilo gledatelja na Dinamovim utakmicama Lige prvaka. Činjenica je da za splitski klub navija oko dvije petine hrvatskih deklariranih navijača te da je navijačka demografija splitskog kluba raspršena diljem svijeta, od južnog Čilea do Kanade i Novog Zelanda.
Ti ljudi se često na nemoguće načine dovijaju kako kupiti ili gledati signal hrvatskog javnog servisa, među ostalim i zato što se tamo može – gledati Hajduk. Ili ipak ne može.
– Moraju se znati neki prioriteti – kaže nam Kovačević, a s tom se tvrdnjom teško složiti. Istina, moraju se znati, i mi bismo ih doista htjeli znati. Koji su to prioriteti kojima se sportsko krilo HTV-a vodi? Je li to popularnost, gledanost? Zastupljenost svih sportova? Objektivni natjecateljski značaj? Ili i te prioritete – da parafraziramo Eduarda – kroje ljudi koji nisu formalni dio televizije, ali imaju velik utjecaj na njezin rad.
Ljudi kod kojih je – da se opet pozovemo na brazilskog centarfora – Hajduk i inače “lišen pravednog i poštenog tretmana”? Je li Bruno Kovačević nepogrešivim instinktom domobrana iz ‘44. naprosto namirisao da Hajduk nije institucija kojoj se u današnjem društvu ne smiješ zamjerati? Pa će “prioritete” podesiti prema onima čiji je društveni utjecaj širi, a “kesa” dublja?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Sreća se zove Island
Prije zadnjih dviju utakmica s Belgijom i Škotskom, koje su završile onako kako su završile, kad je bilo jasno da ćemo šansu za odlazak u Brazil tražiti u dodatnim kvalifikacijama, Šuker je poželio da nam protivnik u baražu bude albanska reprezentacija. Što se krije iza te naizgled obične i lako razumljive izjave? Krije se sve, osim respekta, osjećaja za fair play i sve ono što sport čini sportom, odnosno nogomet nogometom. Dakako, pod pretpostavkom da je od nogometa u našoj kriminalom i privatnim interesima inficiranoj močvari još išta preostalo. Onomu koga resi viteški duh, što je možda fraza iz nekih davnih i zaboravljenih vremena, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Premda se rado pozivamo na svoju prošlost, viteštvo i fine manire još postoje samo na papiru, a ako ih tko prakticira, spremno ga se proglašuje lajbekom koji nije sposoban ni za što.
Tipično je i odavno poznato: kao što smo se nakon pustih godina na jedvite jade kvalificirali za Uniju, tako sada u sučeljivanju s nogometno anonimnom nacijom Hrvatska polaže popravni ispit kako bi se u posljednji čas prošvercala u Brazil
Kad je Šuker zazivao Albance kao protivnike, uvrijedio je naše balkanske susjede, pokazujući kakav je njegov mentalni sklop i kakvim se načelima vodi u svojoj profesionalnoj karijeri. Istina, gol koji je zabio Schmeichelu, na špicama sportskih emisija vrtjet će se godinama, a možda i onda kad bude zaboravljeno da se u Hrvatskoj ikad igrao nogomet. Upravo onako kao što današnji navijači ne znaju da je prije pola stoljeća Mađarska imala Laku konjicu, možda najbolju reprezentaciju svih vremena s kojom su usporedivi samo majstori s latinskoameričkoga kontinenta. Gol što ga je zabio Dancima, Šuker ionako nije posvetio navijačima nego predsjedniku Tuđmanu. Ni neki drugi detalji iz biografije ne idu mu u prilog. Pogotovo oni koji se tiču intimiziranja s kriminalcima, pohoda na Pavelićev grob u Madridu, prisvajanja (točnije: krađe) antičkih kovanica i tako redom. A način na koji je postao predsjednik nogometne organizacije, samo je kamenčić u mozaiku koji (de)legitimira Hrvatsku kao rasadište manipulacije, defraudacije, nepotizma i sličnih radnji, toliko milih našem srcu da se više čudimo kad ih nema nego što se čudimo kad se nekoga zbog toga apostrofira.
Na koncu, Albanija je ispala iz daljnjeg natjecanja, Šuker je ostao bez željenog protivnika, a među svim mogućim protivnicima u baražu, ždrijeb u Zürichu Hrvatima je namijenio Islanđane. Ne znam je li se Šuker zbog toga veselio, kao što se veselio kad je matirao Schmeichela, ali da nam se Kairos nasmiješio, o tome poslije svega ne treba gajiti nikakve sumnje. Istina, nećemo podcjenjivati islandsku reprezentaciju, ali da je taj otok kudikamo poznatiji po aktivnim vulkanima, gejzirima i fjordovima nego po nogometašima, to znaju i oni koji opet misle da pišem o nogometu, iako mi je nogomet samo povod, doduše tužan, da pišem o zemlji u kojoj živim i u kojoj se sve tako radikalno mijenja da sve ostaje isto. Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu.
Onomu koga resi viteški duh, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Ali mi se veselimo jer ćemo svoju nogometnu veličinu verificirati u susretima s Islandom
Što je najgore, nasmiješila se onima koji su, skrivajući se iza ideje nacije i tobožnjeg domoljublja, nogomet pretvorili u poligon za pranje prljavog novca. Revolt protiv Svetog Trojstva koje drma nogometnom organizacijom, a koje čine Šuker, Mamić i Vrbanović, doveo je do toga da su se uzvici negodovanja čuli čak s Hampden Parka u Glasgowu, a da će se smrtno zavađeni Hajdukovi i Dinamovi navijači solidarizirati u pobuni protiv tih istih uzurpatora najljepše sporedne stvari na svijetu, to nije mogao predvidjeti ni Vladimir Gligorov, ekonomski ekspert iz Beča, koji u svojoj benevolenciji Liniću daruje dvojku, iako je u duši svjestan da je zaslužio debelo podcrtanu jedinicu. Ali vratimo se Islandu, zemlji koju vjerojatno sanja i Zoran Milanović, sve u nadi da bi pobjeda nad takvim protivnikom mogla rezultirati buđenjem kolektivnog optimizma i boljom atmosferom, svime onime za što je zadužen (čitaj: plaćen) on i njegova Vlada.
Kad se uspjelo u zazivanju najslabijeg protivnika, trebalo bi još angažirati babu vračaru koja će začarati nabolje islandske nogometaše. A to su Gylfi Sigurdsson iz Tottenhama, Kolbeinn Sigthórsson iz Ajaxa i Alfred Finnbogason iz Heerenveena. Vražji su ti Islanđani: i oni kane istrčati na teren s jedanaest igrača! Smještenoj između Grenlanda s jedne te Skandinavije i Britanskih otoka s druge strane, u toj otočnoj državi ima više aktivnih vulkana nego aktivnih nogometaša. Ali kad im pokažemo što je to nogomet, kad ih smažemo za doručak kao što oni smažu bakalar za ručak, opet ćemo mahati trikolorom, urlati i bančiti kao da smo prvaci svijeta. I jesmo prvaci, ali u disciplinama zbog kojih bismo se trebali stidjeti, a ne slaviti. Slavni mađarski pripovjedač Péter Esterházy možda nije prvi koji je zaključio da se jedna zemlja može identificirati po njezinu nogometu. Bože, hrvatska liga (ili ljiga), njezini funkcionari i misionari, njezini birokrati i partitokrati, njezini kramari i krijumčari dovoljan su dokaz da Esterházy debelo ima pravo.
Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu
Ali dok ne odigramo dvije utakmice s Islanđanima, sve pada u zaborav. I Milanovićeva nesposobnost da homogenizira vlastitu stranku, a kamoli da homogenizira Vladu, koja zabija golove u vlastitu mrežu, i otužni proces bivšem premijeru i mogući procesi nekim aktualnim liderima koji bi već sutra mogli biti bivši, i maratonski liječnički štrajk, i ćirilica i latinica, a u zaborav isto tako pada Neven Mates, hrvatski revizor koji se u epicentru Europske unije predstavio kao lažov. Uostalom, u javnosti je jedva registrirana činjenica da je premijer Milanović za službenog boravka u Litvi ignorirao svečanost na koju je bio pozvan ne bi li u hotelskoj sobi gledao prijenos utakmice između Srbije i Hrvatske! U ovom dijelu svijeta takvo ponašanje uzima se zdravo za gotovo. Zašto bi premijer ispunjavao svoje obveze u inozemstvu kad ih ne ispunjuje ni na vlastitom tlu? A u nogometnom sučeljivanju s nacijom koja ima jedva 300 000 stanovnika, naša poslovična megalomanija grunut će iznova, poput plimnog vala nakon pretpotopne kiše. Zato nije čudno što se staro rimsko geslo panem et circenses perpetuira u svojoj najsirovijoj varijanti. Kad je riječ o davno udomaćenim igrama, svakomu iole normalnom svatu odavno su navrh glave. Ali tko narod uskraćuje za igre, dužan mu je dati kruh; u hrvatskome domoljubnom slučaju takav rasplet čekat će se još jako dugo.