Kolegica Jadranka Brnčić piše o vjeri i o nadi uskrsnuća, pa popuštam pred damom i neću pisati o svetkovini Uskrsa, ”najvećem kršćanskom blagdanu” (iako će se naći u Hrvata i doktor fundamentalne teologije koji će reći da tomu nije tako, već da je najveći blagdan onaj kada se Crkva spominje misterija utjelovljenja, kada je Duh Sveti oplodio Mariju). Elem, pozabavio bih se prilično dramatičnom homilijom, odnosno pitanjima koja je Papa Franjo postavljao tijekom Cvjetnice koju je predvodio na prepunom trgu sv. Petra. Naime, pozvao je sve da preispitaju savjest tijekom Velikog tjedna. Franjo je postavljao pitanja s kojim se likom današnji čovjek može usporediti u odnosu na one koji su utjecali na sudbinu Isusa.

 

Čitam izvještaj Silvija Tomaševića u Večernjem listu. Papa nije čitao napisano. Djelovao je i umorno. Započeo je pitanjem: ”Tko sam ja, tko je svatko od nas, pred Gospodinom. Jesam li Juda koji ga je prodao za 30 novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu. Perem li ruke kada dolazi do teškoća? Jesam li kao vojnici koji su vrijeđali Isusa? Jesam li kao oni koji su izabrali spasiti Barabu jer im je takav izbor bio zabavniji?

Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

 

Zatim, jesam li onaj koji je zatvorio Isusov grob kako bih sačuvao doktrinu i spriječio izlazak novoga života. Možda je to pitanje najteže, najsugestivnije. Odnosi se na sve, od svećenika koji ne žele otvoriti Crkvu, do političara koji žele konzervirati stanje. Papa Franjo je pitao: ”Jesam li kao oni upravitelji koji su dan kasnije otišli Pilatu i kazali mu kako je ‘onaj govorio da će uskrsnuti, ali mi ne želimo još jednu prijevaru’ i blokirali su život, blokirali su mjesto pokopa kako bi obranili doktrinu, kako život ne bi izašao? Gdje je moje srce, kojoj od tih osoba nalikujem? Neka to bude pitanje koje će nas pratiti cijeli tjedan.”

 

Ta homilija puna pitanja zasigurno će ući u povijest, smatra kolega Tomašević. Papine riječi su zvučale gotovo dramatično. Franjo ih je izgovarao kao u nekoj drami. Dramatično je pogledati se u zrcalo i postavljati si ta pitanja, sučeliti se s Isusovim likom.

 

I što onda vidimo? Kakvi smo mi zaista? Neka svatko odgovori to samome sebi. Ja neću generalizirati i neću uzeti prerogativu da govorim: mi smo takvi, oni su onakvi. Pošto sam se uspio razgolititi u knjizi ”Argentinski roman”, prilično duboko, pokazujući neke dileme i izazove kroz koje sam prolazio i prolazim i pošto sam knjigu dao sudu javnosti (a ta javnost mi, začudo, odviše blago sudi, pa knjiga ne silazi s vrha najprodvanijih naslova, što ni u snu nisam smatrao mogućim), onda ne smatram umjesnim i pristojnim, jer to ne dolikuje novinskom prostoru, javno se ovdje ”ispovjediti”.

 

Radije bih vas pozvao da još jednom pročitate papina pitanja i obavite taj ispit savjesti.

 

Ukoliko niste ljudi vjere, evo i mala pomoć: ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Eto, u tom sam krugu i ja, mali miš Drago Pilsel.

Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke

 

A za sve bez razlike: vjernike i nevjernike, bilo da su agnostici, ateisti ili indiferentni, možda samo jako razočarani i umorni – kažem: ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

 

Naša društva tek traže svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država, ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

 

Nakon ulaska u treći milenij pitanje svih pitanja mora biti da li mi kao čovječanstvo moralno napredujemo ili pak nazadujemo? Često se mnogima od nas postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu, prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija. Mi bismo kao novinari na to trebali odgovoriti potvrdno.

 

Čovjek današnjice obitava u civilizaciji smrti. Čini se da je u 20. stoljeću nasilnom smrću umoreno oko 175 milijuna ljudi. Okružuje nas toliko zla i laži da jednostavno moramo reći i vjerovati da je zlo vrijeme za dobro. Danas, naime, postaje sve očitije i jasnije da moralno djelovanje nije samo potrebno nego da je ono uopće temelj ljudskoga života.

 

Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.

Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću

 

Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.

 

Ipak, osuđivati uvijek znači nedostatno razumjeti kažu oni koji zagovaraju toleranciju; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova.

 

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta intelektualne, društvene ili vjerske klime, nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

 

Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

 

Uskrs je vrijeme kada na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato smo došli unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

 

Moramo jasno znati reći sebi, ali i novoj vlasti, da si ne možemo više dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.

Ključna je rečenica iz Drugog vatikanskog koncila koja kaže da se Bog manifestira u svakom čovjeku (…), a najvažnije što čovjeku treba reći je da zaviri u sebe. Rastresenost je procijep u čovjekovoj nutrini, zbog nje se nikad neće susresti sa samim sobom, ona mu priječi pogled u zrcalo vlastitoga srca. I tu je začetak: obuzdati sama sebe. Tu započinje dijalog

 

Ali ovako, ovom vizurom, ovim raspoloženjem: nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, nema mira u svijetu bez mira među religijama i nema mira među religijama bez dijaloga religija. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi promašiti naše vrijeme i izdati Boga na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima. Može li biti, dragi ljudi, išta bitnije od toga da tražimo plodove pravednosti? Ja mislim da ne može.

 

Počeo sam Papom i s njim završavam. O tome koliko mu je stalo do dijaloga, do međusobnoga uvažavanja, do poštivanja drugoga, govori sljedeća njegova poruka:

 

”Ključna je rečenica iz Drugog vatikanskog koncila koja kaže da se Bog manifestira u svakom čovjeku (…), a najvažnije što čovjeku treba reći je da zaviri u sebe. Rastresenost je procijep u čovjekovoj nutrini, zbog nje se nikad neće susresti sa samim sobom, ona mu priječi pogled u zrcalo vlastitoga srca. I tu je začetak: obuzdati sama sebe. Tu započinje dijalog”.

 

Pred navalom govora mržnje, netrpeljivosti i preziranja kojem smo svjedoci u sjećanje mi dolaze riječi Vlade Gotovca koje su u potpunoj korelaciji s duhom o kojem govori papa Franjo: “Priznati raznolikost znači priznati drugoga. Jedino tako može se onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni”.

 

Kao i Papa, i ja sanjam tolerantan i pomireni svijet. To možda jest utopija. Ali ja vjerujem da je drugačija Hrvatska moguća.

 

U potpunosti sam uvjeren da bi se Papa složio da nam trebaju nježnost i snaga. Ili, kako bi rekao Ernesto Che Guevara de la Serna: da se moramo učvrstiti, ali bez gubljenja nježnosti. To je jedini način da obranimo slobodu i zaštitimo dignitet čovjeka.