novinarstvo s potpisom
Milan Gavrović, ”Bolesna vremena”, SNV, Zagreb, 08/2016.
Milan Gavrović je prije šest godina u ovoj istoj dvorani primio nagradu Otokar Keršovani za životno djelo. Izjavio je tada i ponovio u intervjuu objavljenom u knjizi pred vama: nemam nikakvu poruku mladim kolegama. I nakon toga ispisao još koju tisuću stranica. [Read more…]
Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.
Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.
Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.
U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.
U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.
Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?
Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.
U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.
Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.
U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.
Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.
Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.
Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.
Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.
(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)
Tjerajući lisicu tvrdnjom kako je “Vraga prije bilo bolje”, premijeru Zoranu Milanoviću desilo se da je i on istjerao King Konga. Samo otvaranje te teme dovodi, naime, do bogohulnih pitanja. Ako Milanović nije u pravu, a nije, ako je ipak prije bilo bolje, a jest, što smo radili proteklih četvrt stoljeća? Od tranzicije, dakle prelaska na kapitalizam, ljudi su očekivali bolji život i rast društvenog bogatstva, a dobili su nezaposlenost i siromaštvo. Kako se to moglo dogoditi? Jesmo li za promašaj krivi sami ili ni kapitalizam više nije što je nekad bio?
Postavljanje tih pitanja nosi rizik optužbi za jugonostalgiju i komunjarstvo. Ali ako se i ubije glasnik, vijest koju on nosi ostaje ista. Hrvatski bruto domaći proizvod u prošloj, 2013. godini bio je realno ogromnih 7,1 posto manji nego davne 1986. Dr. Tihomir Domazet nije bez razloga za polaznu točku svojih izračuna uzeo upravo tu godinu.
Već sljedeće, 1987., izišao je na političku scenu Slobodan Milošević donoseći nevrijeme koje je poremetilo politički i ekonomski sustav Jugoslavije. Ali hrvatski ekonomski brod počeo je ubrzano tonuti tek poslije osamostaljenja, torpediran gubitkom yu-tržišta i ratom, te mnogo više onim što se dešavalo daleko od fronte.
Nema potrebe ponavljati svima poznate priče iz ciklusa privatizacijskog horora. Bitno je, zapravo, samo jedno: da ono što se događalo u Hrvatskoj nije uopće bila tranzicija. U godinama koje su pojeli tadašnji HDZ-ovi skakavci smišljeno i planski krenulo se drugim putem.
O tome je, na primjer, svjedočio akademik Dušan Bilandžić, koji je kao predstavnik SDP-a na prvim višestranačkim izborima bio izabran u Predsjedništvo Hrvatske. Jednom prilikom ušao je u Tuđmanov kabinet i tamo zatekao na okupu cijeli stranački vrh HDZ-a. Njihov “politbiro”, kako je on to formulirao. U toku je bio dogovor o budućoj privatizaciji koji je bez suvišnih dvojbi završio zaključkom da svu privredu treba dati u ruke 150 do 200 obitelji.
Bilo je to godine 1990., kad je dr. Franjo Tuđman još bio predsjednik kolektivnog Predsjedništva, a Hrvatska još uvijek republika u sastavu Jugoslavije. “Ja sam ih uzalud upozoravao kako u prvom redu moraju voditi računa da privatizacija poveća efikasnost i konkurentnost hrvatskih poduzeća, jer od njih živi cijela zemlja”, kaže Bilandžić. Uzalud, jer kako se ubrzo pokazalo, njih je zanimalo samo tko će zgrabiti postojeću imovinu, tko će biti gazda i tko će se obogatiti. To je za njih bila tranzicija.
Za pravu tranziciju, međutim, privatizacija je bila manje važna. Bitno je bilo da se uspostavi puni tržišni sustav kojem će se morati prilagoditi sva poduzeća bez obzira na oblik vlasništva i da se omogući stvaranje novih, privatnih tvrtki. (Nešto slično je napravljeno u Kini i to u uvjetima državnog vlasništva, što je bila znatno lošija polazna pozicija nego u Hrvatskoj). U takvoj tranziciji svi bi sudjelovali i imali svoje mjesto i ulogu, i radnici i novi poduzetnici. To znači da se ne bi mogla uništavati privreda, samo da bi se napunili vlastiti džepovi.
Ali tada vlast ne bi donosila bogatstvo, a to novi vlastodršci nisu mogli ni zamisliti. Tuđman je osim toga gradio strogo centraliziranu stalešku državu u kojoj će on biti kralj, a ispod njega njegovi velikaši. Bio je uvjeren da to garantira vječnu vlast. Glave koje su tada vodile zemlju bile su pune svakakvih, najčešće paranoidnih magli, ali sve su imale vučje zube i bile gladne bogatstva, a dobrim dijelom i žedne krvi.
Činjenica da se dvadesetak godina poslije stanje u zemlji nije popravilo, već da iz dana u dan postaje sve gore, pokazuje da se ni kasnije političke garniture, bile one iz HDZ-a ili SDP-a, nisu uspjele osloboditi lažne tranzicije i njenih posljedica. U međuvremenu je stasao i novi sloj dobitnika, koji uspješno zaustavlja svaku promjenu. I ekonomski model zemlje, koji pogoduje bankarima, uvoznicima i trgovcima, prilagođen je bogaćenju na račun stanovništva i već stvorenih vrijednosti, a ne novoj proizvodnji i stvaranju. Dok se to ne promijeni, ne može se pokrenuti ni novi val zapošljavanja.
U kapitalizmu koji je nastao na taj način svi novi bogataši, kapitalisti i poduzetnici nisu ništa pridonijeli bogatstvu zemlje. Naravno, riječ je o svima zajedno, a ne o pojedinim slučajevima u kojima je sačuvana stara proizvodnja i pokrenuti novi projekti. Ali promatrano u cjelini, oni su postali bogati, a zemlja siromašnija.
To znači da su njihova bogatstva samo rezultat preraspodjele. Koliko su oni bogatiji, toliko su svi drugi siromašniji. Pa i više od toga jer je, kako smo vidjeli, BDP znatno manji nego prije. Dobro se sjetiti onih slika iz 1990-ih kad su navodni zaštitari, a zapravo privatne vojske, grubo tjerali radnike iz njihovih tvornica. Sada smo suočeni s posljedicama. Pa ipak, uz određeni cinizam, može se reći da to samo po sebi nije bilo najgore. Prvobitna akumulacija uvijek je i svugdje gruba i okrutna.
U Škotskoj su, što je najčešće spominjani primjer, neki ondašnji zaštitari tjerali seljake sa zemlje, palili im kuće, a najupornije čak i ubijali, jer je rastuća industrija trebala vunu, pa je uzgajanje ovaca donosilo mnogo veći profit. Kod nas, međutim, cilj nije bilo pokretanje neke nove proizvodnje, već vile i jahte novih vlasnika te izvlačenje ogromnih iznosa na razne inozemne račune.
Po društvenom raslojavanju Hrvatska je na tragu onoga što se sada događa u razvijenom svijetu. Oslobođen straha od komunizma kapital je poremetio dotadašnju društvenu ravnotežu i zagrabio znatno dublje u zajednički lonac. Prigrabio je sav porast BDP-a, pa se udio radno ovisnog stanovništva nije povećavao već punih 30 godina. Istovremeno se brišu troškovi socijalne države i usprkos rastućoj nezaposlenosti produžava radno vrijeme i radni staž potreban za mirovinu.
U Americi svaki drugi od 300 milijuna stanovnika prima neki oblik državne pomoći, a svaki šesti ima prihode ispod granice siromaštva. Pola nacije je uspješno svedeno na minimalac, a najveći dio prihoda nalazi se u rukama samo nekoliko postotaka stanovništva. Što će im toliki novac? Nije riječ o novcu, već o moći. A kapital koristi moć uvijek na isti način: da jača svoj ekonomski i politički monopol.
Neki pametni ljudi tvrdili su još prije četvrt stoljeća da će se s promjenama na Istoku promijeniti i Zapad. Da s padom socijalizma nestaje i kapitalizam kakav smo poznavali. Ali malo je tko pretpostavljao da će promjene biti toliko duboke. Živimo u vrlo zanimljivom vremenu.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Zarez (dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja) od 19. januara objavio je razgovor sa nekadašnjim direktorom zagrebačke tvornice odašiljača RIZ-a Milićem Bijelićem, u kojem jedno pitanje glasi: ”Od Vlade tražite otkup firme po ESOP modelu, kakav imaju Kraš i Uljanik?” Odgovor glasi: ”Sem tih poduzeća u Hrvatskoj tog modela gotovo i nema, jer je praktički teško provesti krađu kada su radnici vlasnici…”
O tome je reč, o radnicima suvlasnicima firmi u kojima rade i šta to znači za budućnost. O tendenciji koja u poslednje vreme dobija zamah te se poslednjih godinu dana sve ubrzanije probija u naprednijem svetu i teži da utiče na odnose u sferi ekonomije.
ESOP sistem kolektivnog vlasništva, pomenut u pitanju novinara, nastao je 1956. godine u Americi za vreme krize zbog uvoza jeftinog čelika iz Azije i propadanja brojnih metalskih kompanija u SAD. Idejni tvorac je Luis Kelso (Louis Kelso), profesor ekonomije i finansijskog prava, koji je pod uticajem tada atraktivnog talasa participacije u samoupravljanju došao na ideju kako angažovati radnike da preuzmu sudbinu, dakle i vlasništvo i rizik, u svoje ruke te izbegnu gubitak posla.
U najkraće, država bi, u kompanijama kojima preti nestajanje, umesto da plaća naknadu za nezaposlene, novac usmerila u beneficiranje kamata na komercijalne kredite za otkup fabrike od strane radnika i oslobodila radnike akcionare dela poreza.
Kelso je vešto lobirao i uspeo da Parlament usvoji potrebne propise, pa je krenulo, ne brzinom tajfuna, ali tako da danas preko 10 miliona Amerikanaca ima status radnika suvlasnika firme.
Skraćenica ESOP je nastala od – Employee Share Owners Plan (Plan za akcionarstvo zaposlenih). Sporost je posledica nezainteresovanosti velikog kapitala, neiskrene naklonosti sindikata (koji postaju bespredmetni u takvim preduzećima) i ideološke odbojnosti vladajućeg modela kapitalizma. Interesa imaju samo radnici i država. Majkl Kiling (Michael Kiling) predsednik asocijacije ESOP, u obraćanju senatskom komitetu (američkog parlamenta) za mali biznis izneo je podatak da 1 dolar uložen u promovisanje radničkog akcionarstva donosi 13 dolara federalnoj kasi na ime povećanja poreskih prihoda.
Od početka je princip državne podrške važio za mala i srednja preduzeća (do 500 zaposlenih), dok su velika uglavnom isključena iz njega. Njima je ponuđena druga forma participacije – favorizovan, ali i ograničen, otkup akcija kompanije u kojoj rade.
Kelso je zajedno sa filozofom Mortimerom Adlerom pokušao da ujedini ideje A. Smita (A. Smith), K. Marksa (K. Marx) i J. M. Kejnza (J. M. Keynes) u knjizi ”Kapitalistički manifest” koji su njih dvojica napisali 1958. godine. Sledeća njihova knjiga je ”Novi kapitalizam”, a obe su proglasili ”alatkama za demokratizaciju kapitala, privatnog vlasništva i tržišne ekonomije”. To je idejna osnova iz koje je izraslo bezbroj ESOP varijanti širom sveta.
”Evropska zgrada samouprave” bazira se na sledećim stubovima: bazni model – zaposleni uzimaju kredit da bi kupili preduzeće pred likvidacijom; prošireni – zaposleni kupuju akcije kompanije u kojoj već rade; participacija – učešće zaposlenih u upravljanju kompanijom bez obzira da li poseduju akcije i konačno finansijska participacija – u kojoj zaposleni učestvuju u podeli profita kompanije kao varijabilnom delu godišnjeg zbira plata, – neka vrsta nagrađivanja po učinku. ESOP je trajno postao socijalni ventil koji smanjuje nezadovoljstvo radnika koji su mu pristupili, upućenih da se ponašaju i kao vlasnici.
Britanska pravna agencija Burges Salmon svoje usluge zainteresovanim radnicima nudi pod parafraziranom proleterskom parolom: ”Vi nemate šta da izgubite osim neizvesnosti” (u originalu ”osim okova”). Britanija je, uz Francusku, vodeća zemljana u Evropi u potpori radničkom osamostaljivanju.
Prvog januara 2014. u Britaniji su stupili na snagu propisi kojima se udvostručuju poreske olakšice za vlasnike akcija sopstvenog preduzeća. Poslednjih godina u Britaniji su zaposleni/akcionari stekli kontrolni udeo u većini malih i srednjih preduzeća i prve udele u visoko kotirajućim kompanijama. Međutim, odlukom Vlade poreske olakšice u velikim kompanijama će sada biti ukinute.
Povlastice, gde postoje, su generalno sledeće: zaposleni ne može uložiti u akcije (uplata u ratama) manje od 2.000 funti, maksimalni neoporezovani deo je do 80.000 funti posle kojega kupovina podleže poreskim opterećenjima kao i svaka kupovina akcija na berzi. Za povlašćene akcije nema poreza na kapitalnu dobit (capital gain). Te akcije ne terete se (u izdacima kompanija) doprinosima za penziono i zdravstveno osiguranje. Tek kada vlasnik želi da proda akcije, na njih plaća poreske i ostale obaveze. Postoji poseban HMRC vodič koji detaljno objašnjava pravila.
Prošle godine je uveden Employee Ownership Index (EOI) kao poseban instrument praćenja tih kompanija na berzi. U Francuskoj je participacija dominantan način učešća zaposlenih u upravljanju preduzećima. Predstavlja njihovo pisustvo u upravnim odborima (direktorijum i supervizorski bord) kompanija. Pokrivenost je čak 51 odsto kompanija; u 36 odsto kompanija postoje radnički saveti, a u 29 odsto kompanija radnici imaju svoje predstavnike u kompanijinim izvršnim organima.
Evropska federacija EFES (European Federation of Employee Share-owners) u svom biltenu navodi da u EU postoji 10 miliona radnika koji imaju vlasnička i upravljačka prava u preduzećima u kojima rade, da ih je najviše u Nemačkoj, Austriji i Sloveniji i to dvostruko više od evropskog proseka (36 odsto).
Kako se da zapaziti, razumni Slovenci nisu zajedno ”sa prljavom vodom izbacili i bebu” – samoupravljanje, nego ga prilagodili novonastalim uslovima. Istina, kriza slovenačke ekonomije, kako se u vestima kaže, teško pogađa učešće zaposlenih u upravljanju i vlasništvu preduzeća, jer mnogi pritisnuti siromašenjem prodaju svoje akcije.
Na samom kraju spiska zemalja je Italija sa nula procenata. Međutim, negativan zaključak bi bio preuranjen budući da u Italiji postoji duga i jaka tradicija poreski favorizovanih kooperativa (zadruga) kojih ima čak oko 30.000, i to ne samo u poljoprivredi, nego u skoro svim delatnostima, a naročito u sektoru usluga. A danas predstojeću privatizaciju pošte u Italiji zaposleni uslovljavaju primenom nemačkog modela delimičnog akcionarstva zaposlenih – inače sledi otpor.
Septembra prošle godine Evropska komisija donela je Akcioni plan kojim želi da ”ohrabri akcionarstvo zaposlenih (ESO) širom Evrope”. Tokom krize došlo je do pada tendencije akcionarstva zaposlenih radnika i rasta udela rukovodećih struktura u vlasništvu kompanija. Posledica je da je prosečna kapitalizacija svakog od 8.845 vrhunskih menadžera u EU u 2012. godini iznosila 9,1 milion evra, dok je prosečna kapitalizacija zaposlenog akcionara (a takvih je 9.600.000) samo 11.500 evra.
U protekloj godini tendencija se naglo promenila pod uticajem povećanja poreskih stimulacija za akcionare i postepenog oporavka privrede, tako da je zabeležen rast od 32 odsto, pa kapital koji poseduju zaposleni/akcionari u EU iznosi 266 milijardi evra (9,5 BDP Srbije), što je ipak samo 2,99 odsto od ukupnog kapitala na tržištu, ali je u jednoj godini procentualno dostignut nivo iz vremena pre krize.
Nije baš lako otrgnuti se od žalopojki nad onim što smo mi imali. U hrvatskim Novostima (novine srpske manjine) od 10. januara Milan Gavrović, jedan od najboljih ekonomskih novinara na našem govornom području, navodi primer Tvornice duhana Rovinj, u kojoj je samoupravna privatizacija provedena na korektan način i gde su ”doslovno svi zaposleni u međuvremenu postali milijunaši”, dok je istovremeno Tvornica duhana u Zagrebu mahinacijama ”pretvorena u prah i pepeo”.
Haos danas više nije zbir slučajnosti, nego vešto plasirana vojno-ekonomska doktrina. Karakteristično je da kako se više ide ka centru dominacije tvrdog socijalizma, tako ideja da radnici mogu upravljati preduzećima postaje sve manje privlačna, čak i danas. Slovenija je u poštovanju prava zaposlenih među najboljima, Hrvatska koliko za uzorak, a Srbija nema primera ni za evidenciju. Šta više, prezire se svako pominjanje učešća zaposlenih u upravljanju, iako je razdoblje oktroisanog samoupravljanja bilo jedno od najuspešnijih u srpskoj ekonomskoj istoriji.
Proces širenja demokratizacije vlasništva i upravljanja u Evropskoj uniji na žalost nije našao odjeka u predlozima novih zakona u Srbiji. Teško je verovati da su autori bili neupućeni. Očito su prevagnula drugačija shvatanja koja se ne zasnivaju na skladu funkcionisanja ekonomije i društva, nego na palijativnom uklanjanju uzroka zaostajanja.
Daju i takvi postupci rezultate, ali kako im i odrednica kaže – na kratak rok. Radničko akcionarstvo nije više ideološko pitanje, nego stvar racionalnog ponašanja društva. Samoupravljanje, koje je bilo samo početna faza procesa ekonomske demokratije, koje se, po onom Marfijevom zakonu da se do pravog rešenja dolazi tek pošto se isprobaju sva pogrešna, moglo se unapređivati za šta su postojali vrlo konkretni predlozi u doba Ante Markovića.
No, razumnije je pogledati šta nude današnji modeli. Nude da zaposleni preuzmu u svoje ruke sudbinu (vlasništvo), zajedno sa rizikom koji privatno vlasništvo nosi, da na vrednosti akcija koje poseduju vide koliko njihov rad vredi i da shodno tome ne optužuju više vladu, političare, bilo kog drugog bar za ono što sopstvenim angažovanjem nisu postigli. Akumuliranjem, rastom vrednosti akcija oni stiču materijalnu sigurnost i za starost bez bojazni da će živeti od bedne penzije.
Evo jednog primera: nemačka kompanija Continetal odlučila je da 2005. godine zatvori svoju fabriku guma u Meksiku. Posle 1.141 dana štrajka, odnosno blokade firme od strane radnika, nemačka kompanija je pristala da radnicima proda fabriku. Uz bezbroj muka i teškog snalaženja nova firma Tradoc postala je najproduktivnija, finansijski najstabilnija, izvozno najaktivnija i po platama i dividendama radnika na prvom mestu u gumarskoj industriji Meksika.
U vreme slovenačkog ekonomskog zlatnog doba ekonomista Jože Mencinger je u jednom intervjuu rekao da svi dobro znaju koliko je kritikovao samoupravljanje. Naknadno vidi da je bila pogrešna primena, a ne princip, jer su posle promena preduzeća u kojima su radnici vlasnici najvećim delom u samom vrhu po proizvodnji i izvozu. Odbacimo li predrasude, videćemo da je u pitanju racionalno rešenje mnogih gorućih problema. Sa nekoliko strana sam već čuo da ”kod nas radnici ne bi to hteli”.
Niko to ne zna dok se takva mogućnost ne ponudi. Ono što smo imali sa vaučerima običan je hohštapleraj da bi se samo neki domogli svega vrednog u ovoj zemlji. Poučan je slučaj Jugoremedije, u kojoj ni posle jedne i po decenije maltretiranja i dobijenih procesa radnici nemaju izgleda da ikada postanu ravnopravni sa nasilnicima. To donekle objašnjava nezainteresovanost vlasti, jer podsetimo se citata sa početka: ”Tamo gde su radnici vlasnici teško je provesti krađu”.
Ovo je tekst iz februarskog izdanja koje će se na kioscima naći sredinom tog meseca
(Prenosimo sa beogradskog portala biznis & finansije)
Pišu Drago Pilsel i Zdravko Zima
Umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam od današnjeg dana portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.
Naslov ”Autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga:
Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.
Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja.
Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će promicati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije.
Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom.
Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske unije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja!
Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom.
Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa.
Zato će redakcija okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta.
Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Mi danas obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Krajnije je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe.
