Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.

 

I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.

 

Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?

Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?

 

Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.

 

U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta. Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.

 

Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.

 

Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.

 

“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”

 

I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.

U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao (…) nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića

 

Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.

 

Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović.

 

Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.

 

“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.

 

“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.

…Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku (…) Mala otočna državica Pizda Materina

 

Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.

 

Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”

 

To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu…”

 

Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica Pizda Materina.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).