Kad je sveti Nikola želite imati neko dijete pored sebe, darovati mu igračku i slatkiš i kazati kako je to, specijalno za njega, u čarapi ostavio nasmijani bradonja koji nagrađuje dobru i poslušnu djecu. Neodoljivo je kako mališani vjeruju u to. [Read more…]
Započinje faza paničnog straha stranačkih vojnika
Ujutro čitam novine. Nekad komentiram s ljudima za susjednim stolom. Jedan koji strastveno puši primjećuje da u novinama nema nikakvih vijesti, ali da se osjeća neka nervoza. Mislim si svoje. Nervoza se osjeća već godinama. [Read more…]
Ono, kad uhljebi osuđuju uhljebe
Klijentelizam i nepotizam nisu nove riječi ni nova pojava. One izazivaju mučninu, bijes i zgražanje. O njima se piše u novinama, postaju dio političkog rječnika i tema Twittera i Facebooka. Spominju ih premijer, Stier, ideolog HDZ, Maras, zvonki glas SDP-a, Most. Naslućujem zaprepaštenje njihovih stranačkih drugova koji su se u tome prepoznali. O uhljebima se priča sa zgražanjem. Čak uhljebi osuđuju uhljebe. [Read more…]
U što bi nas trebao uvjeriti Plenkovićev PR-ovac?
Božo Kovačević
Foto: Telegram
Naš se premijer već proslavio izjavom da može sve što hoće. Naknadno je objasnio da je, zapravo, htio kazati da on može reći sve što hoće. Sada je, čini se, shvatio da njemu i njegovim ministrima javnost sve manje vjeruje neovisno o tome što oni govore. Zbog toga je odlučio angažirati stručnjaka za odnose s javnošću. [Read more…]
Hrvati su izmislili trumpizam. Nemojmo se lagati.
Na sve strane ratničke riječi. One nisu moda, lokalni poremećaj, iako smo narod koji voli egzaltirano pretjerivanje. Malo mi njima zapaprimo, pa oni nama, mi uzvraćamo bijesno i osuđujemo ekstremizam u njihovim redovima. [Read more…]
Od Boga napušteni Hrvati
Ako ste i školovan teolog, često će vas zbunjivati Božje odluke. Nećete primjećivati onu beskrajnu milost i dobrotu koja navodno ravna našim svijetom. Naprotiv, postoji li zaista jedna svemoćna i sveprisutna nevidljiva sila, ona će vam se prije činiti okrutna i zla. [Read more…]
Karamarka samo mostić priječi od preuzimanja apsolutne vlasti
Helena Puljiz
Kako se u djelo provode riječi Tomislava Karamarka ”Tko priča protiv HDZ-a, priča protiv vlastitog naroda!”? Evo kako: ”Ti si udbaško smeće, crvena koljačica. Marš iz Hrvatske! Seli se! Jugočetnička komunjaro, mrziš sve što je hrvatsko, nećeš još dugo! Partizančino, smeće udbaško! Udbaška ku… Srpska ku… Smeće srpsko! Ti nisi Hrvatica!” [Read more…]
Karamarko je Zokijev uspjeh
Što nam je perspektiva? Koja je naša politička budućnost nakon što je premijer Zoran Milanović tijesnom većinom članova Glavnog odbora Socijaldemokratske partije u subotu pobijedio bivšeg ministra financija Slavka Linića?
SDP je raskoljen, obogaljen, iscrpljen, u jednu riječ – sjeban, i više ne može voditi državu. Loše su je vodili, da se ne lažemo,vodili, i dok su bili cjeloviti, složni i nasmijani, a ovako podijeljeni, posvađani i namrgođeni mogu samo biti gori.
Jedine uspjehe Vlade, fiskalizaciju i predstečajne nagodbe, postigao je upravo ministar kojega je Milanović bijedno i nedostojno najurio. Što bi taj podlac i spletkar u ostatku mandata uopće mogao učiniti s onom šačicom esdepeovaca koji ga tajanstveno zašto još ne mrze? Tko mu je uopće ostao? Maras, Bauk, Hajdaš Dončić…? Pa, sretno, momci…
Jedine uspjehe Vlade, fiskalizaciju i predstečajne nagodbe, postigao je upravo ministar kojega je Milanović bijedno i nedostojno najurio. Što bi taj podlac i spletkar u ostatku mandata uopće mogao učiniti s onom šačicom esdepeovaca koji ga tajanstveno zašto još ne mrze? Tko mu je uopće ostao? Maras, Bauk, Hajdaš Dončić…? Pa, sretno, momci…
Gospodarstvo niste oživjeli. Niti ste zaustavili rast nezaposlenosti. Nema izvoza ni investicija. Administracija vam je monstruoznija nego ikad. Dvije i po godine, da ne duljim, prošle su vam uzaludno i besmisleno.
Ipak, negdje, u nekih optimista do subote je još možda tinjao maleni žižak vjere da niste sasvim beznadni. Naivci su se tješili kako ste, istina, neiskusni i nesposobni, ali ste barem pošteni.
A onda ste i to sićušno svjetlo utrnuli.
Razmišljajući sada u mraku, mogu se se sjetiti zapravo samo jedne stvari koju je Zoran Milanović svih ovih mjeseci valjano radio. Srčano, nesebično i bespoštedno se trsio oko nje. Dvadeset četiri sata dnevno se ubijao da bi to učinio. I naposljetku zaista učinio.
Prekrasno djelo za koje su mu mnogi kazali da je neostvarivo. Napravio je Tomislava Karamarka privlačnim.
Razmišljajući sada u mraku, mogu se se sjetiti zapravo samo jedne stvari koju je Zoran Milanović svih ovih mjeseci valjano radio. Srčano, nesebično i bespoštedno se trsio oko nje. Dvadeset četiri sata dnevno se ubijao da bi to učinio. I naposljetku zaista učinio. Prekrasno djelo za koje su mu mnogi kazali da je neostvarivo. Napravio je Tomislava Karamarka privlačnim
Pamtite li Karamarka otprije dvije godine? Kad je svojom mučaljivom, špijunskom pojavom tako prestrašio hadezeovce da su ga ustoličili za vođu, mnogi su se među nama slatko nasmijali. Pogrešniju osobu, činilo nam se, nisu mogli izabrati. Smrknuti je introvert jedva razumljivo šušljetao sebi u bradu, a ako biste ga i razumjeli, bilo bi vam draže da niste.
Čovjek je tako nepomirljivo i nesmiljeno zazivao ideološke obračune, da jednostavno niste mogli pojmiti da bi on mogao steći naklonost iole značajnijeg dijela punoljetnih građana RH.
I stvarno nije. Desničarski čudak dugo je zaostajao u anketama. HDZ, mislili smo, suicidalno srlja u još jedan parlamentarni poraz. Međutim, podcijenili smo razornu, samouništavajuću snagu Milanovićeve sujete i zaplotnjačku prirodu koja se često razvije u besposlenih ljudi. Upravo je to dvoje, više od ičega drugoga, od Tomislava Karamarka učinilo idućeg izbornog pobjednika.
Milanović je napravio izvrstan posao. Od smotanog izbornog protivnika napravio je poštovanja vrijednu državničku figuru kako to ne bi uspjelo ni najvećim svjetskim marketinškim agencijama ni desecima savjetnika i spin doktora.
Karamarku upravo ne trebaju televizijski spotovi i plakati.
Dio će vas ta neumitna činjenica vjerojatno užasnuti, druge će razveseliti, a ja sam tako premoren da ništa više ne osjećam. U ovoj emocionalnoj tuposti želio bih samo da se dugih godinu i po pred nama može nekako premotati unaprijed, da više ne gledam ove budale
Cijelu mu kampanju Milanović pro bono radi, a do izbora će je vjerojatno samo pojačavati, svojom ekipom ministarskih patuljaka svakodnevno ugrađivati nove postotke glasova u HDZ-ov trijumf.
Dakle, što nam je perspektiva, da ponovim pitanje s početka teksta. Ne treba vam složen matematički model da biste prognozirali politička zbivanja. Milanović je podijelio SDP nadvoje i sebi uzeo lošiju polovicu, a građanima ostaje gledati njegovo mučno glavinjanje i posrtanje, agoničnih osamnaest mjeseci nakon kojih će Tomislav Karamarko sastavljati Vladu.
Dio će vas ta neumitna činjenica vjerojatno užasnuti, druge će razveseliti, a ja sam tako premoren da ništa više ne osjećam. U ovoj emocionalnoj tuposti želio bih samo da se dugih godinu i po pred nama može nekako premotati unaprijed, da više ne gledam ove budale.
Već su mi požderali živce, nemam strpljenja za još godinu i po. Život mi je prekratak da bih ga tratio na Zorana Milanovića. Pritisnuo bih tipku fast forward i zaustavio je u prosincu 2015. da pozdravim novog predsjednika Vlade Tomislava Karamarka. K vragu, nije valjda ni taj Tomislav Karamarko sasvim loš. Vjerojatno ima nešto u tome tipu, kad se već Zoran Milanović tako usrdno zauzeo za njega.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bez znanja i sposobnosti
Rušenjem Slavka Linića premijer Milanović zapravo je vlastitoj vladi izmaknuo jedini čvrsti oslonac, jedino uporište i opravdanje dosadašnjeg mandata. Ako pogledamo unatrag, naime, teško ćemo izbjeći zaključku prema kojem je jedino Linić u ovoj vladi imao energije i hrabrosti mijenjati stvari i plivati protiv struje, bez obzira na političku cijenu.
To su naposljetku prepoznali i građani, koji su ga podržavali unatoč svim neugodnim odlukama koje je donosio, najčešće i na njihov račun. Ministar financija, uza sve kontroverze koje su ga pratile, jedini je član Milanovićeve vlade iza kojeg je ozbiljan posao.
Tko je u Milanovićevoj vladi uopće spreman i sposoban za ovaj težak i neugodan posao što ga svaka vlada – ako želi nešto ostaviti za sobom – naprosto mora obaviti, počevši od samog premijera koji, nažalost, nije dokazao da je dorastao zahtjevnoj ulozi u kojoj se zatekao?
Ako stoga Linićevu smjenu pokušamo sagledati hladno i odmjereno, nemoguće je ne zapitati se tko će, nakon što je Milanović prekrižio Linića, ostati? Tko ostaje raditi? Tko bi nas to trebao izvući? Grčić? Ili možda Maras? Vrdoljak? Milanka Opačić?
Tko je u Milanovićevoj vladi uopće spreman i sposoban za ovaj težak i neugodan posao što ga svaka vlada – ako želi nešto ostaviti za sobom – naprosto mora obaviti, počevši od samog premijera koji, nažalost, nije dokazao da je dorastao zahtjevnoj ulozi u kojoj se zatekao?
Jer Linić je zapravo bio vlada. Svojom energičnošću i samouvjerenošću vukao je naprijed, noseći na svojim plećima cijelu vladu, pa i samog Milanovića. Sjetimo se samo kako su kritičari jedno vrijeme dokazivali kako je zapravo Linić stvarni gazda u vladi, što Milanovićevom velikom egu sigurno nije lako palo.
I tek sada, Linićevim odlaskom, pokazat će se praznina i pustoš desetkovanog Milanovićevog ministarskog zdruga u svoj njegovoj veličini. Velika većina ministara – na čelu s prvim čovjekom vlade – nemaju znanja i sposobnosti, intelektualne ni organizacijske, koji su potrebni za izvlačenje zemlje iz gliba i kaosa.
Tek sada, Linićevim odlaskom, pokazat će se praznina i pustoš desetkovanog Milanovićevog ministarskog zdruga u svoj njegovoj veličini. Velika većina ministara – na čelu s prvim čovjekom vlade – nemaju znanja i sposobnosti, intelektualne ni organizacijske, koji su potrebni za izvlačenje zemlje iz gliba i kaosa
Ova vlada, na žalost, živi u svom paralelnom svijetu i nije uspjela ponuditi rješenja ključnih problema ovog društva, niti je prepoznala javni interes kojem je obećala služiti. Umjesto toga opsjednuta je samom sobom i vlastitim problemima, dvorskim spletkama i intrigama, nauštrb interesu građana.
Obratimo samo pozornost kako je Milanović realizirao završni čin ”operacije Linić”. Ako je već bio uvjeren da postoje opravdani razlozi za Linićevu smjenu, Milanović je trebao donijeti političku odluku, a sve eventualne sumnje u nezakonitost i kriminal prepustiti nadležnim institucijama. Ako je smjena opravdana, javnost bi takvu odluku shvatila.
No Milanović je tvrdoglavog ministra – čiji su problemi s Milanovićem, ne smijemo zaboraviti, počeli nakon što su objavljene prve ankete o velikoj Linićevoj popularnosti – najprije prepustio javnom linču, raspisavši za njim potjernicu preko jednih novina, diskreditirajući tako i vlastitu vladu i vlastitu stranku, i to samo 20 dana prije važnih europskih izbora. Usprkos svemu, Linić je ostao gospodin, ne želeći javno polemizirati s premijerom i izazivati raskol unutar stranke.
Nedvojbeno je da je vlada zahtijevala temeljitu rekonstrukciju. No ta je rekonstrukcija trebala biti provedena temeljem stručnih, a ne politikantskih ili osobnih kriterija. Za funkcioniranje vlade je važno obavlja li ministar dobro svoj posao, a ne podnosi li ga premijer. Iako Milanović to očito ne shvaća, vlada poltrona, beskičmenjaka i nesposobnjakovića, koji će se bespogovorno klanjati svome šefu, nije ni u njegovom interesu. Zato Linićevim odlaskom Milanovićevi problemi tek počinju.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Prijatelji kao žuti mravi
U isto vrijeme dok su mediji prenosili priču o psu koji je pokraj zagorske ceste tugovao uz svojeg pregaženog psećeg prijatelja, podsjećajući da je prijateljstvo jedna od najčarobnijih ljudskih i životinjskih vrlina, SDP-ovi političari novoga kova Zoran Milanović i Gordan Maras gotovo su hvaleći se javnost uvjeravali da u politici i među političarima nemaju i ne mogu imati nijednog, a kamoli više prijatelja.
Čitajući njihove izjave, stranački drug Josip Leko mora da se pitao kako se to njemu dogodilo da je godinama prijateljevao s pokojnim SDP-ovim liderom Ivicom Račanom, u dobru i u zlu, kad su se slagali i kad nisu, kako to već biva s prijateljstvom.
I dok se Milanovićeva izjava dobronamjerno može tumačiti i kao poruka da prijatelja nema i ne može imati u trenutku kada donosi političke i premijerske odluke, Maras je nedvojben kad kaže da prijateljske odnose njeguje samo s onima kojima politika nije zanimanje, koji se bave svim drugim poslovima samo ne politikom.
Dok se Milanovićeva izjava dobronamjerno može tumačiti i kao poruka da prijatelja nema i ne može imati u trenutku kada donosi političke i premijerske odluke, Maras je nedvojben kad kaže da prijateljske odnose njeguje samo s onima kojima politika nije zanimanje, koji se bave svim drugim poslovima samo ne politikom
Kad bi bilo tako kao što tvrde Milanović i Maras, posao političara bio bi tužan, ali i nehuman jer bi bio jedini u kojemu je zlo i naopako imati prijatelje i njegovati prijateljske odnose, iskrene i stvarne, a ne kalkulantske i fingirane, koji i nemaju veze s prijateljstvom.
Govoreći o (ne)prijateljstvu u politici, Milanović i Maras pomiješali su lončiće. Prijateljstvo u politici pokopali su vođeni željom da održe još jednu lekciju svom političkom i stranačkom (ne)prijatelju Slavku Liniću, nakon što je ovaj izjavio da se neće odreći prijateljstva s poduzetnikom Jozom Kalemom unatoč tomu što ga je karlovački DORH optužio za prijevaru i nezakonito prisvajanje više od 100 milijuna kuna.
Milanović i Maras vjerojatno nisu ni pročitali optužnicu protiv Kalema, a ne znaju ili ne bi trebali znati hoće li ona rezultirati i osuđujućom presudom, no ipak zamjeraju Liniću što se nije odrekao prijateljstva s njim. I bez njih dvojice Linić kao iskusni političar zna da će prijateljstvo s optuženim poduzetnikom štetiti njegovu političkom i stranačkom rejtingu, a pogotovo ako bude i osuđen za ono za što je optužen. Birajući između političke karijere i prijateljstva, Linić je barem zasad izabrao prijateljstvo.
Problem je, međutim, što je posredno ugrozio i rejting SDP-a i Vlade čiji je istaknuti član, a time i pozicije u biračkom tijelu svih drugih njihovih članova. I to je ono što žulja Milanovića i Marasa. Da bi sačuvali svoju političku kožu, od Linića traže da se odrekne prijateljstva s Kalemom ne čekajući da pravosuđe presudi je li kriv ili nije.
Vukovarski gradonačelnik Josip Sabo i sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel optuženi su za korupciju, odnosno nezakonito trošenje proračunskih sredstava, čak i za osobnu korist, ali SDP-ovi “moralni čistunci” ne traže da odu sa svojih dužnosti prije nego što pravosudna tijela izreknu svoj pravorijek
Tragikomično je pritom Milanovićevo podsjećanje na to da su se i on i drugi SDP-ovi lideri, unatoč prijateljstvu, odrekli Mirele Holy zbog njezina pokušaja da od otkaza spasi suprugu svojega bliskog suradnika. Iako su i sami redom preporučivali i zapošljavali svoje i stranačke ljude u državnoj administraciji i javnim i državnim poduzećima, licemjerno su kaznili Holy smjenom s ministarske dužnosti i promoviranjem u “stranačku crnu vranu” te na kraju iznudili njezino napuštanje stranke.
Spašavajući svoju političku kožu, stavili su na bubanj kožu svoje stranačke “prijateljice”. Drastično su je kaznili i žrtvovali da bi u javnosti uljepšali svoj kolektivni i pojedinačne likove i djela. Neki među njima i ne kriju da su se pritom odrekli i prijateljstva s njom, ako se prijateljstvom može nazivati odnos koji se panično prekida i pokapa već na prvoj najblažoj krivini. I sada traže od Linića da postupi jednako, ali bi i da prijateljstvo kao takvo ukinu u politici i SDP-u.
Kad su smjenjivali Mirelu Holy, ali i sada kad od Linića traže da se odrekne optuženog prijatelja, Milanović, Maras i drugi njihovi istomišljenici među socijaldemokratima pozivaju se na visoke moralne vrijednosti i uvjeravaju javnost da im je jedini cilj njihovo uspostavljanje diljem političkog sustava.
Moralnu su batinu, međutim, selektivno potegli na Mirelu Holy i Slavka Linića, dvoje ministara koji su od prvoga dana mandata znali što će i kako učiniti u svojim resorima i za to u izbornoj kampanji dobili stranačku i koalicijsku podršku.
Sudeći po Milanovićevu i Marasovu zagovaranju “SDP-a bez prijateljstva”, u vrhovima socijaldemokrata traje sukob u kojemu su se počeli međusobno tamaniti kao žuti mravi boreći se za svoje osobne i frakcijske političke karijere
S problemima u stranci i koaliciji počeli su se suočavati zato što su ustrajali u namjeri da dosljedno provedu ono što su obećali biračima prije izbora, unatoč svim otporima i nastojanjima da ih se u tome spriječi, pa i onima koji su u međuvremenu zaživjeli u njihovoj stranci i koaliciji.
S druge strane, od Radimira Čačića nitko nije tražio da ode sa svoje funkcije sve dok nije pravomoćno osuđen, ne samo u Mađarskoj, nego i u Hrvatskoj, iako je bio optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama. Vukovarski gradonačelnik Josip Sabo i sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel optuženi su za korupciju, odnosno nezakonito trošenje proračunskih sredstava, čak i za osobnu korist, ali SDP-ovi “moralni čistunci” ne traže da odu sa svojih dužnosti prije nego što pravosudna tijela izreknu svoj pravorijek.
U njihovim slučajevima prevladali su stranački i neki drugi interesi, a moralni kriteriji primjenjuju se samo na onima koji padnu u nemilost Zorana Milanovića i njegovih stranačkih pulena. Od njih se traži da se odreknu prijatelja i prijateljstva kao ljudske vrline bez koje bi ljudski život bio vječna borba do istrebljenja.
Sudeći po Milanovićevu i Marasovu zagovaranju “SDP-a bez prijateljstva”, u vrhovima socijaldemokrata traje sukob u kojemu su se počeli međusobno tamaniti kao žuti mravi boreći se za svoje osobne i frakcijske političke karijere.
Pritom među njima umire i prijateljstvo, iako će i Milanović i Maras, kad prije ili kasnije opet postanu “obični ljudi”, poželjeti da imaju više prijatelja, pa i onih iz politike, nego što će ih imati kad ostanu bez političke moći zbog koje su sada okruženi gomilom među kojom ni sami ne znaju tko im je prijatelj, a tko prijateljstvo samo glumi.
(Prenosimo s portala forum.tm)
