autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine

Autor: AUTOGRAF / 01.11.2021.

masakr-u-hrastini”Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju”, Mariji Šimunkovića i Đorđe Mihovilović, JUSP Jasenovac, Jasenovac, 2021.

Knjiga ”Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju” autora Marija Šimunkovića i Đorđa Mihovilovića opisuje i dokumentira masakr koji se dogodio 24./25. travnja 1945. godine nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, u selu Hrastina u blizini Marije Gorice. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf, Đorđe Mihovilović, Hrastina, Marija Gorica, Mario Šimunković, masakr, NDH, Obavezna lektira, Romi, Romi i Sinti

Srbija se raspada

Autor: Filip David / 08.02.2015. Leave a Comment

Sudeći po januaru mesecu 2015. ova godina doneće nova iskušenja Srbiji. Jednako vlastima kao i stanovništvu. Otvaraju se pukotine koje prete raspadu čitavog sistema. Sustižu se afera za aferom na različitim nivoima vlasti.

 

Fond za humanitarno pravo objavio je kako poseduje dokumente da je načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković, nekadašnji komandant 37. motorizovane brigade tokom rata na Kosovu, direktno odgovoran za zločine nad civilima u selima Rezala i Staro Čikatovo kao i za skrivanje tela u masovnoj grobnici u Raškoj.

Fond za humanitarno pravo objavio je kako poseduje dokumente da je načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković, nekadašnji komandant 37. motorizovane brigade tokom rata na Kosovu, direktno odgovoran za zločine nad civilima u selima Rezala i Staro Čikatovo kao i za skrivanje tela u masovnoj grobnici u Raškoj

 

Bez uvida u dokumente koje poseduje Fond, Ministarstvo odbrane je optužbe odbacilo uz ocenu kako “takvi javni nastupi Fonda za humanitarno pravo direktno narušavaju ugled Republike Srbije i njene Vojske”. Slična je izjava i premijera Vučića. Ljubiša Diković je sve optužbe nazvao “prljavom kampanjom”.

 

Ako nema Dikovićeve krivice postavlja se pitanje ko je kriv za spomenuti masakr i premeštanje žrtava u masovnu grobnicu u Srbiji. Da li je Tužilaštvo, koje je u svim srpskim režimima, ne samo ovom, uvek bilo pod očevidnim uticajem izvršne vlasti, spremno da ovaj nesumnjivi zločin istraži do kraja i ko je taj ko može Tužilaštvu garantovati nezavisnost i nezavisnu istragu?

 

Raspoloženje dobrog dela javnosti ne ide na ruku nezavisnim istragama zločina i to je ozbiljan problem, jednako moralne koliko i pravne prirode sa kojima se Srbija suočava.

 

Srbija je, takođe u krupnim finasijskim i ekonomskim problemima. Dug je daleko premašio i domaće zakonsko ograničenje od 45% u odnosu na BDP i predviđa se da će u ovoj godini dosegnuti neverovatnih 80%.

 

Iako je zakon Srbije o granici zaduživanja premašen još pre tri godine, niko ne samo da nije odgovarao, nego nisu preduzete niti bilo kakve mere kako bi se dug posle nekog vremena vratio u zakonski okvir. To poigravanje sa zakonom pokazuje koliko se zakon u Srbiji ozbiljno uzima i koliko je zemlja daleko od vladavine prava, mišljenje je domaćih ekonomskih analitičara.

Ovih dana je štediše srpskih banaka pogodilo nešto poput jakog strujnog odara. Kasa Agencije za osiguranje depozita koja je garantovala zaštitu uloga do pedeset hiljada evra, ispražnjena je do dna, saopštava Ministar finansija. Ko je i kako uzimao ove namenski zaštićene pare, nije objašnjeno. Samo je rečeno da se priprema novi zakon o depozitima koji će odgovornost i troškove podeliti između banaka i ulagača!

 

Domaći mediji ove zastrašujuće podatke objavljuju kao uzgred, u jedva uočljivim rubrikama, gde se objavljuju dosadne, nevažne vesti iz ekonomije. I u ovome zatajili su država, vlast i pravo. A reč je o životno važnom pitanju, opstanku države. Svakako, rešenje nije u tome da se izaziva panika, ali se mora saopštiti istina, ma koliko alarmantna bila.

 

Ovih dana je štediše srpskih banaka pogodilo nešto poput jakog strujnog odara. Kasa Agencije za osiguranje depozita koja je garantovala zaštitu uloga do pedeset hiljada evra, ispražnjena je do dna, saopštava Ministar finansija. Ko je i kako uzimao ove namenski zaštićene pare, nije objašnjeno. Samo je rečeno da se priprema novi zakon o depozitima koji će odgovornost i troškove podeliti između banaka i ulagača!

 

Mnogi ovo tumače kao još jedan u nizu poteza koji kažnjavaju one koji su najmanje krivi, a oslobađaju odgovornosti isključive krivce. Kada neko u Srbiji govori o “novim merama” to uvek zvući zlokobno i na štetu slabijeg i bespomoćnijeg.

 

Još jedna “januarska afera” potresa Srbiju. Zaštitnik građana Saša Janković optužio je Vojnobezbednosnu agenciju da bez odluke suda špijunira političke stranke, lidere sindikata i pojedine sudije. Pored toga, Janković je okrivio vojnu bezbednost da prisluškuje bez naloga suda ali i da štiti visoke vojne oficire umešane u korupciju. Umesto u zatvor šalje ih u penziju.

 

Ministar odbrane Bratislav Gašić na ove optužbe ogovora kako ga je ”sramota da komentariše saopštenje zaštitnika građana“. Uprkos ovakvom “odgovoru”, koji, naravno nije nikakav odgovor, nego izbegavanje odgovora, afera se zahuktava.

 

Očevidno, ombudsman je zagazio u minsko polje. Na društvenim mrežama zakazan je protest protiv skrivanja informacija i nezakonitog delovanja tajnih i bezbedonosnih službi.

 

Istovremeno, poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić izjavio je kako zaštitnik građana ima pravo pristupa bilo kom dokumentu u ovoj zemlji, te mu zato ne treba ničija saglasnost komentarišući odbijanje vojske da bez odobrenja Tužilaštva ne dozvoli uvid u neka dokumenta o finansijskom poslovanju.

Početak februara donosi novi talas prikrivanja istine. Međunarodni sud pravde odbacio je i hrvatsku i srpsku tužbu za genocid, ne negirjući zločine koji su počinjeni. Umesto da doprinese smirivanju situacije ovakvom odlukom suda, strasti se ponovo razbuktavaju. Napetost se samo povećava. U srpskim tablodima krupni naslovi “Pobeda!” što protivureči zdravom razumu i samom karakteru presude

 

Ovakvi zahtevi zaštitnika građana i poverenika za informacije već su ocenjeni od strane najviših organa vlasti kao pokušaj destabilizacije Srbije, a neki analitičari bliski Srpskoj naprednoj stranci, to nazivaju izdajničkim delovanjem što veoma potseća na već poznatu retoriku iz Šešeljevih i Miloševićevih vremena.

 

I početak februara donosi novi talas prikrivanja istine. Međunarodni sud pravde odbacio je i hrvatsku i srpsku tužbu za genocid, ne negirjući zločine koji su počinjeni. Umesto da doprinese smirivanju situacije ovakvom odlukom suda, strasti se ponovo razbuktavaju. Napetost se samo povećava. U srpskim tablodima krupni naslovi “Pobeda!” što protivureči zdravom razumu i samom karakteru presude.

 

U vreme sve veće bede jedino čega ima u neograničenim količinama u zemljama kojima preti kolaps jesu demagogija, izigravanje zakona i istrajavanje na skrivanju istine.

 

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: banke, Beležnica, ekonomija, Filip David, Fond za humanitarno pravo, Kosovo, masakr, vlast, žrtave

Charlie Hebdo je otet

Autor: Cyrille Cartier / 18.01.2015. Leave a Comment

Ubrzo nakon napada Charlie je bačen u arenu, pretvoren u simbol za objavljivanje u medijima: bivši francuski predsjednik nazvao ga je “rat” protiv “civilizacije”. Figure su postavljene. Oni koji su na strani “civilizacije”, “Charliji”, i oni koji su na strani “barbarstva”, “teroristi”.

 

Ova opasna jeka događaja 11. rujna nabija vam prst u lice: ”S nama ili protiv nas”. Intelektualci, pisci, arbitri kulture iskoristili su jezik svojih predrasuda da osude druge smrtonosne predrasude. Vladavina straha ne poznaje nijanse sive. Čak i oni koji se ne slažu sa Charlijevim karikaturama proroka Muhameda potaknuti su da zavijore Charlijevu zastavu kako bi pokazali solidarnost protiv terorista. “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie) postaje uvreda naciji.

 

Za 4 milijuna ljudi koji su krenuli ulicama 11. siječnja emocije su bile uzburkane. Iz daleka, prilijepljena za ekran s vijestima i za internet, i ja sam bila preplavljena. Ipak, nisam mogla izbjeći a da ne primijetim kako se zbunjenost pomiješala s ponosom. Strah se isprepleo s optimizmom dok su raznovrsni glasovi pokušavali označiti jedinstvo u osudi brutalnih ubojstava i u želji da su osnaže za neku “bolju” Francusku. Polako se šuljala neka nemirna slutnja i strah od tog spektakla i sve do sada nastavila je rasti ne ostavljajući me na miru.

Ova opasna jeka događaja 11. rujna nabija vam prst u lice: ”S nama ili protiv nas”. Intelektualci, pisci, arbitri kulture iskoristili su jezik svojih predrasuda da osude druge smrtonosne predrasude. Vladavina straha ne poznaje nijanse sive. Čak i oni koji se ne slažu sa Charlijevim karikaturama proroka Muhameda potaknuti su da zavijore Charlijevu zastavu kako bi pokazali solidarnost protiv terorista. “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie) postaje uvreda naciji

 

Nije to samo nelagodnost zbog lijepljenja krivice i stvarnih posljedica za islam i svakog za kog će se pretpostavljati da je musliman zbog marame, brade, sjevernoafričkog ili bliskoistočnog izgleda (eto, i u Hrvatskoj moj partner koji nosi dulju bradu ponekad je posprdno provociran na ulici – “džihadist” – bez obzira na to što je Balkanac i nije musliman). Nije to samo nelagoda zbog mogućnosti novih napada.

 

Proganja me osjećaj straha jer moćnici koji donose odluke udaraju u ratne bubnjeve i manipuliraju gomilom onemogućavajući nam bistar pogled kroz maglu takvog političkog usmjerenja.

 

U međuvremenu mediji ne štede tintu i programske minute u neproporcionalnom izvještavanju o Charlieju u usporedbi sa drugim događajima i vijestima. Ranije taj tjedan u Nigeriji Boko Haram ubija 2000 ljudi, a auto-bomba u Jemenu 37 ljudi baš na isti dan. Ipak, oči svijeta gledaju samo Francusku i moćnici dolaze pred reflektore da postanu Charlie.

 

Tko su svi ti “Je suis Charlie”?  Da li to znači isto za Benjamina Netanyahua i za Maleka Merabeta?

 

Izraelski predsjednik vlade preuzeo je Charlieja da izgradi još više zidova i da pozove francuske Židove na egzodus u obećanu zemlju. Brat policajca koji je ubijen ispred ureda časopisa Charlie Hebdo osjetio je potrebu da podsjeti ljude kako je islam religija mira i ljubavi, a da su njegova brata, Francuza i muslimana, ubili lažni muslimani.

 

Luz, autor najnovije naslovnice časopisa Charlie Hebdo, nakon napada odbija simbolizam, dok ga bivši predsjednik vlade Nikolas Sarkozy, oblači kao ugodan kaput. Karikaturist koji je igrom slučaja preživio napad kaže kako su on i njegovi drugovi crtali karikature da nasmiju ljude, ponukaju ih na razmišljanja i preispitavanje vlastitih religijskih, političkih i društvenih simbola. Sarkozijev “Charlie” propisuje pojačanu kontrolu, deportacije i ograničenja za imigrante.

 

Nakon marša još jedan “Charlie”, britanski predsjednik vlade David Cameron, obećao je još više nadzora ako bude ponovo izabran. Gotovo nečujnim glasom suprotstavlja mu se Marie, učiteljica u srednjoj školi u pariškom predgrađu Seine-Saint-Denise, koja se gnuša stigmatizacije i boji posljedica za svoje učenike. Potpisujući se jedino svojim prvim imenom na blogu, ta učiteljica radi u jednom od najsiromašnijih predgrađa Pariza s najvećom stopom kriminaliteta.

Nije to samo nelagodnost zbog lijepljenja krivice i stvarnih posljedica za islam i svakog za kog će se pretpostavljati da je musliman zbog marame, brade, sjevernoafričkog ili bliskoistočnog izgleda (eto, i u Hrvatskoj moj partner koji nosi dulju bradu ponekad je posprdno provociran na ulici – “džihadist” – bez obzira na to što je Balkanac i nije musliman). Nije to samo nelagoda zbog mogućnosti novih napada

 

U studenom prošle godine u tom predgrađu učitelji i roditelji zajedno su protestirali zbog premalih sredstava za lokalne škole. Tko će sad dobiti sredstva: David za nadziranje ili Marie za školovanje?

 

Charlie: Uzmi plavu pilulu i priča tu završava

 

Jedan od CNN-ovih eksperata za nacionalnu sigurnost i obavještajne službe govorio je o navodnom propustu francuskih sigurnosnih službi da spriječe “najsmrtonosniji napad u zadnjem desetljeću u Europi”. Kako smo lagano dobili amneziju i zaboravili Breivikov masakr 2011. u kojem je ubijeno 77 većinom mladih ljudi. Stručnjaci su raspravljali o vezama Francuske braće s Al Qaidom u Jemenu, a nisu analizirali Breivikove veze sa desničarskim kršćanskim organizacijama u Velikoj Britaniji.

 

Breivik Kouachi, lice i naličje istog novčića: politički motivirane ubojice s vezama sa organizacijama izvan vlastite zemlje. Jedan je naširoko predstavljan kao usamljeni luđak (iako ga je sudac proglasio uračunljivim), dok su drugi, iako je njihovo mentalno zdravlje dovođeno u pitanje, portretirani kao dio međunarodne terorističke organizacije.

 

Rezultat je usmjeravanje pažnje na navodnu prijetnju islama “zapadu”, a ne na porast popularnosti ultradesničarskih grupa. Fokusira se na sigurnost i potrebu za vojnom potrošnjom umjesto na reformiranje francuskih institucija i razgrađivanje geta otvorenijom raspravom o diskriminaciji.

 

Breivik Kouachi, jedno te isto, zapaljiv svijet straha, mržnje i netolerancije. Oni su marširali ulicama Njemačke i Pakistana u tisućama, pristupili su Zlatnoj zori u Grčkoj i palili crkve u Nigeru, sad su još zavedeniji u ekstremizam. Naravno, neće svi odmah uzeti oružje i krenuti ubijati, ali koliki će od njih postati “Je suis Breivik” ili ”Je suis Kouachi”?

Kako smo lagano dobili amneziju i zaboravili Breivikov masakr 2011. u kojem je ubijeno 77 većinom mladih ljudi. Stručnjaci su raspravljali o vezama Francuske braće s Al Qaidom u Jemenu, a nisu analizirali Breivikove veze s desničarskim kršćanskim organizacijama u Velikoj Britaniji

 

Emocije su uskuhale i sve su glasniji pozivi da se uvede Patriot Act à la Française. Mnogi su, kao Pascal Boniface, direktor Instituta za međunarodne i strateške odnose (Institut de Relations Internationales et Stratégiques), protiv uvođenja novih drakonskih zakona povrh već postojećih. Postoji li dokaz da je poslije 11. rujna svijet Guantanama i Abu Ghraiba pomogao smanjiti terorizam više nego što je pomogao regrutaciji u radikalizirane, ”protuzapadne”, grupe.

 

Kad još posebno pogledamo ekonomsku situaciju, postavlja se pitanje kako će vlade pojedinih zemalja održavati sigurnosni front dok je srž razloga zbog kojih ljudi podupiru ekstremne grupe u Europi unutar sistema? Francuske institucije neuspješne su i stvaraju marginalizirane, obespravljene i potlačene ljude.

 

Izgubljene priče

 

Osim samog napada, marša i pitanja sigurnosti medijske priče razmatrale su i slobodu govora i mjesto islama u Europi.

 

Kriza slobode govora već je dugo prisutna u Europi i Sjevernoj Americi, piše Teju Cole. Oni koji se usude objelodaniti cijenu drastičnih sigurnosnih mjera nakon 11. rujna i oni koji izvuku utrobu sistema koji počiva na ilegalnim prisluškivanjima i izvanpravnim zatvorima koje CIA upotrebljava u raznim zemljama, zviždači su koji su tretirani kao izdajice. Edward Snowden i Chelsea Manning pokušali su promijeniti sistem koji će sad možda biti osnažen aferom Charlie.

 

U isto vrijeme muslimani širom svijeta pod pritiskom su da se izjasne protiv ovih napada, (iako je većina lidera islamskog svijeta već javno osudila kriminalni čin) i da objasne svoju vjeru pred pitanjem “Treba li kriviti Islam?” . Nakon pokolja u Norveškoj da li se ja, bljedolika osoba europskog podrijetla, s mnogim kršćanima u svojoj obitelji moram opravdavati i ispričavati za strahotu? Da li su postojali naslovi po novinama “Treba li kriviti Kršćanstvo?” nakon napada na medicinske ustanove koje su obavljale abortuse u SAD-u?

Sad je vrijeme za liberté od svih onih koji otimaju žrtve da bi udarali u ratne bubnjeve i podržali ideju sukoba civilizacija. Sad je vrijeme za égalité u raspodjeli naše pažnje i sredstava da ojačamo edukaciju, a ne militarizaciju. Sad je vrijeme za fraternité među Charliejima, Chotama, Ahmedima i Francoisesima da se usaglase i nađu globalno rješenje za trajni mir

 

Alaa Al Aswany dobro je napisala da suštinski problem nije religija, nego njena zloupotreba za provođenje nasilnog čina: “Niti jedna religija nije krvožednija nego ona druga, i ne posjeduje monopol nad nasilnim ekstremizmom. Na taj način i islam može biti vodilja za ljude da prakticiraju toleranciju, ali može biti izvitoperen u sistem koji opravdava terorizam.”

 

Zašto Charlie?

 

Gdje su “Je suis Edwin Chota” (ja sam Edwin Chota) ovoga svijeta? Chota nije bio Francuz, nije ubijen u Francuskoj od ruke francuskih građana. Ubijen je dok su oči svijeta bile uprte u Peru zbog svjetske konferencije Ujedinjenih Naroda o klimatskim promjenama. Ubijen je jer se borio protiv uništavanja šuma, a ubili su ga kriminalci koji ilegalno uništavaju šume u sprezi sa korumpiranim državnim službenicima. On nije bio novinar, ali se borio za pravdu.

 

Ali hipokriti u masovnim medijima zaboravljaju i novinare po svijetu koji su progonjeni ili bivaju ubijeni, a zaslužuju vrlo malo pažnje jer nemaju evropski ili sjevernoamerički pasoš.

 

Moćnici su oteli Charlieja i potopili raznolikost glasova s ulice. Oni upotrebljavaju Charlieja kao svoju mantru za vlastiti ”rat protiv terorizma”, protiv nebuloznog neprijatelja, koji može biti dobiven samo još većim nadzorom, oštrijim zakonima i jačom vojnom silom.

 

Sad je vrijeme za liberté od svih onih koji otimaju žrtve da bi udarali u ratne bubnjeve i podržali ideju sukoba civilizacija. Sad je vrijeme za égalité u raspodijeli naše pažnje i sredstava da ojačamo edukaciju, a ne militarizaciju. Sad je vrijeme za fraternité među Charliejima, Chotama, Ahmedima i Francoisesima da se usaglase i nađu globalno rješenje za trajni mir.

 

(Cyrille Cartier je francuska novinarka i profesorica novinarstva sa hrvatskom i iračkom adresom).

 

Prijevod teksta na engleski jezik:

 

Hijacking Charlie: Peace and diversity among the hostages

 

Within hours of the attack, Charlie was thrown out into the arena as a symbol for the media to broadcast: the former French president called it a “war” on “civilization.” The game was set. Those on the side of “civilization,” the “Charlies,” and those on the side of “barbarism,” the terrorists. Dangerous echoes from 9/11 with a pointed finger in your face: “you’re either with us or against us.” Intellectuals, writers, the arbiters of culture, used the language of one prejudice to condemn the other deadly prejudices. Fear mongering does not accept shades of grey. Even those who have issues with Charlie’s depiction of the prophet Mohamed are encouraged to raise the Charlie banner to show solidarity against the terrorists. A “Je ne suis pas Charlie” becomes an insult to the nation.

 

To the 4 millions who walked the streets on the 11th of January, emotions ran high. From afar, glued to the news and Internet chatter, I was caught in the wave but it was also easy to see how confusion mixed with pride. Fear mixed with optimism as a plethora of voices took to the streets to signify unity voicing their outrage at the brutal killings and desire to stand strong for a “better” France. But a sense of dread and foreboding unease at the spectacle before me kept growing and hasn’t left me since.

 

It is not just about misplaced blame and the very real repercussions to Islam in general and anyone that is assumed to be Muslim because of a veil, a beard or the appearance of being of North Africa or Middle Eastern descent. (In Croatia, my partner who sports a longish beard has been provocatively called “Jihadi” on the streets even though he is a non-Muslim Balkanite.) It is also not just the possibility of other attacks.

 

I am haunted by a sense of dread of how powerful decision-makers of the world sound the drum of war and manipulate the crowds to impede our ability to see through the fog of political discourse. Meanwhile mainstream media worldwide does not spare ink nor air time in the disproportional coverage of the Charlie affair in relation to other stories—see Boko Haram’s killing of 2,000 in Nigeria in the same week, and the car bomb in Yemen killing 37 on the very same day. But the world has its eyes on France and its leaders went to share in the spotlight and become “Je Suis Charlie.”

 

But who are the “Je Suis Charlie”? Does it mean the same to Benjamin Netanyahu as it does to Malek Merabet?

 

Israel’s prime minister appropriated Charlie to build more walls inviting an exodus of French Jews to settle in Israel. The brother of the policeman killed in front of Charlie Hebdo’s offices felt the need to remind people that Islam is a religion of peace and love, and that his brother was both French and Muslim killed by “false Muslims.”

 

Luz, the author of Charlie Hebdo’s cover after the attack, rejects the symbolism while former president Nicolas Sarkozy wears it. The cartoonist who survived the attacks by a twist of fate, says he and his colleagues drew to get people to laugh, think, reevaluate their religious, political and social symbols. Sarkozy’s “Charlie” prescribes stricter control, deportations and limitations of immigrant populations.

 

After the march, another “Charlie,” United Kingdom’s Prime Minister David Cameron, promised to increase surveillance powers if re-elected. A small whisper in comparison is the voice of Marie, a high school teacher from Seine-Saint-Denis who abhors the stigmatization and fears reprisals toward her students. The teacher, who used only her first name in a blog entry, works in one of the disadvantaged suburbs of Paris with the highest crime rate where teachers and parents protested last November the disproportional lack of resources for the school district. Who will get the resources? David or Marie?

 

Charlie: take a blue pill and the story ends

 

One of CNN’s news shows had specialists on national security and intelligence considering the possible “failure” of the French security apparatus in preventing “the most deadly attack in Europe in a decade.” How amnesiac have we become to forget Breivik’s massacre of 77 people in 2011? The experts discussed the links between the brothers and Al Qaeda cells in Yemen but forgot about Brevik’s links with right wing Christian organizations in Britain.

 

Breivik Kouachi, two faces of the same coin: Politically-motivated killings with links to radical groups beyond their country of citizenship. But one is widely portrayed as a lone wolf madman (though the final ruling judged him sane), the others, though their sanity questioned, pegged as part of international terrorist cells. The result: the focus of attention on so-called Islamic threats to the “West” instead of also drawing proportionate attention to the growing popularity of right-wing groups; the focus on security and military spending instead of reformation of France’s institutions, dissolving of its ghettos and more honest debate about discrimination.

 

Breivik Kouachi, the one and same, a combustible world of intolerance, fear, hate. Those who marched the streets of Germany or Pakistan, join Golden Dawn in Greece or burn churches in Niger, risk getting further lured to the extremes. Though of course not all will take up arms and kill, how many of them will become “Je suis Breivik” and “Je suis Kouachi”?

 

Emotions are high and calls for a Patriot Act à la Française are rampant. But many, including Pascal Boniface, director of  “Institut de Relations Internationales et Stratégiques” (Institute for International and Strategic Relations) warn against creating draconian laws on top of the arsenal of existing ones. Where is the proof, he asks, that the post-9/11 world of Guantanamo and Abu Ghraib helped in combatting terrorism more than facilitating the recruitment into radicalized anti-Western groups?

 

Furthermore, especially given the economic situation, how can governments sustain the security front while tackling the heart of the reasons behind the adherence to radicalized groups in Europe? France’s institutions are failing and creating disenfranchised, marginalized, oppressed individuals.

 

Lost Stories

 

The mainstream stories of the week apart from the attack, the march and the questions of security, however, related to the question of freedom of expression, and to Islam and its place in Europe.

 

But as Teju Cole wrote, the crisis of freedom of expression had been well underway in Europe and North America. Those who expose the cost of drastic post-9/11 national security measures and the entrails of a system that often contradicts its doublespeak from illegal phone taps to overseas CIA detention centers, are whistleblowers treated as traitors. Edward Snowden and Chelsea Manning sought to change the very system that is now bolstered by the Charlie affair.

 

Muslims all over the world, meanwhile, are pressured to denounce the attacks (despite the fact that some of the most prominent leaders did so publicly), explain their faith and answer the question “Is Islam to Blame?” In the wake of killings in Norway do I, a pale-skinned person of European origin with practicing Christians in my family need to explain and apologize for the horror? Are there headlines asking “Is Christianity to blame?” after attacks on abortion clinics?

 

Alaa Al Aswany wrote that the inherent problem is not religion, but its misappropriation for a violent cause: “No one religion is more bloodthirsty than another, or has a monopoly on violent extremism. Just as Islam can be followed as a humane religion that urges tolerance, so, too, can it be twisted by some into a belief system that justifies terrorism.”

 

Why “Charlie”?

 

Where were the “Je suis Edwin Chota” of the world? Chota was not French, did not die on French territory at the hands of French citizens. But he was murdered while the world was looking at Peru hosting the United Nations climate change conference. He was murdered for fighting deforestation at the hands of illegal loggers working in conjunction with corrupt officials. He was not a journalist but he was fighting for rights.

 

The mass media hypocrisy also forgets other journalists worldwide who continue to face persecution and death but get little attention because they do not have the European or North American ID.

 

Leaders hijacked “Charlie,” drowning out the multitude of diverse voices from the streets, and continue to use “Charlie” as their mantra to bolster their “War on Terrorism,” a nebulous enemy that, they say, can allegedly be won first and foremost through toughened laws, surveillance and military action.

 

It is time for liberté from all who seek to hijack the victims to beat the war drum, and to unravel the rhetoric of the clash of civilizations. It is time for égalité in how we weigh our attention and resources to strengthen education not militarization. It is time for fraternité among the Charlies, Chotas, Ahmeds and Françoises, the multitude of global voices to find solutions for lasting peace.

 

(Cyrille Cartier is a french journalist and professor of journalism living in Croatia and Iraq).

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Al-Qa'ida, autograf.hr, Breivik, Charlie Hebdo, Cyrille Cartier, Francuska, Hrvatska, karikatura, kršćani, kultura, masakr, muslimani, orbi, otmica, populis, terorizam, Velika Britanija, Yemen

Ne relativizaciji satire

Autor: Vlado Lucić / 09.01.2015. Leave a Comment

Priopćenje Zbora satiričkih novinara HND-a povodom masakra u Parizu

 

Zbor satiričkih novinara HND-a najstrože osuđuje jučerašnji teroristički čin i izražava sućut obiteljima i prijateljima stradalih kolega novinara i karikaturista.

 

S nevjericom smo primili vijesti o činu koji nas je sve natjerao da duboko promislimo o poslu kojim se bavimo ali i o pitanju slobode govora u današnjem svijetu.

 

Smatramo da je nedopustivo bilo kakvo relativiziranje ili čak opravdavanje ovakvog čina zbog povrede vjerskih osjećaja – jer to jednostavno nije tako.

 

Terorizam nema religiju, terorizam nema nacionalnost, terorizam je bolest za koju moderno društvo treba pronaći lijek.

 

Stradali kolege su bili svjesni opasnosti, primali su prijetnje, preživjeli su bombaški napad, ali nisu odustajali od svog uvjerenja da je sloboda govora nepovrediva.

 

Upravo zbog toga, ova tragedija je stavila teret obveze svim satiričarima da nastave sa svojim radom, jer ukoliko i jedno satiričko pero bude ugašeno zbog ovog čina, tek onda će to značiti pobjedu terorizma nad zdravim razumom.

 

za Zbor satiričkih novinara HND-a

 

Vlado Lucić, predsjednik

 

(Prenosimo s portala hnd.hr).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, bomba, HND, karikaturist, masakr, medij, nacionalnost, napad, novinar, osvrt, Pariz, portal, posao, predsjednik, rat, satira, teologija, terorizam, urednik, vijest, vjera, Vlado Lucić, zbor

Ratna šteta

Autor: Filip David / 28.04.2014. Leave a Comment

Predsednik Srbije Tomislav Nikolić, govoreći na proslavi Dana Vojske Srbije, izjavio je kako je opravdano da Srbija zahteva naknadu štete načinjenu nepravednim bombardovanjem Srbije od strane NATO-a. On je istakao i da je NATO bombardovanje necivilizacijski presedan ”za vjeki vjekov” i nešto čega bi se postideli i ”varvarski narodi iz prethrišćanskog perioda”. Da li bi srpski predsednik bio spreman da isto izjavi i za ono što su jedinice JNA činile Vukovaru ili za četverogodišnju opsadu Sarajeva? A šta tek reći za Srebrenicu? Za grobnicu u Batajnici? Masakr kod Suve reke? Mnogo toga ima za nabrajanje.

 

Razumljivo je da je pohvale i podršku dobio od Miloševićevog ministra za spoljne poslove. To što je rekao predsednik Nikolić, kao i neke njegove ranije izjave, veoma podsećaju na radikalske dane. Da li je to dogovor u vrhu vlasti da Nikolić vraća radikalski program i ljubav prema Rusiji, a Vučić predstavlja ”proevropsko” izdanje i saradnju sa Evropskom unijom? Ili je, uz sve sumnje, ipak reč o suštinskom razlazu dva nekadašnja bliska saradnika?

Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi

 

Ovakva izjava otkriva duboko licemerje srpske politike koje traje još od vremena raspada Jugoslavije ”kad Srbija nije bila u ratu” iako su širom Srbije mobilisani rezervisti i često bez obuke prevoženi na front da se bore i ginu. Ona bi imala svoje relativno pokriće da se prethodno Nikolić izvinio za sve nesreće, stradanja i pogibije koje su učinjene drugim narodima i da je izrazio spremnost da Srbija plati ratnu štetu. Bez toga neodoljivo podseća na radikalsku retoriku.

 

Upravo u vreme kada je Nikolić govorio o varvarstvu iz prethrišćanskog perioda, objavljeno je da je u kamenelomu Rudnica na jugu Srbije pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima, kako se pretpostavlja, blizu četiri stotine osoba albanskog porekla, stanovnika Kosova. A nedavno je pristigla još jedna slična informacija – u Tomašici kod Prijedora pronađeni su posmrtni ostaci više stotina tela bošnjačke nacionalnosti.

 

U proteklih 15 godina na području Bosne i Hercegovine pronađeno je više od .000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice.

 

Gotovo je sigurno, kažu stručnjaci, da takvih grobnica ima još.

 

Ove brojke kojima se pridodaje sve ono što znamo i što je otkriveno širom bivše Jugoslavije – rušenje gradova poput Sarajeva i Vukovara, masakri na Kosovu, monstruozni prevoz kamionima i pokapanje blizu hiljadu Albanaca na policijskom strelištu u Batajnici kraj Beograda i sve ostalo zašta je suđeno i presuđeno optuženima za  ratne zločine u Međunarodnom sudu u Hagu – užasavaju. Sve ono što smo ”mi” učinili ”njima” pokazuje koliko je nedostojan i licemeran zahtev predsednika Nikolića da se Srbiji prizna ratna šteta sve dok Srbija ne preuzme odgovornost i nadoknadi štetu učinjenu drugima.

 

No, to pokazuje još nešto. Ignorisanje onoga što se u prošlosti događalo, neprihvatanje odgovornosti za zločine inspirisane od strane Mloševića i njegovih saradnika. Mnogi su za te zločine već osuđeni, a nekima se još uvek sudi. Zločini su nepobitno dokazani. Ali još uvek postoji snažan otpor prihvatanju odgovornosti i prihvatanju izrečenih kazni, uz stalno uveravanje naroda kako je Srbija  žrtva zavere velikih sila, o čemu takođe, otvoreno ili između redova, pišu i govore štampani i elektronski mediji ili se čuje u izjavama visokih političkih rukovodilaca, predstavnika Crkve i srpske nacionalne inteligencije.

Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika

 

Istina, bilo je zločina i na drugim stranama i to zločince bez obzira na nacionalnost ili versku pripadnost ne oslobađa krivice. Međutim, najveća odgovornost je na onima koji su počinili najviše zločina i ostavili iza sebe najveći broj masovnih grobnica, najviše žrtava, koji su otkopavali i zakopavali grobnice prebacujući leševe na skrivene lokacije kako se za zločine ne bi doznalo.

 

Pokajanje je jedna od bitnih odlika vere. Crkva, međutim, nije spremna da pozove na pokajanje i kada za to ima dobrih razloga, ni u dane svojih velikih praznika. Umesto toga patrijarh Irinej u uskršnjoj Poslanici poručuje “Kosovska zemlja je natopljena krvlju i suzama i nemamo pravo da od nje odstupimo…Danas Gospod dolazi i nama uplašenima i preplašenima, uplašenima od globalnog svetskog poretka i besporetka, od velikih i malih inkvizitora, a i od novih Pilata, koji ponovo sude i presuđuju istini i pravdi i ponovo prete Golgotom nasleđu Božjem na zemlji”.

 

Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi.

Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, EU, Filip David, Hag, JNA, kolumna, Kosovo, masakr, Milošević, NATO, predsjednik, rat, Rusija, Sarajevo, Srbija, šteta, Tomislav Nikolić, vojska, Vukovar

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Silom na silu

    Silom na silu

    boris-raseta
  2. Genocidnost palanke

    Genocidnost palanke

    boris-dezulovic
  3. Krivosuđe

    Krivosuđe

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Spomenici iznikli iz šikare

    Spomenici iznikli iz šikare

    n-jovanovic
  2. Milka i Anka na kraju tunela

    Milka i Anka na kraju tunela

    paulina-arbutina
  3. Bogdankina želja

    Bogdankina želja

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT