Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“.

 

Hebrejski jezik ne poznaje mnogo apstraktnih imenica te vrlo često konkretnom slikom dočarava duhovno značenje pojedine riječi. Iz hebrejske imenice rehem (maternica; množ. rehamim) izvedeni su prijevodi Božjeg atributa milosrđa i samilosti. Nalazimo ih i u Tori i u Kur’anu (arapska riječ harahman, milosrđe, također znači: maternica). Atributi milostiv i samilostan označuju dvojakost Božjeg milosrđa: ono je prema svijetu poput maternice prema ljudskom biću, a ujedno u sebi sadrži sva moguća svojstva i značenja maternice: nježnost, zaštitu, bezuvjetnost.

 

Kada u liturgiji ili u molitvi zazivamo Gospodnje smilovanje (Gospodine, smiluj se ili Gospodi, pomiluj; grč. Kyrie eleison), prizivamo zapravo, Božje milovanje.

Kršćanstvo, koje toliko inzistira na pojmu ljubavi, često je zapostavljalo majčinsku dimenziju Božjega bića. Premda u novije vrijeme teolozi otvorenije o njoj govore i pišu, teologiju nježnosti tek valja otkriti

 

Proturječje među strogoćom i materničnom blagošću sklupčano je u krilu samoga biblijskoga Boga, čas materničnoga poput majke, čas strogog i pravednog poput oca spram svojoj djeci. Ovisno o razdoblju, stjecaju okolnosti i ovisno o tekstovima, židovi, kršćani i muslimani pridavali su veću važnost jednoj ili drugoj od ovih dviju krajnosti. Kršćanstvo, koje toliko inzistira na pojmu ljubavi, često je zapostavljalo majčinsku dimenziju Božjega bića. Premda u novije vrijeme teolozi otvorenije o njoj govore i pišu, teologiju nježnosti tek valja otkriti.

 

Bog je, naravno, nadspolan, ali ako već o njemu govorimo antropomorfno, onda ne bi trebalo da zapostavimo neki od njegovih bitnih atributa. Bog jest transcendentan, nedostupan, sasvim drugi, ali, istodobno je, sasvim blizu, skriven i malen. Čak odsutan, prisutan je, odnosno prisutnost je sama. Bog jest pravedan i strog, ali i nježan i bogat milosrđem. Nježnost nipošto nije odlika slabih, kako to naša “muška” civilizacija često shvaća. Ona je sposobnost da se prihvati istina o nama samima, o drugome, o svijetu, o Bogu. O Bogu koji je i Svevišnji i Svenižnji.

 

Sućut i milosrđe sastavni su dio onakve ljubavi kakvu majka osjeća za svoje dijete dok je ono još u njezinoj utrobi – gotovo nagonskoga poriva za pružanjem utočišta, hrane, zaštite, nježnosti. Taj se poriv ne doživljuje ni razumom ni srcem (premda i razum i srce sudjeluju u njegovu osvješćivanju i artikuliranju), nego cijelom utrobom. I doslovno (osjećajem duboke ganutosti) i preneseno (uspostavljanjem sklada narušena kakvom boli ili kakvim manjkom).

Čovjek izložen udarima zla (u ratovima i logorima, pred nasilnicima i ubojicama) pita: “Gdje je Bog u takvim trenucima?”. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briše, ne poništava. I njega zlo ranjava i upravo je ta rana – milosrđe. Ne stvara Bog dobro čarobnim štapićem, nego oslobađa dobro ljubeći. Nije, dakle, onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego On sâm postaje čovjekom koji trpi

 

Veza onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu ljubav, nježnost i povjerenje. Milosrđe je ujedno i dobrota i poštovanje – ono se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ono čini da se onaj tko iskazuje milosrđe snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje. Onaj kome se iskazuje milosrđe nije “predmet” toga milosrđa, nego sam njegov sadržaj.

 

Najveća tuga i bol, najveći nedostatak i rana su oni koje nanosi – zlo. Pred otvorenom ranom što ju ono zadaje, odgovor na pitanje ‘‘odakle zlo?“ može biti jedino milosrđe. Ono je jedino kadro nadvladati zlo tako da dopušta da ga ono rani, razoruža.

 

Tada mu se ne suprotstavlja ni filozofskim tumačenjima, ni pobunom pred njegovim apsurdom, ni bijegom. Gledajući ga u oči, pobjeđuje ga na njegovu vlastitu terenu – lišava ga njegova žalca. Upravo je aktivno prihvaćanje te nemoći pobjeda nad zlom.

 

Čovjek izložen udarima zla (u ratovima i logorima, pred nasilnicima i ubojicama) pita: “Gdje je Bog u takvim trenucima?”. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briše, ne poništava. I njega zlo ranjava i upravo je ta rana – milosrđe. Ne stvara Bog dobro čarobnim štapićem, nego oslobađa dobro ljubeći.

 

Nije, dakle, onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego On sâm postaje čovjekom koji trpi. Jedina ponuđena nam sloboda jest prigrljena nemoć, a jedini naš odgovor može biti odgovornost za dobro koje sami činimo. Milosrđe je jedini božanski način na koji se možemo suočavati sa zlom. Milosrđe je ranjena Božja nježnost.

Takvo iskustvo stavlja nas na put svete povijesti svake osobe, povijesti ljudskosti zajedničke svim ljudima. Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos: otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama

 

Hebrejsku riječ rehem grčki jezik prevodi i riječima: oiktirmon (milosrdan; usp. Lk 6,36)i splaghnizomai (ganut, rasipan milosrđem; usp. Lk 15,11-32). Ove grčke riječi ne susrećemo u Evaneđeljima (posebice Lukinom) tek kad je izravno riječ o Božjoj ili Isusovoj ljubavi, nego su one prisutne i u opisima Isusova ponašanja, npr. kada je riječi o tome kako Isus gleda (pogled upućen Petru nakon zatajenja), kako upućuje riječi ohrabrenja (opetovano kaže ozdravljenima “Ne bojte se!”; potom, jednako tako, kako njega drugi slušaju (Marija sluša Isusa u Betaniji), dodiruju (grešnica koja Isusu ljubi noge; ili druga koja ga se dotiče), a on osjeti da “sila izlazi iz njega.

 

Sva Isusova osjetila zaokupljena su nježnošću i nju neprestance izražavaju te njegova prisutnost potiče druge da ju njemu iskazuju. Oni koji vjeruju da je Isus utjelovljena Božja prisutnost, Boga mogu prepoznavati u njegovu licu i pogledu, u njegovoj riječi, u njegovim dodirima i njegovoj smrti.

 

Vrhunac Isusove nježnosti njegova je smrt na križu. Isusovo lice na križu lice je posvemašnje, razoružane nježnosti i samo ga razoružan čovjek može vidjeti.

 

On umire iz nježnosti i najnježnije moguće. S nježnošću gleda u one koji ga razapinju da bi ih razgolitio do njihove vlastite nježnosti. Isus istu, božansku nježnost osjeća prema onima koje ostavlja i prema onima koji ga razapinju. Duboko je dirnut: i doslovno – trnjem, čavlima i kopljem koji ga probadaju, i osjećajno – manjkom one ljubavi u ljudi koji ga okružuju a kakvu on sam osjeća. Taj ga manjak probada gorče od koplja te nemoćan biva ranjen nježnošću koju sam iskazuje.

 

Od osam blaženstava dva govore o nježnosti. Isus je rekao: “Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju. U grčkom izvorniku krotki su praeis, tj. pitomi, blagi, umiljati, nježni. Dakle: “Blago nježnima, blago onima koji su drugima prijatelji”.

Put je to kojim institucionalna Crkva tako rijetko kroči. Rijetko prigrljuje vlastitu posvemašnju nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom ljubavlju

 

U još jednom blaženstvu Isus govori o milosrđu (milom srcu) Božjem, kakvo čovjek koji hoće biti Božji valja nasljedovati: “Budite milosrdni kao što je vaš Otac milosrdan“. Luka ovdje koristi grčki pridjev oiktirmom. Iskazujte, dakle, ljubav nježnošću koja miluje, tada ćete i sami biti zamilovani u Onome koji jest ta nježnost.

 

Takvo iskustvo stavlja nas na put svete povijesti svake osobe, povijesti ljudskosti zajedničke svim ljudima.

 

Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos: otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama.

 

Biti milosrdan prema siromasima znači biti ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kušajući u njima prisutnost Božje blizine otkrivati vlastito siromaštvo. Dopustiti da i sami budemo ranjeni onom ranom koja vapi iz svake osobe zbog napuštenosti i ostavljenosti u kojoj se našla i u kojoj se i sami kadikad zateknemo.

 

Sveta povijest naše osobe povijest je otkrivanja Božje prisutnosti koja nas, ne bez boli i nježnosti, kada joj se otvorimo, pripitomljavajući vlastitu slabost, siromaštvo i patnju te ulazeći u zajedništvo s drugim ljudima, uvodi u zajedništvo s Bogom.

 

Put je to kojim institucionalna Crkva tako rijetko kroči. Rijetko prigrljuje vlastitu posvemašnju nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja bez razlike.