autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Hrvatski nogomet danas nalik je Wermachtu u svibnju 1945.

Autor: Ante Tomić / 10.09.2016. Leave a Comment

AUTOGRAF Ante Tomić 4(Opaska uredništva: Ponavljamo kolumnu od prošle subote kako ne bismo prekršili izbornu šutnju jer se Ante Tomić u ovotjednoj, najnovijoj kolumni bavi jednim poznatim političarem koji se natječe na parlamentarnim izborima).

Zamislite kako je tužno u našim nogometnim klubovima uvijek u ovo doba godine, na izmaku ljeta, kad talentiraniji igrači prazne ormariće u svlačionicama, ostavljajući mlađim kolegama dezodorans ili svoju sretnu kožnu narukvicu ili takvu nekakvu sitnicu za uspomenu, [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Bačvice, Ferrari, Marjan, Marlboro, Vlaška posla

Hrvatski nogomet danas nalik je Wermachtu u svibnju 1945.

Autor: Ante Tomić / 03.09.2016. Leave a Comment

AUTOGRAF Ante Tomić 4Zamislite kako je tužno u našim nogometnim klubovima uvijek u ovo doba godine, na izmaku ljeta, kad talentiraniji igrači prazne ormariće u svlačionicama, ostavljajući mlađim kolegama dezodorans ili svoju sretnu kožnu narukvicu ili takvu nekakvu sitnicu za uspomenu, [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Bačvice, Ferrari, Marjan, Marlboro, Vlaška posla

Terorizam 2.0

Autor: Emir Imamović Pirke / 20.07.2014. Leave a Comment

Sve što Amerikanci smisle na kraju im se, u najgorem obliku, vrati kao bumerang. Dobro, ne baš sve, već ono što, ustvari, nikada nije trebalo ni nastati, ali eto jeste, pa se primilo tamo gdje, očito, postoji serijska proizvodnja luđaka.

 

Najnoviji i trenutno najpoznatiji kandidat za doživotno liječenje u strogo čuvanoj psihijatrijskoj klinici zove se Abu Bakr al-Bagdadi i samoproglašeni je kalif, normalno svih muslimana svijeta, a njegov kalifat prostire se – na internetu. Bilo bi to, naravno, karikaturalno, samo da nije tragično, da ne postoje zemlje, među njima i Hrvatska, u kojima ovog manijaka shvataju ozbiljnije nego što je on mogao poželjeti, pa nema dana da se negdje ne ponovi kako bi se jednoga dana i Karlovac mogao naći u Islamskoj državi.

 

Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti.

Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti. Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski

 

Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski, u kojem je George Bush stariji, oslobađajući Kuvajt, bombardirao Bagdad. Sve poslije nije bilo tehnika, već isključivo potraga za spektaklom: pokazalo se kako je, eto, rat u BiH, za razliku od onoga u Ruandi, moguće medijski bolje eksploatirati, pa je jedna golema nesreća završila u prime timeu, a druga, jednako strašna, tamo negdje između vijesti o pingvinu sa Alzheimerovom bolešću i one o nastavku višegodišnjeg meča u kriketu između Pakistana i Bangladeša.

 

Veteranima IRA-e mora da se teško riješiti osjećaja opće uzaludnosti, dok u pubu, ispod ratnih zastava i preko piva gledaju TV. Generacije boraca su se izmijenile od Uskršnjeg ustanka 1913., britansku su vojsku o jadu zabavili, uhapšeni su odležali valjda milijardu godina robije sve skupa, a nisu na svjetskim televizijama dobili ni deset posto vremena danas namijenjenog svakom islamističkom manijaku od Sirije do Levanta, sposobnom okupiti sto ljudi pod maskama i sa kalašnjikovima, i dovoljno bolesnog da nekome odrubi glavu nakon što se na kameri upali crvena lampica.

 

Al-Kaida, kako je CIA nazvala bazu podataka Americi odanih protusovjetskih boraca iz afganistanskog rata, nije do 11. rujna 2001. bila udruga numizmatičara, ali je od napada na WTC postala teroristički Marlboro: brend čije lokalne verzije, uz osnovni recept, imaju i nešto lokalnih, specifičnih dodataka.

 

Drugačije rečeno, stare i novoosnovane terorističke skupine prihvatile su program Al-Kaide, ali su svoje ratove vodile protiv različitih, dostupnih neprijatelja, pristajući na povezivanje sa Osamom bin Ladenom, iako zapravo nikakvu konekciju nisu imali. On je, u prijevodu, dane slave iskoristio da pruži smjernice, a sve ostalo je bilo kao politika, umijeće mogućeg. Tako su negdje napadani aerodromi, a drugdje su, kao u Sarajevu, usamljene budale pucale na ambasadu SAD-a.

Globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat

 

Grubo rečeno, bez obzira na ljudske žrtve i pojedinačne i obiteljske tragedije, udar Al-Kaide na SAD nije imao nikakav, apsolutno nikakav značaj osim simboličkog. I jednako tako, nikakvu korist osim propagandne. Zapravo, sve drugo je bilo prizivanje štete, završene američkim osvajanjem Afganistana i prekasnom smrću Osame bin Ladena.

 

Tri aviona, dvije zgrade i nekoliko hiljada mrtvih, ma kako to brutalno zvučalo, nikakav je gubitak za SAD. Atakom na New York je, uz sve ostalo, Al-Kaida sama sebi suzila manevarski prostor: sigurnosne mjere učinile su nove napade skoro nemogućim. No nakon televizijskog prijenosa zabijanja otetih putničkih zrakoplova u znamenite njujorške “Blizance”, i Al-Kaida i Osama bin Laden postali su jednako poznati kao George Bush mlađi i NATO.

 

Tako je, u najkraćem, globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat.

 

Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina.

Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina

 

Samoproglašeni kalif više je genije PR-a nego vojne strategije, pa je, po svemu sudeći, smijenio Al-Kaidu, ozbiljno konkurirajući po zvučnosti i Osami bin Ladenu. Da njegovo ludilo ne podrazumijeva puštanje tuđe krvi, mogli bismo ga usporediti sa nogometnim klubom iz prištinskog predgrađa što je ponudio Luisu Suarezu da kaznu od četiri mjeseca provede u kosovskoj ligi, gdje može igrati jer ta država još nije priznata od FIFA-e i UEFA-e.

 

Urugvajac se nije ni počešao na ponudu od 30.000 eura za dolazak i mjesečnu plaću od 1.500, ali je Hajvalia, kako se zove tim, dobila prostor u “Telegraphu”, “Daily Mailu”, “Independentu”, na Sky Sportsu i Al Jazeeri… Svugdje gdje se i o Bagdadiju i njegovom sumanutom planu govori kao da je zaista ostvariv.

 

Kultura spektakla i era površnosti savršene su za pojave poput samoproglašenog kalifa: njegova medijska prisutnost, naime, nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem u Iraku, gdje se granice kalifata svakoga dana miču, uglavnom tako što se sužavaju, kao što ni njegov poziv na borbu protiv nevjernika ne definira one koje naziva neprijateljima islama i muslimana.

 

Jednostavno, ne postoji nikakav sukob islamskog i kršćanskog svijeta, kako se to potencira, već postoji konflikt, o čemu je nedavno pisao bosanski liberal Tarik Haverić, islamskog svijeta i sekularnog Zapada.

Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada…

 

Problem je, međutim, što je pogrešna interpretacija postala opće mjesto i kao takva savršeno pogoduje raznim bagdadijima. Pretvaranje antiterorističke borbe u histerično proganjanje sumnjivaca, brza izmjena na listi neprijatelja i plasman muslimana, prije svega Arapa, na mjesto koje su u vrijeme Hladnog rata držali Rusi, preparirali su publiku kojoj se iz svog nepostojećeg carstva Bagdadi obraća.

 

Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada, virtuelnog općeg sukoba civilizacija, koji u praksi nije ništa drugo nego posljedica raspada nekih društava i kasnijeg pristupa konfliktima sa zadnjom namjerom, u kojem nikada nije bio cilj da se problem riješi pravedno, već da ga nema što je prije moguće i bez obzira na dugoročne posljedice.

 

Jedan od takvih je i unutarmuslimanski sukob u Siriji i sada u Iraku, u kojem se islamisti uglavnom bore protiv – muslimana, skupljajući lajkove i privlačeći pažnju objavljivanjem mapa svojih namaštanih kalifata.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Abu Bakr al-Bagdadi, autograf.hr, CIA, civilizacija, CNN, džihad, Emir Imamović, internet, kalifat, Marlboro, mediji, novinar, Novosti, orbi, oružje, populis, rat, Ted Turner, terorizam, tjednik

Došlo na red i Društvo pisaca?

Autor: Željko Ivanković / 16.07.2014. Leave a Comment

Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. [Read more…]

Filed Under: (NE)MIRNA BOSNA Tagged With: Abdulah Sidran, autograf.hr, Društvo pisaca, film, intelektualac, Jezik, knjiga, kolumna, Kusturica, Marlboro, Nemirna Bosna, PEN, politika, rat, Sarajevo, scenarij, Željko Ivanković

Nesretnici pjevaju ‘Happy’

Autor: Sandi Blagonić / 26.04.2014. Leave a Comment

Svijet – čitavi gradovi, s njima i (zamišljene) nacije, posredovani Youtubeom, plešu u ritmu pjesme ”Happy” Pharella Williamsa. U tim je reprezentacijama pojedinačnih, gradskih, a onda i nacionalnih sreća koje se nadaju kao nekovrsna globalna pop-Utopija, sadržano niz paradoksa koji, više od emocionalnog stanja (pojedinačnih i kolektivnih) aktera, otkrivaju globalne uvjete lokalnih izvedbi.

 

Nikada se sreća nije zamišljala toliko povezana s materijalnim statusom kao danas: toliko da je posjedovanje – uz ljepotu i mladost (potonju slavljenu toliko još jedino u totalitarizmima prošlog stoljeća) – utjelovljenje sreće same. Nije li onda napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?

Nije li napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?

 

Logikom današnjeg srednjoškolca: može li se biti istinski happy bez najnovijeg, cool modela smartphonea (kako bi netko, gledajući ikoji od spotova, mogao pomisliti)? Stoga je spotove ispravnije razumjeti, ako se hoće povjerovati u iskrenost otpjevanog, tako da se njihove aktere zamišlja kako su, netom prije izloženosti kamerama, konzumirali obližnje trgovačke centre, salone za uljepšavanje i teretane: mjesta ostvarenja današnjeg individualizma i sreće.

 

Na ovom mjestu teško se ne prisjetiti da su neke od najbezbrižnijih pjesama u Srbiji nastale 90-ih godina prošlog stoljeća za najgore oskudice uzrokovane sankcijama. Pritom one, u turbo-folk ritmu, nisu slavile alternativne koncepte sreće. Eksploatirajući tipične topose tranzicijskog hedonizma kao u stihovima

 

Coca Cola, Marlboro, Suzuki

Diskoteke, gitare, buzuki,

To je život, to nije reklama

Nikom nije lepše nego nama,

 

turbo-folk je, prema nekim interpretacijama, jedna od temeljnih konstrukcija uz koje se održavao režim Slobodana Miloševića. Iz te perspektive mogli bismo se zapitati koliko je globalno širenje Williamsove pjesme rezultat pounutrenog zapadnjačkog nagovora da se misli pozitivno posljedično i make-up prekrivanja permanentne krize i s njom neraskidivo povezane nesreće?

 

Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?

Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?

 

Kapitalizam se hrani ne toliko zastarjelošću tehnologije koliko natjecanjem u usrećujućoj neravnoteži posjedovanja. Ako je u nekapitalističkim uvjetima, gdje su dobra znatno ograničena, za sreću trebala susjedu crknuti krava, danas se to ”crkavanje“ događa kupnjom boljeg smartphonea: od fatalističkog čekanja smrti (susjedove) krave konzumerizam je pojedince pretvorio u proaktivne kovače (kupce) vlastite sreće.

 

Koncept sreće u potrošačkom kapitalizmu dobio je jedan specifičan izraz u trenutku kada je slika ostvarila ne samo prednost nad idejom već i postala, na kraju, važnija od originala. Od same sreće važnija je, makar i fingirana, njezina slika; ne samo kao američki credo (koji je također uspješno prigrlio potrošački kapitalizam) Think positive, što na kraju ima uroditi nepatvorenom srećom.

 

Nedavno mi je jedna žena u ranim četrdesetima nemogućnost stavljanja fotografija s netom završenog predavanja na Facebook pravdala svojim istovremenim (Facebook statusom) boravkom u Veneciji, uz opasku: ”Neka pate“. U tom kontekstu suvremena dvojba može glasiti ovako: biste li bili sretni, a da nitko to ne zna ili nesretni dok svi misle obratno?

 

Individualistički ethos što se razvija tijekom 20. stoljeća do danas u temelju je rekonceptualizacije sreće koja se locira u 1960-te godine kada se, kako to forumilira Pascal Bruckner, pravo na sreću preinačuje u obavezu da se bude sretan. Tome je, uz uspon individualizma i odgovornosti za vlastiti život, među ostalim, kumovao izum kredita – ranije u Americi, a onda u Europi. Svijet se nije riješio samo boli već je, u vremenu gospodarskog rasta, svakome dana prilika da posjeduje kuću, namještaj i najnoviji automobil. Kredit je bio tu da liši odgode želje i frustracije što je do jučer proizlazila iz (neizvjesne) štednje.

Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”Mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner)

 

Ono što su psiholozi počeli učiti majke i očeve – kako je za njihovo zdravo dijete potrebna zdrava frustracija i odgoda želje – naposljetku je prestalo važiti i za same roditelje. Internet je samo pomogao tome: do tražene informacije dijeli nas tek nekoliko trenutaka upisivanja u Google pretraživač i nekoliko klikova mišem. U tom međugeneracijskom zajedništvu sve manje sviklosti na frustraciju svijetu, koji se nadaje kao supermarket zadovoljenja narcističkih želja, izvan vidokruga iskustva ostaje sve ono što ne služi toj svrsi, pa i ono što su neka ranija razdoblja prepoznavala kao sreću.

 

Više od sustava raspodjele bogatstva kapitalizam je ustoličio takav koncept sreće koji je ujedno i jedan od njegovih najsnažnijih aduta samoodržanja: možda valja rušiti kapitalizam jer je nepravedan, ali zašto bi ga rušili kada je u njegovom fundamentu sadržana i njemu svojstvena ideja sreće koje smo privrženici, magična felicitas Americana? U tome je jedan od problema pred kojim stoje svi budući pokreti poput pokreta Occupy Wall Street.

 

Što bi neki koji bi (s pravom) ”okupirali (pa i doslovno) Wall Street“ učinili s tom okupacijom? Vjerojatno ponovili put njihovih generacijskih predšasnika koji su šezdesetosme širili ljubav da bi se kasnije skrasili i na Wall Streetu. Jedan od temeljnih antropoloških problema krije se u činjenici da ljudi puno lakše podnose nepravdu onda kada ona ide u njihovu korist. Kada je suprotno, tada se vole nazivati pravednicima.

 

Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autofraf.hr, Coca Cola, facebook, Google, Happy, Iphone, kapitalizam, Marlboro, nesretnici, osvrt, Pascal Bruckner, Pharell Williams, pjevati, Sandi Blagonić, Slobodan Milošević, Suzuki, turbo-folk, Vip, Youtube

Jergović nasred mosta

Autor: Dario Grgić / 27.03.2014. Leave a Comment

RODZadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”.

 

Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to.

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru

 

Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju.

 

To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura.

 

Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda.

 

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi.

Imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati

 

Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Márqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba.

 

Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati.

 

“Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije.

 

“Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi.

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo

 

No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima.

 

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo.

 

Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje.

 

Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće.

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji

 

“Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije.

 

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji.

 

On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji.

“Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi

 

Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta.

 

Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nadaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914″. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete.

 

A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

 

(Objavljeno u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Dario Grgić, Faulkner, filozofija, knjiga, književnost, lektira, Marlboro, Márquez, Metuzalem, Miljenko Jergović, Rod, Rushdie, Sarajevo, Sarajevska pisma, zaplet

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT