novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Nikakvih privatnih razloga nemam za ovo što ću napisati. Dapače. Mogao bih i ovom prigodom zlurado uživati u roštilju na kojem se ovih kolovoških dana, u duhu svetoga Lovre, gradelaju i peku klijenti Milana Bandića. Nakladničko-knjižarska firma o kojoj je riječ izdavala je spise protiv mene, posredno su sudjelovali u ne baš bezopasnim hajkama što ih je protiv mene, u svojim specijalnim emisijama, organizirao HTV. [Read more…]
Drama je gotova, zavjesa je pala. Otac o kojem sam pisala prošli put, ovoga četvrtka ostavio je svoje dijete u prostorijama suda, “kako bi se ovrha mogla dovršiti”. Da nije to učinio, dogodila bi se “nasilna ovrha” trogodišnjega Gabrijela. Socijalni djelatnici, policija i vatrogasci (!) upali bi u kuću u Mošćenici i zgrabili trogodišnjeg sina koji nikako nije htio od oca otići k majci u Rijeku, premda je to zakonom određeno. Pa tko je taj dječak da se usuđuje protiviti zakonu?! Da plače, premda sud kaže da mora ići majci? Sutkinja je pohvalila očev postupak, jer da je ostavljanjem djeteta na sudu ipak izbjegao traumu nasilnog oduzimanja djeteta iz kuće, koja bi bila neminovna. Jer tako zakon kaže!
A što bi na to rekao Brecht u imaginarnome nastavku “Kavkaskoga kruga kredom”? On ni mrtav ne bi dodijelio dijete majci kojoj djetetova sreća nije najvažnija. Ali, sudsko rješenje je sudsko rješenje, misli majka i, da je trebalo, ne bi imala ništa ni protiv nasilne ovrhe. Otac je, pak, zaključio da ne može takvo zlo priuštiti dječaku, pa ga je ipak ostavio na sudu. Sud je zadovoljan. Majka također. Već su dvaput pokušavali otrgnuti sina od oca, ali njih su se dvojica zabarikadirali u kući i sakrili se, kao u nekoj zastrašujućoj igri skrivača za odrasle, u kojoj, nažalost sudjeluje i dijete.
Policija je bila milosrdna, pa nisu razbijali kućna vrata niti provaljivali, ali ovaj put milosti ne bi imali. Upali bi u kuću, našli bi ih, iščupali dijete ocu… Poput loše majke iz “Kavkaskoga kruga kredom”, majka bi podnijela i to da joj dijete trgaju iz očeva zagrljaja, makar ga pritom povrijedili, samo da se poštuje volja zakona koji ga je dodijelio njoj. “Želio sam sačuvati sina od toga”, rekao je očajni otac, nakon što ga je ostavio na sudu.
Moja kći je prije nekoliko dana proslavila treći rođendan. Iz iskustva znam da nikakvog čovjeka ne možemo voljeti tako jako i tako nježno kao čovjeka od tri godine. I pustiti da trogodišnji čovjek pati mora da je jedan od strašnijih zločina pod kapom nebeskom. Sada će se nesretni i napaćeni otac morati još posebno dogovarati s majkom i s Centrom za socijalnu skrb ne bi li makar jednom tjedno vidio svog nesretnog i napaćenog sina. Jer on sad i nije u nekoj poziciji. Nakon što je ratovao sa sudom i s Centrom i s majkom. Odbijao je vratiti sina majci još od ljeta, tvrdeći da sin s njome nije sretan, da mu je to sam rekao. Ali, zašto bi sud uzeo u obzir argumente jednog trogodišnjaka koji se žalio da mu majka skriva slatkiše i brani mu da spominje oca…
U protekloj je godini, doznajemo, u čak 85 posto slučajeva skrbništvo nakon razvoda dodijeljeno majci. Čemu takva diskriminacija očeva? Zar se odluka o skrbništvu ne bi trebala donijeti nakon razmatranja i slušanja argumenata djetetovih, majčinih i očevih? Ne stavljam slučajno dijete na prvo mjesto. I čovjek star tri godine ima svoje osjećaje i potrebe, a u tim godinama ih već može izraziti. I prije nego što progovori, čovjek može pokazati što osjeća. Dijete je hrabro, ono bez da trepne sluša bajke pune nasilja (vještice jedu djecu, maćehe ih pokušavaju ubiti, gusari oteti… ono instinktivno zna da život nije tako jednostavan i veseo kako mu ga roditelji predstavljaju), ono se želi boriti za sebe, a to što nije punoljetno i što ga se s lakoćom podigne u naručaj i nekamo odnese, kao što vještica uzme ocu i majci Matovilku i zatvori je u toranj, ne znači da je dijete samo neki mali lutak koji će stajati ondje gdje ga mi postavimo.
Njegovi su osjećaji duboki i tamni, ono je vezano uz bića koja voli, zna da mu život doslovce ovisi o tome da bude blizu voljenih. A ne uz one koji ga baš i ne vole puštajući da ga razvlače sudovi i centri za socijalnu skrb. Ono nije sposobno samo preživjeti i to više je vezano, to više ovisno, to više voli, to više strahuje… da će biti odvojeno. Dijete vjeruje u pravdu, instinktivno, ono još nije upoznato s prljavštinom i nepravdom svakodnevnog života, ono vjeruje da nakon svih muka, kušnji i tjeskoba dobro pobijedi zlo, vještica završi u peći, a djeca se veselo vrate roditeljima, ili roditelju koji ih je cijelo vrijeme sa strepnjom iščekivao. U slučaju “Ivice i Marice”, djeca se vraćaju svom dobrom i tužnom ocu. Hoće li se i Gabrijel vratiti?
Prošli sam put rekla da neću previše pisati o drami ljudi koje ne poznajem, ali činjenice su takve da se majka nije pobunila protiv rata koji su centar za socijalnu skrb i sud u ime zakona poveli protiv njezina djeteta, da je neuspjele ovrhe sina, koji se pred ovršiteljima skrivao s ocem u kući, te mogućnost nasilne ovrhe nisu osobito pogađale, kao ni konačno ostavljanje dječaka ovog četvrtka na sudu. Svoju sreću majka je postavila ispred djetetove. Ako je pravda slijepa, zakon je u ovom slučaju gluh, slijep i nijem i baš ništa ne može reći o argumentima jednog dječaka.
Čeka nas novi Obiteljski zakon, uvode se pravni zastupnici za djecu, kao i obiteljska medijacija koja će poticati dogovaranje među zaraćenim stranama. Djecom se više neće moći manipulirati u obračunima odraslih, ustvrdila je ministrica Opačić. Najavila je i zajedničku roditeljsku skrb jer dijete ima pravo na komunikaciju s oba roditelja. Smatra da bi većina parova u procesu razvoda uz medijaciju mogli postići dogovor, a manjina osobito svadljivih razvoda rješavat će se na sudu. Manipulativni roditelj po zakonu bi mogao čak i ostati bez djeteta. Djeca će na sudu od sada imati svoga pravnog zastupnika. Sve su to dobre vijesti, samo pitanje je prati li mali Gabrijel ovih dana novine i portale. Veseli li ga najava medijacije, kao i mogućnost da ima svog odvjetnika? Ili je samo tužan što ne vidi tatu, a mama mu ne da slatkiše.
Nakon sramnog referenduma, zbog kojeg ću se još dugo osjećati loše, a nadati se da ih neće biti još, potresla me priča oca koji se uzaludno bori zadržati svoga sina, koji svaki put kada bi se trebao vratiti majci, gorko rida i privija se uz tatu. Treći put ih već nasilno razdvajaju, socijalni radnici, ti geniji sućutnosti, sugeriraju ocu da jednostavno ostavi maloga sina samoga u sobi i da ode, a nastavi li odbijati takve savjete, otac će, po svoj prilici, završiti u zatvoru. Jer zakon je tu na strani majke, kao i uvijek. Nikoga osobito ne zanima zašto dijete rida kada treba ići k majci, premda bi prirodno i normalno bilo da jedva čeka da je zagrli. I zašto djetetovu reakciju baš nitko ne uzima u obzir?
S obzirom na to da ne poznajem dovoljno dobro priču ovog oca, sina i majke da bih o njoj razglabala, ispričat ću vam jednu drugu priču, o svojem dobrom prijatelju. On se u ranim tridesetima prilično naglo oženio djevojkom u koju se zaljubio doslovce “preko noći”. Svadba je protekla u znaku one ne pretjerano sretne maksime “suprotnosti se privlače”. Vidjelo se da on i mladenka, osim što su zgodan par, nemaju bogzna o čemu razgovarati. Suprotnosti koje se privlače vrlo često postanu suprotnosti koje se ne podnose, pa je tako i brak moga prijatelja prilično brzo uplovio u krizu, a potom i u razvod. Mislim da nisu bili zajedno dulje od dvije godine. Plod njihove brzo skončane ljubavi bio je maleni dječak.
Bivša supruga mojega prijatelja do dana današnjega, a od razvoda je prošlo bezmalo 15 godina, činila je sve da mu upropasti kontakte sa sinom, da ih maksimalno razrijedi, tražila je sudske zabrane, inzistirala je na nemogućnosti njihovih susreta bez njezine prisutnosti, branila mu vikende, ljetne praznike, blagdane, ukratko, otvorila je vrata pakla ocu koji sina voli i koji želi biti s njime najviše koliko je moguće. Zakon kao da podrazumijeva da su očevi više-manje ništarije koje nakon razvoda potraže drugu ženu, a osim bivše, zaborave i djecu iz prethodnog života. Naravno da ima očeva koji jedva da i pitaju za djecu nakon što su napustili suprugu, koji teška srca plaćaju alimentaciju, i to minimalnu koju im je sredio njihov dobar odvjetnik, koji izbjegavaju svaki drugi vikend koji im je zakon dodijelio i vrlo im je jednostavno živjeti bez djeteta.
Znam i takve očeve, ima ih. Ali tu su i očevi koji vole svoju djecu i silno pate bez njih, koji bi provodili s njima što je moguće više vremena, a ne što je moguće manje. A tu su i bivše supruge, koje kao da svrhu života pronalaze u tome da im zatruju kontakt s djetetom, zanemarujući pritom sreću i nesreću djetetovu, njegove suze za ocem, njegovu sreću kad su zajedno. Sjećam se, srela sam prijatelja kada je nosio u naručju svoga tada još malenog sina po Trgu bana Jelačića i ljubio ga sav sretan što mu ga je grozomorna bivša u rijetkim trenucima milosti podarila na nekoliko sati.
Bez obzira na to što se razvela mlada, bivša je svu svoju preostalu životnu energiju usmjerila na to da zagorča život mojem prijatelju, činila je sve da ga proglasi neuračunljivim i nesposobnim da viđa dijete, pratila ga za njegovih sati sa sinom i pritom se neprekidno pozivala na nekakve zakone koji joj daju pravo da se tako ponaša. A ono što meni nije jasno jest zašto se podrazumijeva da majka dijete voli više nego otac, te što da se radi u slučajevima kada otac više voli dijete nego majka (i dijete oca), a majka je toliko zatrovana mržnjom i osvetoljubivošću da to poništava sve njezine kvalitete kao majke?
Zašto takva oca ne štite zakoni, institucije, socijalne službe? Nije li diskriminirajući zakon koji podrazumijeva da oca baš i nije briga za dijete, barem ne onoliko koliko i majku? Pogotovo oca koji je otišao od majke jer s njom više nije mogao živjeti? I koliko je, zahvaljujući pozivanju na zakone i na socijalne službe, loših majki trijumfiralo nad dobrim očevima? Jedna od najružnijih, a tako čestih manipulacija jest ona djetetom, svejedno čine li je oba roditelja ili samo jedan. Nikad mi nije bilo jasno što se to u ženi ili muškarcu dogodi, što to pukne da ona ili on pretvore svoje dijete u oruđe vlastite osvete, te si dopuštaju govoriti ružno o neprisutnom ocu/majci, huškati dijete protiv bivšeg partnera ili mu uskraćivati tako potrebno vrijeme s drugim roditeljem.
Ljubav je kratka i plitka, a mržnja duga i duboka, kao da to postaje krilatica nekih žena i muškaraca, koji se nakon ljubavnog kraha više ničim i ne bave nego proizvodnjom mržnje kao neke ružne, industrijske magle. Bivše žene mrze sadašnje, a sadašnje ne s manjom strašću mrze “bivšu” djecu. Stoga i ne čudi da su u bajkama maćehe tako grozni likovi, koji naručuju umorstva svojih pokćerki ili ih iscrpljuju teškim radom, a potom zatvaraju u sobicu na vrhu tornja. Ne moraju one biti baš takva čudovišta, ali u mojoj neposrednoj blizini rasla je i cvala maćeha koja je život uložila u to da bivšu djecu što uspješnije odvoji od sadašnjosti svoga supruga. U redu, nije htjela pojesti srce svoje pokćerke, poput Snjeguljičine. Ali nije bila ni mnogo nježnija od nje.
Možda je u “Kavkaskom krugu kredom” Brecht održao najveću lekciju sebičnim, osvetoljubivim, bijesnim majkama: prava je majka, zaključuje sudac na kraju drame, ona koja nije spremna vući svom snagom dijete na svoju stranu iz kruga nacrtanoga kredom, jer bi ga time mogla povrijediti. Prava majka je ona koja ne može podnijeti da joj dijete pati. Samo takva žena, kojoj je sreća djetetova na prvome mjestu, a ne vlastite ambicije i manipulacije, dostojna je zvati se njegovom majkom. O toj bi kazališnoj sceni morali voditi računa socijalni radnici, prije nego što narede ocu koji voli svoje dijete da ga ostavi uplakana i sama u sobi da čeka majku koja na djetetove suze ostaje kamena srca.
I teče i teče jedan slap… što u njemu znači moja mala kap? Stihovi su jedne davne pjesmice, iz vremena u kojima sam vjerovala da je poezija stvarnost, a stvarnost nešto malo manje od poezije. Zrelost je – prozaična. Što će značiti moj mali ”protiv” na sve bližem nam referendumu? Statistike su porazne. Više od 60 posto, kažu, moglo bi biti za to da se dobri, stari, heteroseksualni brak zaštiti Ustavom. A samim time sve što nije dobri, stari, heteroseksualni brak padne u drugi plan.
Grmjelo se s propovjedaonica o tome (kako se nikad ne bi grmjelo protiv pedofilije u svetim redovima i protiv župnika s izvanbračnom djecom, kakav je bio moj župnik, ja mu ne zamjeram, ali Crkva se previše brine o svojim nekretninama da bi mogla ozakoniti nešto što se zove ”župnikova žena”, draži su joj tajni brakovi i pervertiti svih vrsta koji sakramentu ispovijedi pristupaju masturbatorski, pa me onda u nježnim godinama prije puberteta svećenik na ispovijedi ispituje ”Ljubiš li se s jezikom?” i ”Jesi li vidjela spermu?”), o zaštiti braka brinu se razni dušebrižnici čiji životi skrivaju mrakove o kojima ne možemo ni sanjati, a uz njih naši razvedeni političari, kao i oni u deklarativno lažnim brakovima, kao i oni koji serijski ”okreću” sve što stignu, ali su zabrinuti za sudbinu heteroseksualnih brakova, te žude za demokršćanskim vrijednostima.
Čak je i papa Franjo dobio na dar majicu pokreta ”za brak”, papa Franjo, koji je prošlog tjedna ljubio čovjeka osutog čirevima poput biblijskoga Joba i sigurno mu je stran poklik ”Ubij, ubij pedera!” A tim i sličnim poklicima oglasili su se potomci heteroseksualnih roditelja, razni mladići i djevojke koji su na forumima s ponosom iskazivali svoju homofobiju biranim riječima, poklicima na linč i psovkama i uvredama, nakon kojih bi trebalo razmisliti o tome bi li Ustavom trebalo zabraniti heteroseksualni brak rađa li on takvim plodovima.
Najveću pljusku heteroseksualnim brakovima, o čijoj sam kvaliteti i raison d’êtreu već pisala (od toga da se svaki treći raspadne, a preostali su velikim dijelom sagrađeni na lažima, gutanju poniženja i guranju činjenica pod tepih), dali su upravo vulgarni potomci istih, koji su danas tako glasno ZA. Ja sam protiv licemjera koji se kunu u heteroseksualne brakove, a žive s ljubavnicama, protiv onih kojima je pedofilija O. K., a homoseksualnost baš i ne, protiv sam onih koji se svetom utrobom Crkve koriste za priče o referendumu, koji se prave ludi i zaboravni i ne shvaćaju da bi Krist bio ”protiv”, zajedno s Marijom Magdalenom. Eh, da, na udaru časnog pokreta ”za obitelj” našli su se i samohrani roditelji, oni koji sami podižu svoju djecu, te se pred njima jasno i glasno dala prednost domovima i sirotištima. Zanemarujući pritom činjenicu koliko djetetu znači da mu je barem jedan roditelj posvećen, kad već nisu oba. I koliko se jedna umorna ”domska teta” može posvetiti siročićima.
Sve smo to čuli i vidjeli. Od vile s bazenom na Šipanu Željke Markić, jer ona je, baš poput Lovrić Merzel, jedna uspješna poslovna žena, do incidenta u Društvu pisaca u Basaričekovoj, kad je Predrag Raos vikao na prisutne književnike koji su se okupili da bi argumentirali svoje ”protiv”, a vikao je nešto poput ”začepite, babe” i ”pušite k…c”, te naposljetku špricao suzavcem u spreju koga je stigao, uključujući i 80-godišnjeg Predraga Matvejevića. Kakva li heroizma od književnika čiji sam roman ”22 rujna, priča o jednom maturalcu” obožavala čim sam stasala za mladenačke romane, mnogo prije svojeg maturalca. Pamtim još uvijek duhovitost, ironiju i zezanciju tog romana, te mi je teško pojmiti kroz kakve se krugove širio (da parafraziram Rilkeov stih ”Ja živim u kruzima koji se šire”) P. Raos da je dogurao do posljednjeg čina u kojem starca šprica suzavcem.
Čuli smo mnogo puta i priče o Hrvatskoj kao ”podijeljenoj zemlji”, sigurno je da smo podijeljeni, podijelili smo se i oko ustaškog pozdrava Joea Šimunića, oko toga jesmo li ludi od sreće što reprezentacija ide u Brazil, podijelila se čak i Vlada oko toga treba li nas Linić poput pahuljica zasuti novim porezima u novoj godini, kad već nikome ništa konstruktivno ne pada na pamet, a jedino oko čega nam se sve teže dijeliti i svaditi jest činjenica da nam je loše, te da bismo se trebali priključiti pokretu ”Pahulje” Hameda Bangoure… (svaka je sličnost s dječjim zborom slučajna).
Naposljetku, svi znamo što je zajedničko referendumu o braku i ćiriličnim natpisima u Vukovaru: kad mu već ne možeš dati kruha i igara, ubaci među narod povode za svađu da se barem nakratko zaboravi nezaposlenost i siromaštvo. ”Svađom do (samo)zaborava” politika je koja se kod nas tako zdušno provodi, zahvaljujući bezidejnosti bilo koje vladajuće grupe, a to je donekle i maksima loših brakova, u kojima se čim partner otvori usta, već unaprijed zna što će reći, pa drugi samo poglasni televizor ili radio prije nego što ga sustigne lavina žalopojki.
Dubinsko sondiranje heteroseksualnih brakova, njihove valjanosti i smisla pripada nekim sretnijim vremenima, u kojima ćemo valjda i o tome promišljati, a sada, u sveopćoj krizi i pomrčini, očito je poticajnije provoditi segregaciju brakova, hodati naokolo sa zapaljenim križevima i paziti da svetu zajednicu muškarca i žene, ma kako puknuta bila, ne ugrozi zajednica muškarca i muškarca, žene i žene, jer kad bi vam se u susjedstvu naselio bračni par homoseksualaca, sigurno biste i vi i vaša djeca postali homoseksualni. Jer homoseksualnost je zarazna, prenosi se pogledom i zato se takve osobe trebaju skrivati.
Dobro došli u 21. stoljeće, u Hrvatsku koju smo tisućljećima sanjali, a svaki put kad se san ostvario, pretvorio se u noćnu moru.
”Znaš li da Slavko Linić ima ljubavnicu?” pitala me prijateljica kad smo prokomentirale štrajk u Zračnoj luci i druge vesele teme. ”Ne znam i ne želim znati”, odgovorila sam i žustro prešla na razgovor o mobingu, o čemu je druga moja prijateljica upravo objavila roman.
Zašto me ne zanima intimni život Slavka Linića? Rekla bih da je to zato što je on neželjeno intiman sa svakim od nas, ili barem s velikom većinom, te ga rado zamišljam kako besane noći provodi razmišljajući napeto o tome tko bi još mogao imati nekih sto eura u čarapi i kako da ih oporezuje. ”Jer, čekajte malo”, već ga čujem, ”nije fer da neki drže sto eura u čarapi i ne plaćaju porez na njih dok drugi plaćaju porez na svaku zarađenu lipu i to, zahvaljujući mojim osobnim naporima, sve veći!”
Njegov nastup uvijek je ljut, u vječitoj je svađi s onima što su skrili neki novac pred njim. Pa, primjerice, svoje menadžerske bonuse zovu autorskim honorarima i slično. Da bi se stalo na kraj tim raspojasanim menadžerima, treba se otežati život svakom Hrvatu koji se usuđuje dobivati honorare za svoj rad, recimo za članke koje piše. ”Kakav je to način”, pjeni se Linić, ”da se za te honorare ne uplaćuje ista stopa poreza, nego neka manja, to je be-zo-bra-zno potkradanje državne kase…”
Ne moram vam ni reći kako se osjećam kad vidim pobjesnjelog Linića u kadru. Za nedavnog boravka u Rijeci njegovi sugrađani nudili su mi razne sočne priče o njemu, ne ljubavne, već o pranju novca: od privatizacije JPS-a, do saniranja ”Viktora Lenca”, privatizacije Večernjeg lista, privatizacije Hrvatske poštanske banke, pa aferu s Riječkom bankom, pa istina je voda duboka u Hrvatskom teniskom savezu, prebacivanje duga privatne firme Alplan na teret državnog proračuna, pa prodaju hotela Excelsior, pa riječku tržnicu…, no uhvatila sam se u tome kako s većim interesom slušam o tome gdje je točno granica Rijeke i Sušaka nego o milijunima zamračenih kuna, jer, kao što rekoh, Linić mi postaje neželjeno intiman, možda mi ne prebiva u telefonskoj slušalici, ali definitivno njuška po mojem tekućem računu, onom sumnjivom računu na kojem leže moji autorski honorari, jer sam se razbahatila pa ponegdje pišem.
Vidi on da ja ne plaćam neki hvalevrijedan porez na te honorare, pa zašto da to ne saniramo. Sigurno je da će on uspješnije obaviti sanaciju mene nego što ću ja, ili netko drugi, sanirati njega. Moja satisfakcija je pritom golema, jer znam da će udarom na moj račun istodobno lupiti i na pokvarene menadžere koji su svoje plaće razbijali na dva dijela ne bi li izbjegli 40 posto poreza, pa su na umjetno stvorene ”bonuse” plaćali samo 25 posto. Ipak je svakom Hrvatu i Hrvatici proračun srcu mio i dat će on i posljednju kunu za njega, znamo kako je, država mora sebe namiriti, ona to radi zbog nas…
Prema podjeli mog znanca, svi smo mi Erosova ili Tanatosova djeca, životno posvećeni ili poslovima ljubavi ili poslovima koji nam donose veću ili manju materijalnu dobit. On, kao Erosovo dijete, dobro zna da su ovi drugi poslovi, čak i kad su profitabilni, čisti gubitak vremena. U toj podjeli mislim da nema spora oko toga čije bi dijete Slavko Linić bio, kojem bi se mitskom božanstvu radije u noći obratio i zamolio ga za pomoć. Među mojim predrasudama o ministru možda je i ta da on loše spava. Nisam nikada pročitala u nekom šarenom magazinu priču o njegovim nesanicama, to je puka moja izmišljotina kojom se tješim, vidim ga kako se uspavljuje ne brojeći ovce, nego fantazirajući o porezu na pridodanu nogu od noćnog ormarića.
Među mojim predrasudama o njemu možda je i ta da on nije neko Erosovo dijete koje bi se odreklo i sekunde svojeg bijesa ne bi li galantno popričao s nekom damom. Zato i ne mogu slušati o njegovoj ljubavnici, jer zamislite Linića s ružom u ruci kako hita prema nečijem haustoru: lud od neke djetinje strasti, ne misleći u tom trenutku kako bi se i na poljupce koji traju dulje od minute trebao lupiti porez. Nemoguće. Posvećen poslu koji mu donosi dobit, naime politici, on na mene ostavlja dojam čovjeka koji slabo živi izvan nje. Prema podjeli Maxa Webera, političari se dijele na one koji žive od politike i na one koji žive za politiku, a Linić kao da živi i od nje i za nju, toliko obuzet njome da i ne zamjećuje kako više nema države koju on tako marljivo dotjeruje, poput mog djeda koji je uređivao mrtvace za sprovod.
I što će nam onda svi ti lijepi novi porezi, ovrhe, neželjene naplate, ugašene žarulje, što će nam sve to kada nas u principu više nema, nestali smo, izbrisani, potučeni, ostali smo ležati pod lavinom loših vijesti, vječitim dolaskom još gorih na mjesta loših, pa još samo Erosova djeca koja prebivaju u svojim imaginarnim Arkadijama, hvatajući se s nimfama po poslovnim i inim putovanjima možda malo uživaju, kao moj znanac koji mi se pohvalio ne jednom nego čak sa šest ljubavnica. Kakav bi naš ministar financija bio da ih ima toliko? Bi li se manje pjenio na sve nas koji smo mu utajili desetke i desetke kuna i možda negdje skrivamo svoje male bijele medvjede i ružičaste slonove, bi li bio pomirljiviji dok bi mu na licu titrao osmijeh Erosova djeteta, a ne gnjev Tanatosova poslanika, bi li nas možda manje zadužio, čak i s manjim kamatama?
Da skratim priču, ja i ne poznajem Slavka Linića, jedino što privatno o njemu znam jest da je prijatelj županice Lovrić Merzel, te kad je s nekim dobar, onda mu ne zamjera čak ni luksuz, dok će nama koji mu nismo ništa uskoro oporezovati i papuče naših nona. Možda bih se mogla raspitati, saznati nešto više o tajanstvenoj ljubavnici s početka teksta, zove li ga ”Slavko” ili ”Bebice” ili nekako treće, postoji li ona uopće i gdje živi, možda ne u ovoj zemlji jada i tjeskobe, jer kad živite od politike, naravno da vam novac nije problem i možete otputovati tamo gdje je sve ljepše, a vi niste ministar financija. Pa da konačno i ja nešto znam o S. Liniću, osim bajki koje si sama pričam kad ne mogu zaspati.
Bili jednom polarni medvjed, mošusno govedo i los… Ne brinite se, ovo nije vic u kojem se tri životinje sretnu i komentiraju neki događaj! One su odavno mrtve, mumificirane, te zajedno zakopane u piramidi Nadana Vidoševića. U ružičastoj piramidi na Gornjem Prekrižju, za koju je, kao i za ostale svoje brojne nekretnine, valjda do jučer ponavljao da ju je stekao poštenim radom.
Nije on budala, kao recimo ja, pa da ne može promijeniti krov na kući, premda mu prokišnjava. On je sposoban biznismen, koji je od samog početka svoje karijere znao gdje leži novac i kako ga prebaciti na svoj račun. A ključ njegova biznisa bio je, pretpostavljam, u njegovu zanosnom izgledu.
Da se razumijemo, nikada on meni nije bio lijep, ni ”kao grijeh”, a još manje ”kao vrlina”. Posljednji žustar razgovor o njegovoj ljepoti vodila sam prije nekih mjesec dana s dvojicom prijatelja, koji su me uvjeravali da je Nadan, u najmanjem slučaju, bio lijep, čak i ako danas više nije.
Ta teza pogotovo ne drži vodu, jer nije on neka starletica koja više nikoga ne zanima nakon što joj se spuste grudi. Ljepota se ne gasi u nekim godinama, kao što vidimo na primjeru lijepih ljudi, nego traje. No, ako s vašom ljepotom od samog početka nešto nije ”štimalo”, onda se ona lako i brzo može istopiti, s obzirom na to da joj kronično nedostaje duhovne orkestracije.
A koliko je duha bilo u Nadanu, dobro znamo, jer on se ne tako davne 2009. kandidirao za predsjednika. Tada je progovorio o lopovluku i korupciji, kojima definitivno treba stati na kraj. Povjerenje naroda, bez obzira na ljubičastu kravatu i svileno odijelo i ruže koje je izmjenjivao s nježnijim spolom, nije stekao. Ne može se reći da nije ”nit’ smrdio nit’ mirisao”, mirisao je, i to previše.
U međuvremenu, napunio je svoj tajni bunker, uz druge životinje, polarnim Ledo-medvjedom, mošusnim govedom i losom. Neke je od ”svojih” životinja hvatao po Africi, a neke po Kanadi. Cijena lova? Prava sitnica, cirka osam tisuća dolara po grlu…
Kad raspolažete tuđim milijunima, samo nebo vam je granica. Živite uzbudljivo, punim plućima, na valovima vlastitog ega, iz velike daljine sažaljivo pogledavajući siromašnu zemljicu koju cijedite.
Ima nečeg pornografskog u prizorima iz tog bunkera, doista, kao da buljim u raširene noge neke žene. Cijeli slučaj Vidošević zapravo je čista pornografija, čak i gore od toga, jer kako je riječ o ”utrobi” i ”crijevima” Komore, stječe se tjeskoban dojam da je divovska kurva upravo rasporena i svatko koga zanima, a mnoge zanima, jer mnogi su je od nas plaćali, može se zagledati u njezinu nimalo glamuroznu unutrašnjost. A unutra, sve vrvi od sićušnih nametnika lopova…
Čovjek, i da neće, postane bijesan, ogorčen, otrovan… I počne ponavljati: ”Nikad on meni nije bio lijep, a još manje simpatičan…” Tu priča o Komori prestaje, jer finiji će se ljudi spontano prestati napajati novim i novim perverzijama, a prostiji će se još dugo i uzaludno pjeniti jer sumnjam da će netko doista ukinuti Komoru ili je makar ozbiljno protresti, tako da sve suvišno poispada kroz prozor.
No, zamislite da ste žena kojoj je njezin šef lijep, ne samo sada nego zauvijek. I da ste za njega, za njegovu zahvalnost, ako ne i ljubav, jer ljubav je u ovoj priči nemoguća, s obzirom na to da evidentno niste njegov tip, bili spremni napraviti sve, pa i organizirati pljačku i pranje novca u Komori. I da sada sjedite u istražnom zatvoru i šutite kao riba, jer to će biti posljednji dokaz vaše neumrle ljubavi.
Ne ulazimo li s tom pričom u zonu ”Vatri” Marguerite Yourcenar, u zapis o ženi koja se smrtno zaljubi u svoga gospodara i svuda ga slijedi, neutješna, znajući da je bespogovorno služenje jedini odnos koji će ikada s njime iskusiti. Samo, dok su ”Vatre” djelo mašte, i to mladenačke (jer Yourcenarova ih piše u ranim tridesetima, premda u pogovoru ističe kako one nisu djelo mladosti, već njezina prva zrela knjiga), mogu li pisci osjetiti kreativni zanos i potrebu za pretakanjem stvarnosti u priču kad je protagonistica domaća financijašica?
Jer svaka priča iz ”Vatri” događa se u posvećenome i banalnosti očišćenom svijetu grčke mitologije, u toj mješavini bogova i ljudi, gdje se teško razaznaje tko je smrtan, tko besmrtan, a općiti s oblakom koji je zapravo bog, ipak je drukčije nego zaljubiti se u marljivog zgrtača tuđeg novca, mumificiranih životinja i umjetnina.
I nije to, da stvar bude bolja, prva zaljubljena financijašica koja pere novac za šefa u povijesti hrvatske korupcije. Bilo je toga i prije, u beskrajnoj aferi bivšeg premijera, a bit će i još. Jer iza svakog pohlepnog muškarca stoji poneka služinski raspoložena žena. Kad mu već ne perem gaće, misli ona, barem ću mu prati novac. Dobro, reći ćete, dobije ona za sebe komad kolača, nije sve samo za njega.
Imate pravo, ali reći ću vam da njoj taj ”kolač” i nije toliko presudan, jer da jest, upustila bi se ona već i prije u tko zna kakve lopovske kalkulacije i makinacije, no njezina je biografija manje-više korektna, sve dok joj u život ne ušeće korumpirani Mister Big. Pljačka kao kompenzacija za neostvarene seksualne maštarije? Složen mehanizam, reći ćete, ali ženska je priroda složena, kao što su i sve prave priče složene i nije istina da nam je dovoljno da ”A voli B, a B ne voli A”…
Samo, kako bi uopće bila moguća priča u kojoj nema ni jednog pozitivca? I je li moguća ljubavna priča u kojoj čitatelj ne može osjetiti sućut prema zaljubljenoj, a ponajmanje prema objektu njezine ljubavi? Ljubavna priča bez seksa, s mnogo pljačke. Tko bi uopće čitao tu knjigu, gledao taj film? Prepustimo je dnevnoj politici, dok se među nama ne rode neki Zola ili Balzac.
A žena koja sjedi u zatvoru i šuti, možda i progovori ovih dana.
Već dugo nisam čula nikakvu riblju metaforiku nakvačenu na ženski rod. Žene se više ne zove “ribama”, ne “peca” ih se, sve je to ostalo u ropotarnicama nekih drugih (možda boljih?) vremena: protagonisti takva govora danas su već bolje ili slabije držeći starčići. Ipak, prijatelj mi je neki dan rekao kako mu je uvijek lako “upecati” neku ženu ako joj dopusti da ga gleda dok lovi ribu. Zapravo, da gleda mirnu površinu mora pod kojom on roni sa svojom podvodnom puškom.
“Žena može tako sjediti satima”, rekao mi je, “znajući da ću se ja na mahove pojaviti.” Kad on napokon izroni, žena je, za razliku od ribe, “već kuhana”. Ta mu se situacija nebrojeno puta ponovila, kaže. Kako u životu ništa nije idealno, i u toj morskoj idili dolazi do nekih peripetija. Nakon što ulovi ribu, kaže prijatelj, nastupe dvojbe: hoće li prvo biti sa ženom ili da prvo blaguju ribu koju je ulovio, nakon toga što popiju, a tek onda se, ako siti i zadovoljni ne zaspe, posvete ljubavnim stvarima.
Jer nakon što se najede i napije, čovjek više nije na vrhuncu svojih moći, a teško je dobru ribu ne staviti na gradele kad si je već ulovio. Teško mi je o tome previše govoriti jer ne ronim, ne gledam ljude kako rone, niti se zaljubljujem u njih zato što rone, pa čak ni u ribi ne uživam nešto ludo, jer muči me strah od kostiju. Općenito, ne ponašam se onako kako bi se arhetipska žena trebala ponašati. Moram tome dodati kako me nikada nisu privlačili ni moćni muškarci, veliki zaštitnici, niti mi je važno da mi muškarac donosi hranu u kuću i nudi neki osjećaj sigurnosti. Niti bih da me “peca”, “kuha” ili osvaja ronjenjem. Tritoni, ukratko, nisu baš popularni kod mene.
Doduše, riblja su se svojstva u bajkama i mitovima i tako radije pridavala ženama pa je valjda na dvadesetak sirena došao po jedan Triton, i to neki melankolik koji pridržava fontanu ili bljuje mutnu vodu u nekom parku. I dok se, osim na Dürerovoj graviri Der Meerwunder (“Morsko čudovište”), na kojoj Triton strasno grli neku utopljenicu, o zavodničkim Tritonovim pothvatima malo zna, o tome koliko su sirene opasne znamo još od Homerove “Odiseje”, kada se lukavi pomorac s Itake jedva nekako spasio od njihova zavodljiva pjeva.
Starogrčke sirene nisu bile dugokose ljepotice s ribljim repovima, već neke ne baš atraktivne ptice s grudima, ali priča o njima je ista: svirajući, plešući ili pjevajući na obali mora ili rijeke, one se dokopaju naivnog muškarca i potom ga u zagrljaju odvuku na dno elementa u kojem se one tako dobro snalaze.
Toliko je to moćna slika da se seksepilne žene i danas nazivaju “sirenama” ili su im barem tijela “sirenska”. Svakako, žena riba je ta koja muškarca dođe glave, dok muškarac koji lovi ženu tako što pred njom hvata ribu i nije baš neki arhetip. Sirene su tako uz pleme Amazonki (za kojima su, kao i za njihovim zlatnim gradom, uzaludno tragali konkvistadori) mitu dobro znane predatorice, koje hvataju muškarce kao što bi hvatale ribu.
Pišući o “Sireni i Tritonu” kao o paru samoživih, umišljenih i hladnih čudovišta, mađarski mudrac Bela Hamvas sredinom prošloga stoljeća zapravo definira suvremenu (bez)osjećajnost: sirena je, piše Hamvas, lijepa, putena, strasna, nadarena i neodoljiva, no njezino je srce zlobno i hladno. Triton je ambiciozan, uspješan, markantan, prodoran, može biti kakav god želi, s jednim malim nedostatkom: nikada nije osjećao ništa. “Jer kakva je to strast koja nas ne zgromi, već kojom mi vladamo”, pita se Hamvas.
Pred sirenom i Tritonom pružaju se prostranstva njihovih ljubavnih osvajanja, njihovih “ribolova”. O njihovu se zajedništvu može fantazirati, ali oni za partnere odabiru obične smrtnike. Jer netko u vezi ipak treba krvariti. Prema nekim okultnim teorijama, Tritoni i sirene doista postoje, samo što više nemaju riblje repove. S obzirom na to da izgledaju baš poput nas, najčešće prekasno otkrijemo da nam se dogodila fatalna zajednica (ljubavna, čak i bračna) s jednim od pripadnika toga morskog plemena. Jer, ezoterici se slažu da su sirene i Tritoni ljudi u kojima umjesto sklada četiriju elemenata preteže jedan, i to onaj vodeni. Te su to lijepe, popularne, omiljene osobe, s istančanim osjećajem za lijepo, pa i smislom za humor, osim što im jedno neutješno nedostaje: ne znaju (ili ne mogu) uzvratiti ljubav.
Dogodi li vam se da takvo biće ludo zavolite (a vrlo su šarmantni), vi ste možda čak u životnoj opasnosti. Srećom da osobe naglašenog vodenog elementa ne žive osobito dugo, nego u većini slučajeva umru mlade. Danas kada se većina miri s činjenicom da za ljubav više jednostavno “nema vremena”, pomalo svi postajemo sirene i Tritoni. Trudimo se izgledati skladno, održavamo svoje karijere, pazimo na zdravlje, mnogo toga razumijemo, ali ne možemo baš pretjerano osjećati, pa smo prisiljeni emocije proživljavati pomalo, kratko i na faze.
Bez obzira na to kakav nam je ulov, sigurno je da naš interes neće baš dugo potrajati te da ćemo se uskoro povući u ono što nam ide najbolje, a to je umijeće preživljavanja u nemogućim okolnostima. Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan, mora da je uzdahnuo neki pjesnik, samo koji.
Sve slabije pamtimo što bismo zapravo htjeli od nekoga tko nam se sviđa pa ako ga dovoljno dugo ne sretnemo, s lakoćom ćemo ga zaboraviti. Nema se vremena, ponavljamo u sebi, nema se vremena ni za stare prijatelje, a kamoli za nove ljubavi. Prijatelj koji lovi ribe žene s početka moje priče jedan je od rijetkih koji svoju ribolovnu idilu ostvaruje. Drugi se ne bi ni sjetili tog elegantnog spajanja dvaju hobija.
Jer postojanje više nije nepodnošljivo lako. Postalo je teško, nepodnošljivo teško. I žene uglavnom više nitko ne hvata kao ribe. Tko bi to stigao…
Danas brakovima nije lako: ugroženi su sa svih strana. Najprije, tu su poražavajući podatci o rastavama. U nekim zemljama svaki se treći brak raspadne, u nekima već i svaki drugi. O tome se onda raspravlja kao o nečemu čudnom, kao da nije i veće čudo što pokoji brak još traje.
Srećom da ne postoje neke metode dubinske procjene postojećih brakova iz kojih bi bilo evidentno kako su se i zašto održali i što su sve partneri morali ”progutati” ne bi li njihova ozakonjena ljubav trajala zauvijek. Za mnoge brakove koji se nisu rastočili partneri i sami priznaju da traju ”samo na papiru”. Drugi, pak, funkcioniraju na nejakim ramenima tolerantnog partnera (žene ili muža), koji je svojem flamboajantnom partneru sve spreman oprostiti. Treći i ne očekuju bogzna kakvu ljubav pod vlastitim krovom, pa su, eto, nekako, opstali.
Kada bismo zatražili potpise parova čija ljubav traje koliko i njihovi brakovi, prikupilo bi ih se zabrinjavajuće malo. Nedovoljno da se brak uopće i spomene u Ustavu. Raznospolan, istospolan, kakav bilo.
U nekim američkim državama sklapaju se istospolni brakovi, u drugima ne. Problemi počinju kada istospolni par koji je sklopio brak u susjednoj državi, poželi rastavu. Taj proces zahtijeva mnogo strpljenja i putovanja i prilična je trauma: ”a samo smo se htjeli razvesti”, žale se istospolci. Istospolni brakovi i istospolne rastave: sve je isto kao u heteroseksualaca, samo kompliciranije.
Zakonom se ne može regulirati ljubav, no mogu se srediti nekretnine. Stoga je u pozadini većine brakova vlasništvo nad kućom, stanom, autom… koji se potom, odluče li se partneri rastati, trebaju manje-više pravilno raspodijeliti. Neizbježno je da se nakon rastave jedan partner osjeti ”opelješenim”, a drugomu se vrati povjerenje u pravdu. Ništa novo pod suncem – zavapio bi biblijski prorok, jer brakovi su se od samih svojih početaka pretežno temeljili na nekretninama. Posjedima, zemljištima, nekad čak i kraljevstvima.
Dok stari Grci, predani politici i mladićima, brak shvaćaju kao nužno zlo, pa čak i mudri Aristotel ženu zove ”pametnom životinjom”, Rimljani su, u skladu sa svojom sklonosti k cestama i zakonima, regulirali brakove, pa čak i počeli uživati u ležernom životu u svojim ljetnikovcima, uza suprugu i djecu.
U srednjem vijeku nikomu nije bilo nakraj pameti da brak poistovjećuje s ljubavlju, jer se on među velikašima sklapa iz važnijih razloga: u korist povećanja posjeda i stvaranja zdrava potomstva. Nerotkinjama se nije pisalo dobro pa su uvijek one bile krive ako ne bi rodile sinove. Mučio je taj problem i Mariju Antoanetu, čiji je brak prilično dugo bio ”bijel”, a kad je napokon stvorila obitelj, glavu joj je odrubila revolucija.
Brak i ljubav počeli su se u mašti povezivati tek sredinom prošloga stoljeća, s razvojem marketinga, kada se u američkim oglasima za kućanske aparate pojavila savršena kućanica u zvonolikoj suknji koja je upravo spremila večeru prezaposlenome mužu i dječici. Slika idiličnog života američke kućanice koja besprijekorno odjevena peče palačinke u svojoj divnoj kuhinji opremljenoj poput svemirskog broda gotovo je natjerala čovječanstvo da povjeruje kako je normalno i prirodno dobro utvrditi ljubav sa svih strana i zapečatiti je prstenom i obećanjima pred svećenikom.
Pedesetih godina prošlog stoljeća počelo se zaboravljati kako brak i ljubav nisu baš osobito slični; jedno je društveni dogovor, a drugo intimna stvar.
U Veneciji se, stoljećima prije Napoleonova upada, mišljenje o braku tako rastočilo da je imati ljubavnika/ljubavnicu bilo pitanje dobra ukusa, stvar bontona. Nije Mlečanima trebao karneval da bi se razuzdano ponašali, što jasno vidimo iz biografije uzoritog Mlečanina Casanove.
Viktorijanska su gospoda svoje večeri uredno provodila po bordelima, premda u prirodi nisu mogli podnijeti ni pogled na ženski gležanj.
I tako su brakovi funkcionirali: uz asistenciju ljubavnika, ljubavnica, bordela, tako da bi jedan partner radio što god bi htio, a drugi se pravio da to ne vidi. Karl Gustav Jung bio je besprijekoran obiteljski čovjek, s brojnom djecom, silno utučen nakon ženine smrti, pa nećemo valjda komentirati njegov običaj da spava s većinom naočitih pacijentica.
Time ulazimo u još jedan problem: brak, u idealnom smislu, podrazumijeva monogamiju, a ljudski rod nije baš poput jedne vrste crijevnih bakterija koje cijeli život provode u paru, u crijevu. Možemo se tješiti da ima monogamnih ljudi, samo što ih mi još nismo sreli.
No dok se raspravlja o tome treba li Ustavom zabetonirati hrvatski brak ili ne, te što će to značiti za istospolne zajednice i koliko to zadire u prava manjina, kao da zaboravljamo da dobri stari brak, onakav kakav je bio brak američkih kućanica iz pedesetih godina 20. stoljeća, jedva diše – ako je ikada i disao. I samo ga guranje pod tepih te suhe činjenice i vatreni angažman oko nekih drugih tema može još neko vrijeme održati.
Trebam li za kraj dodati da se u razvijenim (čitaj: sjevernijim) zemljama Europske unije sve više mladih odlučuje na samački život? Jednostavno ne podnose ideju dijeljenja kreveta/sobe/kuće/laptopa/stola/doručka, pa provode ugodne, samotne noći pod dekicom ispred upaljenog televizora, pitajući se što je uopće bilo svim tim jadnim parovima kad su se odlučili vjenčati. Stoga, poželimo braku mnogo sreće i što dulji rok trajanja, premda za dobar brak vrijedi isto što i za Borgesov Mjesec iz pjesme ”Šifra”: ”Treba ga dobro pogledati, jer možda ga vidimo zadnji put”…
Na nedavnom sajmu knjiga u Frankfurtu uživala sam u društvu omiljenoga mi pisca i njegove mnogo mlađe supruge. Kad kažem ”mnogo”, pod tim ne mislim na razliku od kojeg desetljeća, već na onu koja je veća od broja godina njegove supruge. Ili, da skratim priču, on je starac, a ona gotovo djevojka. Možda je takvu vezu najbolje objasnio Karl Gustav Jung kada je pisao o jednom arhetipskom paru, naime o ”Iliji i Salomi”, koji su mu se za njegovih vizija nekoliko puta ukazali. Ilija kao stari ”gromovnik” (u našem poganstvu poistovjećuje ga se s Perunom) i zavodljiva plesačica Saloma, koja se napaja mudrošću svojeg pratitelja, baš kao on njezinom ljepotom.
Starac i djevojka omiljeni su motiv venecijanskog slikara Giambattista Tiepola, koji im, seleći ih s oslikanog stropa na strop, samo mijenja imena. No najčešće se zovu Venera i Vrijeme. Tiepolov je starac Vrijeme krilat i atletske građe, te samo duga sijeda brada svjedoči o njegovim godinama. Banaliziramo li taj odnos, dolazimo do one već otrcane teze o muškarcima koji robuju ljepoti, a žene moći. Učestali brakovi Ruperta Murdocha sa sve mlađim suprugama svjedoče nam o tom trendu. Moćni osamdesetogodišnjak, služeći se modernim medikamentima, ne mora se plašiti samoće ili staračkog doma. Dapače, njegova meta neće biti dobro uščuvane gospođe, već dramatično mlađe gospođice.
Uvijek me zanimala dinamika tog odnosa jer, dok se u nečiji um doista možemo zaljubiti, kao i u nečiju ljepotu, kako to funkcionira na dulje staze, kad se žena zasiti svoje uloge lijepe pratilje, a muškarac uloge starog mudraca, svojevrsnoga centaura? Što ako se pokaže da je čak i različitim moćima obdaren starac ipak samo starac, a ljepotica, pak, svojom razdraganom blagoglagoljivošću samo izaziva glavobolju svom suprugu djedu?
Isprva mi se činilo da je tako i u slučaju spomenutog para, pisca i njegove supruge, jer on kao da je jedva dočekao da raspravlja sa mnom o literaturi, i to ne samo o svojoj. Razgovor se proširio i na filozofiju, povijest, mitologiju, na sve divne stvari koje mora da su mu nedostajale svih ovih godina. Međutim, onog trenutka kad se njegova supruga udaljila od stola da bi se javila nekim mladim nakladnicima, pisac se uznemirio. Njegov interes za mudrost ovog svijeta splasnuo je. Samo se navirivao preko mojeg ramena i provjeravao što njegova supruga radi s onim mladićima. I nije to više bio šarmantni, stariji, ugledni autor, već zbunjeni starčić koji se plaši da ne izgubi svoju lijepu ženu u vrtlogu mlađih mužjaka.
Kad je ona nestala iz našeg vidokruga, shvatila sam da moramo u akciju. Zaboravili smo Borgesa, Prousta, Matoša (za kojega je netom prije iskazao zanimanje) i krenuli tragom njegove žene. Jedini autor na kojega smo se u tom trenu mogli pozvati bio je Shakespeare sa svojim ”Othellom”. Kad smo je konačno našli u nekoj malo mračnijoj hotelskoj niši, zabavljenu koketnim razgovorom s ne baš trijeznim sugovornikom, učinilo mi se da je moj omiljeni pisac na milimetar od toga da je zadavi svojim svilenim šalom, kako je to bilo na sceni u Diderotovo vrijeme, kada se ”obično” davljenje golim rukama smatralo preagresivnim za kazalište.
Svakako, naložio joj je strogim glasom da se vrati u našu sigurnu zavjetrinu, u kojoj se do maloprije dosađivala, nakon čega nam je otišao po piće. Ona mi je u međuvremenu povjerila da je dobro prošla jer prošli ju je put u sličnoj situaciji pljusnuo pred svima… Moj omiljeni pisac? Jedan od darovitijih ljudi na svijetu? Od čijih sam knjiga opijena mjesecima pošto ih pročitam?
Zbog te mi se anegdote poljuljao tron na kojemu je dotad u mojoj mašti sjedio i gotovo da sam ga vidjela njezinim očima: kao nemogućega, posesivnoga, makar bogatoga i moćnog starca. Ničeg romantičnog, a još manje poetičnoga nije bilo u tome, ničega od zanosa u koji me inače bacaju njegove knjige. Bolje je ne upoznati one za koje mislimo da su bogovi što su pali na zemlju jer mogli bismo se razočarati: na kraju smo svi ipak samo ljudi. I svi prije ili poslije ostarimo.
U mojem slučaju, distanca je učinila svoje: nakon kojeg tjedna iz svojeg vrta u malenoj zemlji iznova mu se divim i uzdišem nad njegovim knjigama, a što je s onom koja mi je rekla da se uz njega osjeća kao ptica u krletci? Pa i nju sam prepustila njezinoj sudbini jer nikad ne znamo kako se sve ljubav može manifestirati, katkad čak i kao užas, želja za bijegom, bijes… Tko bi mogao sa sigurnošću utvrditi da ona njega zapravo ne voli? Uostalom, za njegovih brojnih putovanja uvijek bi mogla pobjeći iz njihova dvorca, kad bi to toliko htjela. Kao što Ljepoticu zapravo nitko ne tjera da živi sa Zvijeri, a ponajmanje Zvijer.
Ono što ljubav ne propušta učiniti u našim životima, jest da nam dobro opeče ego: uz nju je neizbježna solidna mjera patnje, poniženja, padanja s tronova, razočaranja, očaja. Kada ne bismo nikoga voljeli i zbog njega patili, bili bismo toliko umišljeni da nam pretjerano dobro mišljenje o sebi (poput krila albatrosovih u poznatoj pjesmi) ne bi dalo da hodamo po zemlji.
Treba se dobro napatiti zbog ljubavi, a mudraci kažu da bismo na svakom poniženju, bilo ljubavnome ili kojem drugom, trebali biti zahvalni Bogu. Bilo bi lijepo kada bi se tako osjećali i oni koji su u zadnje vrijeme popadali poput gnjilih krušaka sa svojih sasvim zemaljskih tronova, na čelu sa šefom Gospodarske komore, zbog kojega mi je račun blokiran jer mu nisam platila godišnju članarinu u iznosu jedne njegove ljubičaste kravate. No zašto mi se čini da svi oni zajedno, čak i kad se nađu u pritvoru, a pogotovo dok još nisu u njemu, samo misle o tome hoće li ih njihove skrivene vreće novca mirno dočekati kad se jednog lijepog dana opet sve zaboravi…
Prošlog tjedna u nedjeljnom književnom prilogu The New York Timesa objavljen je temat o jednom od klasičnih problema svake škole kreativnog pisanja: naime, kako pisati o seksu, a da to ne bude vulgarno, dosadno i otrcano, te kako su se autori (poznati suvremeni romanopisci, pjesnici i esejisti) koji su odgovarali na to pitanje u vlastitom opusu nosili s tim problemom i koje su ih starije generacije pisaca u tome nadahnjivale.
Što se odgovora na posljednje pitanje tiče, tu nije bilo previše iznenađenja: većina ih se pozvala na poznato, mahom francusko “društvo” pisaca poput Colette, Henryja Millera, Anais Nin, markiza de Sadea, Pierrea Louisa, Marguerite Duras, Georgesa Bataillea, Ericu Jong, te Vladimira Nabokova (čija je zabranjena Lolita prvi put objavljena kod pariškog nakladnika). Erotizam se nije osporio ni Tolstojevoj Ani Karenjinoj, kao ni Baudelaireu, a bilo je i pozivanja na trubadure i na samoga Petrarcu. No, zanimljivije je bilo čitati što suvremeni autori, od Edmunda Whitea do Jiun Li, pa čak i Jackie Collins, misle o prizorima tjelesnosti u vlastitoj prozi i poeziji, kako se s njima nose, je li pisati o seksu teško, srednje teško ili lako.
Tu se odgovori prilično razlikuju, od onih koji su ustvrdili kako je taj opis piscu možda najteži od svih, do onih za koje je pisanje o seksu jednostavno koliko i sam čin. Uostalom, Marguerite Duras, muza svih opisa strasti, svojedobno je napisala kako je govoriti o seksu praktički isto što i činiti ga.
Možda je najšarmantniji odgovor Edmunda Whitea, plodnog i poznatog pisca homoseksualne orijentacije, koji je u duhu Freuda (poznatog po izjavi da je svaki seksualni čin promašen čin par excellence) napisao da seksualni opis mora biti pomalo smiješan i nespretan koliko je i sam snošaj, jer dobro znamo da savršenost postoji samo na filmu, i to samo u onom u kojem se svjetla pristojno ugase kada partneri odu u krevet.
Međutim Edmund White pritom dodaje kako ne smijemo zaboraviti da je “seks naš najintenzivniji način izražavanja na jeziku koji nitko ne može odgonetnuti’’.
Što to sve skupa znači? Je li malo grublje vođenje ljubavi skriva u sebi neko nasilje ili samo veliku strast? I gdje su granice? Mislim da svaki pisac treba znati kako je seks prije svega nešto staromodno, te da ne postoji “moderan seksualni odnos”, kao što ne postoji “moderna maternica” ili “suvremeni jajnik” ili “moderni spermij”. Seks, kao i sfera ljudske osjećajnosti, ne podliježe nekim osobitim promjenama, vjerujem, od najdavnijih dana, te sumnjam da je snošaj u dolini Inda ili u drevnoj Mezopotamiji bio mnogo drukčiji nego što je danas.
Moglo bi se reći da je između muškaraca i žena oduvijek sve bilo isto što se želje i manifestiranja seksualnosti tiče. U ovome trenutku moramo u velike zagrade staviti zajednice u kojima je ženama zabranjeno iskazivati svoju seksualnost, krajeve u kojima se i danas izvode stravične operacije nad ženskim spolovilom, te misliti samo na ona mjesta na kojima su žene otprilike isto ili slično slobodne kao muškarci.
Od kamenog doba do danas sve što se u seksu dogodilo jest otkriće još nekog položaja, te poneka finesa čiji je vjetrić u ranom srednjem vijeku zapuhao s Dalekog istoka. Kad čitamo ljubavnu pjesmu nekog mistika iz 14. stoljeća, osim činjenice da nije napisana na iPadu, ništa je neće razlikovati od neke ljubavne pjesme napisane danas.
Čežnja je čežnja, žudnja je žudnja, smiješno je misliti da su te stvari prije toliko drukčije izgledale. Moguće je da su želje i žudnje bile nešto dublje jer se željenog objekta bilo teže dokopati (pa bi transcendirale u puko obožavanje, kao što nas uči trubadurska lirika), ali i dan-danas, pripadate li nekom od njujorških kulturnih krugova, neće vam biti jednostavno, kao što vidimo u američkom romanu, zadržati vezu s nekom ljepoticom iz bogate obitelji. Nego će vas takva veza s vremenom učiniti frustriranim, jer ćete loš brak održavati zbog toga što vas ljudi zahvaljujući njemu percipiraju kao uspješnu osobu, a ne zato što ste eventualno sretni.
Koliko god možemo biti moderni u tome kako govorimo, koliko smo se puta razveli, koliko psujemo, koliko se slobodoumno svlačimo pred kamerama, koliko smo vremena izgubili na gluposti i pomodarije, ono što je zanimljivo jest da su naši osjećaji i dalje staromodni i rado se manifestiraju suzom koju pustimo kad smo potreseni, užurbanim lupanjem srca kad vidimo nekoga tko nam se sviđa, oznojenim dlanovima dok čekamo nekoga za kime smo izgubili glavu, nenadanom seksualnom nemoći kad napokon osvojimo nekoga koga smo dugo osvajali, i suzama kad nam to uspije (kao što je Mehmed Osvajač zaplakao kad je napokon ušao u Konstatinopol), sve je uvijek isto i nije se ni milimetra izmijenilo, zaljubili se vi u doba Tutankamonovo ili danas, između jedne i druge emotivne zgode razlike će biti minimalne.
Seks, kao tjelesno iskazivanje osjećaja, jer o takvom seksu ovdje pišem, a ne o nekom modernom, prokleto je isti od početka svijeta, pa opet, vječni izvor znatiželje i prepričavanja. Lijepe žene i moćni muškarci koji danas pune rubrike skandala i trača, sličan su tretman imali i u vrijeme procvata Jerihona. Stoga se ne moramo hvatati za glavu nad time kakav je svijet danas: u principu, isti kao uvijek. Baš kao i mi.