Živimo u prijelomnom vremenu. Svijet puca po šavovima jer ovako kako živimo dalje jednostavno ne ide. Morat će se promijeniti društveno uređenje, mi ćemo se morati promijeniti. Ja, ti, svi mi. Jer tako više ne ide niti će ići!
Alternativa postoji. No postoji i pitanje: koliko ljudi vidi tu alternativu? Koliko ljudi razumije tu alternativu? Koliko je ljudi spremno glasati za nju? I ključno pitanje: koliko je ljudi spremno RADITI drukčije, tako da zrak više ne bude zatrovan, da vode još budu pitke, da stabla još raste, a da ljudska vrsta ne propadne?
Želiš li vidjeti kakva će biti budućnost, tada pogledaj u mlade oči. Dječje oči. Što u njima piše, tko su naša djeca, kakva su i kakav je svijet koji se s njima rađa?
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg
Čitam knjige o odgoju, a one kažu da su ta djeca razmažena, neodgovorna i nesposobna za samostalan život. Jer smo ih permisivno1) odgajali. S njima, umjesto njih, rješavali školske zadaće, umjesto njih donosili odluke, odlučivali umjesto njih – sukladno našim predstavama i ambicijama… Nismo im dozvolili raditi pogreške i iz njih učiti, radije smo, umjesto njih, napravili kako treba. Kakvim će svijet ti naši potomci napraviti?
Čitam intervju s poznatim talijanskim piscem Antoniom Scuratijem2) (Delo, 15. ožujka 2014.), u kojem novinarki Patriciji Maličev kaže: ‘‘ Ne živimo iskustva. Za bivanje naše generacije značajno je to što ne živi život. (…) Veći dio naše kvote životne bilance čine takozvana medijska iskustva. (…) Nalazimo se usred nekakve mutacije. Ta duboka antropološka mutacija, koja nas je izvukla iz seoske civilizacije, čiji su životni ciklusi sukladni s onim kozmičkim – te mutacije se događaju sada, ovog trenutka. Naše vrijeme bivanja više se ne odvija sukladno s našim biološkim životom, ali ni s vremenom svijeta.’‘
A ta i takva mutirana ljudska priroda kuca na vrata bioloških granica kaže umni Scurati: ‘‘Taj nerazmjer, između vremena bivanja i vremena svijeta, na nas ima velik utjecaj, a nadasve na odgoj naše djece, čije posljedice još nismo u stanju procijeniti. Radi se o području koje tek istražujemo.’‘
Dakle, područje koje tek istražujemo. Znači da o njemu nemamo pojma. Jednako kao što nemamo pojma o tome tko su naša djeca, u što se razvijaju i kakva će biti. Kakva će, uz njih, biti budućnost svijeta?
‘‘Zapadna su društva već preživjela dvije revolucije: prijelaz iz usmenog na pismeno, a nakon toga od pismenog na tiskano. Treći je prijelaz onaj od tiskanog u nove tehnologije’‘, kaže o novoj generaciji filozof i i povjesničar znanosti Michel Serres 3) u intervjuu prigodom izlaska njegove nove knjige ‘‘Petite poucette“ (Palčica). Tu mutirajuću generaciju, koja je prisiljena sve postaviti nanovo, on naziva palčicom zbog toga što nevjerojatnom brzinom palcem piše SMS poruke, tako da mi stariji samo buljimo. Generacija palčica učenici su i studenti današnjeg vremena, koji, zbog brzine kojom se oko njih svijet mijenja, izgledaju kao da žive usred tzunamija. Serres tvrdi da: ‘‘Živimo u vremenu velikih potresa, koji sliče onima iz vremena Rimskog carstva ili renesanse’‘.
Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Michel Serres, poput Antonija Scuratija, misli da se taj veliki preokret dogodio unutar desetljeća između 1965. i 1975. godine, ovisno o regijama. Kada je priroda, naša majka, postala našom kćerkom. Godine 1900. se 70% francuskog stanovništva bavilo zemljoradnjom, a danas je takvih jedva 1%! Životni se prostor promijenio, a s njime i ‘‘biti na svijetu’‘. Selo, mjesto teškog rada, postalo je mjestom u koje se ide na odmor. Palčica pozna samo idiličnu prirodu, koja je za nj tek prostor zabave i turizma.’‘
Serres je uvjeren kako, prije nego li ikoga krenemo ičemu podučavati, prvo moramo tog nekog poznati. Tko, zapravo, danas ide u osnovnu školu, srednju školu, na fakultet? To je pitanje na koje postoji jedan istinoljubiv odgovor, već ranije napisan: Nemamo pojma!
Zemlja se napunila ljudima. Od dvije smo se milijarde razmnožili na njih sedam! Da bi moja generacija napisala dobar doktorat, morali smo se fizički pomaknuti. Zbog knjiga koje su bile u nekim drugim bibliotekama, a ne u našima. Moja kćerka sjedi kod kuće, u papučama, za računalom i pregledava relevantnu literaturu sa svih strana svijeta. Kao da je za nju svijet jedan, a za mene ih je bilo toliko kolika je bila udaljenost od biblioteka i sveučilišta svijeta. Kao dijete trčala sam travnjacima i valjala se po gomilama sijena, a moja mi je unučica, koja je rad na računalu savladala već prije škole, iz njega pročitala kakvo će biti vrijeme na moru, kamo su se spremali otići. Ja sam s njime, i dan danas, još uvijek na vi, s tim čudom tehnike…
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg.
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeti? Najvjerojatnije ne!
Kako podučavati djecu koja više nemaju jednake glave, koja više ne žive u istom prostoru i vremenu, koja govore drukčiji jezik? ‘‘Danas je 80% svega što je naučio profesor zastarjelo. Ni za preostalih 20% profesor nije nužno potreban’‘, tvrdi francuski filozof. I što onda možemo učiti ako je naše znanje zastarjelo i ako nemamo pojma koga uopće podučavamo?
Serres: ‘‘S vremenom, nakon 40 godina podučavanja, postalo mi je jasno da ne prenosimo znanje već sebe. Jedini savjet koji mogu proslijediti nasljednicima i roditeljima jest: budite što jeste!“
No, većina odraslih ljudi ne zna biti takvima. Ne žive u dodiru sa sobom jer žive rutiniran, automatiziran život u neprestanoj jurnjavi za potrošnim dobrima. Mnoštvo njih čak za golim preživljavanjem. Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Palčica će morati izgraditi novi svijet!
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeli? Najvjerojatnije ne!
_____________________
1) Permisivan odgoj – slobodan odgoj
2) Antonio Scurati, talijanski pisac i znanstvenik, rođen 1969. u Napulju, predaje na sveučilištu u Bergamu i Milanu. Piše eseje, romane.
3) Michel Serres, francuski filozof, rođen 1. rujna 1930. u Agenu, Francuska. Od 1990. član Francuske akademije; trenutno na sveučilištu u Stanfordu predaje francuski jezik.
