novinarstvo s potpisom
Slobodan Šoja
Maja 1993. godine bili smo prezauzeti nekim vlastitim nevoljama pa nam je promaklo da je ključnim izmjenama ustava završena trodecenijska separatistička kriza u Belgiji i da se izbjeglo odcjepljenje Flandrije. Kraljevina je tada postala federalna država, sastavljena od tri jezične zajednice (holandska, francuska i njemačka), odnosno tri autonomne regije (Flandrija, Valonija i Brisel) s određenim nadležnostima. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti autora).
Duboka država, (u engleskom: deep state) pojam je koji se razvio iz latinskog imperium in imperio – vlast u vlasti, što je opet preuzeto iz grčkog kratos en kratoi i označava takvo političko stanje u kojem neka organizacija koja bi nominalno trebala biti podređena državnoj vlasti ili državnom vrhu u stvari djeluje potpuno samostalno i bez ikakve kontrole. [Read more…]
Duboka država, (u engleskom: deep state) pojam je koji se razvio iz latinskog imperium in imperio – vlast u vlasti, što je opet preuzeto iz grčkog kratos en kratoi i označava takvo političko stanje u kojem neka organizacija koja bi nominalno trebala biti podređena državnoj vlasti ili državnom vrhu u stvari djeluje potpuno samostalno i bez ikakve kontrole. [Read more…]
Ovoga ljeta, unatoč optimističkom priopćenju s nedavnog samita o zapadnom Balkanu u Londonu, nastavlja se destabilizacija ove regije i u njoj povećava nered koji postojano pridonosi globalnom kaosu. [Read more…]
Franjo Tuđman
Šestorka vodećih ljudi nekadašnje Herceg-Bosne osuđena je na ukupno 111 godina zatvora, a general Slobodan Praljak je usred izricanja presude popio otrov i ubrzo umro. [Read more…]
Dejan Jović
Posjet turskog predsjednika Erdoğana Hrvatskoj 26. i 27. travnja predstavljen je kao jedan od najvećih uspjeha hrvatske vanjske politike otkako su odgovornost za nju preuzeli nova predsjednica i nova vlada. No, on je u stvari – naročito zbog toga kako je organiziran i što je sadržavao – bio problematičan na više razina. [Read more…]
Jelena Lovrić
Uzalud je Mate Granić, nekadašnji HDZ-ov ministar vanjskih poslova, a danas savjetnik predsjednice države, prije desetak godina krečio pravaše, skidao im crne košulje i peglao politički profil. Na svom izbornom saboru u subotu Hrvatska stranka prava Ante Starčević vratila se nekadašnjem intimiziranju s ustašlukom i uličarskim ispadima nekih svojih gostiju opet otklizala u prostor političkog huliganizma. [Read more…]
Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.
I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta. Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.
Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.
Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.
“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”
I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.
Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.
Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović.
Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.
“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.
“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.
Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.
Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”
To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu…”
Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica Pizda Materina.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Autoput završava u dva kraka. Onaj poznati vodi prema Pločama i Metkoviću, ali nastavljam drugim, novim, da vidim dokle ću i kamo stići. Tako sam se našao pred novootvorenim državnim prijelazom prema Ljubuškom. Nigdje nikoga ni s jedne ni s druge strane, samo uredni policajci i carinici, ne zagledaju i ne pitaju mnogo, nego nas propuštaju u nepoznat svijet.
U Ljubuškom nikada nisam bio, ne zaustavljam se ni sad, nego drumom, kroz lijepo uređena naselja, uz dovršene fasade i održavane travnjake, vozim prema Kravicama, pa kroz Čapljinu, pa preko onoga starog, za socijalizma podignutog mosta u međuvremenu prezvanoga po Franji Tuđmanu, i ravno prema Stocu. Tamo sam zadnji put bio u rujnu 1987, gdje sam na Slovu Gorčina dobio svoju prvu književnu nagradu (Mak Dizdar za mlade pjesnike).
Te sudbonosne godine posebni gost pjesničkih susreta bio je Ivan Slamnig. Dvadeset sedam godina kasnije mene su pozvali da odigram tu ulogu. Birvaktile, Slamnig je meni dodijelio nagradu. U subotu ću je tako ja dodjeljivati mladim pjesnicima. Iluzija je to normalnoga svijeta, utjeha kulturnih tradicija.
Puta prema Stocu se ne sjećam. Samo znam da sam ga prelazio autobusom i da krajolik nije izgledao ovako. Preko telefonskih žica i štrikova zategnutih preko druma na svakom su koraku zastave. Hrvatske trobojnice sa zlatom obrubljenim nacionalnim grbom, svih veličina i formata, izblijedjele od sunca i kiše, otrcane i pretvorene u krpe voljom vjetrova, sjevernih i južnih, te urijetko poneka zastava Bosne i Hercegovine i zeleni barjak s bijelim mlađakom, izvješen obično ispred mjesne džamijice.
Po tome se vidi i tko je ovdje manjina, i kako se većina odnosi prema svojim simbolima. Više oni služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje.
Vozimo se kroz “Šuškovo naselje” pa kroz “Bobanovo selo”. Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi.
Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.
U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ.
Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.
Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim.
Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.
Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji.
Gradonačelnik Stoca nikada nije bio ni na jednoj manifestaciji Slova Gorčina. Čak ni prije nekoliko godina kada je počasni gost bio Petar Gudelj. Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika?
Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregaoca koji uvršavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata?
Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo negdje između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac.
Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne Kamenog spavača, Matu bi Bobana, a ne Sunčanog Hristosa, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture.
Usput, čitam parolu ispod ozastavljenih žica i štrikova: “Ne psuj nego moli!” Više mi se sviđa ona na zidu, uz park s Makovom bistom: “Golub mira je prevrtač”.
Na Radimlji i u Boljunima dvije su veličanstvene nekropole stećaka. Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Medeni mjesec Kolinde Grabar Kitarović i hrvatske javnosti polako se primiče kraju. Vrijeme ničim izazvanog rasta popularnosti definitivno je prošlo pa će HDZ-ovi stratezi morati koristiti i neke druge alate osim već pomalo izlizane “slike bez tona”. Pojavljivanje HDZ-ove kandidatkinje na važnim društvenim okupljanjima i njezine opće ocjene lišene bilo kakvog ozbiljnijeg sadržaja ne samo da joj neće podići popularnost nego mogu početi ozbiljno iritirati čak i one birače koji nipošto nisu oduševljeni Ivom Josipovićem.
Ova faza pretkampanje ili, po nekima, prave kampanje otkriva neke nedostatke Kolinde Grabar Kitarović koji su vrlo ozbiljni za nekoga tko se javio na “natječaj za najbolji posao u Hrvatskoj”. Ona nikada nije bila frontmenica koja je kreirala, a onda javno i branila neku politiku. Kada je bila ministrica vanjskih poslova, strateške je odluke donosio Ivo Sanader, kao veleposlanica ionako mora provoditi politiku koju kreira netko drugi, a sada je ipak samo pomoćnica u NATO-u.
Nikako ne bih želio da se ovo shvati kao omalovažavanje njezine karijere, koja je zavidna i u europskim okvirima, ali ostaje pitanje je li to dovoljno za radno mjesto na Pantovčaku.
Grabar Kitarović treba uvjeriti građane da je punokrvna i strastvena političarka koja zna što hoće i kako to ostvariti. Političare koji su u sjeni svojih šefova vrlo često podcjenjujemo, a možda još i češće precjenjujemo. Dok je Mate Granić bio ministar vanjskih poslova Franje Tuđmana, o njegovim su se sposobnostima stvarale legende. On je bio gotovo svemoguć, ali ga je kočio “zločesti Franjo”.
Ali kada se Granić kandidirao za predsjednika, onda smo se mogli uvjeriti da niti zna niti može. Bilo je političara koji su prikazivani kao obični aparatčici, a onda su se, kada su se dokopali vlasti, pokazali kao samosvjesni i originalni. Kolinda Grabar mora pronaći formulu kako da razuvjeri javnosti da nije samo HDZ-ova lutka na koncu nego da je u stanju voditi samostalnu politiku.
Njezini dosadašnji nastupi više podsjećaju na izjave nekog loše upućenog stranca nego na političara koji razumije probleme i zna kako ih riješiti. Izjavu da se dobro osjeća među ljudima na Sinjskoj alki može potpisati diplomat iz bilo koje zemlje. Vrijeme je da se izjasni i o važnim svjetonazorskim pitanjima. I to neće biti bez opasnosti.
Ako ne bude na liniji Željke Markić, desnica je može proglasiti trojanskim konjem koji samo fingira konzervativne vrijednosti. Zašto bi u tom slučaju probuđeni konzervativci glasali za nekog HDZ-ova kada već imaju pravog Josipovića. Tim bi se otvorio prostor za Milana Kujundžića koji će se najvjerojatnije kandidirati.
Ako se pak svjetonazorski deklarira konzervativno, onda je pitanje kako će dobiti glasove centra. Josipovićevi stratezi vrlo su lukavo ubacili u arenu i Jadranku Kosor koja bi arhetipskoj suparnici iz vremena dok su obje bile Sanaderove princeze mogla zagorčati kampanju. HDZ-ova nada Zlatokosa nalazi se u zlatnoj krletki u koju su je zatvorili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić Vaso.
Ponekad je tretiraju kao pametnu, ali još nedovoljno zrelu djevojčicu, da ne kažem barbiku, koju moraju štititi od zločestih novinara i drugih neprijatelja.
Posebno je neprihvatljivo da u njezino ime govori Karamarko dok ona živa i zdrava stoji pored njega. Tako samo pojačava njezine slabosti i sumnjičavost svih koji nisu tvrdi HDZ-ovi birači. A za predsjedničke izbore potrebno je dobiti puno širu podršku od glasova stranačke mašinerije.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
