Hajde da vas ne silim da se sekirate svaki tjedan ovim pretjerivanjima raznih likova tzv. Crkve tzv. Hrvata. A i nekako se tako osjećam, malaksalo i bolesno, potreban dobrog štiva i duhovne snage, pa ću s vama podijeliti jedno razmišljanje pape Franje (koje je izrekao prošle nedjelje, 23. ožujka) o milosrđu, pa da vidimo gdje smo to mi, kuda plovi ovaj naš brod.

 

U Evanđelju koje je tada čitano predstavljen je Isusov susret sa ženom Samarijankom, koji se odigrao u Siharu, u blizini drevnog zdenca na koji je ta žena svakog dana išla po vodu. Toga je dana ondje našla Isusa gdje sjedi “umoran od puta” (Iv 4, 6). On joj odmah reče: “Daj mi piti” (r. 7). Na taj način nadilazi barijere neprijateljstva koje su postojale između Židova i Samarijanaca te razbija uvriježene predrasude prema ženama.

 

Obični Isusov zahtjev je početak jednog iskrenog dijaloga u kojem on, s velikom osjetljivošću, ulazi u unutarnji svijet osobe kojoj se, prema društvenim obrascima, ne bi smio uopće obraćati. No Isus to čini! Isus se ne boji. Kada vidi neku osobu, Isus ide korak dalje jer ljubi. On ljubi sve nas. Nikada ne dopušta da ga predrasude spriječe da pristupi nekoj osobi. Isus joj predočava njezinu situaciju, ne osuđuje je, već joj daje osjetiti da je cijenjena i prihvaćena i tako u njoj budi želju da se izdigne iznad svakodnevne rutine.

Isus se ne boji. Kada vidi neku osobu, Isus ide korak dalje jer ljubi. On ljubi sve nas. Nikada ne dopušta da ga predrasude spriječe da pristupi nekoj osobi. Isus joj predočava njezinu situaciju, ne osuđuje je, već joj daje osjetiti da je cijenjena i prihvaćena i tako u njoj budi želju da se izdigne iznad svakodnevne rutine

 

Isusova žeđ nije toliko žeđ za vodom, već za susretom s jednim okorjelim srcem. Isus je želio susresti Samarijanku da joj otvori srce: traži da mu dadne piti kako bi pokazao žeđ koja vlada u njoj samoj.

 

Žena je bila dirnuta tim susretom: upućuje Isusu ona duboka pitanja koja svi u sebi nosimo, ali za koja često ne marimo. I mi imamo tolika pitanja koja bismo htjeli postaviti, ali nemamo ih hrabrosti uputiti Isusu!

 

Korizma je, kaže Papa, pravo vrijeme da pogledamo u svoju nutrinu, kako bi do izražaja došle naše najistinskije duhovne potrebe i kako bismo zamolili Gospodina za pomoć u molitvi. Samarijankin nas primjer poziva da kažemo Gospodinu: ‘‘Isuse, daj mi one vode koja će ugasiti moju žeđ zanavijek“.

 

U Evanđelju se kaže da učenici ostadoše začuđeni što njihov učitelj razgovara s tom ženom. Ali Gospodin je veći od predrasuda; zbog toga se nije bojao zaustaviti sa Samarijankom: milosrđe je veće od predrasude. To moramo dobro naučiti! Milosrđe je veće od predrasude, a Isus je silno milosrdan!

 

Kao posljedica toga susreta kod zdenca kod žene se dogodila duboka promjena: ‘‘ostavi svoj krčag“ (r. 28) kojim je došla po vodu i otrča u grad pripovijedati drugima o svojem čudesnom iskustvu: ‘‘Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?“. Bila je oduševljena.

 

Išla je zagrabiti vode na zdenac, a našla je drugu vodu, živu vodu milosrđa koja struji u život vječni. Našla je vodu koju je oduvijek tražila! Hita u selo, ono selo koje ju je ocrnjivalo, osudilo i odbacilo i ondje obznanjuje da je susrela Mesiju: onoga koji joj je promijenio život. Zato jer svaki susret s Isusom mijenja naš život, uvijek. To je korak naprijed, korak bliže Bogu. I tako nam svaki susret s Isusom mijenja života. Uvijek, uvijek je tako.

Kako ti služe tvoja uvjerenja i stavovi? Jesu li ti donijeli sreću i uspjeh? Ako nisu, vrijeme je da ih malo preuredimo. Naime, u mnogim glavama je, bojim se da je tako u glavi Tomislava Karamarka, na primjer, rat samo zaustavljen, ali ne i završen, Osim toga, on ima i dodatan problem što se ne može, kako mu dobacuje Ante Tomić, ni 70 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata pomiriti s tim da su ”njegovi popušili”

 

U ovom tekstu iz Evanđelja i mi nalazimo poticaj da ‘‘ostavimo svoj krčag“, simbol svega onoga što je naizgled važno, ali što je zapravo bezvrijedno u usporedbi s ‘‘Božjom ljubavlju“. Svi ih imamo po jedan ili možda više njih! Pita Papa sebe, ali i nas: ‘‘Koji je tvoj nutarnji krčag, onaj koji te tišti, koji te udaljava od Boga?“

 

Ostavimo ga nakratko po strani i u srcu poslušajmo Isusov glas koji nam pruža drugu vodu koja nas približava Gospodinu. Pozvani smo ponovo otkriti važnost i smisao našeg (kršćanskog) života (koji je započeo krštenjem), te poput Samarijanke svjedočiti našoj braći. Što to? Radost! Moramo svjedočiti radost susreta s Isusom, jer, kao što sam rekao, svaki nam susret s Isusom mijenja život i svaki susret s Isusom nas ispunja radošću, onom radošću koja dolazi iznutra. Takav je Gospodin.

 

Moramo pripovijedati i o tome kolike je čudesne stvari Gospodin izveo u našem srcu kada smo smogli hrabrosti ostaviti po strani svoj krčag.

 

Volio bih da upamtimo ovu prevažnu Papinu konstataciju: milosrđe je veće od predrasude!

 

Predrasuda je unaprijed donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo prije iskustva. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav, zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima o pripadnicima drugih religija, etnija, nacija i dr., ali i zaziranje od čega utemeljenog na drugačijim običajima ili navikama.

 

Predrasude se mogu definirati i kao pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini ili pojedincima, kao i neopravdane ili pretjerane generalizacije u vezi tih skupina ili osoba. Predrasude su stavovi doneseni unaprijed, prije nego što imamo dovoljno informacija o predmetu našeg stava. One su naučene, odnosno stečene na isti način na koji smo u životu učili i usvajali ostale stavove i uvjerenja.

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala, niti bi bila u stanju spriječiti manipuliranje novom tehnikom političke inteligencije

 

Jesi li svjestan/svjesna da si nesvjesno rob mnogih predrasuda, pretpostavki i uvjerenja koji te koče u ostvarenju tvojih želja i ciljeva? Budimo iskreni, nitko nije. Zapravo, malo tko od nas to jest. Predrasude ćemo jako lako prepoznati kod drugih, a naše vlastite je gotovo nemoguće. Osim ako nam netko ne ukaže na njih, netko kome vjerujemo.

 

Kako ti služe tvoja uvjerenja i stavovi? Jesu li ti donijeli sreću i uspjeh? Ako nisu, vrijeme je da ih malo preuredimo. Naime, u mnogim glavama je, bojim se da je tako u glavi Tomislava Karamarka, na primjer, rat samo zaustavljen, ali ne i završen, Osim toga, on ima i dodatan problem što se ne može, kako mu dobacuje Ante Tomić, ni 70 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata pomiriti s tim da su ‘‘njegovi popušili“.

 

Naša glavna nevolja je naš neuspjeh u trascendiranju našeg slučajnog iskustva i naših predrasuda time što bismo izumili, stvorili i organizirali neku mašineriju znanja. Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva ili dobre politike utemeljuju u istini i slobodi. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi.

 

Zato mislim da je novinarstvo (to naglašavam jer je to moja profesija) praktična sloboda. Dobro je novinarstvo uglavljeno u bezuvjetno priznanje istine svakog bitka. U tome pronalazi i etika novinarstva svoj temelj i svoje obrazloženje, slobodu kao izraz sveobuhvatnosti koja zahvaća život svijet pojedinca da još i dalje prizna slobode kroz slobodu.

‘‘Ljudi viču da žele oblikovati bolju budućnost, ali to nije istina”, napisao je Milan Kundera u ‘‘Knjizi smijeha i zaborava”. ‘‘Budućnost je“ – tvrdi – ‘‘samo ravnodušna praznina koja ne zanima nikoga, dok nas prošlost, puna života i njezino lice draži, zbunjuje, ranjava: stoga je želimo uništiti ili ponovno oslikati. Ljudi bi htjeli postati gospodarima budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost…”

 

Iz toga proizlazi da se dobro novinarstvo ne može dogoditi među novinarima koji su na smrt posvađani i koji nisu sposobni artikulirati zajednički profesionalni interes ili neki konkretni mehanizam samoobrane.

 

To što se zatiralo topovima, granatama i ubojstvima, istjerivanjima, silovanjima, premještanjima naroda, ‘‘etničkim čišćenjima”, ukratko novom nacionalnom ideologijom je – Pamćenje. A ono što se na ruševinama gradi je nova istina, ta koja će jednog dana biti jedino pamćenje.

 

Zato vas pitam: Ima li među nama onih koji odbacuju svakoga koji ih nadvisuje obranom ideala ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li pak dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?

 

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala, niti bi bila u stanju spriječiti manipuliranje novom tehnikom političke inteligencije.

 

Isus je pokazao put: zakoračio je iz prostora etničkog ekskluzivizma i ušao u prostor povjerenja, tamo gdje mora kraljevati milosrđe. Iznimno je važno poticati solidarnost i međusobno poštovanje. Bude li rastao duh snošljivosti i ugled nas novinara, smanjivat će se prostor za manipulaciju i novinarima i informacijama. A doći će vrijeme kada će se političari, odnosno javni službenici itekako bojati našega suda, a ne obratno. Za opstanak i funkcioniranje modernih demokracija važno je da oživimo našu ne samo informativnu nego refleksivnu i kontrolnu ulogu.

Znate što, Isus bi u kolovozu 1995. bio na nekom traktoru među Srbima koji napuštaju Krajinu i, naravno, ginuo bi sa Židovima, Srbima, Romima i ‘‘lošim“’ Hrvatima u Jasenovcu. Zašto? Pa reče Papa: jer je milosrđe veće od predrasuda 

 

‘‘Ljudi viču da žele oblikovati bolju budućnost, ali to nije istina”, napisao je Milan Kundera u ‘‘Knjizi smijeha i zaborava”. “Budućnost je“ – tvrdi – ‘‘samo ravnodušna praznina koja ne zanima nikoga, dok nas prošlost, puna života i njezino lice draži, zbunjuje, ranjava: stoga je želimo uništiti ili ponovo oslikati. Ljudi bi htjeli postati gospodarima budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost…”

 

Hrvatska spisateljica Dubravka Ugrešić, koja je ovu Kunderinu misao stavila na početak antipolitičkog eseja ‘‘Kultura laži” u istoimenoj knjizi, objavljenoj u Zagrebu 1996. u izdanju Arkzina, smatra da su vremena ‘‘velikih istina” kakva su nastala početkom devedesetih obično duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Laž je postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, a lažljivci su normalni, dapače, uzorni građani.

 

I tu smo, zapravo, mi: rastegnuti između naših predrasuda i općih laži koje nas okružuju. Kaže Ruža Tomašić da je Tito bio gori od Pavelića, odnosno, misli ona, da je ustaštvo manje zlo od komunizma (na tlu Hrvatske). Sjeverna tribina na Hajdukovom stadionu razvija stijeg HOS-a i Torcida skandira ‘‘Za dom, spremni“.

 

Da li bi se Isus dao navući na tu foru? Pitao sam ga: ‘‘Jesi li ti na ljevici ili na desnici?“ A On mi reče: ‘‘Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ‘čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika?’ Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi.“ On je sa Samarijankom. I, znate što, Isus bi u kolovozu 1995. bio na nekom traktoru među Srbima koji napuštaju Krajinu, Isus bi u listopadu 1991. napuštao Vukovar u koloni ili bi bio odveden na Ovčaru i, naravno, ginuo sa Židovima, Srbima, Romima i ‘‘lošim“ Hrvatima u Jasenovcu. Zašto? Pa reče Papa: jer je milosrđe veće od predrasuda.