novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Prenaglašena stvarnost nikada nije istinita, realna, ali ni humana. Prenaglašavanje ideje nacije rezultira potamnjenjem nacije i njezinom kapitulacijom pred nacionalizmom.
Nacionalizam je nehuman, neistinit i nerealan. On, najprije, potamnjuje ideju nacije, kako bi je, potom, mogao potpuno dokinuti. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti autorice).
Hrvatska ima nevjerojatne liječnike. Čarobnjake. Svi su u Stožeru zaduženome za borbu kontra pandemije koronavirusa. To su vam stručnjaci bez premca. U stanju su za nešto više od dva mjeseca bioterorista pretvoriti u uzornoga građanina. Osobu koja izlaskom na biračko mjesto obavlja svetu građansku dužnost. Niste znali? [Read more…]
Hrvatska ima nevjerojatne liječnike. Čarobnjake. Svi su u Stožeru zaduženome za borbu kontra pandemije koronavirusa. To su vam stručnjaci bez premca. U stanju su za nešto više od dva mjeseca bioterorista pretvoriti u uzornoga građanina. Osobu koja izlaskom na biračko mjesto obavlja svetu građansku dužnost. Niste znali? [Read more…]
Poštovani gospodine Gabriću,
pišem Vam ovo pismo kao (svježe) bivši član Vašeg Nacionalnog foruma. Odazivajući se Vašem pozivu na okupljanje svih onih koji misle dobro ovoj zemlji, očekivao sam raskid sa dosadašnjim praksama koje vladaju političkim životom.
Po mom osobnom mišljenju temeljni problem političkog života u Hrvatskoj je duopol stranaka koje funkcioniraju bez ikakve ideologije, principijelnosti, morala ili etike. Jedini principi njihovog rada su čista pragma, stranačka poslušnost i podobnost. U javnosti se ”svađaju“, ali izuzetno dobro surađuju ispod stola. No, ukoliko se nađu ugroženi zajednički interesi, padaju maske (sjetite se Srđa!).
Unutar tih stranaka vlada zakon poslušnosti i ”pripadanja“. Ukoliko podupireš ”velikog vođu“, a imaš sreće da tvoj favorit bude izabran na unutarstranačkim izborima, tada dolazi vrijeme naplate; dobivaš ”pravo“ na određene sinekure (ovisno o rangu i broju ”donesenih“ glasova).
Tu možeš ”uhljebiti“ svoje stranačke kolege koji su ti vjerni, a ponekad i kojeg člana obitelji, prijatelja, ”netjaka Ćipu“ ili ”obožavatelja“. Naravno, kompetencije ne igraju nikakvu ulogu, jer već ćemo nekako ”naštimati“ natječaj.
Oko njih se vrte, kao sateliti, razne strančice koje gledaju isključivo kako da ”istrguju“ što bolju cijenu za svoju potporu ”velikima“ i namire članstvo gladno ”uhljeba“. To se nekada u Feralu prikladno zvalo ”analnom speleologijom“.
Naravno, u interesu ”velikih igrača“ nije pojava neke nove snage koja bi rekla: ”Dosta! Politika se može voditi i na drugi način!” Dapače, takvu snagu smatraju najvećom ugrozom i učinit će sve da takvu snagu kompromitiraju i pokažu kako su ”svi isti“. Jer ako su svi isti, izbora (i nade) nema!
Upravo to sam od Vas očekivao! Hrvatska je zemlja u kojoj više od 80% građana politiku gleda s gađenjem i jedva čeka da se pojavi snaga koja bi ovu zemlju bila u stanju izvesti na pravi put. Pod time mislim na sve ono što smo sanjali devedesetih, na sve ono za što su se mnogi od nas borili, na sve ono zbog čega su mnogi patili. Prije svega to su jednostavni ideali koji su postavljeni čovječanstvu još u doba Francuske revolucije: jednakost, bratstvo i sloboda. Hrvatska je za to ”zrela“, to pokazuju sve ankete.
Očekivao sam od Vas da u politiku uvedete i nova ”pravila igre“. Nasuprot pragmatizmu da postavite moral, da nasuprot diletantizmu postavite kompetencije, da nasuprot plemenskoj ili ”rođačkoj“ pripadnosti postavite jasne kriterije profesionalnosti, da nasuprot stranačkoj poslušnosti postavite argumentiranu unutarstranačku raspravu. Da nam pokažete put iz plemenskog u građansko društvo.
Očekivao sam (a vjerujem i većina razočaranih građana ove zemlje) od Vas da na velika vrata u politiku uvedete etiku, moral, poštenje i odgovornost kao kriterije iznad svih ostalih.
Očekivao sam od Vas da kažete: “Dosta!“. Hrvatska traži za koga će glasati, a ne protiv koga će glasati. Građanima Hrvatske je dosta izbora između navodnih socijaldemokrata halucinogenog egomanijaka kojeg prati stranačka vojska nekompetentnih šanera i kvaziintelektualaca čije društvo evocira sjećanje na bivše samoupravne interesne zajednice, a od alternative mutavog ”balkanskog špijuna“ koji predvodi horde polupismenih drumskih razbojnika dodatno dobivaju i probavne smetnje!
O njihovim pragmatičnim i sette bandiere satelitima ne treba trošiti ni riječi. Hrvatska može puno bolje! I Hrvatska stvarno traži ”treći put“ koji će otpremiti kompletnu sadašnju oligarhiju na Jakuševac (samo nisam siguran primaju li tamo tako toksičan otpad?).
Kažu (ne ja, već puno pametniji od mene) da je mjera civiliziranosti nekog društva odudaranje pojma prava od pojma pravde. I na tom planu sam očekivao od Vas da kažete koju.
Nemoguće je govoriti o pravnoj državi (osim ako pričamo viceve u birtiji) ukoliko bivši ministar dobije šest mjeseci ”društveno korisnog rada“ (što god to bilo?) za ”zamračivanje“ 10 milijuna (naših!) eura, a baku u Slavoniji šalju u zatvor na 14 dana zato što nije imala novca za platiti režije. Zato upravo farsično zvuči Bandić i mnogi drugi kada kažu: ”Neka institucije pravne države rade svoj posao“. Pa, gospodo, upravo je u tome problem! U ovoj državi institucije ne rade svoj posao (ili ga rade vrlo selektivno)! Zato su rapperi i skladali prikladan refren: “To ima samo kod nas!“
Od Vas sam očekivao da formiramo stranku koja ne bi bila sredstvo zadovoljavanja osobnih interesa diletanata i mediokriteta koji nisu u stanju poštenim radom zadovoljiti svoje materijalne apetite. Od Vas sam očekivao da ćemo formirati stranku koja će okupljati ljude koji su svoje individualne resurse spremni staviti na raspolaganje za opće dobro svih građana bez obzira na osobnu korist. Isključivo zato što im je stalo do ove zemlje, njene budućnosti i njezinih ljudi.
No, dosta o mojim (utopističkim?) očekivanjima! Što me to dočekalo na osnivanju Nacionalnog foruma?
Sve se orilo do parola!
Te: KULTURA PARTNERSTVA, što podrazumijeva da:
PARTNERA TREBA: POŠTOVATI, TOLERIRATI RAZLIČITOSTI, BITI MU LOJALAN I ZAHVALAN. BEZ PARTNERSTVA I ZAJEDNIŠTVA NE MOŽEMO OSTVARIVATI SVOJE INTERESE.
I pri tom smo jasno rekli:
DOBRODOŠLI SU SVI KOJI VOLE OVU ZEMLJU I KOJI SU SPREMNI DATI SVOJ DOPRINOS! PRIMAMO I VIDIMO PRIJATELJE I NA LIJEVOJ I NA DESNOJ STRANI. UVIJEK GLEDAMO I GLEDAJMO ONO ŠTO NAS SPAJA A NE RAZDVAJA.
U konačnici zaključujući:
ŽELIMO I STVARAMO – SAVEZ / PARTNERSTVO ZA PROMJENE. PROMJENE NA BOLJE! SA SVIMA KOJI PROMJENE ISKRENO ŽELE.
NA KONKRETNIM PROJEKTIMA I IDEJAMA. BEZ VEĆINE KOJA NAS PODRŽAVA NE MOŽEMO USPJETI I TE SE PROMJENE – NEĆE OSTVARITI.
Naknadno sam dobio i poruku da: ORGANIZIRANA MANJINA POBJEĐUJE NEORGANIZIRANU VEĆINU. Opasno mi je zazvučalo kao definicija stada i stranačke vojske. Pa to imamo sada! Za to Nikica Gabrić nije potreban!
Na samom osnivanju stranke sreo sam nekoliko prijatelja, no i osobe koje poznajem, ali za koje nisam bio siguran da se uklapaju u profil ljudi koji traže moral i etiku. No, mislio sam, moramo biti tolerantni i dozvoliti da se ljudi mijenjaju.
Osnovan je (među ostalim) i Glavni odbor NF u čiji sam sastav (bez svoje nakane) izabran. Mislio sam, hajde! Neka se nešto radi!
No onda, hladan tuš! U novinama pročitam da se sprema ”suradnja sa HSLS-om“, a da se Glavni odbor nije ni konstituirao, bez ikakve diskusije!
Gospodine Gabriću, odakle Vam ideja (temeljem načela s osnivanja NF-a) da Vam HSLS i njegovi članovi mogu biti ”lojalni“, da Vam mogu biti ”zahvalni“, da NF i HSLS imaju zajedničke ”svoje interese“ (osim ukoliko griješim u pogledu interesa NF-a), da su ”spremni (HSLS) dati svoj doprinos“, da HSLS želi ikakve ”promjene na bolje“, da oni to ”iskreno žele“?
Mislim da je to ili naivno ili je NF ponuđen na ”prodaju najboljem ponuditelju“. I nije u pitanju suradnja s HSLS-om, nego s bilo kojom kompromitiranom strankom koja je sudjelovala u dovođenju ove zemlje u stanje da je TBF zove ”lijepa naša silovana“!
Na potpisivanju suradnje ste (po medijima) izjavili: ”HSLS je prošao veliki povijesni put“. Slažem se, ali kakav? Put koji je vodio od stranke osnovane iz čistog idealizma i osjećaja odgovornosti za budućnost do stranke koja je priredila ”festival demokracije“ na kojem su stada ”novoučlanjenih liberala“, nakon okrijepe kod Macole, urlajući otimala ”ključeve od Amruševe“! Put na kojem je proizveden velik broj „kadrova“ (Adlešić, Kramarić, Radoš, Nikolić, Čehok, Banac, itd., sjećate ih se?) koji su bogato naplatili svoje usluge, ”uhljebili“ se i netragom nestali.
Mislim da je prošlo vrijeme kada se stranka može voditi bez principa, ideala i morala. Pa nije to gospodarski projekt, zaboga! Tu nije primarna cost/benefit analiza, PR i marketing već vjerodostojnost. A i od gospodarskih projekata čuo sam samo Vašu namjeru da od ove zemlje učinite gerijatrijski deponij Europe.
Građani ove zemlje bit će razočarani nedostatkom hrabrosti i vizije da mobilizirate golemu ”neorganiziranu većinu“ kojoj se ”politika u Hrvata“ jednostavno gadi i da pometete ”stručnjake opće prakse“ s političke scene.
Na osnivanju sa svih strana me ”napadala“ parola (parafraziram po sjećanju): ”Ništa nije tako snažno kao ideja čije je vrijeme došlo!“. I, slagao sam se s Vama. No, izgleda da Vi tu ideju niste prepoznali!
Srdačan pozdrav,
Boris Popović, razočarani liberal.
P. S. Na fotografijama objavljenima nakon potpisivanja sporazuma HSLS-a i NF-a Darinko izgleda strašno elegantno i naočito! Kao da je upravo stigao iz St. Moritza ili s kvarcanja! No, ovoj zemlji je stvarno dosta ”ljepotana“ (Sanader, Vidošević, Kalmeta, itd.) bez morala, ideala i integriteta.
Nevjerojatno je kako često rubrika Ljubljanski zvon naiđe na praznički dan. Kao da posljednjih mjeseci praznici padaju uglavnom u utorak. Baš. Danas je mesopust. Dan kada je, sakrivenima pod maske, dozvoljeno gotovo sve. Ljudi si smiju dati oduška: ismijavati političare, karikirati medijske zvijezde, odijevati ono što su odavno željeli…
Jesmo li svjesni toga što mesopust ustvari znači? Radi se o pretkršćanskom prazniku koji u sebi nosi snažan arhetipski naboj, tako da ga još uvijek slavimo. Sama riječ ‘‘pust“ dolazi iz povezanih riječi ‘‘meso i pust“, dakle, ostavi meso, nemoj ga jesti. Jer u ovo se mesopusno vrijeme treba pročistiti, očistiti od zimskih zaliha tijelo i dušu, te se probuditi u proljeću. Priroda pupa, sunce postaje snažnijim, dani se produžuju. Zima se oprašta, a čovjek bi trebao ući u novi ciklus života. Priroda nas zove neka ustanemo.
U davna su vremena vjerovali kako zli dusi borave u tami, a da ih svjetlost razgoni. Rastjeruju ih smijeh, radost, buka, a za trajanja mesopusta meso se nije jelo – znanost je dokazala da su ljudi koji jedu meso, agresivniji, skloniji napadanju od onih koji ga ne jedu, zbog čega su plemena mesoždera nadvladala ona vegetarijanaca, što je najvjerojatnije i uzrok današnjoj modi ‘‘paleodijete“1) – – jer se moglo do mile volje bučati i zabavljati. Nekada su maske bile karikirani životinjski likovi; jer su, navodno, životinje trebale biti posrednici kod ‘‘viših“ sila da bi se postiglo blagostanje. U waldorfskim školama i danas preporučuju da se djeca u nižim razredima maskiraju u životinje: mačke, zmije, pčele i leptire, ptice…
Mene, nadasve, zanima zašto se netko maskira u određenu masku. Je li istinitiji onakav kakav je ispod maske, odnosno bez maske, ili s maskom koju je sam odabrao?
Naravno, tu se nadasve radi o pitanju identiteta: tko sam, a možda još više što želim biti. Od kada na internetu u kojekakvim grupama i forumima možemo proizvoljno izmišljati svoj identitet, fašničke su maske, po svoj prilici, izgubile svoju snagu, jer na internetu svoj lik možemo oblikovati do mile volje. Na primjer: ‘‘Komad sam od žene, snažnog erotskog potencijala, mjera 102-65-98, čvenkovi od vremena do vremena, ozbiljna veza nije poželjna“. A u realnom je životu to napisala, recimo, domaćica koja umire od dosade, majka dvojice raspuštenih klipana i s mužem koji nikada nije kod kuće, koja je kao mlada čeznula za trajnim odnosom, dakle svetim brakom s jednim muškarcem do kraja svojih dana. Zbog toga je odustala od fakulteta, na brzinu zatrudnjela, nakon prvog djeteta ubrzo imala drugo, nikada se nije zaposlila, jer je željela učvrstiti trajan odnos…
Razmišljam o svojim fašničkim maskama. Kao dijete sam se voljela maskirati, jer to su činila sva djeca, i tada sam željela, više no išta na svijetu, da budem ista kao što su bili svi. Raznježim se kada se sjetim kako sam željela biti princem. Mama se tada iskazala, svaka joj čast! Rijetko me podržavala, nije registrirala moje želje, a još manje ih ispunjavala, ali je shvatila to da sam ja, štrkljasta, iskompleksirana i žalosna djevojčica, s osjećajem usamljenosti, zaželjela biti princem. I od crne mi je kadife sašila prinčevsku odjeću, na glavu mi stavila crnu beretku od kadife, obula mi bijele papučice, pod nosom mi nacrtala brkove i postala sam očaravajući princ. Sudbina mi je bila zapečaćena: više od desetljeća sam sanjala o takvom princu na bijelom konju, ha, ha …
Ne znam koliko sam bila stara, no grudi su mi propupale, u očima zasvjetlucale iskre, strast je počela kolati mojim žilama. I maskirala sam se u Ciganku. Duga suknja, raskošna šarena bluza, na glavi marama, na ušima ogromne naušnice, oko vrata zvoncave ogrlice, a na zapešćima brojne narukvice, koje su zveckale dok sam se samouvjereno kretala prostorom.
Moja je sudba bila zapečaćena za nekoliko sljedećih godina. Toliko sam bila oduševljena svojom ciganskom krvlju da sam se i u svakodnevnom životu počela odijevati slično toj ciganskoj krinki. Ponekad bih zaplesala na nekom stolu, slušala cigansku glazbu i družila se, naravno, s mađarskim Ciganinom (ovo uzmite s rezervom, jer taj je lijepi momak, koji je odlično plesao, stvarno bio mađarskog roda, ali s Ciganima, najvjerojatnije, nije imao nikakve veze. A i one su dugačke suknje, najvjerojatnije, bile tek dio hipijevske mode, iako sam se zaklinjala da sam Ciganka.)
Moj je otac bio tamnoput, orlovskog nosa i poput ugljena crnih očiju, rođen u Novom Mestu. A zna se da je u okolici Novog Mesta živjelo mnogo Cigana. Otac je više puta pričao kako su u tom kraju bile dvije velike ciganske obitelji: Hotorovići i Brajdići. Tijekom onih ludih godina odlučih da sam Ciganka, i to Brajdićeva roda. Voljela sam slušati romsku glazbu, a kada sam, nakon nekoliko godina, vidjela film ‘‘Cigani lete u nebo“, činio mi se tako prisnim. Biti slobodan, disati punim plućima, veseo i radostan. Letjeti! Pa to sam ja!
No, došle su godine u kojima su mi se poklade učinile vrlo nespretnim praznikom, a maskiranje još blesavijim i prestala sam se maskirati. Ovakva je bila moja posljednja maska: odjenula sam staru haljinu, negdje sam pronašla mamine stare dugačke pamučne čarape, na glavu stavila vlasulju, pogrbila se i metlom neumorno pometala na sve strane, gdje god bih se pojavila. Bila sam izvrsna čistačica, ha, ha.
A nije smiješno. I ta je maska postala mojom sudbom. Činjenica je da nisam čistačica, nego već cijeli niz godina marljiva domaćica. Sada sam ono što nikada nisam željela biti. I ne samo to. Prijateljujem s čistačicama, jednu iz BiH sam pretvorila u mentoricu čitateljskog kružoka i, skoro, u spisateljicu na slovenskom (!), drugu sam poslala na studij psihologije za treću životnu dob i snabdijevam ju knjigama. Na fakultetu sam bila sindikalna aktivistica koja se bori za radnička prava kao da sam osobno profesionalna čistačica. Kada je u hospiciju sve bilo mirno i tiho, najradije sam u ruke uzimala metlu i mela dvorište i stubište…
Rado čistim i na drugim područjima! Već desetljećima svoje vlastito potkrovlje. Temeljito sam ga očistila kada sam, 2000. godine, na tri mjeseca odselila u maleno englesko selo, u samoću i potpunu tišinu, koju sam tek ponekada prekidala na sat ili dva. Čistila sam svoj unutrašnji prostor, ustrajno čistila. Vrativši se napustila sam svog tadašnjeg partnera, a moja je poslije-pubertetska kći izrasla u divnu i milu osobu. Ne znam bili se dogodilo to prvo i drugo da se nisam, tako ozbiljno, prihvatila uloge čistačice…
A čistim“čak i šire“, kako bi rekao drug Tito. Kao što sam najavila u posljednjoj kolumni Ljevičarske litanije, u Ljubljani smo 1. ožujka 2014. godine osnovali Udruženu ljevicu. I kažem vam da smo suzvučno čistili Sloveniju i Europu tako da se sve dimilo. Čistili neoliberalnu paradigmu, čistili korupciju, odnarođenu vlast, čistili banke i kapitalne saveze, klastere. Istoglasno smo zapjevali Internacionalu i pozvali: ‘‘Proleteri svih zemalja, ujedinimo se!“ U meni je zapjevalo plamteće proletersko srce. I ne treba se čuditi. Naime, bila je to fašnička subota, pa se rascvjetala ranije opisana čistačica, posljednja maska koju sam nosila.
Nije li više no na mjestu moje uvodno pitanje: jesmo li istinitiji s maskom ili ispod nje? I što ako odgovor nije ili – ili, već i – i: najistinitiji smo kada smo u različitim maskama/ulogama, koje si zadajemo, ili ponekada bez njih, kada ih se riješimo. ‘‘Jesam što jesam“, nekada je davno rekao gorući grm 2). Stvarno naše je ionako samo ono što ne možemo izgubiti u brodolomu (sufijska izreka)…
_____________________
1) Peleodijeta – dijeta kod koje nije dozvoljen unos namirnica koje nisu bile poznate prije desetak i više tisuća godina. Tako u zabranjene namirnice spadaju kruh, riža, tjestenina, mliječni proizvodi i suvremene žitarice (pšenica ne spada među njih), a dozvoljeno je konzumiranje mesa, morskih plodova, jaja, iznutrica, voća i povrća te orašastih plodova i sjemenki.
2) Gorući grm, u Bibliji, Knjiga izlaska, 3,1 – 6, Bog koristi gorući grm kako bi se kroz njega obratio Mojsiju. Tom je prilikom na Mojsijevo pitanje kako se zove odgovorio tetragramom ‘‘JHVH“ (ja koji jesam) što se, najčešće, izgovara kao Jahve.
