novinarstvo s potpisom
Robert Bajruši
Ponekad je stvarno teško shvatiti postupke Milana Bandića. U redu, izjave i obećanja koje godinama daje zagrebački gradonačelnik često se kose s elementarnom logikom, ali sve te najave golemih projekata najčešće su se odnosile na nedefiniranu budućnost i zato su se mogle odgađati, a da Bandić politički ne nastrada. [Read more…]
Jasmin Klarić
Siniša Varga je u petak navečer, kao i mnogi drugi “žetončići” prije njega, koji su odjednom krenuli podržavati Plenkovićevu većinu u Saboru stavio točku na svoju imalo ozbiljniju političku karijeru. Aktivno sudjelovanje u legitimaciji prevare – što je svakako sadašnja većina u parlamentu – sve one koji su u tome sudjelovali pretrčavajući iz oporbe u vladajuće redove čini jednostavno političkom robom s odavno isteklim rokom trajanja, dakle njihova imena i prezimena baca daleko od mogućnosti da ikad više imaju ikakvog izbornog kapaciteta. [Read more…]
Robert Bajruši
– Svjestan sam činjenice da dio naših građana ne cijeni političare i stranke koji namještaju natječaje i izmišljaju radna mjesta za svoje poznanike i rodbinu – ovih će dana potpuno ozbiljno odgovoriti Silvano Hrelja, dugovječni šef Hrvatske stranke umirovljenika, na novinarsko pitanje je li pomogao svojem zamjeniku Radovanu Cveku za kojeg je Plinacro stvorio odlično plaćeno radno mjesto eksperta, kako bi imao gdje raditi do odlaska u mirovinu. “Ni moja malenkost niti HSU nemamo tu političku moć, a ni moralno pravo da tako nešto radimo”, zaključio je Hrelja. [Read more…]
Dražen Keleminec pali Novosti
(Opaska uredništva: Donosimo priopćenje SNV-a o rezultatima istraživanja ”Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.”). [Read more…]
Ivanka Toma
Glavni odbor SDP-a u subotu je nakon cijelog dana zaključio da je SDP točno tamo gdje je bio i prije mjesec, dva ili pet i da će tu ostati do idućih parlamentarnih izbora. [Read more…]
Robert Bajruši
Kaos koji mjesecima vlada u SDP-u pretvara se u grotesku u kojoj je svatko svakome vuk, ako ćemo parafrazirati Thomasa Hobbesa. Peđa Grbin želi maknuti Davora Bernardića, ovaj bi dekapitirao Miranda Mrsića i Milanku Opačić, razvoj događaja čekaju Ranko Ostojić, Zvonimir Mršić, Siniša Hajdaš Dončić, Aleksandra Kolarić i tko zna tko još, a za to vrijeme Socijaldemokratska partija kontinuirano tone. [Read more…]
Zdenko Duka
Skoro kao grom iz vedra neba odjeknulo je priopćenje Plenkovićeve vlade, nakon naoko ničim izazvanog okupljanja i proustaškog postrojavanja Dražena Keleminca i njegovih pristalica na zagrebačkom glavnom trgu. Bio je to samo dan obljetnice osnutka Hitlerove nacističke stranke. [Read more…]
Za staru, plavu ”bubu” Jose Mujice, skromnog predsjednika koji je preporodio Urugvaj, neki je šeik ovih dana ponudio milijun dolara. Ako dobije taj novac, Mujica će ga donirati beskućnicima u svojoj zemlji. Dok je vladao, Mujica se vozio u toj oronuloj ”bubi” i tvrdoglavo odbijao da ga voze službenim automobilima.
Hrvatski premijer Zoran Milanović voli vožnje službenim automobilima i rijetko vozi svoj VW Passat iz 2005., nije svijet osvojio skromnošću i uspješnim mandatom i njemu vjerojatno nitko ne bi ponudio milijun dolara za limenog ljubimca. A kad bi se to čudom i dogodilo, Milanoviću ne bi palo na pamet donirati novac sirotinji jer on nema pojma da u zemlji kojom vlada sirotinja uopće i postoji.
Iako su se prošli tjedan diljem Hrvatske sakupljale donacije za izgladnjele školarce u Belom Manastiru, predsjednik Vlade Zoran Milanović ne samo da o tome ništa ne zna, on tvrdi kako u ovoj zemlji nema gladnih, ni djece ni odraslih. U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama.
”Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac ljudi, i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega. Jer kvalitetnija hrana u pravilu previše košta, mada ne mora previše koštati. Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju”, tim je odgovorom na pitanje zastupnika laburista Mladena Novaka što će napraviti da sva djeca dobiju obrok i da budu sita, Milanović sablaznio javnost.
Dogodilo se to samo 10-ak dana nakon što je njegova supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati. Crni ili bijeli, svejedno je.
Prema europskim statističkim podacima, čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom.
U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju.
Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000.
Čak i ministrica socijale Milanovićeve Vlade Milanka Opačić na istom aktualnom satu u Saboru, na kojem je njezin šef govorio kako ovdje nema gladnih, kaže kako je broj korisnika socijalne skrbi ove godine skočio za 16.000 ljudi.
Njegov ministar obrazovanja Vedran Mornar istog dana priznaje da su školska djeca gladna. Tri četvrtine hrvatskih građana nema dovoljno sredstava za pokrivanje mjesečnih osnovnih životnih potreba.
Predsjedniku hrvatske Vlade to ne znači ništa, on živi u nekom svom svijetu, njegov dokaz da je skroman i štedljiv je iskaz kako, kad putuje, ne putuje prvom klasom na prekooceanskim letovima. Proljetos smo njegovo putovanje sa suprugom u Australiju platili najmanje 324.329 kuna (bez hrane i pića), prije mjesec dana bio je u SAD-u (sa sinom) i svitom ministara i to smo platili 321.769 kuna.
Zbrojimo li ”populistički” te troškove dobijemo 85.000 eura, sasvim dovoljan iznos za zbrinjavanje dviju obitelji bez krova nad glavom. Ni od jednog niti od drugog putovanja hrvatski građani nemaju koristi. Od putovanja u Australiju ga sigurno nećemo imati, a od putovanja u SAD imat ćemo koristi jednom možda.
Milanović se hrani zdravo, njegov omiljeni restorani za svakodnevne obroke su zagrebački Tač, Takenoko i As. Omiljeni mu Tač poslužuje samo zdrave obroke, koriste samo vrhunske namirnice – svježu, divlju ribu, školjke, škampe, šparoge, artičoke, pa su se i okitili titulom najboljeg poslovnog restorana u metropoli. Kad je eliminiran iz Banskih dvora i SDP-a, Slavko Linić rekao je kako Milanović samo jede i pije i ne radi ništa. Njegova supruga zadovoljna je što jede zdravo.
Hrvatska koju Milanović gleda svakog dana nije Hrvatska pučkih kuhinja, izgladnjelih đaka i oporog siromaštva koje se na našim ulicama već može i namirisati. Funkcija premijera omogućila mu je usavršavanje hohštaplerskog stila života, pa o toj nesretnoj i beznadnoj Hrvatskoj on ne zna ništa niti ga ta Hrvatska zanima.
Ne tako davno jedan je drugi premijer hohštapler na pitanja o rastućem siromaštvu odgovarao poslovicom o nezasitnom ljudskom srcu, ručao s istim ”prijateljima” s kojima danas ruča Zoran Milanović.
Ne tako davno taj je premijer prezirao narod kojim je vladao, njegovao iste, zdrave prehrambene navike, mislio kako je nedodirljiv, najbolji, vječan.
(Prenosimo s tportala).
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 1. kolovoza 2014.
U Hrvatskoj je protekloga mjeseca samo kiše bilo viška. S vodom smo u suficitu, sa svim ostalim smo deficitarni. Najviše s pameću, kao da je ta vodurina što lijeva svuda i odsvuda isprala i posljednja zrnca solidarnosti i zdravoga razuma. Shodno tome nedostaje razumijevanja, empatije, suosjećanja i obzira. Glupost je zla – u pravilu ne vodi računa o osjećajima drugih, pa čak ni onda kad od njih živi. Poznaje i poštuje samo silu.
Danima nas bombardiraju informacijama o prezaduženosti građana. Oko 318.000 građana duguje blizu četiri milijarde eura, točnije 28 milijardi kuna. Ti jadničci koji su se u bezizlaznoj situaciji našli većim dijelom zbog neisplate plaća, višegodišnjeg života na minimalcu ili pak gubitka posla u nekim ozbiljnim godinama kad je pronalazak drugog zaposlenja čisti science fiction, spas od pljenidbi i ovrha što im vise nad glavom vidjeli su u dugo najavljivanom Zakonu o osobnome bankrotu.
No ovih dana mnogo se piše o tome kako će upravo ti ljudi i njihove obitelji, nakon proglašenja bankrota, biti osuđeni na život nedostojan čovjeka s nešto manje od 3,5 eura dnevno. Drugačije rečeno, s 800 kuna mjesečno sve dok ne podmire sva dugovanja prema bankama ili državi.
Dakle u zemlji u kojoj bangladeška bijeda visi nad glavama 318.000 ljudi i njihovih bližnjih, u zemlji u kojoj vanjski dug raste geometrijskom progresijom, u zemlji – sada je to evidentno – kojoj turizam, ne samo zbog srpanjske rupe, neće donijeti toliko željeno olakšanje, očekivali biste opsadno stanje među političarima i onima na poziciji i onima u opoziciji. U nekoj ozbiljnoj državi radilo bi se neprekidno i u Saboru i u Vladi. Ljetu usprkos gorila bi do dugo u noć svjetla na Markovu trgu… Normalno bi bilo, zar ne, da se traže i nude rješenja jer oporba (HDZ) dahće za vratom i prijeti kako će i prije propisanog roka zasjesti u koalicijske fotelje.
U ozbiljnoj državi da, ali ne i u Hrvatskoj!
U nas se zastupnici od šezdeset radnih dana, od kojih neki nisu ni četvrtinu odradili, odmaraju također šezdeset dana, jer novo zasjedanje Viskog doma možemo očekivati tek u rujnu. Najgore od svega, piše ovih dana riječki Novi list, što ih se za nerad najvjerojatnije neće moći sankcionirati, jer su od naroda odabrani. Blago narodu s takvim “hej, haj uživaj” odabranicima.
Ne brine naše odabraniketo što s dozom užasa ovih dana gledamo dnevnike, čitamo portale i novine ako imamo sreće da se u obiteljskom budžetu nađe dnevno sedam kuna viška. Što nas prolazi jeza jer u ministarstvima, ako izuzmemo plaće, nema ni milimetar prostora za nove uštede koje, svemu usprkos, traži Linićev nasljednik mlađahni Boris Lalovac.
Svi ministri gotovo unisono to tvrde. Izuzetak je neiskusni Vedran Mornar, koji ovaj puta bez konzultacija s Kaptolom stidljivo najavljuje nepopularnu mjeru štednje na subvencijama za prijevoz učenika-putnika. Dakle, još jedan udar na džep roditelja. Još jedan dodatni trošak koji može već najesen povećati broj od već sada strašnih 318.000 prezaduženih građana u prezaduženoj državici…
Koga briga za strahove i strepnje onih pred ekranima televizora i kompjutora. Hrvatske političare zasigurno ne. Pa, zaboga, ljeto je. Vrijeme da se od nerada malo odmore, da se aktiviraju, plivaju trče, jedre. Zastupnici to već čine, red je došao i na ministre. Vlada je od narednog tjedna na nezaslužnom godišnjem odmoru. Na Markovu do dugo u noć, u pustu ljetnu noć do daljnjega bit će mrak.
Bez imalo srama pred ljudima koji već sada podižu nenamjenske kredite jer drugačije ne mogu namaknuti nekoliko tisuća kuna za svoje đake, koliko im treba za nove udžbenike, teke, tenisice i ruksake, a u nekim obiteljima sve to puta dva ili tri, pričaju kako kreću u potragu za tenis-terenima u Splitu (Branko Grčić) ili za vjetrom pogodnim za jedrenje po srednjem i južnom Jadranu poput Anke Mrak Taritaš. Gunja i Rajevo selo nek’ čekaju jesen u pljesnivim kućama i Bogu se mole da ne bude kišovita.Tad bi mogla otpočeti obnova – novi alibi nesposobne Vlade za najavljeni rebalans.
Povremeno se pitam tko je odgojio te ljude? Gdje rastu hrvatski političari tako površni, bezosjećajni, neodgovorni da gotovo nema te situacije u kojoj će javni interes, opće dobro staviti, oprostite na izrazu, ispred svog dupeta.
Pitam se štrecne li Milanku Opačić kad novinaru kaže da će i ove godine na možda najskuplju jadransku destinaciju – u Dubrovnik, grad koji mnoge autsorsane čistačice i domari mogu vidjeti samo na razglednicama. Naravno da je ne štrecne jer bi u protivnome preskočila odmor. Srami li se, primjerice, Gordan Maras, onako pet minuta pred spavanje, svojih gluposti, nesposobnosti i neodgovornosti kad u općoj krizi i besparici od Vlade traži i dobiva (pa makar i europske pare) za PR agencije. Ma kakvi, uvjeren je da mu to pripada.
Grize li savjest premijera Zorana Milanovića dok se brčka oko Bakarićeve vile na Hvaru, koja se sada zove Vila Kovač, i u sebi pjevuši “…ne, ne, neradnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa!” Ne grize i neće ga gristi sve dok umjesto Jadrana ne zatalasaju trgovi, pa i Markov sa onih 318 tisuća bankrotiranih i isto toliko nezaposlenih.!
Glupost je zla i često razumije samo silu. I zato ja živim za dan kad će se trgovi nakon ovakvih bezdušnih izjava političara zaplaviti i zatalasati od radničkih trliša.
Rušenjem Slavka Linića premijer Milanović zapravo je vlastitoj vladi izmaknuo jedini čvrsti oslonac, jedino uporište i opravdanje dosadašnjeg mandata. Ako pogledamo unatrag, naime, teško ćemo izbjeći zaključku prema kojem je jedino Linić u ovoj vladi imao energije i hrabrosti mijenjati stvari i plivati protiv struje, bez obzira na političku cijenu.
To su naposljetku prepoznali i građani, koji su ga podržavali unatoč svim neugodnim odlukama koje je donosio, najčešće i na njihov račun. Ministar financija, uza sve kontroverze koje su ga pratile, jedini je član Milanovićeve vlade iza kojeg je ozbiljan posao.
Ako stoga Linićevu smjenu pokušamo sagledati hladno i odmjereno, nemoguće je ne zapitati se tko će, nakon što je Milanović prekrižio Linića, ostati? Tko ostaje raditi? Tko bi nas to trebao izvući? Grčić? Ili možda Maras? Vrdoljak? Milanka Opačić?
Tko je u Milanovićevoj vladi uopće spreman i sposoban za ovaj težak i neugodan posao što ga svaka vlada – ako želi nešto ostaviti za sobom – naprosto mora obaviti, počevši od samog premijera koji, nažalost, nije dokazao da je dorastao zahtjevnoj ulozi u kojoj se zatekao?
Jer Linić je zapravo bio vlada. Svojom energičnošću i samouvjerenošću vukao je naprijed, noseći na svojim plećima cijelu vladu, pa i samog Milanovića. Sjetimo se samo kako su kritičari jedno vrijeme dokazivali kako je zapravo Linić stvarni gazda u vladi, što Milanovićevom velikom egu sigurno nije lako palo.
I tek sada, Linićevim odlaskom, pokazat će se praznina i pustoš desetkovanog Milanovićevog ministarskog zdruga u svoj njegovoj veličini. Velika većina ministara – na čelu s prvim čovjekom vlade – nemaju znanja i sposobnosti, intelektualne ni organizacijske, koji su potrebni za izvlačenje zemlje iz gliba i kaosa.
Ova vlada, na žalost, živi u svom paralelnom svijetu i nije uspjela ponuditi rješenja ključnih problema ovog društva, niti je prepoznala javni interes kojem je obećala služiti. Umjesto toga opsjednuta je samom sobom i vlastitim problemima, dvorskim spletkama i intrigama, nauštrb interesu građana.
Obratimo samo pozornost kako je Milanović realizirao završni čin ”operacije Linić”. Ako je već bio uvjeren da postoje opravdani razlozi za Linićevu smjenu, Milanović je trebao donijeti političku odluku, a sve eventualne sumnje u nezakonitost i kriminal prepustiti nadležnim institucijama. Ako je smjena opravdana, javnost bi takvu odluku shvatila.
No Milanović je tvrdoglavog ministra – čiji su problemi s Milanovićem, ne smijemo zaboraviti, počeli nakon što su objavljene prve ankete o velikoj Linićevoj popularnosti – najprije prepustio javnom linču, raspisavši za njim potjernicu preko jednih novina, diskreditirajući tako i vlastitu vladu i vlastitu stranku, i to samo 20 dana prije važnih europskih izbora. Usprkos svemu, Linić je ostao gospodin, ne želeći javno polemizirati s premijerom i izazivati raskol unutar stranke.
Nedvojbeno je da je vlada zahtijevala temeljitu rekonstrukciju. No ta je rekonstrukcija trebala biti provedena temeljem stručnih, a ne politikantskih ili osobnih kriterija. Za funkcioniranje vlade je važno obavlja li ministar dobro svoj posao, a ne podnosi li ga premijer. Iako Milanović to očito ne shvaća, vlada poltrona, beskičmenjaka i nesposobnjakovića, koji će se bespogovorno klanjati svome šefu, nije ni u njegovom interesu. Zato Linićevim odlaskom Milanovićevi problemi tek počinju.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
