novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
U jednom filmu Miklósa Jancsóa, mađarskog filmskog redatelja koji je svojevremeno majstorski ismijao mađarsku verziju gulaš-socijalizma, karikaturalni partijski funkcioner izgovara rečenicu: ”Politička situacija se intenzivira!”.
Doduše, slično su pripisivali Mao Ce Tungu u doba kulturne revolucije, kada je Veliki kormilar, kako su ga zvali, izjavio da je politička situacija u zemlji ”odlična, ali da će biti još bolja”. [Read more…]
Nema u cijeloj povijesti ljudskog roda knjige koja je nadahnula više luđaka nego što ih je nadahnula Biblija. Na primjer, u američkim planinskim zabitima neki pentekostalni župnici na misama plešu i pjevaju sa zmijama u rukama i to je, tvrde, izraz njihove vjere u Isusa Krista. [Read more…]
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović zaspala je slušajući kriještanje paunova na rascvaloj ledini predsjedničkog posjeda na Pantovčaku, kad je kraj nje protrčao bijeli zec u odijelu s prslukom.
U tome doista nije bilo baš ničeg jako neobičnog, a niti se samoj gospođi Grabar-Kitarović učinio sasvim nesvakidašnjim kad ga je čula kako si mrmlja u bradu: “O, ljudi! O, ljudi! Opet ću zakasniti!”, [Read more…]
Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme.
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.
Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne.
Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.
Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.”
Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.
Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”.
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman.
Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas.
U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.
Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.
Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata.
Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.
U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu se obilježava godišnjica atentata, i ponovo su uloge bile vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja izvodi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa.
Biti će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće.
I biti će, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih nije bilo su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.
Cinično je da u Sarajevu neće biti srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.
(Prenosimo s autorova portala).
Mislio sam da sredinom svibnja imam posla samo s biskupima koji nisu adekvatno školovani, mada se neki kite doktorskim titulama, i koji ne vole antifašizam, pa onda hrvatskom antifašizmu lijepe etiketu kakvu su zaslužili, štajaznam, Pol Pot i njegovi crveni kmeri ili Josip Staljin i Mao Ce Tung koji su u svojim režimima pobili, brat bratu, jedno 80 milijuna ljudi.
Mislio sam da, budući da se stručno bavim pitanjima političke teologije, diskusiju trebam ograničiti na one koji prilikom bleiburške komemoracije lupaju cifre kao što sam ih i ja lupao u Argentini, u dobroj školi Pavelića, ali i Korskog, napuhavajući ”tragediju” sve do 300.000 mrtvih koji, da su se dogodili na tom polju pred Englezima generala Scotta, ne bi ostavili Curchillu drugu opciju nego da kolegu Trumana zamoli da isproba neku treću varijantu atomske bombe, hm, pa gdje drugdje nego nad Beogradom.
Bio sam naivan, da, naivan i umišljen ufajući se da će, ako sam već autor najtiražnije publicističke knjige, barem moje kolege novinari u nju zaviriti. Ali, joj, da, joj, morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se u subotu izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu.
Hajmo, dakle, podučiti Buleta, uz mogućnost da mu je možda, kao što mu je podmetnut intervju sa Sanaderom, podmetnut i tekst ”Desnica zloupotrebljava žrtve Bleiburga…”. U tom slučaju mu se ispričavam jer dok ovo pišem, strepim nad mogućnosti da udarno pero EPH nije zaista napisao idiotarije kojima započinje tekst koji je pripisan Davoru Butkoviću.
Naime, smatra Butković (ukoliko je to Butković napisao; zaista moramo biti oprezni s tako kvalitetnim novinarima) da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin nego tek ovo što ću sada opisati.
Negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945., posvuda oko Bleiburškog polja – kamo u tom trenutku nije dospjela ni polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km ili oko trećine onih koji su krenuli iz Zagreba (ili prolazili kroz Zagreb) – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se s jednom drugom grupom koja se tome protivila, te je nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano 16-ero poginulih.
Neki izvori kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podacima o mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao prijeći brojku 40. Moj djed Erih Pavlinec je tamo bio i njegova će osobna priča, budem li živ i zdrav, dobiti vlastitu knjigu.
Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom. Na tisuće ih je tih dana pobijeno.
Želim napomenuti da literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu – takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; dakle, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego – što je još i važnije – onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje je žrtva, pa je stoga i nevin.
Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući da su tako nevini izručeni svojim progoniteljima, to je onda još i zločin.
A onaj nad kojim se vrši zločin žrtva je, te stoga ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju, za budućnost, duh ”častne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.
Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu.
Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda.
Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. I ja sam bio među njima. I to je ono što Davor Butković ne shvaća hraneći pak mitologe koji daju štofa hrvatskim biskupima za svoje tirade.
Međutim, valja biti korektan (ja sam u kolumnama uvijek takav, korektan, najprije prema sebi i svojoj savjesti a onda, isto tako, i prema činjenicama kojima raspolažem) i kazati da je biskup Mate Uzinić, govoreći na bleiburškoj komemoraciji u subotu 17. svibnja, učinio nekoliko dobrih poteza.
Najprije, upozorio je na potrebu postojanja jedinstvene interpretacije nacionalne prošlosti koja neće biti predmetom ideoloških natezanja i nadmetanja jer, reče biskup, ”zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj”.
Zatim je pojasnio da bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”.
Konačno se jedan biskup pozvao na prevažan dokument: Pismo hrvatskog episkopata u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata (objavljeno 1. svibnja 1995.) čiju glavnu tezu godinama papagajski ponavljam: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”… ”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Bez toga, želio je reći biskup Uzinić, nastavit ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ”ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove”.
Treće, uz poziv na pomirenje, dubrovački biskup poziva na preuzimanje odgovornosti za društvo koje nam je povjereno jer, inače, ”ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno” što, reče biskup, ”onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani”.
Pazite, ovo je vrlo važno, biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sâm biskup u svojoj dijecezi prakticira, koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije.
Jer snaga i pamet su varljiva roba, pa će tako msgr. Uzinić i sam sebe zapetljati u mitove i u ne baš pametne konstatacije i usporedbe.
Prije nego što ih navedem, opet, po ne znam koji puta, valja istaknuti, zato ja to nazivam ”paradom”, nacionalističkom, dapače, ”farsom”, da se bleiburška komemoracija događa tako što se misa služi a vijenci polažu kod spomenika, kamene gromade, na kojoj piše: ”U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci – Svibanj 1945.”, što je zapravo sažetak te ovdje opisane bleiburške mitologije koju hrani, u prvom redu, hrvatski episkopat (pa i biskupi iz BiH).
Naime, naravno, ustašama je ta vojska NDH koja je položila oružje na bleiburškom polju bila i ostala ”prava Hrvatska vojska”. Zato će svećenici, kada komemoriraju 10. travanj, svejedno to radili u Buenos Airesu ili u Splitu, svakako u zoni djelovanja HBK, ili izravno ili preko svoje inozemne pastoralne službe, istaknuti da za njih je hrvatska država utemeljena 10. travnja 1941. a Franjo Tuđman, na saboru HDZ-a 24. veljače 1990., u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, sam je rekao, puštajući s Gojkom Suškom ustaški duh iz boce, pohvalne riječi o tim povijesnim težnjama.
Da, to je problem i zbog toga je dobro da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća.
A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”
I onaj tko tu ne vidi ključnu stvar: na se na hrvatskom jeziku veliča ustaška vojska a na njemačkom jeziku iskazuje sućut možebitnim žrtvama, onima na Bleiburgu a svakako onima brojnim unutar bivše Jugoslavije, a kojima iseljeništvo nije moglo postavljati vijence ni slaviti mise za trajanja SFRJ, neka odmah prestane čitati i neka se više ne vraća na ovaj portal.
Prvo što mi je zapelo za uho kod njegove propovijedi, a nakon tvrdnje, promašene (to sam već pojasnio opismenjavajući Davora Butkovića), da se na Bleiburškom polju dogodila tragedija jer se ”bilo kako bilo, ubiti moralo”, što je, poručio je biskup, bila nekakva deviza partizana i onoga čije ime se ne smije spominjati, ali mu se trgovi i ulice posvećuju (ne, nije riječ o Mili Budaku, dragi čitatelji, već o Josipu Brozu), bila je šokantna usporedba današnjih mladih ”koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine”.
To je pretjerivanje opasno, neinteligentno i licemjerno. Opasno jer bi se analogijom zaključilo da je sadašnja vlast možebitno zločinačka, kao ona koja je ubijala u Teznom, prije Teznog i nakon Teznog, na Daksi i na bezbroj drugih lokacija. Neinteligentno jer omladinu koju je biskup netom ugostio u Dubrovniku, i to u ogromnom broju, treba hrabriti, a nikako njome manipulirati i to na bleiburškim nacionalističkim paradama. Licemjerno jer to govori čovjek koji također puni kasu iz državnog proračuna, a i sam pokušava sanirati financijske svinjarije u vlastitoj biskupiji i u režiji visokih crkvenih dužnosnika.
Žao mi je, dakle, što biskup Uzinić nije pokazao dovoljnu snagu i pamet. Jer nije on nesposoban niti zločest (poput biskupa Vlade Košića koji veliča pravomoćne ubojice djece, mladih i staraca, svi odreda civili ili želi onemogućiti ćirilicu u Vukovaru). Ali to što se dubrovački biskup služi Facebookom nije dovoljna garancija da je informirana osoba. Ni da je suvremena.
Naime, informirana i suvremena osoba ne govori da je istina nešto što Crkva donosi na ”krvavo Bleiburško polje” i da bi se tako, na isti način, istina trebala donijeti i u Jasenovac. Zašto to kažem? Jer u Jasenovcu se institucionalno, stručno i sasvim odgovorno proučava istina, ne onako kako to radi Glas Koncila ugađajući i ulagujući se neoustaškim revizionistima od Vice Vukojevića na ovamo.
Osim toga, informirana i suvremena osoba, recimo, nekakav biskup u Njemačkoj, ne bi oklijevao otići u Jasenovac kada tamo dolaze predsjednici Republike, Sabora i Vlade i kada se abrahamski moli za žrtve. HBK, ne budite licemjerni, msgr. Uziniću, od toga Jasenovca zazire, pa šalje svećenika iz treće lige, a kada se biskupi tamo pojave, jako im se žuri i ostanu na pola puta, ni cvijet da polože, ni onim svećenicima koje su ubile ustaše, zbog kojih se malčice uzrujao nadbiskup Stepinac. Zašto neće stići do spomenika, do Kamena cvijeta? Jer su licemjerni. Da, licemjerni, jer su karikaturalni kršćani koji se pozivaju na svetog Ivana Pavla II., a ni do gležnja mu nisu, što govorim pamteći klečanje Karola Wojtyłe u Auschwitzu ili njegove isprike na Veliki petak 2000.!!!
Eh, da, tu je i pitanje oprosta. Kaže biskup da se ovo ”oprostiti” još više odnosi na to da ”mi”, ”mi” u Bleiburgu i ”mi” u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih tražimo oproštenje. Mili Bože, kako će se predsjednik Josipović, ili Josip Leko ili Zoran Milanović ispričati onima koji veličaju ustašku vojsku koju smatraju hrvatskom vojskom, koji na Bleiburg nose zastavu Republike Hrvatske na kojoj je otisnut lik ratnog zločinca Darija Kordića (s obaveznom krunicom oko vrata)? Zato što biskup Vlado Košić smatra Kordića ravnim Isusu Kristu, ravnim u nevinosti, kako je rekao?
Jer ako je riječ o isprici, za zločine poraća nad ustašama i civilima u bijegu pred partizanima ispričali su se na Bleiburgu i Račan, i Milanović i Josipović, fakat i tu ispriku čuvam u arhivi, i starine Saveza antifašista RH. Ali ja nisam čuo da su se za zločine ustaša u Jasenovcu ispričali članovi HBK, pa ni istinoljubivi sadašnji dubrovački biskup.
Naime, biskupi, reklo bi se, traže istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijestima portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, kada se urla ”Za dom, spremni!”, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati.
Ispričati se moramo, kaže biskup, ali čudnovato on to elaborira: ”Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine”. To što biskup ruši temelje katoličkog morala i praksu koju je uveo Ivan Pavao II. očito nije važno.
Hoće li biskup, i to je ponovio, da konačno završimo Drugi svjetski rat!? Nikakav problem. Dapače. Istog trena.
Neka najprije episkopat ”elaborira” fascinaciju Alojzija Stepinca ustašama, Poglavnikom i NDH. Neka se Crkva odrekne visokog odlikovanja koji je Stepinac primio koncem 1944. i to od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”), zbog toga ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH.
Zatim neka nam se pojasni, ako je Crkvi stalo do istine, kako to Stepinac NDH 28. travnja 1941. naziva ”Božje djelo”, a već je tada bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju?
Kada to obave, bilo bi toga još, ali ovo bi bio dobar početak, neka reknu koju o veličanstvenim djelima Darija Kordića u Ahmićima, ili Branimira Glavaša u Osijeku ili Mirka Norca u i oko Gospića…
Pa onda neka instruiraju biskupi svoje svećenike da na 10. travnja, kada idu na groblja (kao što se dogodilo nedavno na groblju Lovrinac u Splitu), ne govore kako je naša država utemeljena toga dana 1941. te da nikakvi antifašisti nisu kasnije našoj slobodi ništa dali.
Bez brige, nećemo tražiti više. I odmah ćemo prionuti poslu da se za svakog ubijenog svećenika, redovnika ili bogoslova, za svakog umorenog vjernika-laika kaže isto ono što se od biskupâ traži i čeka dok provode ”akciju pomirenja Bleiburga i Jasenovca” (mada je tu akciju već bio poduzeo Franjo Tuđman, ali je akcija strahovito tresnula kada je sudac Marin Mrčela oslobodio novinara Marinka Čulića i njegova tadašnjeg urednika Viktora Ivančića).
Onda ćemo biti slobodni da s veseljem i s osobitim osjećajem društvene i političke odgovornosti prionemo prevažnom poslu suočavanja s problemima sadašnjosti ”kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost!”
Tek tad će se ”svi krajevi svijeta” koji ”vidješe spasenje Boga našega”, uz traženje istine i molitvu za oprost, što se tiče ne samo kršćana nego i svih onih koji to nisu jer vjeruju drugačije ili uopće ne vjeruju u Boga, ja to jamčim svojom vjerom, uživati u svjetlu uskrsne radosti koja, ja to znam jer tako vjerujem, želi obuhvatiti cijelu našu domovinu.
1.
Ljudi se lako slože o tome što je za njih osnovno filozofsko pitanje – ono što ih se životno tiče. Od svih oblasti teorije, umovanja i ljudske prakse najviše ih brinu politička pitanja, jer konkretna politička praksa odlučuje o svemu što im je od neposredne životne važnosti, od ekonomskih pitanja do pitanja slobode. S politikom živimo u bukvalnom i metaforičnom smislu. Zato u diskutiranju politike svatko iskazuje i svoje političko stajalište.
Dobar tekst o politici je tekst koja iritira. A iritira, jer ga pisac ne može napisati ako ga ne drži bijes, ako nema u vidu uvijek vrlo konkretne i bjelodane političke gluposti. Nije ih teško naći, jer povijest ne bilježi postojanje neke političke prakse kojoj bi se trebalo bezrezervno prikloniti. Jedino kritika postojeće vladajuće volje unaprjeđuje političku praksu i nudi nadu u mogućnost boljeg. Zato je opozicija vlasti uvijek uvjerljivija od onoga što je (tko je) na vlasti. Zato svaka pobuna protiv loše vlasti obećava.
2.
Kada god počnem pratiti ”demokratske promjene” na Balkanu, ne bude mi dobro. Prvo veliko pitanje u tim krajevima je bilo i ostalo nacionalno pitanje, koje je zapravo pred-političko pitanje, ali tek kada se ono riješi, započinje mišljenje politike kao moguće slobode, mišljenje u kome se artikulira pitanje o istinskoj ljudskoj egzistenciji.
Mnogi su se nadali da će na tlu nekadašnje Jugoslavije sloboda biti ostvarena demokratskim promjenama. Konačno je došlo vrijeme slobode, ali se ne oslobodismo. S padom jednog totalitarizma nastupiše drugi, nacionalni totalitarizmi. I takva demokracija u kojoj je svaki izabrani prvak išao prije svega za osobnim interesom i ambicijama. Što njihovi glasači vjeruju da je to i njihov interes ide na račun tih glasača. Ako im pak ne vjeruju, onda sami sebe lažu kada za njih glasaju. Borba za ”našu stvar”, za naše ”uvijek smo u pravu”, jedan je od načina obezvrjeđivanja svih vrijednosti ”suprotne strane” i stvaranje prostora za trijumf vlastitog egoizma.
Politika je dnevni vampir koji nam pije krv s našim pristankom. Problematična je zemlja u kojoj se najbolji i najgori ne razlikuju mnogo. Strašno je kad nema osobe koja će reći moralnu riječ, ali je još gore kada nema onih koji će takvu riječ čuti. Kada se priklanjaju instinktu, kada hrle ”svojima”, kada uništavaju sve što nije ”njihovo”. Kada se aplaudira politici nepravde i mržnje.
3.
André Comte-Sponville u svojoj popularnoj knjizi ‘‘Male rasprave o velikim vrlinama“ (1996.) dokazuje da je sekularno društvo pravo i jedino tolerantno društvo. On sam je ateist. Neki (”naš”) vjernik bi s jednakima žarom dokazivao da je najbolje ono društvo u kome dominira vjera kojoj i sam pripada, jer je ona ”vjera ljubavi”. Barem ljubavi za svoje.
Politizirana religija Jednog Boga ne može biti ništa drugo do teror Jednog, totalitarizam, nasilje, smrt. Pritom svakako ne treba zaboraviti da su neki od najmračnijih tirana poput Staljina, Hitlera i Mao Ce Tunga bili ateisti. Svaki od njih je najprije vjerovao u jednu ideologiju, a potom i u sebe sama, što je u povijesti poznato kao ”kult ličnosti”, neka vrsta religije bez Boga. Ali mnogo zločina je počinjeno i u ime Boga. Od krstaških ratova do džihadista ubijaju jer je Bog istina, jer Bog postoji, jer njegovi ratnici vole svog Boga i zato ubijaju u njegovo ime.
Rigidno tumačenje vjerske dogme tome ide u prilog: O vjeri ne treba misliti, već je poštovati i slijediti. Vjera je ono što je vjerski zakon, o kome se ne može sporiti već se ima izvršavati. Osobina svakog totalitarizma je i da istinu govori onaj tko istinom raspolaže. Tada je istina institucionalizirana, a sama institucija iznad istine. U tome je politički dogmatizam jednak religijskom.
Gdje se pozivaju na ”etičnu politiku” zagovaraju konzervativnost i očuvanje stečenog, a tome se brzo pridruži moral klerikalaca. Njegovi ratnici za svoje. I na druge načine vraćaju ”stare vrijednosti”, od loših pisaca do propalih političkih koncepata, pa u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije čujemo dirljive pozive: Neka dođe nazad kralj koji je opljačkao i izdao, sve slavne vođe i njihovi borci koji su klali, okupatori neka opet sve porobe, svi neka dođu, samo neprijatelji naroda ne razumiju da je došlo vrijeme sretnog jedinstva…
A ima li većeg poraza slobode nego vratiti se u ono od čega se jedva oslobodismo? U pozivanju na ”tradicionalne vrijednosti” štiti se nepravda prošlog doba i slavi nasilje i zločin koje postaje alibi za novo nasilje. Zato treba stvoriti novu sliku povijesti. A nema boljeg načina nego da se kroz pedagošku indoktrinaciju mladi ”pripreme za budućnost”.
Pomanjkanje brige za obrazovanje karakterizira svaku vlast koja hoće da manipulira svojim podanicima. Obrazovanje je bilo bitni element izgrađivanja atenske sigurnosti i svake vrste postignuća. Potvrđuje to i Tukidid, koji navodi Periklov posmrtni govor, govor u kome se zalagao za (uvjetno rečeno) ”otvoreni grad”, jer je Atena zasnivala svoju sigurnost na obrazovanju i kulturi, na vojnoj vještini i gospodarskim postignućima, na etici i refleksiji, pa nije strahovala za svoju stabilnost, a nije se imala razloga bojati ni tuđinaca, ni svojih neprijatelja.
Kada se zanemari obrazovanje, kada se ono svodi na ”jednu knjigu”, onda se širom otvaraju vrata dogmi koja postaje alibi za pljačku i tiho porobljavanje.
Hannah Arendt u ‘‘Podrijetlu totalitarizma“ upozorava da je ”istina” načelo totalitarizma i da ”… masovna podrška totalitarizmu nije uzrokovana ni neznanjem niti ispiranjem mozga”, nego da unutar svijeta (totalitarne) ideologije ne postoji razlika između činjenice i mašte, istine i laži i da u takvom sistemu čovjek gomile više nije sposoban misliti i razabirati što je stvarnost (usporediti: Arendth, Origins…, str. vii i 474).
Takav totalitarizam je dugo na djelu i u ”nacionalnim pokretima” u kojima vlada strah, izoliranost i više nema individualnih vrijednosti, jer se slave isključivo kolektivne vrijednosti. I to ”vrijednosti” koje imaju takav status samo u okrilju takve nacionalne politike.
4.
U vremenu lažnih vrijednost, pljačke i zločina (a sve u ime ”naroda”!), nema druge nego biti idealist, jer je samo u mišljenju još prisutno ono što je istinito i vrijedno. Idealno ne može biti ostvareno, samo može biti zamišljeno i mišljeno. Od Platonove Države preko Moreove Utopije do Marxovog komunizma ono idealno je bilo i ostalo samo namjera i san. Idealisti ipak znaju da dobri ljudi ne izgube svoje bitke. Ostvare svoje pobjede u svojim djelima, u svojim životima. Što ponekad privremeno pobijede primitivci dokazuje samo da je njih oduvijek bilo više. Oni srećom uvijek rade u korist vlastite štete.
Nacionalizam je stvorio neefikasne države, uništio i svoje vlastite pristalice i proizveo nezapamćena socijalna raslojavanja. Sirotinja je teret koji desnica ignorira, a ljevica tetoši, ali nikom nije previše do toga da nešto radikalno izmijeni. A gdje nema pozitivnog rezultata brzo nestane iluzija koja hrani svaki “novi pokret”, bilo da je u pitanju pokret koji se kune u ”vrijednosti tradicije”, onaj koji se bori za ”bolju budućnost” ili razni šarlatani transcendencije.
Ne može se vladati bez krivice, ne može biti vlasti bez grešaka, pa je bolja ona koja ih manje čini i koja više brine o dobru što je moguće većeg broja svojih podanika. U tome je općem dobru uvijek bliži ljevičarski altruizam (pravo većine) nego desničarski egoizam (prednost sposobnijima, to jest jačima). Prava je šteta da istinske ljevice u Bosni nema…
Rekao bih da je ponajbolja ona vlast koja nije nametljiva, ona koja nam život čini boljim, ona koja tiho gradi i doprinosi što je većem mogućem broju ljudi. Ono što je najvećem broju stanovnika bilo koje zemlje uistinu najpoželjnije je efikasna politička ekipa koja ne zabrinjava svoje podanike, ne nameće svoju vlast, ne laže u vlastitom interesu, nego radi svoj posao u korist najvećeg mogućeg broja ljudi.
Zato je nužno tražiti i birati ljude koji su skloni političkom racionalizmu, vlast koja je upravo suprotna vladajućem političkom populizmu, toj omiljenoj platformi korumpiranih i nekompetentnih političara.
Angažman je u doba sumnjivih moralnih vrijednosti krajnje rizičan. U takva vremena često je bolje ostati po strani, ali dođe trenutak kada se narasla nepravda više ne može izdržati i kada je svaka pobuna znak otpora i nade.
Zločinac ne razumije da je zločinac, lopov tvrdi da je pošten, a politički demagog da govori u ime naroda. Može čak znati i o prirodi svog djelanja, može diskutirati i o moralnom aspektu nedjela, ali ne vjeruje i ne prihvata da je ono što je on učinio takvo. I zato do kraja tvrdi da je uvijek u pravu i da je sve učinjeno s najboljim namjerama. A to može da tvrdi sve dok nailazi na one koji mu to odobravaju. Sve dok se bori za dominaciju ”svoga” i vjeruje u svoju ”jedinu istinu” i dok ima svoje gorljive pristalice i odane poltrone.
Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć, tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj.
P.S.
Jesam li sve ovo napisao zato što brinem o događajima u Sarajevu, mom rodnom gradu? Jesam, baš zato.
(Prenosimo s portala e-novine)