Kako je i meni ovako pošteno tupastom jasno da je svemir beskonačan, jer da ima kraja šta se, molit ću lijepo, nalazi s druge strane tog kraja?!, onda ću se u ovoj priči teleportirat do sada poznatog najudaljenijeg ruba. A tamo idem samo radi toga da se vratim ovdje odakle sam krenija. [Read more…]
Treba zarezati u gangrenu nacije, kao Balašević
Đole je mlogo voleo Istru, u Puli je carevao, puneći Arenu kao nekad ”Valter brani Sarajevo” i, poslije Valtera i Boška Buhe, belosvetski rockeri i ostali zgubidani. [Read more…]
Posmrtni marš za nas i domovinu
Svaki put kad nikne neko novo obilježje, kad najave novi spomenik domovini, kad neki od grobara socijalne države položi pred kamerama kamen temeljac, meni u glavi odgrmi posmrtni marš. Za nas i domovinu nam. [Read more…]
Zašto Kolinda lupeta o Paveliću? Jer joj je samo to preostalo
Ako ste na mjestu državnog poglavara čak i manje države poput Hrvatske, uživate određene pogodnosti. Među njima je i da su vam mediji dostupni. Kada želite dati intervju nekoj redakciji, nema onoga tko će vas odbiti, štoviše u pravilu će poslati najboljeg novinara ili čak glavnog urednika, koji će doći u svom najboljem izdanju. Prilika je to koja se novinarski ne propušta – voljeli ili podržavali predsjednicu ili bili njen najpoznatiji kritičar. [Read more…]
Je li sekularizam kriv za terorizam?
Muslimanskog terorizma ne bi bilo da na Zapadu nema sekularizma, zanemarivanja vjere i vjerskih normi, smatraju neki istaknuti kršćanski poglavari, na primjer patrijarh moskovski i sveruski Kirill IV, ili pak kardinal Robert Sarah. [Read more…]
Dajte nam velike
Kao što znate, u velikim političkim strankama sve je veliko. Velika je opasnost od njih, veliki su to gadovi, veliki lažljivci, velike pare kradu, pa glasači zaziru od njih i traže nekakvu manju stranku ili nezavisnu listu, misleći kako će razmjerno manji pokvarenjaci napraviti razmjerno manju štetu. [Read more…]
Čovjek koji je pao na Mars
U osvit suvremenog blockbustera, tamo negdje potkraj sedamdesetih, postojala je upadljiva opreka između individualističkog, suštinski filozofskog pristupa žanru znanstvene fantastike kakav su utjelovljivali 2001.: Odiseja u svemiru Stanleyja Kubricka ili Čovjek koji je pao na Zemlju Nicolasa Roega, te populističkog, temeljno pripovjednog pristupa mladoturaka poput Georgea Lucasa u Ratovima zvijezda i Stevena Spielberga u Bliskim susretima treće vrste. [Read more…]
Daleki spas
Tek letimično liznuvši pogledom naslov i podnaslov na portalu, tu sam vijest odmah svrstao u novinsku kozeriju jer, uostalom, bila je nedjelja i takvi infotaintmentski sadržaji lako se lijepe za dan trudbeničkog počinka. Stoga sam je popratio s jednakom pozornošću kao ”vijest” na dva prsta iznad nje: Hoće li američki predsjednik Barack Obama u svojem drugom mandatu konačno u javnost pustiti dokaze o postojanju izvanzemaljskog života (na Zemlji)?
Poduhvatio sam se zato čitanja sljedećeg članka ”Kako postati fleksibilniji čak i u srednjim godinama života” koji je započinjao ofucanim vademekumom ”prema najnovijim američkim istraživanjima”, ali nije bitno, jer što sve čovjek u srednjim godinama ne čini da bi spasio poneki svoj zglob od artroze i mišić od distrofije.
I onda, dok sam žedno širio zjenice i požudno se kljukao informacijama neophodnim za spas svojeg lokomotornog sustava, nešto je kliknulo, pokrenulo u meni i naglo mi okrenulo glavu za 360, kao da sam nedajbože pacijent za egzorcizam spreman. Smisao toga kiropraktičarskog ekshibicionizma vlastitog mi vrata i glave bio je vratiti se unatrag i ponovno baciti oko na onaj članak otprije koji sam krstio kozerijom, a sada mi se ovako zavrnute glave nije uopće činio takvim jer – već nakon što sam pročitao uvodni pasus – postalo mi je jasno da je to nucleus nuclei svih zemaljskih eskapizama, intrigantan nadjev vješto utisnut među oblatne nedjeljnog izdanja.
Veli Riječanka Marta u naslovu članka: ”Želim biti prva na Marsu i ne bojim se što se nikad više neću vratiti na Zemlju”. Ona je Marta Velnić (26), doktorandica lingvistike na norveškom sveučilištu Tromso, najmlađa je od sedmero Hrvata, od kojih su dvije žene, među 200 tisuća kandidata koji su se prijavili na natječaj nizozemske organizacije Mars One, koja 2023. planira na Marsu napraviti prvu ljudsku koloniju
Veli Riječanka Marta u naslovu toga članka: ”Želim biti prva na Marsu i ne bojim se što se nikad više neću vratiti na Zemlju”.
Ona je Marta Velnić (26), doktorandica lingvistike na norveškom sveučilištu Tromso, najmlađa je od sedmero Hrvata, od kojih su dvije žene, među 200 tisuća kandidata koji su se prijavili na natječaj nizozemske organizacije Mars One, koja 2023. planira na Marsu napraviti prvu ljudsku koloniju. Za bespovratni put na Mars traže se različiti tipovi ljudi. Izbor kandidata započet će sljedećih mjeseci, a do konca 2014. popis će biti sužen na četrdesetak imena.
Prijava se plaća najviše 75 dolara, a uz nju valja poslati i videosnimku s odgovorima na pitanja zašto žele na Mars, što ih čini prikladnima za taj put i kako bi opisali svoj smisao za humor. Marta želi ići na Mars jer misli da je to početak nove ere za čovječanstvo i stoga želi biti ondje, objašnjava u svojem videu. Slušajući je, prisegnuo bih da je neka svojta pokojnog Arthura C. Clarkea.
Izabrani će proći sedmogodišnju obuku da bi, naposljetku, najbolji – dvije žene i dva muškarca – zaplovili u rujnu 2022. prema Marsu, gdje će stići u travnju 2023. Isti scenarij ponovit će se 2025. Nitko od njih nikad se više neće vratiti na Zemlju (sic!).
Znao sam da mladi vole otići iz zemlje, politici majci sirotinje hvala, ali otići sa Zemlje i to s jednosmjernom kartom u džepu, nisam mogao ni pretpostaviti. Sada kada sam to čuo, ćopio me neki strah ili je to, možda, više strahopoštovanje prema svemiru, njegovoj neiskazivoj dubini, koji Bowiejev Major Tom motri ispavši iz svemirske kapsule nemoćan išta učiniti… and the stars look very different today…
Zaledila me je do dna duše pomisao da se izabrani nikad više neće vratiti nego zauvijek ostati na crvenom, prašnjavom planetu bez života i površinske vode, i da će ondje brojiti godine, svih onih 687 dana koliko traje jedna, u nezamislivoj pustoši s atmosferom nakrcanom ugljičnim dioksidom iznad koje plove dva Marsova satelita, ljupko nazvana Strah i Užas, dok je Zemlja tek jedna svjetlucava točkica na nebu s mirijadom sličnih. To je odluka!
Zaledila me je do dna duše pomisao da se izabrani nikad više neće vratiti nego će zauvijek ostati na crvenom, prašnjavom planetu bez života i površinske vode, i da će ondje brojiti godine, svih onih 687 dana koliko traje jedna, u nezamislivoj pustoši s atmosferom nakrcanom ugljičnim dioksidom iznad koje plove dva Marsova satelita, ljupko nazvana Strah i Užas, dok je Zemlja tek jedna svjetlucava točkica na nebu s mirijadom sličnih.
To je odluka, jest bogami!
No, kada stvari posložim razložno, hoću reći kada na miru odvagnem proetkontra ne pretežući namjerno ni na jednu stranu nego se ponesem isključivo prema težini argumenta, onda opažam i neke prednosti koje ta odluka promiče napose u odnosu na hrvatsku zbilju.
Jer: bolje gledati ravnice izravnate lavom nego u kiflici nam od domovine nabildane govedine izbrijanih šija u crnim majicama, vječne posjednike copyrighta doma i žrtve; bolje se diviti površini izrovanoj kraterima i rupama nego adorirati takozvane duhovnike nenapojene žive vode duha, gramzivu sljedbu što svetim se kiti, duše pohlepnika kojima sudit će, velim, ušica igle.
Nedvojbeno, manje je stresno motriti ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željeznim oksidima nego tupe mase u čije prazne duplje utaču likere od modrića i mandžukića, krnje patriote, iškarijote, duše šibicara i kokošara u palačama od obilja, hulje lapoguzne sa zubima od porculana, intelektualce u mekim dušecima sinekura daleko od ulice i gnjevna povika, ljevičare iz kojih bazdi salon kao memla iz groba duboka, desničare koji bi grobnicu od zlata nasred Trga bana, samoljubive narcise u skupim odijelima politike, lažljiva usta bez imalo stida, kastu izabranih koja svake četiri godine med vlasti iznova kuša kada parije u kutiju s tankim otvorom papiriće gurnu misleć’ bit će bolje… dok u kutu postojano kao Andersenov kositreni vojnik kontejner jedan stoji i jeftinu životu svoj nutritivni sadržaj jeftino nudi.
Manje je stresno motriti ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željeznim oksidima nego tupe mase u čije prazne duplje utaču likere od modrića i mandžukića, krnje patriote, iškarijote, duše šibicara i kokošara u palačama od obilja, hulje lapoguzne sa zubima od porculana, intelektualce u mekim dušecima sinekura daleko od ulice i gnjevna povika, ljevičare iz kojih bazdi salon kao memla iz groba duboka, desničare koji bi grobnicu od zlata nasred Trga bana…
Mars je azil s obećanjem početka, nova era, kaže Marta. To je šambala kojoj valja uteći unatoč studeni goroj od sibirske i ugaslim vulkanima visokim 27 kilometara.
Bliže je dostojanstvu čovjekovu obitavati u posebnim uvjetima u surovom krajobrazu toga, četvrtog po redu od Sunca nebeskog tijela, nego nemoćno srkati globalno licemjerje koje neće prezati utrpati Kinu, Kubu, Rusiju i Saudijsku Arabiju u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, zemlje gdje kundak, pendrek i sablja trojstvo sveto jesu iz kojeg samo jauk se cijedi, dok će širitelji demokracije poput SAD-a, Njemačke, Francuske i Velike Britanije proširiti više od svih svoje džepove zaradom od prodaje ubojita oružja diljem jadnog li nam svijeta.
Istodobno će Nobelova nagrada za mir biti uručena i za golo obećanje (tko još mari za djela?) crnoputom jednom, slatkorječivom što riječ ga lako vodi dok, s druge strane, projektile i dronove navodi.
Pa će zatim dvije godine za redom Nobel u šape pasti buljuku debeloguzih zaštićenih i enormno preplaćenih birokrata dok će herojski, samozatajni pojedinci, ti veličanstveni prkosi naše savjesti, koji vlastitom krvlju svjedoče svoje humano poslanje, u pravilu, biti sklonjeni od oka i uha globalnoga puka.
I sve to dok nam monsanto u gredici vrta cvate, a bilderberg ga s ljubavlju zalijeva da bi eugenika neka nova kao samar našoj vrsti nametnuta bila jer magarac je ona oduvijek bila.
Zato, odmaknut se valja od zemlje takve. Gledati je iz visa i reći kao Major Tom da je plava, i da ne postoji više ništa što se dade učiniti.
Pa zatim valja otići dalje, još dalje.
Na Mars.
I ne vratiti se nikada više.
Sretno ti bilo, Marta!