novinarstvo s potpisom
Vladimir Pavlinić
Neprijatelj istine nije samo laž ni poluistina – smrtni joj neprijatelj zna biti šutnja.
”Urota šutnje” naslov je knjige u kojoj je fizičar Alexander Weissberg-Cybulski opisao svoja iskustva u staljinskim zatvorima 30-ih godina i atmosferu u kojoj su živjeli milijuni ljudi pod apsolutnim tiraninom. Po prešutnom zakonu šutnje nepravda, bezakonje, bijeda nisu postojali. [Read more…]
Vladimir Pavlinić
Gdje je sada cvijeće sve / godina davnih? / Hoće li se ikad znat? / Djevojke ga ubrale. / Gdje su sad te djevojke / godina davnih? / Hoće li se ikad znat? / Sve su se poudale, / Muževima otišle. / Gdje su sada momci ti / godina davnih? / Hoće li se ikad znat? / [Read more…]
U utorak, 28. kolovoza navršilo se osamnaest godina od ubojstva hrvatskoga branitelja Milana Levara. Sve hrvatske vlade do sada zataškavaju to gnjusno političko umorstvo u kojemu je, po očiglednoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin Leon. [Read more…]
Branko Mijić
Ne razumijem, što je to šokantno, grozno i neočekivano u oslobađajućoj presudi Tomislavu Horvatinčiću da su se javnost i društvene mreže usijali od proljeva gnjeva? [Read more…]
Rezolucija na koju se ovih dana često pozivao ministar kulture Zlatko Hasanbegović u točki N navodi da je iz perspektive žrtava nebitno koji im je režim oduzeo slobode ili su mučeni i ubijeni iz bilo kojeg razloga. Ta perspektiva žrtve uvažava se samo ako je žrtva proizvod totalitarnog režima, pojašnjavao je neki dan u Osvrtu dana (prenesenom iz Novoga lista) kolega Tihomir Ponoš. [Read more…]
Tihomir Ponoš
U tjednu za nama i u Hrvatskoj je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, dan kojega se obilježava 23. kolovoza jer je tako u svojoj Rezoluciji od 2. travnja 2009. godine zapisao Europski parlament, [Read more…]
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije. [Read more…]
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nedavno je raspisalo nagradu od sto tisuća kuna za onoga tko donese informaciju ”koja će rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara“.
Milan Levar, nekadašnji pripadnik vojne policije koji je javno svjedočio o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, ubijen je eksplozivnom napravom u dvorištu svoje kuće u kolovozu 2000., dakle prije više od četrnaest godina.
Zbog čega je hrvatskoj policiji trebalo više od četrnaest godina da raspiše nagradu za informaciju o političkome atentatu, može se samo nagađati, jer je službeno obrazloženje birokratski šturo. Tu se tek veli kako do sada, ”usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju“, nadležni organi ”nisu došli do saznanja i dokaza temeljem kojih mogu nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela“, te je odlučeno uložiti novčana sredstva u daljnji tok istrage.
Taj se manjak ”saznanja i dokaza“, dakako, mogao ustanoviti mnogo ranije – prije četrnaest godina, recimo, od kada se potraga za ubojicama Milana Levara ne miče s mrtve točke – ali je ipak trebalo proći skoro desetljeće i pol da ”kriminalistički postupak“ zakorači u novu fazu i da policija na karakterističan način upozori javnost kako je u svom radu na neriješenom slučaja i dalje agilna.
Zašto baš sada? I zašto uopće? U nedostatku zdravome razumu dostupnih objašnjenja, jedina suvisla pomisao tiče se blizine političkih izbora – najprije onih predsjedničkih, ovoga mjeseca, a zatim i parlamentarnih, sljedeće godine.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih.
Teško da je u ovoj zemlji zabilježena odurnija provala sistemskog cinizma, a tek ćemo vidjeti kakva nas još iznenađenja čekaju. Nitko ne može pouzdano predvidjeti do kojih će granica ići politička eksploatacija najpoznatijeg političkog atentata otkad je samostalne i suverene Hrvatske.
Barem tri sloja takve aktivnosti uočljiva su poput boja na hrvatskoj zastavi: a) – političkom odlukom Levar je ubijen, jer se taj neugodni svjedok ratnih zločina, podnijevši sve prijetnje i pritiske, nije dao ušutkati drugim sredstvima; b) – političkom odlukom Levarov ubojica nije otkriven, jer bi njegovo hapšenje dovelo do nalogodavaca, a oni su boravili na samome vrhu političke piramide; naposljetku – c) – političkom odlukom, četrnaest godina kasnije, fingira se angažman policijsko-pravnog aparata i obavlja javno simuliranje kriminalističke istrage, ne bi li se naglasila distanca države od zločina, jer istome sustavu koji je Milana Levara odveo u smrt treba osigurati kakav-takav demokratski legitimitet, a usput će i poneka politička figura steći kredit ”pravdoljubivosti“ pred nailazeće izbore.
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima.
Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće skoro svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužioca i policiju.
Pitanje ”tko je ubio Milana Levara“ za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata, raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh“. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.“ Ogorčeno priča kako je Ivo Josipović pred prošle izbore tražio da se zajedno slikaju u Gospiću. ”Baš sam pripremila ‘Pravdu’ i sve one materijale koje mi je tada dao, da mu ih pošaljem natrag u Zagreb.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“.
Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi“, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.“
Mirko Norac, glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen par godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja“, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima, Tihomir Orešković.
No vrijeme provedeno u zatvoru ovaj je konobar s činom generala itekako korisno utrošio: završio je nekakvu školu, za čestih slobodnih vikenda upoznao je ljubav svog života, oženio se i dobio sina, a u istom je statusu – statusu osobe na izdržavanju zatvorske kazne – uspio čak i sagraditi obiteljsku kuću. Danas, kao i ranije, uživa slavu nacionalnog heroja, pa mu čak i predsjednička kandidatkinja nudi mjesto vojnog savjetnika ukoliko pobijedi na izborima.
Godine dakle prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku“.
Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se oružja.
Jedina dugoročna svrha predizbornog oživljavanja ”slučaja Levar“ – desetljeće i pol nakon kolektivno izvedenog atentata – jeste da osnaži nacional-kapitalistički kredo hrvatske države: Vrijeme je Norac!
(Prenosimo s portala peščanik.net).
Sjećate li se koliko su nas domaći mediji bombardirali iz godine u godinu pričama o mučenim, odvođenim i ubijenim srpskim civilima, o metodološko-stilskoj strukturi zločina koji su počinjeni nad našim sugrađanima, prijateljima i susjedima, o miniranim domovima, leševima staraca, likvidiranim bakama, silovanim i masakriranim ženama, slučajno ubijenim Hrvatima sa srpskim prezimenima…
Nešto vas ne služi sjećanje? Ni ne može. Osim pokoje “Latinice” i “Feralova” pisanja, toga nije bilo. O tome se u našoj kući ne govori. Pisalo se o drugoj, neprijateljskoj strani, ali tako da se još i danas čitav jedan etnik identificira sa zločinom. Da su Srbi zločinci, usvojili smo. Da su Srbi žrtve, nismo, i izgleda da nikada nećemo.
Jel to srbi stvaraju njihovu Anu Frank?, jedan se komentar odvratnošću izdvojio od ostalih, podjednako odvratnih, upućenih na tekst objavljen u “Večernjem listu” o premijernoj izvedbi predstave “Aleksandra Zec” redatelja Olivera Frljića u Rijeci. Osim što je nepismena, rečenica je stilski motreno retoričko pitanje utopljeno u sarkazam kojem je i subjekt i objekt – žrtva. Unatoč tome što sam potpuno svjesna ukupne moralno-etičke nakaradnosti kojom je zacementirano ovo društvo, svejedno se pitam: zašto je u Hrvatskoj i dalje najdraža društvena igra kako ponovno ubiti Žrtvu? Ubiti sramom, dakako.
I dan-danas, unatoč svim poznatim jezovitim detaljima o likvidaciji porodice Zec, u društvu caruju ignoriranje, amnezija ili relativizacija ovog zločina. Ravnodušnost. Oni pak građani koji dobitkom države nisu izgubili ljudskost, njeguju spomen na najodvratniji zločin koji se dogodio u ratnoj Hrvatskoj. U te su se antidomoljube još te 1991. uvukli sram i tuga zbog svega što se dogodilo i što će se događati našim sugrađanima u godinama koje slijede.
Da sam bilježila svakog sugovornika koji je izjavio: Nisam znao, jer nije čuo, vidio, pročitao, nastala bi jedna solidna enciklopedija općeg neznanja. Evo, sad znaš, rekla bih nakon mahnitog, afektivnog pokušaja da informiram. Reakcije: potpuna nevjerica ili ustaljena kontrateza da je cijela priča krenula od druge strane. Oni su ubojice… Ako su ubojice, ne mogu istovremeno biti i žrtve.
Oni su problem, oni nisu jedan od nas. Tako ni Aleksandra nije jedno od naše djece – oko 400 njih koji su poginuli u zadnjem našem ratu, ako smijem tako ujediniti nas i njih. Tvrditi kako su to nedavno, kao po zapovjednoj liniji, činili prije svega rodoljubni “Večernjakovi” komentatori, da se priča o ubijenom djetetu pretvara u mit a šuti se o 400 ubijene hrvatske djece (o kojoj nitko ne pravi predstave), nije ni krajnji cinizam ni buncanje ni ludilo, nije čak ni dobro plaćena, ustaljena obrana zdesna, to je inzistiranje na neljudskosti, njezino potpuno odsuće.
Nije bilo lako ni ovih godina ni ovih dana, izdajnici i provokatori potkopavaju vrijednosti i svetinje Domovinskog rata: em predstava, em inicijativa za podizanje spomenika, pa ulice i trgovi s njihovim imenima, pa šta ima tu tako značajnoga, u toj jednoj priči o jednoj mrtvoj djevojčici, a toliko je naše mrtve djece, napadnute ni krive ni dužne u svojim domovima, na svojim ognjištima, možda je pokoje mrtvo među njima i tuđinskog porijekla, al’ uglavnom su to naša mrtva hrvatska djeca, a nigdje inicijative kojom bi se javnosti približila i otkrila dugo i podmuklo zatirana istina o njihovu stradanju.
Moje prvo lično suočavanje sa zločinom dogodilo se isto te 1991. godine. Stvorilo je u meni osjećaj koji me nikada neće napustiti. Tada se u mom gradu ginulo masovno i svakodnevno. Tako sam najprije čula samo da je stradala djevojka iz moje gimnazijske generacije, Nina. Naravno da sam pomislila – od granate, bombardiranja.
No u detaljima koji su mi ispričani nekoliko dana poslije rat je pronašao svoj smisao: banalno, glupo, bešćutno, dakle Zlo. Nina i njezini roditelji ubijeni su u stanu, pred televizorom, u pidžamama. Ubrzo ćemo saznati da su ubijeni greškom, kao i to da se ne zna kada će i gdje biti sahrana, smije li se doći…
Osjetila sam Strah kakav dotada nisam upoznala (iako sam već bila doživjela traumu ili, što bi se reklo, znam točno kojeg je dana počeo rat u mom životu). Zlo koje se dogodilo premašivalo je moju dimenziju shvaćanja i života i smrti. Preko noći sam morala prihvatiti činjenicu da je zavladalo Zlo, i da svatko može nešto skriviti, makar i greškom.
Nina i njezini roditelji bili su nesvjesni onoga što im se, i zbog čega, dogodilo. Sahranjeni su krajnje diskretno. I njihovi sugrađani ponašali su se tako. Šutnja, kao zavjera, bila je uobičajena reakcija u ratnom vremenu. S vremenom je ta šutnja progovorila i sada viče, iako zapravo ničim nije ni egzistencijalno ni politički ugrožena, pa makar i na umjetnost, posljednje utočište onih sa savješću u društvu u kojem je savjest odbačena.
Zar toliki katolički moral u nama i oko nas, i ravnodušne zvijezde nad nama, da bismo šutjeli o najgorem od svih grijeha za koji smo vezani negacijom: Ne ubij!
Je li ipak moguće u ime naroda pokrenuti proces u kojem bi hrvatsko pravosuđe imalo hrabrosti za jedan retrospektivni uvid u sudjelovanje u projektu Zla? Njegovo je lice dosada otvoreno pokazivalo da voli pomilovati krvnike po glavi slijedom političkog naređenja, da je empatično prema zločinu i zločinima, da prihvaća lažna svjedočenja i podmuklo utišava ona istinita, da nema problem s priznanjem da je poniklo i rukovođeno iz Hadezeova gnijezda, dakle politički navođeno, nikako autonomno.
Pravosuđe koje je dakle pomalo nepravedno i nelegalno, orvelovski artikulirano, pa čak i doslovce – jer istina je laž a laž istina, pa se u nas kaznenim progonom nagrađuje profesionalno novinarsko iznošenje istine. Hrvatsko pravosuđe ne voli istinu koja pomaže građanima, nego onu koja servisira interese političara čiji su igrači ugrađeni na svim razinama i sektorima pravosudnog sustava.
No prije ili iznad svega: pravosuđe koje je prije 23 godine proceduralno pogriješilo i namjerno se ogriješilo o dušu 12-godišnje djevojčice. Može li o tome, sjedeći opušteno u stolici, s izrazom stoika, čupkajući bradicu i duševno onanirajući na svoje bogato političko iskustvo i koloritnu memoarsku ratnu građu, nešto reći Vladimir Šeks, siva eminencija ratnog i poratnog hrvatskog pravosuđa?
I zamislite nemoguće: Trg Milana Levara u Gospiću, Josipa Rajhl-Kira u Osijeku, Gorana Alavanje u Obrovcu… ili radije ova časna imena ugrađena u pločnike naših gradova po kojima ćemo hodati uzdignutih, ravnodušnih glava, ili čitajući po kome gazimo.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
