Možda niste za njega čuli, ali Kevin Tsujihara šef je studija Warner Bros., kao prvi Amerikanac japanskog podrijetla zadužen za vođenje jednog od bastiona industrije zabave. Tsujihara je ovih dana izjavio kako Warner nema naročitog razloga za radovanje ovogodišnjom ljetnom sezonom. S izuzetkom novog Pobješnjelog Maxa i filma katastrofe San Andreas, ostala izdanja studija bila su utrškom katastrofalna i apokaliptična djela. A to nije bilo neočekivano: film koji je trebao nositi ljetni Warnerov prihod, Batman v. Superman: Zora pravednika Zacha Snydera, prebačen je s prvotnog datuma izlaska 17. srpnja ove godine na premijerno prikazivanje u ožujku sljedeće. [Read more…]
Marvelov mikrokozmos
Nakon što je objavljeno kako će Faza Dva najsloženijeg komercijalnog poduhvata u filmu i televiziji naših dana – Marvelova kinematskog svemira – završiti ne drugim Osvetnicima, nego Ant-Manom, širom svjetskog geekdoma počele su se češati glave. Dosad je Marvel samostalne filmove davao samo razmjerno popularnim likovima poput Iron Mana, Hulka, Kapetana Amerike i Thora [Read more…]
Osvetnici 2: Vladavina Marvela
Vođene zbog zarade, a ne zbog pripovijedanja priče, franšize su kroz desetljeća postale pojam svega što s Hollywoodom ne valja: snimane bez koncepta o slijedu nastavaka, izašle su na zao glas kao najciničniji mogući korporativni proizvod. A ipak, ova najveća naših dana, najunosniji proizvod najvećeg studija u industriji zabave, sušta je suprotnost uvriježenom pojmu franšize. [Read more…]
Drakula: Epistolarna priča
Dragi Jonathane,
Srce mi leti za tobom dok boraviš u toj dalekoj zemlji Transilvaniji. Tražila sam je na karti i čini se da uz Vlašku, ali ne više i Moldaviju, ona tvori današnju Rumunjsku, članicu ove EU. Jedva čekam vidjeti taj novi film o njezinom najslavnijem junaku Vladu, navodno zvanom Nabijač.
Ne bi bilo damski od mene da tražim pojašnjenje dotičnog nadimka, a budući da ti ovo pišem nalivperom, za koje još nisu izmislili tipku Delete, zaboravi da sam išta spomenula. Crvenim.
Vječno i jedino tvoja,
Mina
Draga Mina,
NSA je, na svoje veliko čuđenje, među tonama robe, računa i kataloga za telemarketing koji kolaju europskim poštama, ovih dana otkrio i nekoliko pisama. Riječ je o sumnjivoj tehnologiji iz minulih vremena, kojom su ljudi tintom na papiru prenosili vijesti jedni drugima. Snowdenov nasljednik omogućio je da sadržaj tih pisama procuri u javnost. Donosimo glavne izvatke
Srce ti je, nažalost, odletjelo u potpuno pogrešnom smjeru. Priča o Vladu III. Țepeșu, što na rumunjskom znači Nabijač, zbivala se odista u Rumunjskoj, ali premda ta zemlja, kao i mnoge okolne, ima razvijenu koprodukcijsku industriju, producenti su odlučili snimati film u Sjevernoj Irskoj. Vjerojatno zato što se tu snima ”Igra prijestolja”. Uzeli su i nekoliko glumaca iz te serije, jer se tako danas radi. Imamo i Barda iz ”Hobita” u ulozi Vlada!
No ne daj da te njegov nadimak navede na krivi trag, mila, kao što te već navela njegova adresa. Da nisi luče moje tankoćutno, savjetovao bih ti da pročitaš roman ”The Bridge on the Drina” jednog pisca iz Transilvaniji bliskih krajeva, gdje se potanko opisuje dotično nabijanje. Riječ je o nimalo ugodnom postupku.
Užurbano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Sva sreća da nisu izmislili Instant Messaging za naša pisma! Pri čekanju na dolazak tvoje iduće poruke dohvatila sam roman koji si mi preporučio, pročitala ga od korica do korica, pače višekratno – i mogu ti reći da uistinu nisam očekivala to što sam ondje zatekla. Uistinu, ženska mašta kadikad zabludi. Ipak, pričaj mi još malo o dotičnom Vladu. Nije li se on borio protiv tih Turaka koji su nabijali ljude na kolac? Zašto je onda nazvan po nabijanju na kolac? Također, ima li on kakve veze s fenomenom zvanim vampirizam? Noćima ne spavam pri pomisli na to. Na svu sreću, Lucy Westenra je tu da mi besane noći toplije prođu.
Uvijek umilno tvoja,
Mina
Draga Mina,
Zanimljivo je to što pisma nose marke (također sumnjivu tehnologiju iz minulih vremena) iz viktorijanske Engleske. Za divno čudo, zbog nikad ukinutih zakona o valjanosti poštanskih vrijednosnica, pošte su te marke prihvatile
Ne mogu ti reći koliko mi je žao što još nisu izmislili Instant Photo Messaging kad pomislim na tebe i ljupku Lucy zajedno u postelji! Ipak, snimanje je dovoljno naporno da svake noći zaspim bez imalo nespokoja. Znaš, ovaj Vlad stvarno nema ništa naročito slično s onim Drakulom iz romana Brama Stokera, onim koji je sijao strah i trepet Engleskom kao nositelj pošasti iz tamnih vilajeta brdovitog Balkana. (Ne, taj Drakula je danas babaroga UKIP-a i cijele Farrageove bratije s glogovim kolcima.)
Ovaj naš Vlad je divan obiteljski čovjek s ljepoticom ženom (glumi je Sarah Gadon, Kanađanka s inače izvrsnim smislom za odabir uloga) i divnim sinčićem (Rickonom iz ”Igre prijestolja”, o čijem je liku GRRM prestao pisati, pa mali do daljnjega ima vremena). Vlad je, istini za volju, nekoć iz svojih razloga nabijao ljude na kolac (ne znam zašto podcrtavaš tu riječ, mila; ta zar se može nabiti drugačije nego na kolac?), ali sada je prava duša od čovjeka.
Marljivo tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
U privitku ti šaljem serigrafiju sebe i moje tople družice Lucy, djelo našeg znamenitog umjetnika Renfielda, uz kojeg noći zanimljivije prođu. Žao mi je što nam tehnologija ne omogućuje podatnije prikaze. Renfield priča tako zanimljive priče o Vladu III. Nabijaču! Navodno je jednom prilikom dao da se turskom poslanstvu, koje na audijenciji nije skinulo turbane, ti turbani čavlima zabiju u glave. Sad shvaćam, borio se protiv neprijatelja njegovim oružjem. Svejedno, još mi nije jasno kako je zbog toga postao vampir. Ta vampiri navodno žive od krvi koju piju! Lucy to drži izuzetno zanimljivim, Renfield je svesrdno potiče u tome, ali još uvijek ne znam kakvo bi zadovoljstvo ijedna žena mogla pronaći u oralnom uzimanju tjelesnih tekućina.
Predano i podano tvoja,
Mina
Draga Mina,
Prije svega, jedva čekam da po mom povratku s ovog posla stupimo u brak, kako bih ti mogao objasniti neke zanimljivosti o pticama i pčelama koje ti, ovako nevinoj, još nisu jasne. Ali ima za to još vremena. Pričajmo, stoga, o šišmišima! Iako se Gary Shore, Irac kojeg je studio angažirao kao redatelja (da ne mora i njemu plaćati kočiju), baš i ne snalazi ni u jednom svakodnevnom aspektu svoje struke – likovi su mu tanji od papira na kojem ovo pišemo, a tvrdi da je izgubio skriptu iz povijesti rumunjsko-turskih ratova, pa nikad nije siguran bori li se njegov Vlad za svoju obitelj ili za svoj narod, kao ni koja je točna razlika između ta dva pojma – ipak ima jednu odličnu ideju!
Vidiš, naš Vlad u ovoj priči popije krv starog rimskog cara Kaligule, toliko ogrezlog u krv da je i sâm postao vampir (mislim da su činjenicu da je riječ o Kaliguli izbacili iz filma, kao i još štošta što smo danima predano snimali – ali, hej, ipak ga glumi Charles Dance, jer vidjela si što je bilo s njegovim likom na kraju četvrte sezone ”GoT-a”). I onda stekne sposobnost da se pretvara u šišmiše! Po volji! I onda ti šišmiši čuda čine. Kao čvorci, samo ubojitiji.
Fascinirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Iskreno rečeno, ubojiti čvorci mi ne zvuče fascinantno, ali hej, ako ti kažeš. Siroti Renfield cijelo vrijeme tvrdi meni i mojoj Lucy da je šteta što živimo u vrijeme prije kućnog videa, pa nam ne može pokazati ono što on naziva “kinematografskom poviješću Gospodara”. Meni stoga ovo što ti radiš zvuči kao loše šapirografirana kopija ”Gospodara prstenova”. Tamo su imali ubojite orlove, zar ne? I ubojito drveće? Što je sljedeće, najezda ubojitih hrušteva? Svejedno, Renfield se trudi dočarati nam dotične filmove u okruženju ložnice projiciranjem sjene svojih prstiju na zid. Usuđujem se reći da je njegovo umijeće baratanja prstima istinska umjetnost.
Željna širenja umjetničkih nazora,
Mina
Draga Mina,
Više nitko u ekipi ne gaji poštovanje prema ovom filmu. Studio Universal, koji stalno tupi da mu je Drakula zlatna koka već osamdesetak godina, neprestano nam se miješa u posao. Prošlog tjedna su iz filma izbacili Babu Jagu, sad su nas pak natjerali da potpuno promijenimo kraj ne bi li se uklopio u nešto što nazivaju “Universal Monsterverse”.
Shvaćaš, sve je to nadahnuto onime što rade Marvel i DC – snimiti niz filmova o pojedinačnim superjunacima, pa ih sve s vremenom spojiti u franšizu – ali Universalov Monstrumverzum trebao je započeti tek novom ”Mumijom”, a ovo nikad nije trebao biti dio te balade. K tomu, monstrumi nisu superjunaci. Nego, nije li se njihov prethodni pokušaj stvaranja franšize od ”Mumije” temeljio na ubojitim hruštevima?
Rezignirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Adresirani pošiljatelji pisama, Jonathan H. i Wilhelmina M., zvana Mina, nisu uvedeni ni u jednu bazu podataka NSA, a ni Google ne posjeduje informacije o njihovim navikama kupnje, kretanja i intimnog odnošenja. Činjenica da je bar jedno od njih uspjelo dobiti posao na filmskoj produkciji kvalificiranoj za porezne olakšice Sjeverne Irske oglasila je zvono na uzbunu u hodnicima moći
Ne samo da sam izgubila želju za gledanjem tog tvog filma, nego ti mogu reći da sam u noćima provedenim uz Lucy i Renfielda izgubila želju za monogamnom vezom, a pogotovo onakvom kakvu sam kanila sklopiti s tobom, ti, kuhana nogo od muške karizme.
Nas troje se selimo u ustanovu doktora Sewarda i živjet ćemo od prodaje rukotvorina nadahnutih filmom ”Drakula Brama Stokera”, iako to nije film Brama Stokera, nego Francisa Forda Coppole. Sudeći prema onome što nam je Renfield pokazao prstima, taj film je u uvodnih pet minuta suvislije spojio povijesnu priču o Vladu s književnom pričom o Drakuli nego ovaj tvoj film u devedeset.
Nikad više tvoja,
Mina
Draga Mina,
Nadam se da će ti tvoj novi život u cijelosti dočarati puno značenje izraza “nabijem te”. Gary Shore je to već učinio sa svim potencijalom priče ovog filma. Barem u tome se slažemo. Ako ništa drugo, sada ti barem mogu priznati da sam cijelo ovo vrijeme oštrio kolce s povijesnim konzultantom filma, izvjesnim doktorom Van Helsingom. Nije da čovjek zna razliku između pravoslavlja i katoličanstva, kao ni bilo što drugo korisno što se povijesti tiče, na uštrb filma. Ali bar izgleda kao Hugh Jackman, do posljednje pločice na trbuhu. Izjedi se od jala.
Nikad više tvoj,
Jonathan
Čuvari Hollywooda
U godini koja je počela slabo i nastavila slabije doista se može učiniti da nam još može pomoći jedino intervencija galaktičkih bića.
Vrijedi to i za Hollywood. Zarada na blagajnama od početka 2014. bila je negativna u odnosu na prethodnu godinu, da bi s krajem srpnja dosegla najveći razmjerni pad u najmanje tri desetljeća: dotični je mjesec donio punih trideset posto manju zaradu u odnosu na isto razdoblje lani.
Najzaslužniji za takvo stanje bio je film od kojeg se u sezoni najviše očekivalo – ”Transformers: Doba izumiranja” nosi neslavnu titulu naslova odgovornog za punih 42% slabiji utržak tijekom dugog vikenda za Četvrti srpnja. Jasno, ovdje je riječ o sjevernoameričkoj zaradi, a taj je film bio bezočno smišljen za eksploataciju na stranim tržištima, poglavito kineskom.
“Čuvari galaksije” na papiru djeluju kao prva očita greška u Marvelovim koracima, skupa ludost skorojevićkog studija koja bi mu morala očitati lekciju iz poslovne razboritosti i pritom, nažalost, zabiti posljednji čavao u lijes ove porazne ljetne sezone
Svejedno, ako se ima u vidu da na stranim tržištima dobar dio profita uberu strani distributeri, Hollywood itekako ovisi o matičnom teritoriju za održavanje svoje dugoročne isplativosti. I nije prva privredna grana koja će na svojoj koži osjetiti neprimjerenost isključivo izvozne orijentiranosti.
Najgore u takvoj situaciji pogađa spoznaja da je, barem s motrišta prosječnog MBA-ovca, filmska industrija činila sve kako treba. Igralo se na sigurno, u redovitim razmacima izbacivalo na tržište nastavke franšiza i prerade omiljenih medijskih sadržaja. Bilo je tu glupih komedija, recikliranih hororaca i crtića s poznatim likovima, svega što bi trebalo biti. A ipak, ipak, na zalazu ljetne sezone krunu najgledanijeg filma 2014. i dalje nosi uskršnji ”Kapetan Amerika: Ratnik zime”, preotevši je nakon višemjesečne borbe ”Lego filmu” i zatim je nastavivši ljubomorno čuvati usprkos svim nasrtajima pretendenata. Nikad, baš nikad otkako postoji pojam ljetne sezone blockbustera nije se dogodilo da jedan travanjski naslov nadmaši cijelo dugo, toplo ljeto.
Promjene su sad očito neizbježne. Studio Sony već je odgodio novi (i očito završni) nastavak ”Čudesnog Spider-mana” za pune četiri godine, prebacivši ga na 2018., a očekuju se slični potezi i ostalih. Jedini studio koji zasad zaista nema razloga za brigu onaj je s krunom – studio Marvel, sada dokazani kralj američke komercijalne kinematografije. Najnoviji, deseti po redu naslov smješten u takozvani “Marvelov filmski svemir” do te je mjere siguran u svoju suverenost da izostavlja čak i uvodni animirani logotip studija koji ga distribuira, izvjesnog nikogovića zvanog Disney: već se dobro zna koji je tu brend zaista vrijedan povjerenja, napokon.
Temeljen na nepoznatim licima i samo urešen dokazanim majstorima, ansambl filma djeluje poput ogrlice od dijamanata nanizanih na komad konopca, dok je redatelj James Gunn dosad najpoznatiji po filmovima “Scooby-Doo” i “Scooby-Doo 2”
Vlastodržačka samouvjerenost najvidljivija je iz činjenice da je dotični film, ”Čuvari galaksije”, temeljen na dosad uvjerljivo najslabije poznatom intelektualnom vlasništvu iz Marvelove ergele. Iako se likovi koje donosi javljaju u stripovima još od konca šezdesetih, u sadašnjem obliku ovaj tim postoji tek od 2008. – dovoljno dugo da među stripašima stekne izvjesno kultno poklonstvo, ali ne i da se probije u mainstream.
Studio Marvel nam, tako, prvi put donosi naslov za koji najvjerojatnije čujemo prvi put. Povrh toga, sama činjenica da je smješten u, je li, galaksiju onemogućava mu lako ispreplitanje s dosad uspostavljenim likova iz Marvelova filmskog svemira – a scenarij izbjegava čak i spomen omiljenog Thora i još omiljenijeg Lokija. ”Čuvari” su odlučili izaći pred publiku potpuno samostalno, pa kud puklo da puklo.
Marvelova sigurnost u sebe očita je i iz hrabrog pristupa odabiru glumačke postave filma: tu ima velikih zvijezda, da, ali najvećima je dodijeljeno davanje glasova digitalnim animiranim likovima. Za Oscara nominirani Bradley Cooper, jedan od najzgodnijih muškaraca na svijetu, skriven je u liku jezičavog rakuna Rocketa, sklonog egzistencijalnom cinizmu; mišićavi junak automobilske akcije Vin Diesel ulazi u Marvelov filmski svemir kao Groot, dobrodušno hodajuće drvo.
Zoë Saldaña još je prepoznatljiva u zelenoj koži Gamore, možda i zato što je vrlo dobro znamo u plavome na’vijskom izdanju, ali upitat ćemo se koji je to snagator prekriven crvenim tetovažama u ulozi Draxa (Dave Bautista, višestruki svjetski prvak u profesionalnom hrvanju iz lige WWE) i koji to frajerčić glumi glavnog junaka Petera Quilla, zvanog Star-Lord (Chris Pratt, televizijski glumac dosad filmski najpoznatiji po ulozi u ”Igri pobjednika”).
Vrhunski karakterni glumci poput Glenn Close ili Johna C. Reillyja na ekranu tu provode svega nekoliko minuta, dok je možda najnapuhaniji glumac današnjice, sveprisutni Josh Brolin, sveden na nekoliko rečenica u kratkom nastupu kao vrhunski negativac Thanos – jedini od ovih likova kojeg smo dosad vidjeli u Marvelovu filmu, iako je i to bilo tek u bonus-prizoru tijekom odjavne špice ”Osvetnika”.
Thanos je pritom prikriven digitalnom maskom, ne bi li izgledao točno onako kako ga u stripovima oduvijek crta Jim Starlin. Lee Pace, odnedavna popularan kao Thranduil u Jacksonovu ”Hobitu”, tek je nešto prepoznatljiviji kao dežurni antagonist Ronan – dok se svako toliko pod obilnom maskom pojave poznate face poput Djimona Hounsoua, Michaela Rookera i Benicija del Tora: osebujnu pojavu ovog potonjeg navodno ćemo viđati i u daljnjim naslovima.
Toliko o glumcima: temeljen na nepoznatim licima i urešen dokazanim majstorima, ansambl filma djeluje poput ogrlice od dijamanata nanizanih na komad konopca. Ništa bolje ne stojimo ni s redateljem – James Gunn je dosad najpoznatiji po filmovima ”Scooby-Doo” i ”Scooby-Doo 2”.
Drugim riječima, zdrava poslovna logika navodi na zaključak da ovdje ništa ne bi trebalo funkcionirati. ”Čuvari galaksije” na papiru djeluju kao prva očita greška u Marvelovim koracima, skupa ludost skorojevićkog studija koja bi mu morala očitati lekciju iz poslovne razboritosti i pritom, nažalost, zabiti posljednji čavao u lijes ove porazne ljetne sezone.
A kad ono. Već nakon prvog vikenda – u kojem bi se, prema projekcijama, zarada filma samo u Americi mogla približiti famoznoj brojci od stotinu milijuna dolara – Star-Lord, Rocket, Groot, Drax i Gamora postaju opća mjesta popularne kulture, a Marvel može ostatku konkurencije pokazati kako radi Quillov aparatić za podizanje srednjeg prsta.
Kako, zašto? Pa, konačni film pokazuje presudnu važnost kreativne ludosti u oblikovanju svakog oblika masovne zabave namijenjenog generacijama X i Y, stasalima u punome jeku velikih franšiza Lucasa i Spielberga. ”Čuvari galaksije ”prva su uspjela svemirska opera još od famozne “originalne trilogije” ”Ratova zvijezda”. Dok su se Lucasovi prequeli ambiciozno bavili galaktičkom politikom i tragedijom Anakina Skywalkera, publici je u tim filmovima nasušno nedostajao Han Solo: u Čuvarima je doslovce svaki glavni lik neka inačica Hana Sola. Osim Groota. Groot je osebujna kombinacija Chewbacce i E. T.-ja.
A James Gunn je neodoljivo koherentan u svojem neustrašivom eklekticizmu. Njegov vizualni stil otkriva dosad možda najuspjeliju kombinaciju klasičnog kadriranja i pregledne montaže u okvirima inače urnebesnog tempa koji ovakva građa nalaže – nema tu televizičnih rješenja kakva je Joss Whedon prečesto davao u Osvetnicima, a ni kilavog pripovijedanja kakvo je znalo naškoditi prethodnim Marvelovim naslovima, ponajprije prvom ”Kapetanu Americi”. Pokazuje se da je Gunn idiot-savant koji se besprijekorno snalazi pri igranju u svojem zasebnom kutku velikog franšiznog svemira, i dokle god može biti po njegovom, pozvani smo na igru s njim.
Sprezanje apsurdističkog smisla za humor i grandioznih prizora dosad viđanih samo u stripu s vrhunskim pjesmama sedamdesetih i osamdesetih odjednom stvara posve koherentnu sliku svih utjecaja popularne kulture na odrastanje ključnih generacija današnje kino-publike
Jer ”Čuvari galaksije” samo su to – velika, raskošna igra s cjelokupnim poznatim rekvizitarijem onoga na čemu su roditelji današnjih klinaca odrasli u kinu, te onoga što ti klinci sad upoznaju kroz videoigre i ostalu multimediju. Čak i narativni sastojci koji bi u drugim rukama djelovali kao bezočni pokušaji dodvoravanja ciljanoj publici, poput audiokazete s popularnim pjesmama iz sedamdesetih i osamdesetih koja prati Quilla kroz svemirske pustolovine kao jedini suvenir sačuvan iz djetinjstva na Zemlji, kod Gunna imaju točno pogođenu notu dopadljivog manjka preuzetnosti.
A sprezanje njegova apsurdističkog smisla za humor i grandioznih prizora dosad viđanih samo u stripu s melodijama poput Bowiejeve “Moonage Daydream” ili “Cherry Bomb” pankerskog ženskog benda The Runaways odjednom stvara posve koherentnu sliku svih utjecaja popularne kulture na odrastanje ključnih generacija današnje kino-publike.
Ondje gdje su prijašnji pokušaji postizanja sličnog rezultata poput ”Vodiča za autostopere kroz galaksiju” ili ”Johna Cartera” bili preopterećeni tradicijom svojih predložaka, ”Čuvari galaksije” u činjenici da gotovo nitko za njih dosad nije znao pronalaze razlog za radovanje. Umjesto da pokaže znakove zamora, deseti Marvelov film najležernije je zabavan naslov u produkciji ovog studija još od prvog ”Iron Mana”, i nikoga ne bi smjelo čuditi ako za karijeru Chrisa Pratta i družine učini ono što je taj film učinio za Roberta Downeyja juniora – tada tek svježe izliječenog ovisnika, a danas najbolje plaćenoga glumca Hollywooda.
“Čuvari” su prva uspjela svemirska opera još od famozne originalne trilogije “Ratova zvijezda” – samo, kad je Lucas ambiciozno prešao na galaktičku politiku i tragediju Anakina Skywalkera, publici je u nasušno nedostajao Han Solo: ovdje je doslovce svaki glavni lik neka inačica Hana Sola
Daleko sada djeluje vrijeme kad je Marvel pokušavao zatvoriti financijsku strukturu ”Iron Mana” i govorio potencijalnim koproducentima da je to tek prvi naslov iz menažerije likova koji tvore potencijalno najunosnije intelektualno vlasništvo na svijetu. To vrijeme nije daleko – otada je prošlo manje od desetljeća, a potencijali ”Spider-mana” i ”X-Mena” već su bili poznati – ali Marvel je uglavnom bio ismijavan. Koga bi zanimali Iron Man, Hulk, Thor i Kapetan Amerika, imena za koja znaju samo geekovi koji čitaju stripove – a kamoli nekakvi Star-Lord, Rocket ili Gamora, za koje zna tek maleni podskup dotične nimalo mondene i trendovske populacije?
”Čuvari galaksije”, eto, dokazuju da će na kraju za njih znati svi. Samostalan i suveren, vjerniji svojem brendu nego svi ostali koji su se domogli prava na nekog od njegovih likova, studio Marvel u samo je deset filmova uspio pretvoriti kulturu geekova u ključnu sastavnicu današnje popularne kulture – i pritom učvrstiti ekonomske temelje Hollywooda više nego itko drugi.
A ako se to čini velikim podvigom, bonus-prizor na kraju odjavne špice ”Čuvara galaksije” uvodi u Marvelov svemir lika s najnotornijom ekranizacijskom poviješću otkako je stripa kao takvog. Ako studio uspije od njega učiniti omiljenu filmsku pojavu, e, onda su njegove moći doista galaktičke.
Resetiranje X-franšize
Ako u ovo doba godine i imam dojam da svaki drugi tjedan pišem o nekom Marvelovu filmu, onda je to zato što svaka dva tjedna takvo što i bude udarni naslov kinorepertoara. U proteklih desetljeće i pol superjunaci su od željno očekivane iznimke na velikim ekranima postali njihova osnovna uzdanica, a najdivnije čudo sastoji se u tome da još nismo došli ni blizu zamora publike njihovom tematikom.
Neprestano me obuzima slutnja da bi svaki sljedeći Marvel movie mogao biti onaj zbog kojeg će se konzumenti velike kole i kokica napokon demonstrativno dići na noge, rasuti i razliti trening za zube po okolnim sjedalicama i izaći iz digitalno dorađene audiovizualne raskoši svoje dvorane u multipleksu, jer im je napokon dojadilo gledati sve bizarnije pustolovine sve baroknijih skupina ljudi u spandeksu: obuzima me slutnja da će masovna publika jednog skorog dana napokon reći ono čuveno “Car je gol”.
Franšiza X-Men studija 20th Century-Fox započela je eru velikih filmova temeljenih na Marvelovim likovima i kroz sedam filmova u proteklih četrnaest godina pretrpjela najveće oscilacije; ”Dani buduće prošlosti” objedinjavaju sve najbolje što je serijal izrodio i nastoje anulirati sve greške u koracima
Ipak, imajući u vidu zaradu koje čak i primarni kandidati za takav status – poput ”Čudesnog Spider-Mana 2” – ostvaruju na još nezasićenim tržištima poput kineskog, čini se da će do takve kulturne revolucije proći još koja godina. U međuvremenu, tri zasebne Marvelove franšize daju sve od sebe da zadrže relevantnost. Ona prva, ona od koje je cijeli fenomen i započeo, upravo je uložila dosad neviđenu količinu ljudskih resursa u pokušaj obrane od budućih nepogoda.
Bryan Singer kapitalizirao je potkraj devedesetih status tadašnjeg wunderkinda Hollywooda, stečen dvama Oscarima ovjenčanim filmom ”Privedite osumnjičene”, u snimanje tog prvog velikog filma temeljenog na Marvelu. Danas je teško pojmiti do koje je mjere ”X-Men” iz 2000. bio iznimka na repertoaru, kao i količinu dobre volje koji je ozbiljan pristup predlošku, uz dobre glumce u vodećim ulogama ansambla i razmjerno pismen dijalog, donio ovoj građi. A povelik razlog težine tog prisjećanja leži u izuzetno krivudavom putu koji je X-franšiza potom prošla.
Neprikriveno melodramatičan, nastavak kodnog imena ”X2” (zaista, samo to piše na špici) imao je još bolji prijem od prvog filma, da bi se blagonaklonost raspršila trećim filmom, koji je predviđeni redatelj Matthew Vaughn napustio neposredno uoči snimanja, kao i četvrtim, koji je umjesto dovođenja najpopularnijeg X-lika, Wolverinea, na čelno mjesto panteona umalo doveo do rasapa cijele koncepcije.
Bryan Singer ponovo u X-franšizi zlostavljanje mutanata rabi kao alegoriju zlostavljanja svih manjina – samo što taj holokaust ovdje zahvaća čitav svijet kroz djelovanje Sentinela, robota koji u kronologiji filma postoje još od Nixona, iako se ne zna što su u međuvremenu radili
Valja imati na umu da je studio Fox svejedno u prosjeku svake dvije godine radio na X-Menima, te da je petim i šestim odlaskom X-krčaga na X-vodu ponešto popravio situaciju: ”Prva generacija iz 2011.” – napokon u Vaughnovoj režiji – dovela je svježu krv franšizi kroz priču o početku okupljanja mutanata i vrhunska glumačka imena novog naraštaja, dok je ”Wolverine” iz 2013. konačno ispričao priču dostojnu tog lika.
Što nas, eto, dovodi do 2014. i megafilma nazvanog ”X-Men: Dani buduće prošlosti”.
Labavo temeljen na stripu iz 1981., Singerov povratak u filmski svijet koji je stvorio na papiru izgleda kao objedinjavanje svih specifičnih prednosti onog najboljeg što je serijal dosad iznjedrio i, u isti mah, kao pokušaj anuliranja svih prijašnjih grešaka u koracima. U središtu je priče opet Wolverine, izabran za ključnu poveznicu između glumačkog ansambla ”Prve generacije” i onog iz prvih triju filmova u radnji koja se služi znanstvenofantastičnim tropom vremenskog putovanja kako bi se spriječila neželjena prošlost.
Svaka sličnost s ”Terminatorom” je namjerna: doduše, Wolverine putuje pedeset godina u prošlost samo psihom, ne i tijelom, tako da poveznice u vidu metalnog (ili barem metalom optočenog) kostura tu nema. Njegovo vlastito tijelo iz 1973., u koje pristiže iz 2023., za promjenu i nije terminatorsko: umjesto adamantijskog kostura i kandži čini se da je cijeli od kostiju i mesa – premda se još koliko lani činilo da mu je te koštane kandže tijelo stvorilo tek mnogo kasnije, nakon što mu je one metalne odrubio Srebrni Samuraj.
Ta zbunjujuća pojedinost u radnji samo je jedna od mnogih. X-svijet iz 2023. koji film u početku postulira jednaka je noćna mora kao onaj terminatorski: golemi roboti u njemu zatiru mutantski rod tako zdušno da se čini kako ni običnim, nemutiranim ljudima tu ne može biti naročito dobro.
Naočigled nam se odvija holokaust nemjerljivo većih razmjera od onog historijskog, kojim su počeli prvi i peti film u X-franšizi, a žrtve su mu kako mutanti, tako i oni ljudi koji ih podupiru – dakle, tko god treba. Zatornici su pak orijaški roboti zvani Sentineli, sposobni preuzeti specifičnu moć od bilo kojeg mutanta i upravo mu njome doći glave. Taj budući svijet, u kojemu nade nema, postaje povod Wolverineove očajničke misije u pola stoljeća udaljenu prošlost.
Riječ je o točki na kojoj logika radnje zapravo puca. Ako Sentineli haraju svijetom 2023., a prvi su put nastali 1973., negdje su u njemu cijelo to vrijeme morali biti: morali su postojati za trajanja svih dosadašnjih filmova. ”Dani buduće prošlosti” otkrivaju nam, dapače, da ih je te 1973. ni više ni manje nego predsjednik Nixon predstavio svijetu kao oružje protiv mutantske prijetnje. Sve se to odvilo prije zbivanja koja potakne Wolverine, a koja naknadno promijene povijest. Ako se izuzme računalna simulacija (drugačije dizajniranih) Sentinela iz prizora vježbanja u uvodu trećeg filma, njih se u serijalu nije dosad spomenulo ni riječju. Gdje su bili cijelo ovo vrijeme?
Ako su Sentineli time dobrodošao deus ex machina za stvaranje prijetnje u budućnosti, način mijenjanja prošlosti stvarni je razlog pribjegavanja stripovskom predlošku (s kojim film inače ima vrlo malo dodirnih točaka). Umjesto složenih paradoksa kojima se odlikuju najbolje pripovijesti o putovanju kroz vrijeme ”Dani buduće prošlosti” imaju isključivo jedan razlog za interveniranje u prošlost serijala: poništavanje svega što se u dosadašnjim filmovima zbilo.
Da, X-franšiza ovime je imala petlje poći kamo se tek jedan serijal prije nje usudio: u potpuno brisanje uspostavljene povijesti od nulte točke i polaženje novim smjerom odande. Samo, dok je u slučaju novih ”Zvjezdanih staza” to bio razmjerno domišljat pristup pričanju starih priča na novi način, kontinuitet X-serijala ovim filmom postaje istinska noćna mora.
Jesu li postupci na koje je Wolverine nagovorio mladog Charlesa Xaviera, mladog Erika Lehnsherra 1973. zaista imali tako prijelomnu snagu da promijene potpuno nevezane i tada još desetljećima udaljene događaje, poput pretvaranja Jean Grey u Tamnog Phoenixa? Vjerojatno ne, ali koga briga: Singer se sada može pretvarati da do trećeg filma nikad nije došlo, pa tu priču ispripovijedati ponovno.
”Dani buduće prošlosti” već pod vrlo malim uvećanjem – na razini povećala, ne mikroskopa – otkrivaju svoj temeljni razlog postojanja kao sinergijsko spajanje onoga što je u dosadašnjoj X-franšizi valjalo i istovremeno brisanje sjevernokorejskom temeljitošću svega što nije. To ipak ne znači da je konačan film nužno posve ciničan.
Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom
Istina, zaista ne funkcionira kao priča o putovanju kroz vrijeme, te mu svi segmenti smješteni u 2023. imaju otprilike jednaku narativnu svrhu kao sekvence iz budućnosti u prvom ili drugom ”Terminatoru” (dakle, ilustrativnu, a ne dramsku) – iako njima posvećuje deset puta više vremena. Što je još gore, tom bi se dijelu filma optužba za cinizam najlakše mogla prišiti: likovi iz prvih triju filmova, u tumačenju glumaca poput Anne Paquin ili Halle Berry, pojavljuju se na ekranu tek u šačici kadrova, naizgled čisto da bi se moglo reći da su i oni u filmu.
Lik Ellen Page prolazi tek nešto bolje, čisto kao katalizator Wolverineova puta. Ali sve te nas scene ipak podsjećaju na bliskost i zajedništvo koje su Xavier i Lehnsherr stekli nakon godina međusobnog antagonizma – godina kojima u ostatku filma svjedočimo.
Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom. A taj prizor – umješnošću izvedbe možda superioran čak i Singerovu uvodu u drugi film – zapravo prijeti poremetiti film do te mjere da ga film brže-bolje stavlja na stranu.
Naime, riječ je o jednom od rijetkih novih mutanata koje nam film dovodi u prvi plan, koliko god prostora bio primoran dati desecima starih. On se zove Quicksilver i vrijeme za njega protječe stostruko sporije nego svima ostalima, zbog čega ostavlja dojam izvanredne brzine. U tumačenju mladog Evana Petersa Quicksilver je glavni protagonist provale u Pentagon zbog Erikova oslobađanja, i prizor koji tada nastaje jedan je od vrhunaca Singerove karijere i akcije u 2014. kao takve.
Kao i cijela ergela Marvelovih filmova (samo ove sezone imamo ih četiri), X-krčag ići će na vodu dok se ne razbije. Na svu sreću, usprkos nakrcanosti likovima i čestim logičkim i kronološkim nedosljednostima u radnji, čini se da se to ovaj put nije dogodilo
Ostatak prizora u sedamdesetima ipak omogućava redatelju da glumce koje je izvorno okupio Vaughn gotovo potpuno uklopi u svoju viziju tumačenja X-Mena, te da nam predstavi jednog od najuvjerljivijih negativaca dosadašnjeg serijala. Peter Dinklage kao Bolivar Trask, tvorac Sentinela, zvuči onako kako bi vojnoindustrijski lobi volio zvučati kad bi bio zaista primjeren u javnosti opravdavati svoje postupke – premda film ni njegov izniman talent ne rabi dovoljno.
Zapravo, u glumačkom pogledu jedini trajniji dojam tu ostavljaju James McAvoy i Michael Fassbender kao Xavier i Erik, jer su nakon samo dva filma obojica uspjela svojim likovima dati snagu i složenost ravnu, pa možda katkad i superiornu onoj koju su dosad imali Patrick Stewart i Ian McKellen. Hugh Jackman u posljednje vrijeme češće jest nego nije Wolverine, tako da ne može ostaviti trajniji dojam, dok Jennifer Lawrence ima tako jasno zacrtanu putanju u radnji da liku Mystique ne može dati ni tračak one dopadljive složenosti koju je imala pri svojoj posljednjoj posjeti sedamdesetima u filmu ”Američki varalice”.
Ali sve je to u konačnici nebitno. Dok traju, ”Dani buduće prošlosti” osvježenje su čisto zbog činjenice da se ne raspadaju po šavova zbog prekrcanosti likovima već, naprotiv, posve pitko pripovijedaju svoju ne posve suvislu priču (za što je sigurno zaslužan skladatelj i montažer filma John Ottman, stari Singerov suradnik). A kad završe, osvježenje su i zbog saznanja da smo upravo vidjeli jedan superjunački naslov u kojemu nije došlo do razaranja gradova i stotina tisuća kolateralnih žrtava. Čak i za poslovično suzdržanu X-franšizu to je ugodno osvježenje.
Eto, nakon tri od ovogodišnja četiri Marvelova filma čini se da publika još nema razloga za dizanje ustanka protiv ovih priča. Sudbina X-krčaga zasad je sigurna.
Dvojbeni drugi “Čudesni”
Početkom devedesetih, davno prije nego što su Marvelovi superjunaci krenuli u današnji pohod kinodvoranama i svim ostalim oblicima digitalne distribucije, posađeno je prvo sjeme njihove aktualne filmske dominacije. James Cameron, već tada kultni žanrovski autor, proslavljen ”Terminatorom”, ”Aliensima” i ”Bezdanom”, napisao je dugi sinopsis (”scriptment”, kako on to zove) filma ”Spider-Man” za kuću Carolco, aktualnog producenta njegova ”Terminatora 2”.
U desetljeću koje je uslijedilo Cameronov je ”Spider-Man” stekao gotovo legendaran status filma koji je mogao biti, naročito nakon što je Carolco bankrotirao, a prava na ekranizaciju lika našla su se u limbu.
Iznova započet serijal o Spider-Manu imao je čvrsti temelj u kompaniji OsCorp kao izvorištu kako superjunaka, tako i supernegativaca. Ovdje je OsCorp iz prvog filma postao tek pašteta iz koje zlikovci iskaču kako studiju zatreba
Situacija se napokon razriješila početkom 1999., kad se studio Columbia domogao Spider-Mana. Cameron je tada već bio daleko: ovjenčan trima Oscarima za fenomen zvan ”Titanic”, nije više imao interesa za rad na tuđim projektima. Franšiza je tako pripala još jednom kultnom žanrovskom autoru, Samu Raimiju – koji je stekao pravo koristiti Cameronove ideje, ali se od svih zadržao samo na jednoj, onoj o organskim izbacivačima paukove mreže kao nuspojavi mutiranja Petera Parkera iz čovjeka u čovjeka-pauka.
Sve ono ostalo što je ”scriptmentu” davalo dramaturšku snagu, ono istodobno ushićeno i prestravljeno adolescentsko snalaženje s promjenama u vlastitu tijelu spregnuto s refleksijama na Kafkin ”Preobražaj” – zapravo očitu referentnu točku svake priče o čovjeku-kukcu – završilo je u ladici.
Danas je Columbia već na drugom nastavku drugog serijala o Spider-Manu, započetog iznova nakon miroljubiva razlaza s Raimijem. I dok je prvi ”Čudesni Spider-Man” bio jedan od većih razloga za podizanje obrve skorijih godina – svima je bilo očito da se Columbia na taj korak odlučila samo zato da se prava ne bi vratila matičnome Marvelu – rezultat je bio dovoljno simpatičan da ostavi razloge za vjerovanje u meritum novoga serijala.
Izvorna ideja Jamesa Camerona za film o Spider-Manu reflektirala je na Kafkin “Preobražaj” kao očitu referentnu točku svake priče o čovjeku-kukcu. I ovaj film spominje Kafku, ali bilo bi bolje da nije
Napokon, malo je tko mogao poreći da je Andrew Garfield superioran Tobeyju Maguireu kao Peter Parker. Visok i krakat, obdaren sveameričkom simpatičnošću mladog Anthonyja Perkinsa i, baš poput Perkinsa u najpoznatijoj ulozi, sposoban njome prikriti dvostruki identitet, Garfield se odlikovao neporecivom kemijom sa svojom partnericom Emmom Stone (koja će mu postati i životna družica).
Otpočinjanje priče od nje kao Gwen Stacy k tome je bilo vjernije izvorištima predloška Stana Leeja i Stevea Ditka, baš kao i Peterov izum mehaničkih, a ne genetičkih izbacivača mreže. Studio, povrh svega, nije za redatelja serijala ovaj put angažirao kultnog žanrovskog autora, nego sposobnog neovisnog filmaša Marca Webba, što je značilo da neće biti neželjenih uplitanja kreativnog ega u izradu filmova za mlaćenje para.
Najzamorniji dio svakog superjunačkog serijala posvećen je nastanku superjunaka i posebnih moći kojima se odlikuje, a onda i ponavljanju istog postupka s negativnim predznakom kako bi superjunak dobio pripadajućeg superzlikovca. Scenaristi James Vanderbilt, Alvin Sargent i Steve Kloves taj su dio brige razmjerno suptilno odradili u prvome filmu kad su radnju oblikovali oko nečega što većini naslova ovog žanra nedostaje – uvjerljiva središta.
U ovim je filmovima to OsCorp, multinacionalna kompanija posvećena istraživanju posljednje riječi svih aktualnih tehnologija, svojevrstan amalgam genetičke manipulativnosti Monsanta i tajnih projekata vojnoindustrijskog kompleksa. Iz OsCorpa tu proizlazi sve, od pauka koji ugrize Petera do pokusa koji su znanstvenika Curta Connorsa pretvorili u antagonista Lizarda – kolege njegovih pokojnih roditelja, također zaposlenih u OsCorpu. Svijet filmova postao je time malo manje apsurdan i malo čvršće utemeljen nego što je to kod takvih priča inače slučaj.
I nastavak se vrti oko OsCorpa, utjelovljenom u digitalnom neboderu besprijekorno uklopljenom u panoramu New Yorka – samo što ovaj put OsCorp nije središte filma, nego izvorište njegove upravo razorne nekoherentnosti. Dok je mentorsko/suparnička dihotomija Connorsa i Parkera davala izvjesnu mjeru drame prvome filmu, u ”Čudesnom Spider-Manu 2” negativci iskaču iz OsCorpa kao iz paštete, a da pritom baš i nije jasno što zamjeraju našem junaku.
Da se prvi i jedini negativac filma prezivao Osborn, film bi još i imao smisla. U ovoj liniji radnje sve potječe od bolesti Normana Osborna, šefa OsCorpa: ovaj film otkriva i da mu je poremećaj genetski, te da ga je naslijedio njegov sin Harry, Peterov prijatelj iz djetinjstva. A budući da se sada odlučilo otkriti više i o ulozi Peterovih roditelja u rabotama korporacije, priča je mogla biti posvećena grijesima roditelja i načinima na koji se oni odražavaju na djecu.
Mogla je, ali scenaristi Alex Kurtzman, Roberto Orci i Jeff Pinkner očito nisu namjeravali filmu dati tematsku koherentnost. Ne, za njih je Harryjeva situacija ovdje tek još jedna ekspozicija više koju treba odraditi između redovito raspoređenih akcijskih sekvenci: koliko god se Dane DeHaan trudio dočarati lomove u Harryju, pripovjedački tim za njih nije naročito briga.
Nebriga drugih je, pak, glavni motivator lika koji smo na velikim ekranima čekali još od onog Cameronova ”scriptmenta”. Electro, superzlikovac sazdan od čistog elektriciteta, nadljudsko je biće koje neizbježno podsjeća na Dr. Manhattana iz ”Čuvara”, svakako najambicioznijeg superjunačkog filma svih vremena – ali u ovoj inkarnaciji ne posjeduje ni patos ni samosvijest. Karikirano prikazan kao socijalno neprilagođeni znanstvenik prije, a megalomanski masovni ubojica poslije svoje preobrazbe, Electro je lik koji bi se doslovce mogao izbaciti iz filma, a da se pritom ne izgubi nijedan bitan moment u razvoju likova, takvom kakav već jest. (Činjenica da bi se time izgubilo i jedino ovdašnje spominjanje Kafke bila bi samo bonus.)
Glavni negativac Electro mogao bi se izbaciti iz filma bez gubljenja ijednog bitnog momenta u razvoju likova, takvom kakav već jest. Čak i u zbrzano snimljenim studijskim projektima ovakva se pripovjedna aljkavost rijetko susreće
Ma koliko da su mnoge mane ”Čudesnog Spider-Mana 2” utemeljene u nesuvislom predlošku, a navodno i diktiranju količine likova od strane studija, neprijeporno je da glavni problem ovaj put ipak leži u redatelju. Webb se jednostavno ne snalazi u davanju pripovjedne koherentnosti filmu.
Kad su mu u kadru Garfield i Stone, oduševljeno prati njihovu dinamiku; kad nekoliko scena mora posvetiti Sally Field kao teti May, jedinoj preostaloj roditeljskoj figuri u Peterovu životu, smjesta prelazi u socijalno osjetljivu melodramu; prizori s negativcima, pak, ne samo da mu često zalaze u teritorij campa kakav je u devedesetima umalo upropastio franšizu Batmana, nego nemaju ni unutarnju uobličenost neophodnu u žanru. Webb rijetko kad dobro odabere rakurs, a još rjeđe uspijeva dva kadra montažno spojiti u filmski pismen slijed.
Nigdje to nije tako dobro vidljivo kao u masi akcijskih prizora koji zakrčuju film: premda efekti u serijalu nikad nisu bili bolji, ovdje akcija prečesto prelazi u čistu vizualnu buku koja niti uzbuđuje niti oduševljava, nego samo stavlja kvačicu uz stavku očekivanog sadržaja.
Premda efekti u serijalu nikad nisu bili bolji, ovdje akcija prečesto prelazi u čistu vizualnu buku koja niti uzbuđuje niti oduševljava, nego samo stavlja kvačicu uz stavku očekivanog sadržaja
Jedini akcijski prizor koji zaista razgali prođe u tren oka, a plod je komičarskog genija samoga Garfielda, nadahnutog Charliejem Chaplinom. Traje tek toliko da vidimo što je od njega u boljim rukama moglo biti.
Film završava još jednom posvetom izvorniku, prenoseći prvi put na veliki ekran kulminaciju priče o Gwen Stacy s početka sedamdesetih, jednog od presudnih momenata u davanju ozbiljnosti Marvelovu brendu. Ali Webb taj prijelomni trenutak koncipira posve nespretno, do te mjere posvećen mehanici zbivanja da mu potencijalno snažna priča samo isklizne kroz prste.
Može li se nesnalaženje redatelja, očito primoranog na nadilaženje svojih sposobnosti ubitačno brzim tempom od jednog nastavka svake dvije godine koji Columbia sad nameće, pokazati fatalnijim za Spider-Mana od svih zatorničkih planova supernegativaca? Vjerojatno ne; ”Čudesni Spider-Man 2” u dovoljnoj mjeri zadovoljava prohtjeve prodavača i konzumenata kokica da se ne može nazvati neuspjehom, bar u onom najbitnijem, financijskom pogledu.
Samo, teško da će ga se itko sjećati kao uspjelog filma. Peteru Parkeru trebat će sve supermoći zapretane u njegovim mutiranim genima da se oporavi od ovog udarca.
Tri “Kapetanova” dana
Postoji mnogo načina da se zaboravi povijest.
Može se zaboraviti prva ekranizacija Kapetana Amerike – jednog od najstarijih superjunaka iz medija stripa, stvorenog još 1941. u jeku Drugog svjetskog rata. Taj prvi film, naslovljen samo ”Kapetan Amerika”, trebao je na velikom platnu obilježiti Kapetanovih pola stoljeća, ali ispao je tako katastrofalan da danas živi samo kao kuriozum kućnog videa. Može se stoga zaboraviti i da je bila riječ o jednoj od posljednjih američko-jugoslavenskih koprodukcija. s više hrvatskih glumaca u epizodnim ulogama – i sa sinom J. D. Salingera u ulozi Kapetana.
Može se, makar ponešto teže, zaboraviti vrijeme kad su prava na sve Marvelove superjunake konačno prestala biti u rukama sumnjivaca poput producenata dotičnog filma i dopala šaka velikim studijima. Ovo je stoljeće, napokon, na ekranima multipleksa započelo prvom velikom pustolovinom Spider-Mana u produkciji Columbije, i otada dotični studio revno donosi u kina nove pustolovine Čovjeka-Pauka svake dvije-tri godine, čisto zato što bi zbog duljeg čekanja izgubilo prava na jednog od najpopularnijih superjunaka svih vremena.
Uz studio Marvel priče o Marvelovim superjunacima stvaraju i studiji Columbia i Fox – često istovremeno, kao ove godine. Sve ima svoje granice, pa i ljudska tolerancija na Marvel, zar ne?
Columbia pritom nije jedini studio koji se dočepao okrajaka Marvelove menažerije: 20th Century-Fox ima prava na sve priče vezane uz X-Mene, s otprilike jednakom klauzulom o zadržavanju autorskih prava. Zato dobivamo godine poput ove, kad i Columbia i Fox polažu glavninu svojih financijskih nada u nove pustolovine Marvelovih likova koji im pripadaju – a da pritom ni jedan ni drugi studio nije ono na što masovna publika pomisli pri spomenu filmskog Marvela.
Jer filmski je Marvel, nakon dugogodišnjeg boravka u pustinji zapletenih prava na ekranizaciju, svoj najveći uzlet doživio upravo kroz slijed priča u produkciji samog Marvela. I dok filmovi drugih studija osjetno osciliraju kvalitetom upravo zbog razmjerno panične stihije kojom se moraju proizvoditi, studio Marvel – danas u vlasništvu globalne korporacije Disney – došao je, evo, i do devetog nastavka svojeg serijala kroz potpuno planirane oscilacije u kvaliteti.
Desetljeća stripovskog nakladništva naučila su Marvel da se i iz najnepromišljenije stranputice može izaći promjenom autorskog tima koji radi na pojedinom liku. Zato je stalno mijenjanje redatelja i scenarista koji rade na ovom ili onom liku iz središnje Marvelove ergele od početka uvršteno u koncept tog tzv. “Marvelovog filmskog svemira”, valova pojedinačnih priča koje svakih nekoliko godina bivaju objedinjene u film o Osvetnicima.
“Ratnik zime” poseže za originalnošću mijenjanjem svog žanra u paranoični triler – ali u svoje središte ne stavlja špijune, nego lik koji je oličenje moralne vertikale i čestitosti. I pritom, začudo, ne ispada propagandistički
Takav je zasad slučaj; Marvel se pokazuje kao primjer planske zalihosnosti i otpora kreativnim posrnućima. Ako se neki glumac ili redatelj pokažu neuspjelima, lako ćemo ih zamijeniti drugima, a učinak će biti sličan promjeni crtača u stripu; fanovi žanra odavno su naučili zaboravljati takve stranputice povijesti.
Ipak, ovoliki nasrtaj na kinodvorane neizbježno sa sobom povlači ne samo potencijalne padove u kvaliteti, nego i zamor publike. Sve ima svoje granice, pa i ljudska tolerancija na Marvel.
”Kapetan Amerika: Ratnik zime” još je dovoljno blizu globalnom megauspjehu prvih ”Osvetnika” da se ne mora pretjerano brinuti oko prezasićenosti, ali ne uzima se zdravo za gotovo, što najjasnije iskazuje promjenom svoje žanrovske pripadnosti.
Ovo je prvi Marvelov paranoični triler, pripadnik žanra definiranog filmovima poput ”Tri kondorova dana”, koji su održavali relevantnost Hollywooda u sedamdesetima, posljednjoj eri ozbiljnog nepovjerenja u službeno tumačenje zbivanja prije ove naše.
Istovremeno je to nastavak filma ”Kapetan Amerika: Prvi Osvetnik”, prvog Marvelovog filma u žanru alternativne povijesti koji je, neki će reći, bio uspješniji od one američko-jugoslavenske koprodukcije. Ondje se naš junak borio u Drugom svjetskom ratu protiv organizacije zvane Hydra, opremljene cijelim arsenalom oružja iz najekstremnijih nagađanja o mogućim dosezima nacističke ratne tehnologije, što joj ipak nije bivalo dovoljno da ne pristane na dobrovoljno samouništenje već pri prvoj najavi Kapetanova dolaska.
”Prvi Osvetnik” bio je odviše kilav film čak i da bi se dobrohotno prihvatio kao zabavan pulp. Može li ”Ratnik zime”, prema scenariju Christophera Markusa i Stephena McFeelyja – odgovornih i za prvi film – barem donekle udovoljiti prohtjevima žanra za koji se tako ambiciozno odlučio?
Može – u začuđujuće uvjerljivoj mjeri, zapravo. Glavna zasluga za to sigurno leži na braći Russo, Anthonyju i Joeu, koje je Marvel (baš kao i Alana Taylora, redatelja lanjskog nastavka ”Thora”) ubrao iz televizijskog rasadnika talenata i povjerio im režiranje ovako velikog projekta.
Dobivši na raspolaganje cijeli pribor hollywoodskog digitalnog vatrometarstva, braća Russo razigrano su nakitila ”Ratnika zime” nizom bravuroznih akcijskih sekvenci koje zasjenjuju sve iz prvog filma i razdragano udovoljavaju standardima postavljenim prvim Osvetnicima.
Akcija se, naravno, novcem može kupiti, ma koliko truda u realizaciji tražila. Ne može se kupiti nadahnuće, a Markus i McFeely ovaj ga put za divno čudo imaju. Prebacivanje težišta na špijunski triler, naime, ne bi imalo smisla kad bi bilo ispričano isključivo s težišta likova koji su ionako špijuni u Marvelovom svemiru: da, Nick Fury je očekivano ovdje, kao i bivša KGB-ovka Nataša Romanova, ali prava je poanta to što je Kapetan Amerika u središtu ovakve radnje.
Možda se Marvel smatra dovoljno moćnim da se prihvati tema poput špijuniranja vlastitih građana i preživljavanja nacizma u visokim strukturama sustava; možda se pak, kako to kod korporativnog kooptiranja alternativnih nazora često biva, radi samo o načinu da se urbanome mitu izvade zubi
Snaga Kapetana Amerike kao popkulturne ikone oduvijek je počivala na njegovoj moralnoj vertikali – na pozivanju na ono najbolje u američkom idealizmu i čestitosti. Stavljanje takvog lika u priču punu dvoličnosti, prijevara i zakulisnih igara lako je moglo uroditi jednako propagandnim tonom kakav je prvi film tako bezuspješno pokušao parodirati. Nasreću, dogodilo se suprotno: Kapetan Amerika u ovom je tumačenju postao podsjetnik na sve ono što Amerika više nije.
Marvel tvrdi da je stvarni skandal s agencijom NSA koji je razotkrio Edward Snowden stigao u jeku snimanja ”Ratnika zime”, no paralele su jasne i razmjerno neočekivane. Pandan NSA-u u Marvelovu svemiru zove se S.H.I.E.L.D. i u dosadašnjih je osam filmova tvorio stožernu točku institucionalne pravde. U ovom filmu Kapetan Amerika otkrije trulež koja se zavukla duboko u agenciju koju radi – i, poput Snowdena, krene u borbu protiv tog izopačenja. Pritom mu ključna saveznica ostaje jedino Romanova; Scarlett Johansson nakon niza pojavljivanja u Marvelovim filmovima ovdje napokon postaje punokrvno zanimljiv lik prije nego poslastica za oči.
Činjenica da simbol američkog integriteta stupa u borbu protiv korupcije u srcu Washingtona osebujna je za superjunački žanr, inače posvećen ili eskapizmu ili zadržavanju statusa quo; činjenica da mu je pritom glavni oslonac jedna Ruskinja pritom je, naravno, sasvim nehotično ekvivalentna stvarnim zbivanjima iz špijunske sfere.
Sigurno je barem da ideal Kapetana Amerike i dalje živi u ovom fiktivnom svemiru, ma koliko da se u svijetu oko nas smračio; to je ujedno i najzanimljivija alternativa sad već pomalo istrošenom konceptu “tamnih i mračnih” superjunaka
Marvelov bi svemir, napokon, trebao biti alternativan našemu: to ga u slabijim instancijama rješava potrebe da na bilo koji način bude relevantan, ali u zanimljivijima, poput ove, daje mu mogućnost da prozbori o stvarima koje u realistično koncipiranim filmovima redovito djeluju kao da su u službi ove ili one političke opcije. ”Kapetan Amerika: Ratnik zime” stavlja se, s druge strane, na stranu alternative opcijama službene politike zemlje u kojoj je nastao – a špijuniranje vlastitih građana pritom je tek vrh ledenog brijega, koliko god ono samo po sebi bilo hrabro u kontekstu visokobudžetnog Hollywooda.
Krovna razina zapleta filma, naime, ide i korak dalje: kroz radnju postupno otkrivamo da je takva instrumentalizacija S.H.I.E.L.D.-a zapravo djelo Hydre, koja nije prestala postojati s padom nacističkog režima. Borba koju je Kapetan Amerika vodio u ratu, drugim riječima, zapravo je izgubljena, jer se Hydra kroz operaciju zvanu Paperclip infiltrirala u najviše segmente američke špijunske i vojnoindustrijske hijerarhije.
Sličnost sa stvarnim zbivanjima ovdje nije nehotična; operacija Paperclip itekako je postojala nakon Drugog svjetskog rata, a uključivala je niz znanstvenika i operativaca od kojih je Wernher von Braun – čovjek koji je doveo Amerikance na Mjesec – samo najpoznatiji. Teza o preživljavanju nacističkih interesa u visokim sferama zapadnog društva uporno opstaje svih ovih godina a da nijednom nije bila ni spomenuta baš nigdje u zapadnoj popularnoj kulturi – sve do ovog filma. Baš kad se činilo da će ta zaboravljena povijest ostati u cijelosti pometena pod tepih, eto Roberta Redforda (da, Kondora glavom) kako ovdje prvi put u životu glumi negativca i pritom šaptom kaže: “Heil Hydra”.
Možda se Marvel u okrilju Disneyja smatra dovoljno moćnim da se prihvati takvih tema; možda se, kako to kod korporativnog kooptiranja bilo kakvih alternativnih nazora često biva, radi samo o načinu da se urbanome mitu izvade zubi. Nesporno je da je ovakvim stvaranjem kontrasta između ideala koje Kapetan Amerika zastupa i stvarnosti današnje Amerike film stekao neočekivanu relevantnost kod međunarodne publike, kao i kod onog sve većeg segmenta Amerikanaca koji nisu voljni prihvatiti svoju zvjezdanu trobojnicu kao sveprimjenjivo opravdanje.
Jedno je sigurno: odlukom da problematizira ono što je u američkom komercijalnom filmu inače neupitno Marvel je dao novu relevantnost najstarijem protagonistu svoga junačkog panteona.
Ideal Kapetana Amerike i dalje živi, barem u ovom fiktivnom svemiru, ma koliko da se u svijetu oko nas smračio; to je ujedno i najzanimljivija alternativa sad već pomalo istrošenom konceptu “tamnih i mračnih” superjunaka koji u stripu živi još od osamdesetih. Junaštvo je ne postati mračan čak i kad se cijeli sustav tvojeg idealizma uruši i smrači, kao da poručuje Kapetan.
Svakako zanimljiviji od potpuno fantastičnih situacija koje prožimaju ostatak naslova iz “druge faze” Marvelova filmskog svemira, ”Kapetan Amerika: Ratnik zime” hrabar je i zanimljiv iskorak koji bi mogao postaviti temelje za izuzetno zanimljivu platformu problematiziranja pipavih pitanja stvarnosti kroz prizmu masovne zabave. Hoće li na tom putu biti stranputica i padova? Svakako; koncept je ovisan o njima. Ali, kako sada stvari stoje, sva je prilika da će biti i ovako intrigantnih naslova. Studio Marvel, naime, tvrdi da ima o čemu snimati filmove sve do 2028. godine.