Susret s Kristom iz temelja je promijenio život Marije Magdalene. Naime, kako znamo, Krist je bio jedini u događaju na jeruzalemskim ulicama koji je nije bio spreman kamenovati, jer je uhvaćena u preljubu (sada nije važno je li zaista riječ o ovoj Mariji Magdaleni, jer se u opisu događaja ne spominje ime žene). [Read more…]
Svatko ima pravo na oprost i novi početak
Znamo da od vremena do vremena naši policajci namještaju stupice prostitutkama. Predstave im se kao mušterije pa im pokažu službenu značku kad one uzmu novac za seksualnu uslugu. Nismo, međutim, čuli da se radi i obrnuto, da se hrvatske policajke izdaju za prostitutke da bi lovile pohotnike. Nema valjda interesa da se hapse muškarci. Žene su mnogo uzbudljivije žrtve. Policijski službenici vjerojatno obožavaju kad se im neka nesretnica samo u gaćicama gorko rasplače. [Read more…]
Suvremena Marija Magdalena razapeta na naslovnici
Protekloga tjedna hrvatsko je novinarstvo po tko zna koji put u zadnjih nekoliko desetljeća dotaknulo dno.
U dnevnim novinama koje je nekih davnih i časnih godina proslavio Joško Kulušić, osvanuo je tekst o tome kako je u jednom dalmatinskome gradu, kao psihologinja u Centru za socijalni rad, zaposlena mlada žena, koja je u nekom svom predživotu dva puta uhvaćena i kažnjena zbog prostituiranja. Uhapsio ju je i prijavio pred, četiri ili pet godina policajac na zadatku, koji joj se predstavio kao potencijalni klijent. Završila je na prekršajnome sudu. [Read more…]
Boga nikada nema u prvim društvenim redovima
Bog nikad nije u prvim društvenim redovima. Uvijek je među marginaliziranima, onima nevidljivima, s ruba društva. Među onima nad kojima zdvajamo, pravimo grimase, i skanjujemo se, sudimo, presuđujemo, ispitujemo, propitkujemo, dok prepobožno sklapamo ruke i smišljeno, u montiranom zanosu, izvrćemo oči. [Read more…]
Muškarci, pazite na Mariju Magdalenu: učiteljicu, apóstolu, sveticu
Odluka pape Franje, što ju je najavio 10. lipnja ove, 2016. g., da spomen-dan Marije Magdalene, 22. srpnja, postane blagdanom nije samo neznatna korekcija u liturgijskom poretku, nego mnogo više od toga. Unutar hijerarhije liturgijskih slavlja svetih ljudi i događaja (spomendan-blagdan-svetkovina) dodijeliti Mariji blagdan znači, zapravo, promovirati ju iz pokajane grešnice među – Isusove apostole, [Read more…]
Sigurnost prebiva u srcu
Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… “Što tražite Živoga među mrtvima?”
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima…
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: “Što tražite Živoga među mrtvima?”.
Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: “Što tražite Živoga među mrtvima?” [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima.
Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način!
Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem. “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5)
Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
“Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. “Jučer” je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; “danas” je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga?
Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade
Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima.
Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima! Hvala!
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. travnja 2014. IKA).
Portret savremenika: Isus
Naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi.
Izvod iz prekršajne i krivične evidencije Službe bezbednosti Sinedriona u Jerusalimu; strogo poverljivo: Isus (poznat i kao Ješua, kasnije i kao poslanik Issa a.s.) Nazarećanin (aram.: Ha Nocri), Hristos (grčki), Hrist, Krist i ostale verzije, zavisno od jezika; to prezime je verovatno naknadno dodato. Tvrdio je da je iz Hamale, ali nije potvrđeno.
Rođen otprilike početkom nove ere (podaci se ne slažu) u Nazaretu od majke Marije i oca Josifa; pogubljen na Golgoti, Jerusalim, otprilike 33. godine n. e. o Pashi (podaci astronoma su protivrečni, a i računanje vremena razlikuje se). Zanimanje: drvodelja, kako je sam izjavio; po evidenciji organa unutrašnjih poslova – nezaposlen i skitnica.
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Tvrdio je da će jerusalimski Hram biti razrušen i da će na njegovom mestu niknuti Hram nove vere; propovedao je nepoštovanje sabata pod demagoškim izgovorima; predstavljao se kao Mesija i izaslanik Božji; osporavao je i ovozemaljsku vlast Tetrarhovu i – još strašnije – imperatora Tiberija, protivno interesima Izrailja i na štetu dobrosusedskih odnosa sa Rimom. Pokušao je da zasnuje sektu zasnovanu na demagoškoj teoriji o jednakosti svih ljudi i ljubavi prema bližnjima i tako pridobio simpatije i podršku fukare, marginalnih elemenata, stranih plaćenika i domaćih izdajnika.
Zbog svega toga lišen je slobode tokom večere sa saučesnicima, a zahvaljujući delovanju ubačenog tajnog istražitelja, ali i obaveštajnog radnika posebno ubačenog u grupu. Prilikom intervencije došlo je do otpora, kojom prilikom je jedan od pripadnika Službe ostao bez uha. Saučesnici su se razbežali, kojom prilikom je došlo i do prekršaja javnog morala, jer je jedan ostavio haljine u rukama policije i pobegao go golcat.
Isus Nazarećanin predat je nadležnim organima Hrama i Sinedriona koji su ga smesta osudili na smrt, već dovoljno iznervirani ishodom javnih debata koje su s njim imali i iz kojih je izlazio sve popularniji kod naroda. Zbog podele vlasti, odveden je Visokom predstavniku Rima i prokuratoru Judeje da presudu potvrdi, ali ovome se dokazni materijal učinio nedovoljan, a odbrana osuđenika solidna, pa je oklevao.
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara
Pritisnut političkim okolnostima i delikatnim položajem svojim u Jerusalimu, prokurator Pontije Pilat veoma preko volje potvrdio je presudu Isusu Nazarećaninu i dvojici razbojnika, Dismasu i Hestasu, a – na izričito traženje, da ne kažemo otvorenu ucenu – Sinedriona, pomilovao takođe na smrt osuđenog drumskog razbojnika Var Ravana (poznatijeg kao Baraba). Smrtna kazna izvršena je na Golgoti 14. dana meseca nisana (kasnije će u istoriju ući kao Veliki petak).
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara.
Ubačeni tajni istražitelj, Jehuda iz Kirijata (Juda Iskariot), nađen je u noći između 16. i 17. nisana mrtav u Getsimanskom maslinjaku, sa ubodnim ranama od hladnog oružja, ali je odnekud puštena priča da se obesio. Ta se priča raširila toliko da je naša procena da je bolje ne osporavati je, a i kancelarija Visokog predstavnika slaže se s tim.
Procena Službe je da bi iz ovog incidenta mogla da se izrodi nepotrebna komplikacija ionako složene političko-bezbednosne situacije, pa je potrebno nastaviti sa operativnim radom na terenu po liniji verskog ekstremizma sektaškog tipa.
Isus Nazarećanin Hrist naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti njegove u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi. Za milion godina ili sutra (kako upozoravaju Jehovini svedoci koji straže li, straže, da ih ne zateknu nespremne). Zašto i kako?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka
Zato što je Isus sa nama na način veoma upadljiv već dva milenijuma; zato što na svetu ima dve milijarde hrišćana kojekakvih denominacija, ali iste vere, što je onomad Koštunica propustio da primeti kad je čestitao Uskrs samo pravoslavnima, monaštvu i sveštenstvu, samo SPC-u. Uzgred: Staljin je pitao onomad: Koliko divizija ima taj Papa?; posle je ispalo da ih ima mnogo.
Isus Nazarećanin bio je fukara, skitnica, siromah – i kao takav poslanik Božji, upravo stoga; u očima uredne i u poslovima upravljanja dalekim zemljama iskusne rimske vlasti lice remetilačko i suvišno. Da bismo razumeli njegov značaj u tom zadatom trenutku, valja nam se vratiti u njegovu sredinu i okolnosti. Zemlja Izrailjeva, Isakova i Avramova bila je pod okupacijom Rima; imali su lokalnu samoupravu pod kontrolom Visokog predstavnika Imperije, kome nije bilo lako.
Poslednje što mu je trebalo bio je još jedan popularni prorok koji propoveda – od svih stvari! – ljubav prema bližnjima, pa i prema neprijateljima, okretanje drugog obraza, ljubav, jednom rečju potpunu i neograničenu. Istini za volju, ta ideja, toliko egzotična i nova, mogla se dopasti i verovatno se dopala jednom Pontiju Pilatu. Tadašnji visoki činovnici Tiberijevog carstva morali su biti stoički nastrojeni, s obzirom na političke okolnosti: ljudi obrazovani na grčkoj kulturi i filozofiji i vezani moralnom obavezom služenja Carstvu morali su sebi naći filozofsku podlogu i oslonac; boljeg od stoičkog nije bilo.
Zamislite sada jednog iskusnog i obrazovanog rimskog gospodina koga zapadne da služi u levantinskom haosu Jerusalima, među svadljivim i prevejanim lokalnim funkcionerima, redom teološkim cepidlakama s kojima nikako na kraj. A situacija složena, pobune svaki čas, nezadovoljstvo tinja, Jerusalim se trese i koleba.
Iz te napete i nervozne atmosfere izlaze i Isus i Pilat. Pilat – instinktom iskusnog administrativca – shvata da je bolje Isusa pustiti neka trabunja po trgovima i sinagogama, pa makar terao trgovce bičem iz hrama. Lokalna vlast, međutim, poljuljana u osnovama svoje teokratije, Isusa ne može da podnese isto tako sasvim nagonski. On ih podriva tamo gde su najtanji. Pritom još i čini čuda, da bi na kraju i sam vaskrsnuo. Eto, to je bio kontekst.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka, kao što nas stalno podseća blagi i mudri Mirko Đorđević.
Svi su ljudi dobri, kaže Isus, mada su neki skrenuli s tog puta, a i oni mogu da se vrate – samo ako se potrudimo oko bližnjih naših. Isus je uspostavio ono čega pre njega nije bilo: uzajamnu nezavisnost i poželjnu ravnotežu unutrašnje duhovne slobode i spoljnog materijalnog sveta. Nalik na Sokrata, Isus pita: Treba li da vam objašnjavam koja je razlika između dobra i zla? Vaša duša će vam reći razliku, kaže Isus. Pouzdanje u ugrađenu dobrotu ljudske duše suština je hrišćanstva, Isusove nauke.
E, sad: nauka je tu važna, a ne Isus. Isus je svoje pošteno obavio onda kada je trebalo. Jedan jevrejski hasidski mudrac iz XVIII veka, Baal Šem Tov (a svi mistici se među sobom prepoznaju), tumači Božju poruku ovako: Izgubili su Me – to jest prestali su da me znaju jer to nije moguće, ali kamo sreće da su Me izgubili tražeći Me i držeći se Mog učenja. Ni Isus ne bi drugačije rekao: pustite mene, ja sam svoje obavio, bolje je da se vi držite mog učenja.
A njegovo učenje je jednostavno, daleko jednostavnije od kasnijih tumačenja od kojih nam više uši otpadoše tokom ova dva milenijuma: to je učenje ljubavi, praštanja i strpljenja koji sve pobeđuju. Isus nam pokazuje na odmah i na sada: ostavite mrtve da sahranjuju mrtve i pođite za mnom; činite dobro i subotom; pustite sadukeje, fariseje i književnike, oni ionako samo deru sirotinji kožu s leđa. Takav strašan udarac etabliranoj tradicionalnoj verskoj zajednici nikada nije bio zadat sa tako visokog mesta; do dana današnjeg taj udarac boli, jer je opravdan i pravedan.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Uzmimo drugu varijantu kao zabavniju (prva ionako mora da sačeka do Kraja sveta): odmah bi se našao neki Levi Matej, carinik u ostavci, kao onaj prvi, obaveštajni radnik (ali verovatniji, s obzirom da čak ni u dekadentnoj Judeji nije bilo Bracike Kertesa), da ide za njim i krivo zapisuje sve ono što Čovek nije rekao. Sve bi odmah stiglo Tamo Gde Treba i onda bi nastao problem: šta sad sa njim? Ako bi počeo sa čudima, to bi uveliko zakomplikovalo ionako složenu bezbednosnu situaciju: da neko razveže jezik Braciki Kertesu; da neko vrati pameti Kostu Čavoškog; da neko učini da Brana Crnčević progleda, a da Duća Spasojević i Kum Luković ožive, pa da im se sudi odvojeno?
Sveta Matera Srpska Pravoslavna Crkva našla bi se u velikoj neprilici: Isus bi ih prvo pitao ko je Sveti Sava, a onda i ko su Nikolaj, Justin, Filaret i Pahomije… Objašnjavanje bi trajalo dosta dugo, a ishod bi bio najblaže rečeno – neizvestan. Opet sadukeji, fariseji i književnici; Oče moj, zašto si me ostavio? (Elli, Elli, lama sabahtani?) Možda je druga varijanta bolja: razbiti kao sudove lončarske? (Psalmi) Ali, to nije svojstveno Isusu i nije nam se nadati – koliko god bi se naša duša veselila u svojoj izgubljenosti.
Najverovatnije bi se umešao onaj neki Luković iz MUP-a, stručnjak za sekte i napisao službenu belešku na temu Pojava lažnog Mesije; povezao bi to sa Vatikanom (koji bi jedva dočekao da se o tome neko drugi izjasni, a ne oni), Kominternom i CIA.
Onda bi se umešala Javna bezbednost u smislu javnih skupova bez dozvole i Ministarstvo vera u sličnom smislu (nije registrovan kao tradicionalna verska zajednica); u slučaju činjenja čuda umešalo bi se Ministarstvo zdravlja (po linijama psihijatrijskim, oftalmološkim, otorinolaringološkim i kardiovaskularnim – zavisno od toga je li Isus nekome vratio pamet, vid, govor ili život), Ministarstvo poljoprivrede (u verovatnom slučaju pretvaranja nekog od naših stolnih vina u pravo vino) i Ministarstvo finansija (takse i akcize na alkohol). Najviše čemu bi Isus mogao da se ponada ovde i među nama jeste intervju kod dve Cece u Peščaniku, ali to ionako samo mi slušamo. Može slobodno da se pojavi.
(Članak je izvorno objavljen u beogradskom tjedniku Vreme).
Küng, Wojtyla, Ratzinger…
Negdje istodobno čitam novu, treću knjigu Küngovih sjećanja ‘‘Erlebte Menschlichkeit“, čiji je, usput budi rečeno, prijevod na naš jezik već započet, kad u Jutarnjem listu vidim da je u Poljskoj netom objavljen intimni dnevnik pape Wojtile. Onaj što je tobože trebao biti spaljen u novinama se prikazuje i u fragmentima najavljuje. A na sve to čitam i Pilselovu knjigu ‘‘Argentinski roman“, pa mi, htijući-ne htijući, ponovo u prvi plan izbija recentna, doduše u malom, ‘‘literarna povijest Crkve“. Ma neka knjiga – kažem trijumfalno!
Posumnjah u Wojtylinu istinsku želju da se dnevnik spali, pa rekoh ‘‘tobože“, jer doista ne vjerujem u istinitost želje da nešto takvo bude učinjeno. Onaj tko to hoće sâm to uradi, osim ako nije u pitanju prijeka smrt, koja čovjeku ne da šansu, tako da ne ostavi posao spaljivanja ni svom tajniku Stanislawu Dziwiszu, ni svom prijatelju Maxu Brodu, jer posigurno zna ili se barem intimno, a utvrdo nada da taj to neće učiniti.
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine.
Na sličan način, asociram ovdje, progovorit će, doduše u posve drukčijem kontekstu, i Pilsel u svojoj knjizi (poglavlje XXXV, str. 218-225) u povodu moguće kanonizacije Stepinca, premda je to u njegovoj knjizi o vlastitoj metanoiji, tek usputna epizoda…
No, vraćam se Küngu. Za njega sam već navikao da me katolički ortodoksi uvjeravaju kako on nije ni teolog ni katolik, a kamoli to dvoje zajedno. I uvijek im je za to argument isti: tako je rekao papa. Roma locuta, causa finita.
A da kojim slučajem barem ponekad i iskreno vjernički kažu što je rekao Isus Krist, vidjeli bi da ponešto i s Wojtylom i Ratzingerom nije uredu. Nešto? Küng je napisao i objelodanio sve što misli o ‘‘problemu“ koji traje više od pola stoljeća. Wojtyla se, pak, u mrvici dnevnika koji je do nas dopro, pokazuje kao vjernik, pa čak i žalosno-smiješni mistik, da ne kažem pučki – praznovjerac, što će reći nevjernik, kad ‘‘meditira“ kako su njegovi poljski prijatelji, a potom kardinali Jaworski i Deskur, platili svojim nesrećama (otkupljenje?) Wojtylino uzdignuće na kardinalsku čast, a potom i na papinski tron.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ne stoji bitno drukčije ni s Ratzingerovom autobiografijom koju bi čovjek, zarad imena autora, poželio pročitati. No, tamo nema ni spomena o onome što je radio kao prvi čovjek Propagande ili kao papa, a to su ipak ponajvažniji dijelovi njegova života, pa vjerojatno i (izostavljene ili nenapisane) autobiografije. Nema, jer bi morao, u svetoj revnosti, barem ponešto progovoriti i o zataškavanju i skrivanju zločinâ učinjenih u ime Crkve u posljednjih 20-30 godina, koliko je tomu sam akter i(li) svjedok.
Ali, zato mi katolički revnosnici nabijaju na nos kako je Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ skromna (opsegom) u odnosu na Küngovu, pa je i to, kao, dokaz o Küngovoj taštini. Pritom se ne usude ni misliti, a kamoli pitati, jer oni nikad ne postavljaju pitanja, kakva bi i kolika morala biti (jer i to je njegov život, zar ne?) da je progovorio o egzekucijama u inkviziciji (Propaganda fide) 20. stoljeća ili o barem nekim oblicima skrivanja i zataškavanja masovne pedofilije ili financijskih malverzacija, o gay lobiju u Vatikanu, o gaženju temeljnih ljudskih prava, ali i o brižnom skrivanju svojih žena-ljubavnica i svoje djece, ali ne djece kao u Brešanovu filmu, nego prave pravcate svoje djece. One za koju npr. u katoličkoj Hrvatskoj i katoličkoj BiH znaju i zadnje seoske babe, a kamoli crkveni insajderi.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ljubav mora biti sveobuhvatna kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj
A kako tek nedemokratskim, da ne kažem drastično inkvizitorskim ili čak staljinističkim metodama djeluju prema vlastitim mislećim ljudima, intelektualcima u Crkvi. Zašto? Jer je njihov grijeh mišljenja opasan, dakle i nedopustiv, u stadu u kojemu se odgovori na sva pitanja znaju i prije nego što su postavljena, u stadu u kojemu je ‘‘njegova ekselencija nezabludivost“ vrhovni čoban!
Suludo je i da nije istinito, čovjek bi mislio da je to djelo nečastivog (strukturalno – unutarnji neprijatelj), a ne nekoga tko će uskoro postati čak i – svet. Nevjerojatno je da se štiti one koje je trebao progoniti i crkveni i civilni zakon, a žestoko napada one koji su znanstveno (ili samo teološki!) mislili povijest Crkve, tradiciju, Svetu knjigu, suvremeni život ‘‘podanika“ i sl.
Je li zbog tih razloga i Ratzinger ostavkom na svoju Stolicu plaća skoro Wojtylino uzdignuće ‘‘na svetost oltara“ kao što su to nekoć za njegovo kardinalstvo i papinstvo platili njegovi prijatelji? Vjerojatno sad Wojtyla na nebu sa svetim Petrom to u još jednom mističnom transu raspravlja, pa je moguće da štogod uskoro i o tome doznamo…
Kod Wojtyle koji toliko voli Boga i čovjeka da bi odmah mogao biti svet, međutim, nigdje nema konkretnog čovjeka.
Ljubav mora biti sveobuhvatna, kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj. Zašto to njih Wojtyila ne voli i ne grli kao tolike ‘‘narodne mase“, zašto ih ne želi vidjeti i čuti nadam se da sada ‘‘gore“ ispovijeda onome o kome je tako ‘‘skrušeno“ meditirao.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja
Pa, pobogu, Isus je, katolici dragi, hodao s Marijom Magdalenom, a s Judom se susreo samo nekoliko sati nakon što ga je ovaj već izdao i prodao, ali santo subito, tj. sveti Wojtyla – jok. Zanimljivo je da on ‘‘Božju filantropiju“ nije imao ni želju ni potrebu pokazati prema katoličkim teolozima koji su mislili ponešto drukčije ili se samo naglas usudili razmišljati i o njegovoj nepogrešivosti. Možda nam je tako Wojtyla svima pokazivao da se čak i u Boga smije sumnjati, ali u papu i njegov status ne.
Ono što je tražio za Crkvu u komunističkoj Poljskoj (slobodu!) to u svojoj Crkvi nije dopuštao nikome ni sanjati. Javno je demonstrirao da se ne smije misliti o onome o čemu papa ne želi da se misli.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja.
A u sjećanjima čitamo i Küngove tvrdnje da Wojtyla još od vremena kad je bio krakovski nadbiskup važi za lošeg upravitelja, da nerado proučava akte, te da, uz beletrističko pisanje, preferira javne nastupe i spektakularna putovanja, a Ratzinger mu je u svemu tome, izgleda, trebao da proučava akte dok on putuje, a Kurija vlada (str. 82).
Rezultati tog vladanja vidljivi su zadnjih desetljeća. Da nikako drukčije – u skupim plaćanjima pedofilijskim skandalima oštećenih, financijskim malverzacijama koje se i u nas svako malo očituju, ali i svim onim na što ukazuju Küng ili Sobrino ili što novi papa svojim djelovanjem kuša sanirati. A njihove će se još uvijek nesagledive posljedice još desetljećima očitovati.
Smisao legende o Božiću
Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek s vjernošću kako bih želio, svakako ne više u krilu Rimske crkve ili u ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve, čiji sam disident. Ali nije mi svejedno što se to radi ”u ime Isusa” jer, otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus?
Kakva se tajna krije u ovome fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimskog imperija i kojeg su kao zločinca ubili blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više?
Tko je bio ovaj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada, do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.
Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo ništa s dovoljnom sigurnošću?!
Zašto Isusovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo ništa s dovoljnom sigurnošću?!
Ovo nije neka nova ideja kod mene. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape, koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978., kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.
Uvjeren sam, bez obzira na sve ostalo što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne “rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, “Stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.
Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bio bi osiromašen kada bi Isus pao u zaborav.
Zato me užasno smeta kada čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu posjedujemo.
Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno među nama kruže stanoviti “klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan klišej, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, bar ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav.
Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bio bi osiromašen kada bi Isus pao u zaborav
Jednako patim i dok slušam rutinski jezik, (kao u Bozanićevoj božićnoj poruci, osobito ako, kako je sada napravio, žestoko krene cenzurirati papu Franju), koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako boli me kada vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka čime se sakati njegova dobra vijest: ona o kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).
Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života?
Ima već puno godina kako stručnjaci govore o “povijesnom Isusu” i “Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo “povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada, naprotiv, govorimo o “Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva, odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se utjelovio u Kristu. Ne smiju se pobrkati govor i znatiželja oko “povijesnog Isusa” s proučavanjem “Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo.
No, kakve potrebe imamo mi vjernici za povijesnim istraživanjem ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se utjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje nadohvat ruci da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži.
O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih
Zašto povijesni Isusov lik ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu “od krvi i mesa”, dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu. Mi, kršćani, ispovijedamo da je Isus “pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da s velikom snagom podvlačimo da je Bog. I trebamo tako činiti jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavajući njegova božanska svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru.
A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju, ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže: da, ja bih volio da je, na primjer, pronađe i Ivo Josipović (iako se bojim slike Boga Oca i Isusa koju bi moj prijatelj Ivo Josipović mogao steći ako mu učitelj vjere bude Stjepan Bartulica ili netko sličan). Ali što ako bi me Ivo Josipović pitao ovako: “Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu, da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije?”
Kada bi me Predsjednik takvo što upitao, reći ću otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi, dragi Ivo! Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča.
No, da pomognem mom drugu Ivi Josipoviću, eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju, samomu sebi…
Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je “začet po Duhu Svetome”, a ne znamo niti tko mu je bio staratelj, Josip, kao ni to kada i gdje je taj dobri tesar rođen.
A ne znamo ni kada i gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato što je tako rekao Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U Evanđelju po Mateju i onom po Luki spominje se Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se čini ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju Mesije), jednoga čovjeka iz VIII. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.”
Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”otuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolsla 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin”, ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd).
Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta uspio je doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i s pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili u usta ljubi Mariju Magdalenu
Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tome malome selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama?
Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnom da je patrijarsima bilo dopušteno lijegati s ropkinjom ako im je supruga bila sterilna.
Ne znamo točno ni zašto je ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti onu koju je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta”: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar pored fundamentalnoga razloga da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima, koji su ga se željeli, pošto-poto, riješiti.
Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu, svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitoga Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.
A, znate što još, ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogli pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da će lakše deva proći kroz ušicu igle nego će bogataš doći na nebo, ili da treba dati Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu “Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da je Isusovo autorsko djelo.
Pošto, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, ja ću vam reći što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutog sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života, i to života jednoga galilejskoga propovjednika i iscjelitelja, koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, opraštanja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu
Našli bismo se u problemima kada bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu!
Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta uspio je doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i s pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili u usta ljubi Mariju Magdalenu.
Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći sa 24. na 25. prosinca, to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga sunca).
Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojega, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što su nam uvelike pomogli da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji, gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali.
Pošto, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, ja ću vam reći što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutoga sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života, i to života jednoga galilejskoga propovjednika i iscjelitelja, koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, opraštanja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu.
U svojoj najbitnijoj esenciji, blagdan Božića jest oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato.
Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: “Treba znati opravdati vjeru.” Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica, koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: “Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo.”
I Krist bi bio ”protiv” – zajedno s Marijom Magdalenom
I teče i teče jedan slap… što u njemu znači moja mala kap? Stihovi su jedne davne pjesmice, iz vremena u kojima sam vjerovala da je poezija stvarnost, a stvarnost nešto malo manje od poezije. Zrelost je – prozaična. Što će značiti moj mali ”protiv” na sve bližem nam referendumu? Statistike su porazne. Više od 60 posto, kažu, moglo bi biti za to da se dobri, stari, heteroseksualni brak zaštiti Ustavom. A samim time sve što nije dobri, stari, heteroseksualni brak padne u drugi plan.
Grmjelo se s propovjedaonica o tome (kako se nikad ne bi grmjelo protiv pedofilije u svetim redovima i protiv župnika s izvanbračnom djecom, kakav je bio moj župnik, ja mu ne zamjeram, ali Crkva se previše brine o svojim nekretninama da bi mogla ozakoniti nešto što se zove ”župnikova žena”, draži su joj tajni brakovi i pervertiti svih vrsta koji sakramentu ispovijedi pristupaju masturbatorski, pa me onda u nježnim godinama prije puberteta svećenik na ispovijedi ispituje ”Ljubiš li se s jezikom?” i ”Jesi li vidjela spermu?”), o zaštiti braka brinu se razni dušebrižnici čiji životi skrivaju mrakove o kojima ne možemo ni sanjati, a uz njih naši razvedeni političari, kao i oni u deklarativno lažnim brakovima, kao i oni koji serijski ”okreću” sve što stignu, ali su zabrinuti za sudbinu heteroseksualnih brakova, te žude za demokršćanskim vrijednostima.
Ja sam protiv licemjera koji se kunu u heteroseksualne brakove, a žive s ljubavnicama, protiv onih kojima je pedofilija O. K., a homoseksualnost baš i ne, protiv sam onih koji se svetom utrobom Crkve koriste za priče o referendumu, koji se prave ludi i zaboravni i ne shvaćaju da bi Krist bio ”protiv”, zajedno s Marijom Magdalenom
Čak je i papa Franjo dobio na dar majicu pokreta ”za brak”, papa Franjo, koji je prošlog tjedna ljubio čovjeka osutog čirevima poput biblijskoga Joba i sigurno mu je stran poklik ”Ubij, ubij pedera!” A tim i sličnim poklicima oglasili su se potomci heteroseksualnih roditelja, razni mladići i djevojke koji su na forumima s ponosom iskazivali svoju homofobiju biranim riječima, poklicima na linč i psovkama i uvredama, nakon kojih bi trebalo razmisliti o tome bi li Ustavom trebalo zabraniti heteroseksualni brak rađa li on takvim plodovima.
Najveću pljusku heteroseksualnim brakovima, o čijoj sam kvaliteti i raison d’êtreu već pisala (od toga da se svaki treći raspadne, a preostali su velikim dijelom sagrađeni na lažima, gutanju poniženja i guranju činjenica pod tepih), dali su upravo vulgarni potomci istih, koji su danas tako glasno ZA. Ja sam protiv licemjera koji se kunu u heteroseksualne brakove, a žive s ljubavnicama, protiv onih kojima je pedofilija O. K., a homoseksualnost baš i ne, protiv sam onih koji se svetom utrobom Crkve koriste za priče o referendumu, koji se prave ludi i zaboravni i ne shvaćaju da bi Krist bio ”protiv”, zajedno s Marijom Magdalenom. Eh, da, na udaru časnog pokreta ”za obitelj” našli su se i samohrani roditelji, oni koji sami podižu svoju djecu, te se pred njima jasno i glasno dala prednost domovima i sirotištima. Zanemarujući pritom činjenicu koliko djetetu znači da mu je barem jedan roditelj posvećen, kad već nisu oba. I koliko se jedna umorna ”domska teta” može posvetiti siročićima.
Sve smo to čuli i vidjeli. Od vile s bazenom na Šipanu Željke Markić, jer ona je, baš poput Lovrić Merzel, jedna uspješna poslovna žena, do incidenta u Društvu pisaca u Basaričekovoj, kad je Predrag Raos vikao na prisutne književnike koji su se okupili da bi argumentirali svoje ”protiv”, a vikao je nešto poput ”začepite, babe” i ”pušite k…c”, te naposljetku špricao suzavcem u spreju koga je stigao, uključujući i 80-godišnjeg Predraga Matvejevića. Kakva li heroizma od književnika čiji sam roman ”22 rujna, priča o jednom maturalcu” obožavala čim sam stasala za mladenačke romane, mnogo prije svojeg maturalca. Pamtim još uvijek duhovitost, ironiju i zezanciju tog romana, te mi je teško pojmiti kroz kakve se krugove širio (da parafraziram Rilkeov stih ”Ja živim u kruzima koji se šire”) P. Raos da je dogurao do posljednjeg čina u kojem starca šprica suzavcem.
Kad bi vam se u susjedstvu naselio bračni par homoseksualaca, sigurno biste i vi i vaša djeca postali homoseksualni. Jer homoseksualnost je zarazna, prenosi se pogledom i zato se takve osobe trebaju skrivati. Dobro došli u 21. stoljeće, u Hrvatsku koju smo tisućljećima sanjali
Čuli smo mnogo puta i priče o Hrvatskoj kao ”podijeljenoj zemlji”, sigurno je da smo podijeljeni, podijelili smo se i oko ustaškog pozdrava Joea Šimunića, oko toga jesmo li ludi od sreće što reprezentacija ide u Brazil, podijelila se čak i Vlada oko toga treba li nas Linić poput pahuljica zasuti novim porezima u novoj godini, kad već nikome ništa konstruktivno ne pada na pamet, a jedino oko čega nam se sve teže dijeliti i svaditi jest činjenica da nam je loše, te da bismo se trebali priključiti pokretu ”Pahulje” Hameda Bangoure… (svaka je sličnost s dječjim zborom slučajna).
Naposljetku, svi znamo što je zajedničko referendumu o braku i ćiriličnim natpisima u Vukovaru: kad mu već ne možeš dati kruha i igara, ubaci među narod povode za svađu da se barem nakratko zaboravi nezaposlenost i siromaštvo. ”Svađom do (samo)zaborava” politika je koja se kod nas tako zdušno provodi, zahvaljujući bezidejnosti bilo koje vladajuće grupe, a to je donekle i maksima loših brakova, u kojima se čim partner otvori usta, već unaprijed zna što će reći, pa drugi samo poglasni televizor ili radio prije nego što ga sustigne lavina žalopojki.
Dubinsko sondiranje heteroseksualnih brakova, njihove valjanosti i smisla pripada nekim sretnijim vremenima, u kojima ćemo valjda i o tome promišljati, a sada, u sveopćoj krizi i pomrčini, očito je poticajnije provoditi segregaciju brakova, hodati naokolo sa zapaljenim križevima i paziti da svetu zajednicu muškarca i žene, ma kako puknuta bila, ne ugrozi zajednica muškarca i muškarca, žene i žene, jer kad bi vam se u susjedstvu naselio bračni par homoseksualaca, sigurno biste i vi i vaša djeca postali homoseksualni. Jer homoseksualnost je zarazna, prenosi se pogledom i zato se takve osobe trebaju skrivati.
Dobro došli u 21. stoljeće, u Hrvatsku koju smo tisućljećima sanjali, a svaki put kad se san ostvario, pretvorio se u noćnu moru.