Veća se grupa biskupa i svećenika našla prošli petak u Vukovaru, u Koloni sjećanja, što je pohvalno; možda ti ljudi pomognu apelima i propovijedima uskrsnuću trulog leša za konzerviranje. [Read more…]
Košićev desničarski desant s oltara protivan je crkvenom nauku
Kada je u svibnju 2000. utemeljitelj SDP-a i netom ustoličeni hrvatski premijer Ivica Račan posjetio Vatikan, njegov ga je domaćin, papa Ivan Pavao II., srdačno primio, a don Živko Kustić, godinama neformalni glas Kaptola, susret je pozdravio kao događaj velike važnosti, [Read more…]
Kako izabrati Vladu Košića
Dragi svećenici, u izbornoj kampanji ne “sjedajmo” gdje nam nije mjesto jer naše poslanje nije političko nego evangelizacijsko! – poručio je prije nekoliko dana preko Facebooka msgr. Mate Uzinić, biskup dubrovački. [Read more…]
Miklenić se u licemjerstvu natječe s Karamarkom
Glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić obrušio se na predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka optužujući ga da je Hrvatskoj učinio ”golemu štetu” i da brani osobne, a ne nacionalne, odnosno državne interese. [Read more…]
Nedosljednost biskupa Mate Uzinića
Biskup dubrovački Mate Uzinić rekao je u subotu da je Hrvatska posljednjih nekoliko godina zatrovana ideološkim podjelama te kako mu se čini da razjedinjenjem hrvatskog naroda oko nebitnih stvari netko dirigira. Gostujući u emisiji ”Intervju tjedna” Hrvatskog radija, Uzinić je nažalost relativizirao skandiranje ”Za dom – spremni” [Read more…]
Misa za ustaše u HDZ-molu
Kao što sam najavio u prošloj kolumni u kojoj sam se pozvao na povjesničara Danijela Ivina i pokušao pojasniti odakle stiže mit o Bleiburgu (koristeći obilato sadržaj njegova članka iz zbornika o Bleiburgu koji je objavljen 2007. u izdanju Saveza antifašista RH), i u ovoj se kolumni bavim tzv. bleiburškom tragedijom i to s nekoliko povoda: najprije zato što mi je neprihvatljivo da Predsjednica Republike Hrvatske polaže vijenac (i to dva puta) u ime naše države na spomeniku poražene ustaške vojske, zatim zato što je i ove godine, 70. obljetnice predaje ustaša partizanima, prilika iskorištena za relativiziranje ustaških zločina i činjenice da su ustaše izdali narod i lažima ga povukli prema Bleiburgu (i u tome smislu ako je netko tu bio izdajnik, onda je to bio Ante Pavelić prema Hrvatima), [Read more…]
Sekularizam pomaže Crkvi
Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, na poziv zahumsko-hercegovačkog i primorskog episkopa Grigorija Durića, sudjelovao je u petak, 6. veljače na otvorenju simpozija “Teologija u javnoj sferi”, koji je organiziran u sklopu proslave eparhijske slave sv. Ignacija Bogonosca u Trebinju. [Read more…]
Koliko i kako ljubiti
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Ud-baš biskupa Bogovića
Tko o čemu, biskup o udbašima. I to ne o penzioniranim udbašima jer ćemo o Josipu Perkoviću kasnije, u satiričkom prilogu ove kolumne, već o današnjim, aktivnim i žilavim udbašima koji, kaže biskup Mile Bogović, drmaju u hrvatskoj Vladi. Pa da vidimo jer sam očito bio krivo informiran pa sam stekao dojam da je jedini ud-baš samo u gaćama biskupa gospićko-senjskog.
U Tupalama kraj Sinca (Otočac) 30. prosinca je otkriven spomenik žrtvama komunističkog terora. Uz ostale, prisutni su bili predsjednik Hrvatskog Sabora Josip Leko, ministar branitelja Predrag Matić i otočki gradonačelnik Stjepan Kostelac.
Dana 12. rujna 1946., više od godinu dana nakon završetka rata, dvadesetak je civila ubijeno i zakopano na tom lokalitetu. Pravi razlozi naredbodavaca nisu do danas rasvijetljeni jer su mještani još uvijek nepovjerljivi prema svakome tko ih o tome zapita. Otočki gradonačelnik iznio je neke detalje tog zločina, ali je mnogo toga ostalo nepoznato. Zbog dugotrajnog nametnutog zaborava i šutnje, neke pojedinosti ostat će i dalje tajna. Nije sigurno ni koliko je ljudi pogubljeno. Svakako da nije riječ o petnaest osoba, kako piše na spomeniku, tvrde crkveni izvori, nego o više njih.
Gospićki ordinarijat izvještava da je Sinački župnik Drago Banić izradio poslije stradanja neupadljive križeve, a ljudi koji su nekoga imali u tom grobištu kriomice su ga posjećivali. Osim što je među ubijenima bilo više njegovih župljana, u jami je završila i župnikova sestra. Tek nakon uspostave samostalne hrvatske države smjelo se slobodno obići grobište. Postavljeni su dva križa s imenima žrtava, ali točnost popisa je upitna. Otkako je za župnika došao Stanko Smiljanić, svake godine se na Tupalama slavi misa na obljetnicu stradanja. Godine 2012. misu je predvodio gospićko-senjski biskup. Tako je taj lokalitet postalo mjesto okupljanja i posebnog pijeteta.
Biskup Bogović: ”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Povjerenstvo Ministarstva branitelja za istraživanje, uređenje i održavanje takvih groblja 24. listopada 2013. godine je počelo s iskopavanjem žrtava u Tupalama. Iz ordinarijata tvrde da je način kako je sve to izvedeno izazvalo nezadovoljstvo i protivljenje. Posao je već idući dan u Tupalama navodno već ”bio dovršen”. Ljudi su s distance mogli vidjeti samo bagere i kamione pa im se ta brzina nije nimalo sviđala.
Bilo je to pred blagdan Svih svetih kada ljudi nose cvijeće na grobove svojih pokojnika i pale na njima svijeće. Odjednom su, bez znanja i ikakvog dogovora, kosti stradalih na Tupalama prenesene na drugo mjesto – u iskopanu raku na otočkom groblju a na križ stavljen natpis: NN. Župnik je naknadno obaviješten da je Državno tužiteljstvo iz Karlovca naredilo Sudu u Gospiću da se pristupi iskapanju.
U župnoj dvorani u Sincu održana je 7. studenoga javna tribina na kojoj je izraženo nezadovoljstvo s načinom provođenja akcije. Predstavnik Grada Otočca korektno je iznio na koji način je Grad bio uključen, a gdje je samo trebao poslužiti kao logistika. Iz Ministarstva je odgovarano da je sve po zakonu. Rodbini mještanima to nije bilo dovoljno pa su na razne načine prosvjedovali i na koncu skupljali potpise za peticiju protiv takva načina odnosa prema njihovim ubijenima. Peticiju je potpisalo 896 osoba, što uvelike prelazi broj stanovnika Sinca – potpisali su i neki raseljeni i neki iz okolice.
Sasvim nedvojbeno, akcija Ministarstva branitelja ne bi izazvala takvu reakciju mještana da ubijeni 1946. nisu bili njihovi susjedi i rodbina. No, da to i nije bio slučaj, u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću smatraju da kod ovakvih iskapanja treba primjerenije pristupiti poslu. Ako se ne izvuku pouke, slika Sinca i Tupala ponavljat će se negdje drugdje što može svima samo štetiti. Biskup Mile Bogović najavljuje oštar rat i kaže (u Večernjem listu, 3 sijećnja): ”Izrazio sam nevjericu koja je danas na ustima mnogih, ali ih nitko ne pita niti vodi računa o tome što misle. Ako je ovo model po kojemu će se otkrivati i ostale žrtve komunizma, onda treba očekivati sličnu reakciju naroda. Sa svoje strane obećavam da ću kao predsjednik Komisije za hrvatski martirologij reagirati nimalo blaže!”
I čini se da bi se rat mogao izbjeći i da bi Bogović mogao dočekati skori odlazak u mirovinu bez povišena tlaka, da se to dade riješiti dogovorom ali, avaj, kako ćeš se dogovarati s Udbom? Jer, naravno, Udba je sve to organizirala. Udba! Evo kako.
U navedenom članku iz Večernjaka, ”Grujić može biti bolji čovjek od mene, ali bio je član Udbe”, biskup gospićko-senjski Mile Bogović, na pitanje novinara Darka Pavičića zašto je Ivana Grujića prozvao kao bivšeg pukovnika Udbe, odgovara da ”on to i jest!”
”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Pukovnik Grujić: ”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”
Je li Bogović zna o čemu priča? Ja sam odavno izgubio tu nadu. Slušao sam ga 1989., 1990, i 1991. dok mi je predavao povijest na riječkoj bogosloviji i tada sam mislio da taj čovjek stvarno poznaje teme s kojima se bavi ali otkako je postao biskup Mile Bogović stvarno lupeta bez veze. Pošto je po struci povjesničar, zna, kao i mi novinari, da ima obavezu provjeravati svoje tvrdnje, pogotovo ako će njima izmlatiti nekoga čovjeka, svjedno je li gazi po mrtvima ili batinja žive. Ali, što ćemo kada je biskup Bogović u duši jedan neostvareni batinaš?
Pretjerujem? Hajte vi dokažite da pretjerujem a ja ću vam iznijeti dovoljne činjenice da potkrijepim tvrdnje da je monsinjor Bogović jedan isfrustrirani i loš povijesničar, jedan grub čovjek, osoba koja ne umije praštati, i koja vreba osvetničim porivom zloupotrebljavajući i oltar i tribinu, kada se god toga sjeti i kada mu god prokljuva mozak.
U istom danu na portalu Večernjega lista, jer te novine ipak nisu zaboravile zakonitost naše profesije, čitamo Grujićev odgovor Bogoviću: ”Biskupe Bogoviću, nisam udbaš već dragovoljac iz ‘91.”, odnosno da Bogovićevi napadi mogu ugroziti njegov status svjedoka u Haagu.
Grujić je naime, ušao u Oružane snage RH na samom početku Domovinskog rata 1991. kao dragovoljac, kasnije i kao pukovnik Hrvatske vojske. Međutim to Bogović ne uvažava nego brutalno udara na njega i njegov rad, čije posljedice osjećaju i njegova obitelj i prijatelji.
”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”, kaže pukovnik Grujić.
Potom ističe da je još uoči Domovinskog rata radio na protuobavještajnim poslovima suprotstavljajući se agresiji na Hrvatsku, na razoružanju neprijateljskih formacija te na razvoju sigurnosnog sustava na području Osijeka, kasnije i kao djelatnik Sigurnosno-informativne službe. Njegov posao podrazumijevao je i odlaske na okupirano područje kao i na ratišta Podunavlja i Posavine.
U jeku ratnih operacija, iz zatočeništva je oslobodio na stotine hrvatskih branitelja i civila. Premda nerado ističe svoje zasluge, u procesu traganja za nestalima prešao je više od milijun kilometara automobilom. Rukovodio je složenim operacijama koje za rezultat imaju 4936 ekshumiranih i 3956 identificiranih osoba iz Domovinskog rata te oko 500 ekshumiranih iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Osmislio je hrvatski model traženja nestalih osoba koji je ocijenjen kao jedan od najuspješnijih u svijetu.
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.” Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”Ante Ivas: ”Što si rekao?!” Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.” Josip Bozanić: ”Oko čega?” Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu…”
Smatra važnim naglasiti i svoju ulogu stručnog svjedoka Tužiteljstva na Haaškom sudu u suđenjima Miloševiću, Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. – Ovakvim se optužbama može ugroziti pa i urušiti dignitet rezultata na utvrđivanju ratnih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku, što smatra opasnim. Upravo stoga, iskoristit će mogućnost zakonske zaštite i uzvratiti na optužbe biskupa Bogovića tražeći zadovoljštinu na sudu.
Bravo, tako i treba, neka olinjali biksup dokaže da je Grujić udbaš a da ud nije baš ili samo u biskupovim gaćama.
Pošto ovom posljednjom rečenicom najavljujjem satiru i pošto me jedan nervozni čitatelj proziva da nisam ništa napisao o slučaju Perković, a jesam, samo što ne čita pažljivo objave na portalu, evo vam i satirični bonus napisan za News Bar:
”Zbog izvanrednih okolnosti u Republici Hrvatskoj u petak navečer je održana hitna sjednica Komisije Hrvatske biskupke konferencije za odnose s državom pod predsjedanjem kardinala Josipa Bozanića a na kojoj je došlo do verbalnog obračuna koji je vidljiv u transkirptu zapisnika sačinjen pomoću prislušnih uređaja koji i dalje perfektno funkcioniraju u svim prostorijama sjedišta HBK na zagrebačkom Ksaveru a kojih je postavila Sigurnosna obavještajna agencija.
Agent S.P., od milja zvani ”Saša”, nije bio dovoljno pažljiv – znamo da se to događalo i britanskim kolegama -, pa je kopiju transkripta koju je nosio Draganu Lozančiću, šefu SOA-e, ostavio u dučanu za kućne ljubimce u Heinzelovoj što je ovdje potpisani novinar slučajno otkrio dok je tražio pijesak za mačke.
Ne sumnjajući da su djelatnici SOA-e točni u prepisivanju (neki prepisuju cijele diplomske radnje), odlučio sam teška srca objaviti najvažnije djelove dokumenta a ono ne baca baš najbolje svjetlo na članove episkopata koji su se okupili u povodu ”Slučaja Perković”. Činim to jer postoji opravdan interes javnosti ispričavajući se katolicima ukoliko dođe do narušavanja ugleda pojedinih biskupa. Sami su si krivi.
Ante Ivas: ”Dobro, što se čeka? Hoćemo li više početi?”
Želimir Puljić: ”Strpi se još malo. Znamo da si zbog ove sjednice propustio kartanje s Thompsonom ali vremena su ozbiljna. Kolega Devčić samo što nije stigao…”
Ante Ivas: ”Pa, imamo kvorum: ti, ja, Bozanić, Uzinić, Huzjak, Šaško… šestero nas je. Nedostaje samo Devčić. To je jedan. A nas je šest. Koliko mi pamet još služi, znači, imamo kvorum.”
Josip Bozanić: ”Ja predsjedam i kažem da ćemo ispoštovati akademsku četvrt.”
Ante Ivas: ”Hajde, hajde, ne pravi se važan. Znamo da imaš dva magisterija i počasni doktorat. Ali Ivan kasni petnaest minuta, ne četiri.”
Ivan Šaško: ”Akademska četvrt je sinonim za petnaest minuta…”
Ante Ivas: ”Ti, mali, šuti!”
Ivan Šaško: ”Zašto se vrijeđate? Samo pojašnjavam…”
Ante Ivas: ”Sve je meni jasno: otkako ga Milanović preferira, Devčić je digao nos, pa ga svi moraju čekati.”
Mate Uzinić: ”Polako, Ante, ne srdi se, evo, čini se da je Devčić stigao.”
Ante Ivas: ”No, dobro. Vjeko, inače, što ima kod tebe?… Vjeko?… Vjeko?! Spavaš?!”
Vjekoslav Huzjak: ”Molim?”
Ante Ivas: ”Spavaš li?”
Vjekoslav Huzjak: ”Ma, ne, imao sam slušalice, Miroslav Škoro, dobra stvar.”
Ante Ivas: ”Škoro? OK. Može. Naš je.”
Ivan Devčić: ”Bog s Vama. Dobra večer, ispričavam se… Bio mi je episkop u gostima. Malo kasnim, znam.”
Mate Uzinić: ”Družiš li se s episkopom? Hajd’ bravo. Fala ti Bože. Nisam jedini. Ha, ha… Pardon.”
Ante Ivas: ”Nego, Ivane jesi li dezinficirao ruke nakon što si se rukovao s Milanovićem?!”
Ivan Devčić: ”Što kažeš? Aha, da, nemoj tako, fin je to čovjek.”
Ante Ivas: ”Uzmi si ga doma ako ti je tako dobar.”
Želimir Puljić: ”Daj, Josipe, kreni.”
Josip Bozanić: ”Braćo… otvaram ovu… mmmm… Koja je ovo po redu sjednica?”
Želimir Puljić: ”Ma, nema veze, hajde, šibaj.”
Josip Bozanić: ”Imamo samo jednu točku dnevnog reda a to je ova novonastala situacija kada je naša Styrija nasrnula na nas. To je izdaja. Mene prozivaju da sam nekorektan prema Udbi. Biti ću vrlo kratak: neću dopustiti Perkovićevu kanonizaciju!”
Ivan Devčić: ”A tko tebe pita? Nisi uopće shvatio što je Perković rekao. On je tražio nekakvu našu zahvalnost što je spasio dnevnik blaženog kardinala Stepinca i njegov kalež…”
Josip Bozanić: ”Ne, ti ne shvaćaš! Veli Perković: ‘Nekidan sam ostao šokiran kada je kardinal Bozanić u svojoj poruci aludirao na mene i moj slučaj, jer je osudio vlast koja pravi zakone po mjeri jednog čovjeka. Meni je to bilo grozno jer svi su znali tko je taj jedan čovjek. Htio sam se obratiti gospodinu Bozaniću pismom…’, i tako dalje, čekaj, da, tu je to: ‘Htio sam mu reći i što sam ja kao dječak, ministrant, učio od svog svećenika. A učio me da ni jednom čovjeku, živom stvoru, iz crkve neće biti naneseno zlo bilo koje vrste.’ Dakle, to je naš problem: na mala vrata se Udba gura u ministrante pa u svece. Čuo si Bogovića neki dan. Kaže da Udba postavlja spomenike žrtvama komunizma, da izokreće činjenice, da je vrlo aktivna i živa ta hrvatska Udba. I sada Perkovića naše novine glorificiraju, skidaju svaku krivnju sa njega, a mene razapinju. Eto, to je naš problem!”
Ivan Devčić: ”Čuj, Josipe, ti si studirao pravo i znaš da, u načelu, svaki je čovjek nedužan dok mu se ne dokaže da je udbaš, oprosti, mislio sam kazati dok mu se ne dokazuje da je likvidator, tc, joj, no, mislim, kriv.”
Želimir Puljić: ”Bojim se da ovako nećemo nikuda stići. Hajmo staviti na glasanje…”
Ante Ivas: ”Da, glasajmo! Tko je za to da kolega Devčić pređe u neku drugu komisiju, recimo u onu za komunizam i dijalog?”
Želimir Puljić: ”Ante, daj, budi ozbiljan. Predlažem da glasamo da li smo za to da jedna radna grupa, neka to budu Uzinić, Huzjak i Šaško, prouči predmet i da, nakon što bude donešena pravomočna presuda, vidimo kako stoji Perković sa sakramentima i može li mu se, mislim, čisto privatno, poslati zahvalno pismo što nije osobno dao otrovati kardinala Bozanića? Šalim se, kolege, moramo se malo opustiti. Dakle da mu zahvalimo što su nam ljudi iz službe vratili Stepinčeve stvari?”
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.”
Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”
Ante Ivas: ”Što si rekao?!”
Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.”
Josip Bozanić: ”Oko čega?”
Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga ionako pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu. A možda da u međuvremenu predmet prebacimo u resor biskupa Nikole Kekića?”
Josip Bozanić: ”Što će nam pak on?”
Želimir Puljić: ”Pa vodi Odbor HBK za pastoral osoba lišenih slobode.”
Ivan Šaško: ”Nema potrebe. Perković je ušao i odmah izašao iz Remetinca. Na slobodi je.”
Želimir Puljić: ”Majke ti mila!”
Mate Uzinić: ”Jesmo li gotovi? Hvatam let za Dubrovnik.”
Ante Ivas: ”Naravno da smo gotovi. Udba vuće konce, u njenim smo rukama, nema nam spasa. Jel’ tako Vjeko?… Vjekoslave?… Huzo!!!
Vjekoslav Huzjak: ”Sorry, Škoro, odlična stvar.”
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7