Rezolucija na koju se ovih dana često pozivao ministar kulture Zlatko Hasanbegović u točki N navodi da je iz perspektive žrtava nebitno koji im je režim oduzeo slobode ili su mučeni i ubijeni iz bilo kojeg razloga. Ta perspektiva žrtve uvažava se samo ako je žrtva proizvod totalitarnog režima, pojašnjavao je neki dan u Osvrtu dana (prenesenom iz Novoga lista) kolega Tihomir Ponoš. [Read more…]
Stjepan Đureković i Milan Levar, dvije perspektive
U tjednu za nama i u Hrvatskoj je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, dan kojega se obilježava 23. kolovoza jer je tako u svojoj Rezoluciji od 2. travnja 2009. godine zapisao Europski parlament, [Read more…]
Koga pozvati na vojnu paradu?
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije. [Read more…]
Levar i vrijeme
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nedavno je raspisalo nagradu od sto tisuća kuna za onoga tko donese informaciju ”koja će rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara“.
Milan Levar, nekadašnji pripadnik vojne policije koji je javno svjedočio o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, ubijen je eksplozivnom napravom u dvorištu svoje kuće u kolovozu 2000., dakle prije više od četrnaest godina.
Zbog čega je hrvatskoj policiji trebalo više od četrnaest godina da raspiše nagradu za informaciju o političkome atentatu, može se samo nagađati, jer je službeno obrazloženje birokratski šturo. Tu se tek veli kako do sada, ”usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju“, nadležni organi ”nisu došli do saznanja i dokaza temeljem kojih mogu nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela“, te je odlučeno uložiti novčana sredstva u daljnji tok istrage.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih
Taj se manjak ”saznanja i dokaza“, dakako, mogao ustanoviti mnogo ranije – prije četrnaest godina, recimo, od kada se potraga za ubojicama Milana Levara ne miče s mrtve točke – ali je ipak trebalo proći skoro desetljeće i pol da ”kriminalistički postupak“ zakorači u novu fazu i da policija na karakterističan način upozori javnost kako je u svom radu na neriješenom slučaja i dalje agilna.
Zašto baš sada? I zašto uopće? U nedostatku zdravome razumu dostupnih objašnjenja, jedina suvisla pomisao tiče se blizine političkih izbora – najprije onih predsjedničkih, ovoga mjeseca, a zatim i parlamentarnih, sljedeće godine.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih.
Teško da je u ovoj zemlji zabilježena odurnija provala sistemskog cinizma, a tek ćemo vidjeti kakva nas još iznenađenja čekaju. Nitko ne može pouzdano predvidjeti do kojih će granica ići politička eksploatacija najpoznatijeg političkog atentata otkad je samostalne i suverene Hrvatske.
Barem tri sloja takve aktivnosti uočljiva su poput boja na hrvatskoj zastavi: a) – političkom odlukom Levar je ubijen, jer se taj neugodni svjedok ratnih zločina, podnijevši sve prijetnje i pritiske, nije dao ušutkati drugim sredstvima; b) – političkom odlukom Levarov ubojica nije otkriven, jer bi njegovo hapšenje dovelo do nalogodavaca, a oni su boravili na samome vrhu političke piramide; naposljetku – c) – političkom odlukom, četrnaest godina kasnije, fingira se angažman policijsko-pravnog aparata i obavlja javno simuliranje kriminalističke istrage, ne bi li se naglasila distanca države od zločina, jer istome sustavu koji je Milana Levara odveo u smrt treba osigurati kakav-takav demokratski legitimitet, a usput će i poneka politička figura steći kredit ”pravdoljubivosti“ pred nailazeće izbore.
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima.
Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće skoro svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužioca i policiju.
Pitanje ”tko je ubio Milana Levara“ za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata, raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh“. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.“ Ogorčeno priča kako je Ivo Josipović pred prošle izbore tražio da se zajedno slikaju u Gospiću. ”Baš sam pripremila ‘Pravdu’ i sve one materijale koje mi je tada dao, da mu ih pošaljem natrag u Zagreb.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“.
Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi“, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“
Mirko Norac, glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen par godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja“, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima, Tihomir Orešković.
No vrijeme provedeno u zatvoru ovaj je konobar s činom generala itekako korisno utrošio: završio je nekakvu školu, za čestih slobodnih vikenda upoznao je ljubav svog života, oženio se i dobio sina, a u istom je statusu – statusu osobe na izdržavanju zatvorske kazne – uspio čak i sagraditi obiteljsku kuću. Danas, kao i ranije, uživa slavu nacionalnog heroja, pa mu čak i predsjednička kandidatkinja nudi mjesto vojnog savjetnika ukoliko pobijedi na izborima.
Godine dakle prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku“.
Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se oružja.
Jedina dugoročna svrha predizbornog oživljavanja ”slučaja Levar“ – desetljeće i pol nakon kolektivno izvedenog atentata – jeste da osnaži nacional-kapitalistički kredo hrvatske države: Vrijeme je Norac!
(Prenosimo s portala peščanik.net).
Kako ponovno ubiti žrtvu
Sjećate li se koliko su nas domaći mediji bombardirali iz godine u godinu pričama o mučenim, odvođenim i ubijenim srpskim civilima, o metodološko-stilskoj strukturi zločina koji su počinjeni nad našim sugrađanima, prijateljima i susjedima, o miniranim domovima, leševima staraca, likvidiranim bakama, silovanim i masakriranim ženama, slučajno ubijenim Hrvatima sa srpskim prezimenima…
Nešto vas ne služi sjećanje? Ni ne može. Osim pokoje “Latinice” i “Feralova” pisanja, toga nije bilo. O tome se u našoj kući ne govori. Pisalo se o drugoj, neprijateljskoj strani, ali tako da se još i danas čitav jedan etnik identificira sa zločinom. Da su Srbi zločinci, usvojili smo. Da su Srbi žrtve, nismo, i izgleda da nikada nećemo.
Unatoč tome što sam potpuno svjesna ukupne moralno-etičke nakaradnosti kojom je zacementirano ovo društvo, svejedno se pitam: zašto je u Hrvatskoj i dalje najdraža društvena igra kako ponovno ubiti Žrtvu? Ubiti sramom, dakako
Jel to srbi stvaraju njihovu Anu Frank?, jedan se komentar odvratnošću izdvojio od ostalih, podjednako odvratnih, upućenih na tekst objavljen u “Večernjem listu” o premijernoj izvedbi predstave “Aleksandra Zec” redatelja Olivera Frljića u Rijeci. Osim što je nepismena, rečenica je stilski motreno retoričko pitanje utopljeno u sarkazam kojem je i subjekt i objekt – žrtva. Unatoč tome što sam potpuno svjesna ukupne moralno-etičke nakaradnosti kojom je zacementirano ovo društvo, svejedno se pitam: zašto je u Hrvatskoj i dalje najdraža društvena igra kako ponovno ubiti Žrtvu? Ubiti sramom, dakako.
I dan-danas, unatoč svim poznatim jezovitim detaljima o likvidaciji porodice Zec, u društvu caruju ignoriranje, amnezija ili relativizacija ovog zločina. Ravnodušnost. Oni pak građani koji dobitkom države nisu izgubili ljudskost, njeguju spomen na najodvratniji zločin koji se dogodio u ratnoj Hrvatskoj. U te su se antidomoljube još te 1991. uvukli sram i tuga zbog svega što se dogodilo i što će se događati našim sugrađanima u godinama koje slijede.
Da sam bilježila svakog sugovornika koji je izjavio: Nisam znao, jer nije čuo, vidio, pročitao, nastala bi jedna solidna enciklopedija općeg neznanja. Evo, sad znaš, rekla bih nakon mahnitog, afektivnog pokušaja da informiram. Reakcije: potpuna nevjerica ili ustaljena kontrateza da je cijela priča krenula od druge strane. Oni su ubojice… Ako su ubojice, ne mogu istovremeno biti i žrtve.
Tako sam najprije čula samo da je stradala djevojka iz moje gimnazijske generacije, Nina. Naravno da sam pomislila – od granate, bombardiranja. No u detaljima koji su mi ispričani nekoliko dana poslije rat je pronašao svoj smisao: banalno, glupo, bešćutno, dakle Zlo. Nina i njezini roditelji ubijeni su u stanu, pred televizorom, u pidžamama. Ubrzo ćemo saznati da su ubijeni greškom
Oni su problem, oni nisu jedan od nas. Tako ni Aleksandra nije jedno od naše djece – oko 400 njih koji su poginuli u zadnjem našem ratu, ako smijem tako ujediniti nas i njih. Tvrditi kako su to nedavno, kao po zapovjednoj liniji, činili prije svega rodoljubni “Večernjakovi” komentatori, da se priča o ubijenom djetetu pretvara u mit a šuti se o 400 ubijene hrvatske djece (o kojoj nitko ne pravi predstave), nije ni krajnji cinizam ni buncanje ni ludilo, nije čak ni dobro plaćena, ustaljena obrana zdesna, to je inzistiranje na neljudskosti, njezino potpuno odsuće.
Nije bilo lako ni ovih godina ni ovih dana, izdajnici i provokatori potkopavaju vrijednosti i svetinje Domovinskog rata: em predstava, em inicijativa za podizanje spomenika, pa ulice i trgovi s njihovim imenima, pa šta ima tu tako značajnoga, u toj jednoj priči o jednoj mrtvoj djevojčici, a toliko je naše mrtve djece, napadnute ni krive ni dužne u svojim domovima, na svojim ognjištima, možda je pokoje mrtvo među njima i tuđinskog porijekla, al’ uglavnom su to naša mrtva hrvatska djeca, a nigdje inicijative kojom bi se javnosti približila i otkrila dugo i podmuklo zatirana istina o njihovu stradanju.
Moje prvo lično suočavanje sa zločinom dogodilo se isto te 1991. godine. Stvorilo je u meni osjećaj koji me nikada neće napustiti. Tada se u mom gradu ginulo masovno i svakodnevno. Tako sam najprije čula samo da je stradala djevojka iz moje gimnazijske generacije, Nina. Naravno da sam pomislila – od granate, bombardiranja.
Je li ipak moguće u ime naroda pokrenuti proces u kojem bi hrvatsko pravosuđe imalo hrabrosti za jedan retrospektivni uvid u sudjelovanje u projektu Zla? Njegovo je lice dosada otvoreno pokazivalo da voli pomilovati krvnike po glavi slijedom političkog naređenja, da je empatično prema zločinu i zločinima, da prihvaća lažna svjedočenja i podmuklo utišava ona istinita, da nema problem s priznanjem da je poniklo i rukovođeno iz Hadezeova gnijezda, dakle politički navođeno, nikako autonomno
No u detaljima koji su mi ispričani nekoliko dana poslije rat je pronašao svoj smisao: banalno, glupo, bešćutno, dakle Zlo. Nina i njezini roditelji ubijeni su u stanu, pred televizorom, u pidžamama. Ubrzo ćemo saznati da su ubijeni greškom, kao i to da se ne zna kada će i gdje biti sahrana, smije li se doći…
Osjetila sam Strah kakav dotada nisam upoznala (iako sam već bila doživjela traumu ili, što bi se reklo, znam točno kojeg je dana počeo rat u mom životu). Zlo koje se dogodilo premašivalo je moju dimenziju shvaćanja i života i smrti. Preko noći sam morala prihvatiti činjenicu da je zavladalo Zlo, i da svatko može nešto skriviti, makar i greškom.
Nina i njezini roditelji bili su nesvjesni onoga što im se, i zbog čega, dogodilo. Sahranjeni su krajnje diskretno. I njihovi sugrađani ponašali su se tako. Šutnja, kao zavjera, bila je uobičajena reakcija u ratnom vremenu. S vremenom je ta šutnja progovorila i sada viče, iako zapravo ničim nije ni egzistencijalno ni politički ugrožena, pa makar i na umjetnost, posljednje utočište onih sa savješću u društvu u kojem je savjest odbačena.
Zar toliki katolički moral u nama i oko nas, i ravnodušne zvijezde nad nama, da bismo šutjeli o najgorem od svih grijeha za koji smo vezani negacijom: Ne ubij!
Je li ipak moguće u ime naroda pokrenuti proces u kojem bi hrvatsko pravosuđe imalo hrabrosti za jedan retrospektivni uvid u sudjelovanje u projektu Zla? Njegovo je lice dosada otvoreno pokazivalo da voli pomilovati krvnike po glavi slijedom političkog naređenja, da je empatično prema zločinu i zločinima, da prihvaća lažna svjedočenja i podmuklo utišava ona istinita, da nema problem s priznanjem da je poniklo i rukovođeno iz Hadezeova gnijezda, dakle politički navođeno, nikako autonomno.
I zamislite nemoguće: Trg Milana Levara u Gospiću, Josipa Rajhl-Kira u Osijeku, Gorana Alavanje u Obrovcu… ili radije ova časna imena ugrađena u pločnike naših gradova po kojima ćemo hodati uzdignutih, ravnodušnih glava, ili čitajući po kome gazimo
Pravosuđe koje je dakle pomalo nepravedno i nelegalno, orvelovski artikulirano, pa čak i doslovce – jer istina je laž a laž istina, pa se u nas kaznenim progonom nagrađuje profesionalno novinarsko iznošenje istine. Hrvatsko pravosuđe ne voli istinu koja pomaže građanima, nego onu koja servisira interese političara čiji su igrači ugrađeni na svim razinama i sektorima pravosudnog sustava.
No prije ili iznad svega: pravosuđe koje je prije 23 godine proceduralno pogriješilo i namjerno se ogriješilo o dušu 12-godišnje djevojčice. Može li o tome, sjedeći opušteno u stolici, s izrazom stoika, čupkajući bradicu i duševno onanirajući na svoje bogato političko iskustvo i koloritnu memoarsku ratnu građu, nešto reći Vladimir Šeks, siva eminencija ratnog i poratnog hrvatskog pravosuđa?
I zamislite nemoguće: Trg Milana Levara u Gospiću, Josipa Rajhl-Kira u Osijeku, Gorana Alavanje u Obrovcu… ili radije ova časna imena ugrađena u pločnike naših gradova po kojima ćemo hodati uzdignutih, ravnodušnih glava, ili čitajući po kome gazimo.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Svibanjski Dan mrtvih
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske, svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi. Europska komisija objavila je u travnju istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Na grob Milana Krivokuće sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Građanski je pristojno sjetiti se njegove obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
Zašto park Aleksandre Zec?
I Zagreb ima svoje tajne. Evo jedne od njih, kao stvorene da po njoj neki od zagrebačkih književnika napiše priču koja će ući u čitanke za sedme razrede osnovnih škola: kada navrše dvanaestu, sve zagrebačke frajlice na godinu dana ponesu isto ime i prezime. Ono ime s kojim su ih roditelji poslali u svijet, kao i prezime što su ga naslijedile od svojih djedova i pradjedova, rjeđe od baka i prabaka, čekat će ih sljedećih 365 dana i bit će im vraćeno tek kada navrše trinaestu.
Dok god im je dvanaest, što je doba kada zagrebačke frajlice, obično, idu u sedmi razred, dobivaju prve mjesečnice, zaljubljuju se u starije dečke i hvata ih ona rana pubertetska religioznost, pa se rastaju od Barbi i Kena i spoznaju Isusa i njegovu majku, njihovi očevi svaku noć sanjaju isti san.
Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime (…) ubili su je na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec
Svaki otac zagrebačke dvanaestogodišnje frajlice sanja kako mu na Sljemenu, u šumi blizu planinarskoga doma Adolfovac, ubijaju dijete. Ujutro se, međutim, ne sjeća svoga sna. Samo je umoran, zabrinut i nesretan, samo ne zna šta mu je. Ni župnik ni psihijatar ne znaju što mu je. Nitko ne zna što je to s očevima zagrebačkih dvanaestogodišnjakinja, zašto je tako velika i strašna njihova muka, što ih to razlikuje od očeva pulskih, riječkih, bečkih ili kijevskih frajlica.
Tajna je, kao i sve tajne, vrlo jednostavna: sve one nose isto ime. Tek ako dožive trinaestu, bit će im vraćena njihova rođena i naslijeđena imena. Tako je to kada se rodiš i odrastaš u Zagrebu. Tako je to kada ti se u Zagrebu rađaju i odrastaju ženska djeca.
”Inicijativa mladih za ljudska prava” predlaže da se jedan mali, ali vrlo vidljivi park na Trešnjevci nazove imenom Aleksandre Zec i njezine pobijene i etnički počišćene porodice. Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime.
Prvu zagrebačku frajlicu koja ga je ponosno nosila (kako su je zvali u školi? Saša? Zečica? Aleksandra?) ubili su na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu (…) Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene. Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec
A jesu je ubili, to su i priznali, i nakon priznanja su neki od njih bili odlikovani za ”junački čin u ratu”, proizvedeni u tjelesne čuvare jednoga hrvatskog predsjednika (samim tim i svih hrvatskih predsjednika), unaprijeđeni u vojne činove, umirovljeni kao junaci koji su bili na pravoj strani u jednome ratu… Može li se, međutim, jedan sasvim mali zagrebački park nazvati imenom Aleksandre Zec?
Milan Levar nije pobjegao iz Gospića kada je njegov grad napala JNA. Nije bježao ni kada su ga opsadili Srbi iz okolice, opijeni vojnom snagom svojih pokrovitelja, ali nije bježao ni kada je Gospić stao da brani general koji je generalu Petru Stipetiću u lice rekao da priznaje samo jednog hrvatskog generala, onoga koji je nosio pseudonim Drinjanin, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dakle. I doista, taj je gospićki general, onako luburićevski, svojeručno ubijao civile.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu. Protiv zločinaca je svjedočio u Haagu, te su ga poslije rata, za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, ubili u njegovu dvorištu, pred očima rođenog sina. Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene.
Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Milana Levara, kao što je predložila ”Inicijativa mladih za ljudska prava”?
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat (…) Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat. Njegov ubojica htio je rat. Rat su htjeli oni koji su ubojici Reihl-Kira odbijali suditi ili su ga odbijali uhititi i tisuću i prvi put bi ga pomilovali nakon što bi bio tisuću puta osuđen. Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Josipa Reihl-Kira?
Slobodan Budak bio je odvjetnik. Zagreb je grad nekih velikih odvjetnika, ali Budak je i među njima bio poseban: 1972. je kao tužitelj dao ostavku, demonstrativno odbivši da sudjeluje u progonu studenata i nabijeđenih neprijatelja tekovina revolucije, bratstva i jedinstva, Jugoslavije i koječega što je u to vrijeme bilo sveto. Ako ćete koga linčovati, možete, evo, mene. Tako im je, otprilike, poručio.
Četvrt stoljeća kasnije kao da mu je želju ispunio jedan od hrvatskih heroja iz Hercegovine, duhovni pokrovitelj intelektualnog društva iz ”Petoga dana” HTV-a, koji je u hotelu Intercontinental tukao Slobodana Budaka. I zbilja ga je imao zašto tući: braneći tokom devedesetih sve ugrožene i napadnute, odvjetnik Budak je već drugoj državi nudio sebe ako joj već trebaju otkinute ljudske glave.
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident
Takav je posao advokata pred komunističkim ili fašističkim režimom. Budak ga je shvatio vrlo ozbiljno i bio je među onim vrlo rijetkim ljudima iz Hrvatske i iz cijele bivše Jugoslavije čija se imena mogu spomenuti u istoj knjizi, istom odlomku i rečenici s imenima Andreja Saharova, Vaclava Havela. Adama Michnika… Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Slobodana Budaka?
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident.
Jedan hrvatski predsjednik, a s njim i svi budući hrvatski predsjednici, dok god hrvatsko sudstvo ne prizna vlastiti krimen, mislio je da će Vladimir Primorac usklađivati za njega zle nakane s dobrim zakonima, nakon što je to 1972. odbio raditi za Tita. Primorac ga je odbio i godinama je u novinskim člancima branio Hrvatsku od loših hrvatskih sudaca i njihovih mračnih pokrovitelja. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Vladimira Primorca?
Ne može, ne može, ne može, ne može i ne može. Oni koji imaju pravo imenovanja na ovaj su ili onaj način solidarni s onima protiv kojih su govorili i djelovali Vladimir Primorac, Slobodan Budak, Josip Reihl-Kir, Milan Levar. Zbog njih imena ubojica Aleksandre Zec u Hrvatskoj se ne smiju spominjati, dok god su ubojice žive. Tek kada neki od njih umre, ime mu postaje javno.
Ali to ne znači da i mi nemamo pravo na svoje snove. Negdje postoji i Zagreb u kojem Aleksandra Zec ima svoj park, grad u kojem se ulice drukčije zovu i u kojem zidovi ne viču protiv Srba i Cigana (Mamiću Srbine! Mamiću Cigane!). U tom Zagrebu može se živjeti samo ako se u svakom trenutku zna koliko se ovaj Zagreb od tog Zagreba razlikuje. U tome je smisao ovakvog imenovanja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Ispovijest kukolja
Nasuprot onima koji ‘‘ne vole ni h od Hrvatske“ postoje, srećom, i oni koji obožavaju h od bilo čega. Spremni su podmetnuti drago slovo gdje god se za to ukaže prilika, pa se tako valjda i davno obećana hrvatska bajka preobrazila u hrvatsku hajku, više-manje kontinuiranu formu društvenih zapleta na ovim prostorima, a u njenom zadnjem uprizorenju umjesto Snjeguljice i sedam patuljaka u nosećim rolama nastupaju Stožer i devet registara.
Aktivisti ‘‘Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ od srijede ordiniraju pred zgradom Sabora i prikupljaju potpise uvaženih zastupnika ne bi li najviše političko tijelo donijelo odluku o objavi ‘‘devet registara“, dosad (izgleda) strogo čuvanih lista s imenima domaćih izdajnika, udbaša, agresora i dezertera. ‘‘To je prvi korak prema lustraciji“, naglasio je predsjednik Stožera Tomislav Josić dodajući kako cjelokupna operacija, između ostaloga, ima za cilj podignuti poljoprivredni potencijal domovine, naime – ‘‘razdvojiti žito od kukolja“.
Kakve će mjere ‘‘lustracije“ biti provedene nad ‘‘kukoljem“ zasad nije precizirano, no pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira.
Kakve će mjere ‘‘lustracije“ biti provedene nad ‘‘kukoljem“ zasad nije precizirano, no pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira
U svakom slučaju, domoljubi iz Stožera zahtijevaju da se, uz popise udbaša, komunista, ratnih zločinaca i hulja slične vrste, hitno objave registri ‘‘svih državljana RH koji su bili pripadnici agresorske vojske“, zatim ‘‘svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu se uključili u obranu Hrvatske“, te naposljetku i ‘‘svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu“.
Taj sam! – sijevnulo mi je kroz glavu na spomen zadnje kategorije. A istoga trena u meni se razbudio odgovoran građanin, duboko odan načelima transparentnog društva. Nije li, vodeći računa o dobrobiti žita, primjerenije samoinicijativno se deklarirati kao dezerter, nego čekati okončanje zakučaste demokratske procedure nakon koje će moje ime – bez sumnje zasluženo – osvanuti na listi srama? Uostalom, u tolerantnom društvu i kukolj treba naći svoje mjesto pod mlatom.
Istini za volju, odmah sam počeo premišljati i o implikacijama takvog čina na moju intimu. No tada me netko s leđa odlučno kucnuo po ramenu.
‘‘Radije to učini sam, momče“, rekla je meni nepoznata ženska osoba raščupane frizure, hipnotizirajući me mrzloplavim pogledom. ‘‘Bolje se među dezertere javiti kao dragovoljac, nego čekati prisilnu mobilizaciju.“
‘‘A vi ste…?“, upitao sam zbunjeno.
‘‘Ne nastupam javno pod punim imenom“, rekla je. ‘‘Možeš me zvati gospođa Savjest.“
‘‘Vi ste također iz Stožera?“
‘‘Dopisni član, recimo“, osmjehnula se. ‘‘Samo hrabro, momče! Možda će tvoj primjer slijediti i ostali hrvatski kukolj, pa nam potpisi saborskih zastupnika neće ni trebati.“
Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade.
Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade
‘‘Strogo uzevši“, ipak sam vrdao pred sugovornicom, ‘‘to nije bila normalna mobilizacija. Mislim, išli su me strpati u uniformu zbog one slike Vrhovnoga komandanta koji se valja u krevetu s Vrhovnim komandantom agresorske vojske…“
‘‘Što tu ima nenormalno?“, čudila se.
‘‘Zašto bi dužnost prema domovini bila isporučena kao kazna?“, trsio sam se.
‘‘Hajde, hajde, to su jeftine izlike“, obrecnula se gospođa Savjest. ‘‘Istina je da te nije bilo briga. Pošteno je priznati da ti je do Hrvatske bilo stalo koliko i do lanjskog snijega.“
‘‘Oprostite, gospođo“, primijetio sam, ‘‘u mome kraju snijeg skoro nikad ne pada. A i kad padne, mi mu se iskreno radujemo, makar bio lanjski.“
‘‘Nemoj retoričkim trikovima bježati od suštine“, rekla je.
‘‘U suštini sam ja tu vojnu obavezu ipak odradio“, meškoljio sam se. ‘‘A nisu me ni upisali u registar branitelja! Što ako sutra osvanem na drugome popisu, a onda me netko prokaže kao lažnog dezertera?“
‘‘A što je ovo, momče?!“, uzviknula je gospođa Savjest i, trznuvši rukom kao da izvlači revolver, pružila mi požutjelu novinsku stranicu. Jedan pogled na pohabanu tiskanu građu bio je dovoljan da mi se zaljulja pred očima.
‘‘U pičku materinu!“, zgrozio sam se.
Novinski corpus delicti nosio je u zaglavlju davni datum, 24. srpnja 1991. Pa ispod toga masni nadnaslov: ‘‘Pjesma u dezertercu“. Pa ispod još masniji naslov: ‘‘Dezerteri svih zemalja, ujedinite se!“ Pa ispod stihotvorina otisnuta krupnim slovima, preko čitave stranice, sve uz crtež prokletog Švejka.
Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo
‘‘Ne samo da si pribjegao sramotnome dezerterstvu“, siktala je gospođa Savjest, ‘‘nego si još pozivao i druge da to čine! Bio si dezert-agitator, gade!“
Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo. Najmanje što ti vrijedni ljudi zaslužuju je da znaju s kim ne mogu računati. Oslobođenom, očišćenom, polulustriranom ostaje mi jedino da, pretiskujući svoje staro rimovano nedjelo, pozovem hrvatski kukolj na kolektivno autanje.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen šinjel,
al ga više nisem štel.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen pištol,
ak ga najdeš, bil bu tvoj.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem avtomat,
ni mi trebal takšen svat.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem tromblon drag,
hitil sem ga, zel ga vrag.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem min-bacač,
dal ga za sto jezerač.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem bombi pet,
naj bo z njima rušil klet.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Z kmicom sem napustil puk,
tražiju me, svugde muk.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Dojdi mreti, čujem glas,
morti budem – posle vas.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!