Prije devet stotina godina, usred mrklog srednjeg vijeka, po Europi se pročulo da na obalama Jadranskog mora ima neka crkva i u njoj kamena ploča s neobičnim nekakvim znakovima, “slova” ih zovu, kojima tamošnji učeni ljudi u kamen mogu urezati sve što živ čovjek kaže i očitati s kamena sve što živ čovjek u njega ureže. Iz cijeloga svijeta dolazili su ljudi vidjeti to veliko čudo i diviti se narodu koji je ovladao tajnom zapisivanja stvari.

 

Nešto sjevernije, doduše, islandski Althing, najstariji parlament na svijetu, iste je godine počeo zakone donositi u pisanoj formi, baš toga istoga ljeta engleski kralj Henrik I. izdao je svoju glasovitu Povelju slobode, jedan od prvih ustava u povijesti, ali katastarski izvod iz zemljišnika u Baškoj na otoku Krku bio je istinski Hit ljeta 1100. i nije u Europi bilo viđenije plemićke obitelji u kojoj se te godine nije slušala Baščanska ploča.

Uvriježio se u klasičnoj mitologiji mit o hrvatskoj kulturi. Zaprimljena je ta stvar kao samozadata i nije se kasnije ozbiljnije propitivala: jednostavno, Nijemci su bili vrijedni, Talijani bučni, Skandinavci skromni, Englezi prepotentni, Srbi ratoborni, Bosanci glupi, Crnogorci lijeni, a Hrvati kulturni

 

– Slušaj sad ovaj dio, ovo je sjajno – u svome bi jeruzalemskom dvoru, zabačene glave i zatvorenih očiju, Baldwin Bulonjski dobacio Williamu od Akvitanije. – Pojačaj malo.

 

– “Ja, opat Držiha, pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir kralj hrvatski u dane svoje Svetoj Luciji” – podigao bi onda glas ovlašteni dvorski tumač za glagoljicu, čitajući s gipsane singlice – “da tko to poreče neka kune ga Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen”!

 

– Ovo je ludilo – otelo bi se oduševljenom akvitanijskom vojvodi. – Oš mi presnimit?

 

– Oću. A jesi li slušao hrvatske oltarne ciborije?

 

– Nemoj me jebat da imaš njihove ciborije? Imaš Trpimira?!?

 

Tako se, prema nekim teorijama, Europom proširio mit o hrvatskoj kulturi. Teza, nerado ću se složiti, ima manjih rupa i manjkavosti, ali bolje još uvijek nema da nam objasni kako je i kada točno nastao slavni mit o hrvatskoj kulturi.

 

Je li, dakle, bila Baščanska ploča, je li zbog nje četiri stotine godina kasnije sedmi Henrik na kantunalu držao knjige Marka Marulića – ili je bilo do onih hrvatskih plaćenika u vojsci francuskog kralja Luja XIII., zbog kojih je cijela Europa toga doba s divljenjem govorila o narodu koji je tako kulturan i fin da u rat ide u odijelu s kravatom – tek uvriježio se u klasičnoj mitologiji mit o hrvatskoj kulturi.

Petsto godina nakon što je Henrik VIII. čitao Marulića hrvatska kultura, eto, nema jebenih deset tisuća kuna – dvadeset papirića s likom Marka Marulića – da na Marulićevim danima dodijeli nagradu za najbolju knjigu o hrvatskoj književnoj baštini!

 

Zaprimljena je ta stvar kao samozadata i nije se kasnije ozbiljnije propitivala: jednostavno, Nijemci su bili vrijedni, Talijani bučni, Skandinavci skromni, Englezi prepotentni, Srbi ratoborni, Bosanci glupi, Crnogorci lijeni, a Hrvati kulturni.

 

U takvoj je, eto, europskoj kulturnoj velesili nacionalno književničko udruženje objavilo ovih dana kako zbog nedostatka novca prvi put na Marulićevim danima i Danima hrvatske knjige neće dodjeljivati nagrade. Petsto godina nakon što je Henrik VIII. čitao Marulića hrvatska kultura, eto, nema jebenih deset tisuća kuna – dvadeset papirića s likom Marka Marulića – da na Marulićevim danima dodijeli nagradu za najbolju knjigu o hrvatskoj književnoj baštini!

 

Veličanstvena je hrvatska kultura tako nakon devet stotina godina potrošila sve pare: istoga dana kad je Društvo hrvatskih književnika objavilo bankrot, Ministarstvo kulture obznanilo je kako je hrvatska država ove godine za kulturu izdvojila manje od osamsto milijuna kuna, a nakon rebalansa budžeta još dvadesetak milijuna manje. Jedva, dakle, stotinu milijuna eura ili manje od pola posto novca iz državne kase dobit će Godine Gospodnje 2014. hrvatski kamenoklesari za snimanje kamenih ploča, oltarnih pregrada i ciborija ili čime se već bavi ta, kako ste rekli, kultura.

 

Primitivna i zaostala Srbija, dvostruko nižeg standarda od Hrvatske, za kulturu će ove godine izdvojiti, recimo, više od milijardu eura – za trećinu više od uljuđene, europske Hrvatske, a u budžetskim postocima i cijela tri puta više.

Toliko novca koliko će ove godine dobiti dotirana hrvatska uljudba – možda će vam ovaj podatak plastičnije pojmiti taj novac – koštat će, primjerice, ove godine započeta obnova kanalizacijske mreže u Rijeci. Ukratko, projekt sakupljanja govana u jednom hrvatskom gradu vrijedi kao sveukupna hrvatska kultura

 

Od pompoznog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu do amaterske kazališne družine u Daruvaru, od zvonke radosti Lisinskog do natjecanja mladih komornih sastava u Piranu, od Muzeja hrvatskih arheloških spomenika u Splitu do Zavičajnog muzeja u Benkovcu, od novog zagrebačkog Muzeja moderne umjetnosti do Likovne kolonije u Ernestinovu, od Nacionalne i sveučilišne knjižnice do zbirke pjesama kakve nabožne domaćice iz Ciste Provo – cjelokupna hrvatska kultura dobit će tako ove godine jednako novca koliko na europskom nogometnom tržištu dobije vezni red hrvatske nogometne reprezentacije.

 

Nekome tko nema novca niti da ženu odvede na Varaždinsku baroknu večeru, i to bez pića, sedamsto i kusur milijuna kuna, dopuštam mogućnost, može izgledati mnogo novca. Više od deset puta toliko, međutim – cijelih osamsto milijuna eura! – na dospjele će kredite ove godine potrošiti samo Hrvatske autoceste.

 

Toliko novca koliko će ove godine dobiti dotirana hrvatska uljudba – možda će vam ovaj podatak plastičnije pojmiti taj novac – koštat će, primjerice, ove godine započeta obnova kanalizacijske mreže u Rijeci. Ukratko, projekt sakupljanja govana u jednom hrvatskom gradu vrijedi kao sveukupna hrvatska kultura.

 

Podijeli li se, recimo, ta količina na hrvatsku književnost, ispadne jedva jedna kanta po glavi hrvatskog pisca.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)