Odmakni se da te ne poštrapa, upozorila me je baba koljenom i lijevom rukom čvrsto držeći smeđu kokoš da ne lamata krilima, a desnom zamahujući sjekiricom. Povukao sam se korak ili dva, no opet nedovoljno. Kad je sječivo ravno zasjeklo kroz kokošji vrat i zabilo se u panj, jedna je kap guste tamnocrvene krvi pala na moje plave gumene sandalice. [Read more…]
Gdje li ih samo nađu?
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti.
Možda ovaj uvod na prvu izgleda dramatično, ali je daleko od toga. Pročitajte sljedeće rečenice. One su dramatične.
Ovako kaže priča: Slobodna Dalmacija je u srijedu 17. prosinca objavila tekst Marine Karlović Sabolić, novinarke koja je dan ranije bila na sjednici Upravnog vijeća Agencije za zaštitu okoliša. Tamo se raspravljalo o onoj famoznoj selidbi Agencije u Zagreb Tower do koje je došlo na inicijativu resornog ministra Mihaela Zmajlovića, o kojoj su novinari namrčili već previše tinte i potrošili megabajte i megabajte internetskog prostora. Ovo je, međutim, korak dalje.
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti
Na toj je sjednici prvi put objavljen i službeni podatak o tome koliko će ta zajebancija (da, zajebancija, jer je vrlo teško pristojnim rječnikom opisati tešku otimačinu javnog novca) koštati građane. Izračun je jasan. Uostalom, napravio ga je, javlja Slobodna, glavom i bradom ravnatelj Agencije Neven Voća: preseljenje Agencije u novu građevinu u tzv. zagrebački City s dviju lokacija (Trg maršala Tita u strogom centru Zagreba i Ksaver, nekadašnji elitni kvart u sjevernom dijelu) porezne obveznike svaku godinu koštat će više od 667 tisuća kuna!
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
U brojkama, troškovi najma prostora povećani su s 252 tisuće kuna na 1,1 milijun kuna, a režija i tehničkog održavanja prostora s 386,3 tisuće na 512,6 tisuća kuna. Proći će, kaže izračun, bolje tek s parkiranjem (14,4 tisuće prije, a 4,6 tisuća poslije), telefonom (prije 320 tisuća, poslije 288 tisuća) te sa zaštitarima (46,9 tisuća), pričuvom (185,9 tisuća) i transportom dokumentacije (20 tisuća), koje neće plaćati, dok će čišćenje ostati na istoj razini od 11 tisuća kuna.
Radnici, odnosno njihovi predstavnici, glasali su protiv takve odluke na Upravnom vijeću, dok su članovi koje je imenovalo Zmajlovićevo ministarstvo bili, naravno, za. Još se samo čeka potvrda Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva financija i evo nesretnih radnika, a vrlo zadovoljnog ministra, u onom kukuruznom tornju u istočnom dijelu glavnoga grada.
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
Mirne duše možemo ovdje zaključiti komentar. Postaviti par retoričkih pitanja poput: ma nije valjda da je Zmajlović uzeo neki novac od vlasnika Zagreb Towera da ih sve preseli tamo, ma nije valjda da su nekome obećane prestižne lokacije na kojima se sada nalaze Agencija i Ministarstvo, pa da će Zmajlović i njegovi podijeliti novac od najma, ma nije valjda da imamo višak novca, jer prostorije još nisu nikome iznajmljene, pa ćemo kao porezni obveznici (da, mi, svi mi!) plaćati dvostruki iznos – i najam i troškove praznih prostorija?
Ma nije valjda da ne znaju da država grca u dugovima, da je šestu godinu u recesiji, što znači da je u depresiji i da je veliko pitanje hoće li se i kako uopće iz nje izvući?
Ili sve to skupa znaju, ali nas naprosto – zajebavaju?
Ali ne, nije ovdje kraj. Ima i nastavak. Pomoćnica ministra Zmajlovića i nova predsjednica Upravnog vijeća Marija Šćulac-Domac na ovu vrlo jasnu argumentaciju radnika odgovorila je da u fokusu Agencije nije razdvojenost te institucije na dvije lokacije, pa još izgovorila nekoliko rečenica koje također ne možemo objasniti nikako drukčije nego zajebancijom i s ovom državom (koja to zaslužuje!) i s ovom Vladom (koja ju je imenovala), a najviše s građanima koji je plaćaju.
“Vrlo je teško govoriti o ovom prostoru za vijeke vjekova”, kazala je Šćulac-Domac, pa sve onako u istom duhu nastavila: “Ovo jest državna imovina, no to ne znači da se ona tijekom vremena ne može raspoređivati. Sad se čini da se za najam ništa ne plaća, ali to je statičko gledanje.”
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje
Što je pomoćnica ministra htjela reći, valjda ni njoj samoj nije jasno. Tužna verbalna bravura po modelu “može da bidne, a ne mora da znači”, jer “ništa nije onako kako izgleda da jest”, do kraja je ogolila svu glupost preseljenja iz prostorija u državnom u one u privatnom vlasništvu.
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje.
Gdje pronalaze ovakve ljude?
Otkud su iskopali Sinišu Vargu, koji se mrtav-hladan zaputi službenim automobilom na skijanje (na što ima pravo, da se razumijemo), pa se tjedan dana pravi lud (to mu nitko ne može oduzeti), da bi onda vratio novac i rekao kako je put ionako mislio platiti s obzirom da je znao da će biti rekreativnih sadržaja na Dolomitima, gdje se uputio kako bi održao predavanje o zdravstvenom osiguranju. Jeste li ikad čuli da ministar jedne države ide na skijanje u drugu kako bi tamo održao slovo o prednostima osiguranja?
Gdje su pronašli Vedrana Mornara, koji je odmah po imenovanju odlučio po mišljenje o obrazovnom procesu ići na Kaptol? Gdje su pronašli ovu Šćulac-Domac, koja mrtva-hladna radi budale od svih nas.
Ili je zajebancija ili ovdje netko zaista nije normalan!
Kako bilo, piši propalo!
(Prenosimo s portala forum.tm).
Patkica za Zmajlovićevu kadu
Već mjesecima novine i portali prozivaju ministra ekološkog Mihaela Zmajlovića zbog najavljene selidbe Ministarstva zaštite okoliša i prirode u luksuzno zdanje Zagrebtowera nakon koje će, prema medijskim računicama, državni proračun svake godine trpjeti štetu iskazivu u sedmocifrenom kunskom iznosu. Ministar pak ustrajava na svojoj kalkulaciji koja ga prikazuje kao štedišu što će preseljenjem u fensi-šmensi stakleni toranj srezati postojeće troškove za čak 27 posto.
Novinari se onda uhvate i kalkulatora i kalkulanta, pa izračunaju da bi uštede možda i moglo biti kada bi podaci Ministarstva o troškovima bili cjeloviti, a ne djelomični kakvi već jesu. No, kad se zbroji i ono što se Zmajlovićevim ekspertima za osnovne algebarske operacije učinilo nevrijednim zbrajanja, dođe se do cifre od milijun i pol kuna godišnje, za koliko će troškovi najma prostora i režija biti veći od postojećih.
Među novinarima ima i onih koje posebno intrigira podatak da će, osim Zmajlovića, svoju kadu u Zagrebtoweru imati i Sven Miller, direktor Fonda za zaštitu okoliša, koji se prije dolaska na tu državnu funkciju nije bavio nikakvom ekologijom, izuzev što bi katkad bacio smeće u kontejner. I kojemu je jedina referentna veza s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode to što je prije uhljebljenja u Zmajlovićevu timu bio direktor tvrtki koje su financirale i gradile – hajde, pogodite! – Zagrebtower
Ministar na sve to odvraća brojkom koja se za tričavih 5 milijuna kuna razlikuje od one novinarske, pretvarajući njihov zajedljivi milijun i pol minusa u tri i pol milijuna kuna plusa za državni budžet.
”Ministarstvo trenutno djeluje na čak 11 lokacija, pa je i računica vrlo jednostavna. Preseljenjem štedimo 3,5 milijuna kuna godišnje. Niz je drugih koristi, od troškova radnika koji sada troše na tih 11 lokacija da bi došli na nekakve radne sastanke. Indirektne uštede su još puno veće…”, naglas je računao Mihael Zmajlović prije neka dva tjedna.
Novinari sada jedva čekaju da se ministar vrati iz Milana, gdje sudjeluje na neformalnom sastanku Vijeća ministara za energetiku i okoliš Europske unije, pa da im objasni spada li u te indirektne uštede i kupaonica koja ga čeka na 22. katu njegova budućeg ureda u Zagrebtoweru.
I da im onako iz glave bubne iznos proračunskih kuna što će ih ušparati tom priručnom prostorijom od 13 i pol četvornih metara – a koja je na tlocrtu ureda što ga je objavila Slobodna Dalmacija označena kao ”kupaonica za ministra” – budući da više neće trošiti ni svoje vrijeme ni državni novac na skupe i glupe odlaske s posla do kuće i natrag, samo zato da bi na te ”nekakve radne sastanke” stizao istuširan, osvježen, namirisan i ekološki atestiran.
Među novinarima ima i onih koje posebno intrigira podatak da će, osim Zmajlovića, svoju kadu u Zagrebtoweru imati i Sven Miller, direktor Fonda za zaštitu okoliša, koji se prije dolaska na tu državnu funkciju nije bavio nikakvom ekologijom, izuzev što bi katkad bacio smeće u kontejner. I kojemu je jedina referentna veza s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode to što je prije uhljebljenja u Zmajlovićevu timu bio direktor tvrtki koje su financirale i gradile – hajde, pogodite! – Zagrebtower.
Skromno računamo kako bi manja šteta bila da premijer iz proračuna izdvoji 20 kuna pa Zmajloviću kupi gumenu patkicu za kadu. Tako bi i ministar ekologije napokon dobio nekoga tko bi mu bespogovorno vjerovao kada, bućkajući se, kvakvačući i praveći mjehuriće, krene govoriti kako su sve te priče o njegovoj rastrošnosti – obične novinarske patke
Ti se novinari – o čijem pijetetu prema ministrovoj osobnoj higijeni dovoljno govori naslov ”Zmajlović će voditi ministarstvo iz uredske kade” – zasigurno neće ustručavati ni od pitanja: hoće li se u kupaonicama za ministra i njegova bliskog suradnika prati obraz ili nešto opipljivije?
Nadajmo se da ovo razmetanje Mihaela Zmajlovića higijenskim navikama na račun državne blagajne neće nagnati Zorana Milanovića da potraži novoga ministra ekologije, jer postoji opravdana bojazan da bi nas neki njegov kadar s klupe za ministarske pričuve mogao koštati puno više negoli štediša iz kade.
Jer ako je premijer za novog ministra zdravlja imenovao Sinišu Vargu koji se na prethodnoj dužnosti ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje proslavio time što je za rekonstrukciju sobe za sastanke, površine 50 metara četvornih, isprsio sumanutih milijun i 212 tisuća proračunskih kuna, i ako je svojedobno iznudio ostavku Mirelu Holy samo zato što je e-mailom zamolila da jedna žena bude pošteđena otkaza u državnoj firmi, e da bi potom na čelo Ministarstva zaštite okoliša doveo poštenjačinu i antiklijentelističkog arkanđela Mihaela, strah nas je i pomisliti tko bi se u slučaju Zmajlovićeve smjene mogao brčkati u njegovoj kadi.
Strah nas je i pomisliti koliko bi nas koštale uštede novog Milanovićevog džokera, pa eto onako skromno računamo kako bi manja šteta bila da premijer iz proračuna izdvoji 20 kuna pa Zmajloviću kupi gumenu patkicu za kadu.
Tako bi i ministar ekologije napokon dobio nekoga tko bi mu bespogovorno vjerovao kada, bućkajući se, kvakvačući i praveći mjehuriće, krene govoriti kako su sve te priče o njegovoj rastrošnosti – obične novinarske patke.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
