Ambiciozan pokušaj dodjele nagrade Večernjakov pečat u Mostaru u četvrtak navečer da se prometne u spoj Oscara i Nobela za rasplitanje regionalnih konflikata pretvorio se u rijetko viđeni melanž izvještačenog titranja Zapadu i politički korektnog blamiranja, sa šlagom na torti u vidu nagrade za promociju interesa BiH Milijanu Brkiću, za koju je i sam priznao da ne zna čime ju je zaslužio. [Read more…]
Čarobna frula i čarobni Brkić
Sjećate li se bajke o čarobnoj fruli koju je genijalni Mozart pred sam kraj svog života pretvorio u jednu od najljepših opera uopće? ”Čarobna frula”, praizvedena 1791. godine pod ravnanjem samog Mozarta, imala je izvrstan uspjeh i u kratkom je vremenu izvedena zaista mnogo puta, što kod zahtjevne bečke publike nije bilo lako postići. [Read more…]
Što se zbilo 11. siječnja?
Ono bitno što se u Hrvatskoj dogodilo 11. siječnja 2015. nije ni minimalna pobjede Kolinde Grabar Kitarović i njezinih, niti isto takav poraz Ive Josipovića i njegovih. Ponajprije stoga što je razlika toliko mala da ostaje ”jedino”, veoma važan, krajnji ishod; a mogao je posve lako biti i obrnut – da je, npr., nevrijeme nad Zagrebom zakasnilo nekoliko sati, ili da su u Rijeci imali nekoga barem malo manje neprivlačnoga od Jovanovića.
Bitno je – i ostaje, čini se, zadugo ključnom političkom činjenicom – to što je politička zajednica podijeljena popola. Uz ostalo, pokazalo se da je na djelu i rat utvarama; podjednaki dijelovi biračkoga tijela vide posvuda ustašku, odnosno udbašku opasnost.
Ova podjela nije samo trajna nego i posve zaoštrena, jer ima i demografijske i ideologijske i regionalne i ideologijske značajke. Ovu su podjelu jasno pojmili u stožeru Kolinde Grabar-Kitarović, a podcijenili na drugoj strani.
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari.
S druge strane, Josipović je pokazao da možda može biti predsjednik, ali nikako ne može biti kandidat svih državljana – Kolinda autoritativno smatra da je termin građanin za seljake pejorativne naravi, pa ga od sada valja izbjegavati. Uostalom, neprimjereno je pluralističkome modelu da baš aktualni predsjednik kao kandidat zastupa najradikalnije promjene – protiv ”elita”.
Grabar-Kitarović je, barem na jednome od promidžbenih katova, adresirala svoje prave birače, Josipović se svojem biračkome rezervoaru obraćao samo uz ostale.
Ostalo je dobro poznato i višestruko već spominjano – težnja povezivanja Josipovića s aktualnom krizom, te s nesposobnom i omraženom Vladom uspjela je bolje no nakana da se Grabar-Kitarović poveže sa Sanaderovim korumpiranim timom.
Po potrebi su korišteni i feministički argumenti u obranu kandidatkinje stranaka koja feminizam preziru, čak je i kardinal Bozanić, takorekuć diskretno, po prvi puta u crkvenoj povijesti rabio dvojnu oznaku predsjednik/predsjednica).
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome
Povezivanje Josipovića s udbaškom prošlošću ranijih generacija nije pak naišlo na odgovarajuće reakcije. I to je doista začuđujuće – kandidat koji je prokazivan kao eksponent ”komunističkih koljača” i ”bešćutne Vlade” zamalo je pobijedio; kandidatkinja koja je prokazivana kao ne baš iskrena činovnica inozemne vojne organizacije i, štoviše, članica Trilaterale, kao predstavnica prvostupanjski osuđene političke organizacije – za malo je pobijedila.
Najvjerojatnije stoga što kampanja nije imala efekta, što je, u cjelini, bila ”slika bez tona”, ne računajući efekte koje je – ni kriv niti dužan – polučio Ivan Sinčić u prvome krugu.
Pobijedila je stega; legendarno ”zna se” ovoga je puta funkcioniralo na obje strane, osim, dakako, za ubacivače ”nevažećih listića” s kojima DIP već godinama ne zna što bi činio, pa ih u svakome krugu drukčije interpretira. Ti su listići odlučujuće utjecali na rezultat, ali ne i na legitimnost izbora, jer je Grabar-Kitarović naprosto dobila više glasova, ili, pravnički, zato što eksplicitna odredba Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske vrijedi više od ustavne implikacije.
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome.
No, bitno ostaje – razlike su, očito, mikroskopske, a jaz među polovinama, izgleda, veoma dubok. To ostaje vjerojatno i dulje od trijumfalizma, odnosno lizanja rana, pa i dulje o mandata koji će tek započeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Tražili ste? Dobili ste!
Kako prenosi tportal, pobjeda Kolinde Grabar Kitarović i dalje je aktualna tema austrijskih medija koji objavljuju prilično kritične analize o prvim izjavama izabrane predsjednice. Liberalni Der Standard piše o ”grubim tonovima”, a konzervativni Die Presse konstatira ”duboke podjele u Hrvatskoj”.
”HDZ je pobijedio na ideološki opterećenim izborima, a SDP je ostao bez argumenata”, piše Der Standard u analizi prvih poteza izabrane predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, kojoj se zamjeraju grubi tonovi u izjavama. ”Hrvatska ima predsjednicu. Kolinda Grabar Kitarović prva je žena izabrana na tu dužnost. Time su ispričane sve važne novosti oko predsjedničkih izbora. Jer ni izborna kampanja ni stavovi predsjedničkih kandidata nisu nikoga uvjerili svojom originalnošću”, piše Der Standard i retoriku Grabar Kitarović opisuje kao ”okrenutu prošlosti”.
Nova se predsjednica u kampanji pozicionirala kao ”domoljubna, vrijednosno konzervativna i Zapadu orijentirana kandidatkinja” koja ”želi oživjeti duh Franje Tuđmana”, te je već u prvim istupima nakon pobjede ”pokazala da se od nje ne mogu čuti umjerene izjave kao od njezina prethodnika”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz intervjua. To su otprilike izjave ravne onoj famoznoj Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Die Presse pak da je ”Hrvatska duboko podijeljena” te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”.
Predizborna kampanja bila je ”iznimno prljava”, a Hrvatska se opisuje kao država u kojoj se ”politički sukobi iznimno agresivno provode”, te je društvo ”podijeljeno po sredini”. Činjenica da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u izbornoj noći održao govor prije Grabar Kitarović ”pokazuje odnose moći u toj stranci”.
Ako uskoro ne dođe do pozitivnih razvoja, Die Presse predviđa da će Hrvatska ”gledanjem unatrag još više potonuti u krizu”.
Hvala kolegama s tportala.
Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima jedan fundamentalni problem, a to je strahovito pomanjkanje političke pameti. Usto, bilo bi nužno da svoj jezik priključio na mozak, ma štogod se u njemu nalazilo. Izjavila je, naime, u intervjuu koji će emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1 kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer ”sve smatra Hrvatima”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz rečena intervjua.
Die Presse piše da je ”Hrvatska duboko podijeljena”, te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”
Njene riječi su izazvale opću konsternaciju. I ravne su otprilike onoj famoznoj izjavi Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Izjava novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da su za nju Srbi u Hrvatskoj Hrvati u smislu hrvatskog državljanstva koje imaju izazvala je oštra reagiranja u Srbiji uz ocjene da je “skandalozna i sramotna” te “opasna”.
Predsjednik parlamentarnog odbora za dijasporu i Srbe u regiji Janko Veselinović “duboko je iznenađen izjavom” da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, priopćeno je iz Skupštine Srbije. “Ukoliko se ne radi o ozbiljnom nepoznavanju razlike između nacionalne i vjerske opredijeljenosti s jedne strane i državljanstva s druge strane, onda je ova izjava još opasnija”, navodi se u priopćenju za medije.
Grabar Kitarović “ovom izjavom oživljava pravašku ideju Ante Starčevića iz 19. stoljeća, a ona može biti posebno opasna za položaj naroda u BiH, jer bi se na taj način zakinuli nacionalni identiteti Hrvata i Srba”, navodi se. Veselinović je rekao da će se osobno i u ime odbora koji vodi “zauzimati za puna prava Srba u Hrvatskoj i za poštovanje njihova identiteta, vjerskih osećaja, prava na uporabu jezika, ćiriličnog pisma i ostvarivanje drugih manjinskih i statusnih prava”. Jednako će se boriti i za poštovanje prava nacionalnih manjina u Srbiji, a “time i građana hrvatske nacionalnosti koji žive u Srbiji”.
Potpredsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Nebojša Stefanović izjavu novoizabrane predsjednice RS ocijenio je “potpuno skandaloznom i sramotnom”. Rekao je kako “se ne smije ni zamisliti” kakva bi reagiranja bila da je tako nešto netko u Srbiji rekao o bilo kojoj nacionalnoj manjini. “Želim vjerovati da se radi samo o skandaloznoj izjavi i nadam se da će se ona (Grabar Kitarović) prestati baviti skandalima i početi nešto drugo raditi. Nadam se da je riječ samo o skandaloznoj izjavi, a ne o politici Starčevića i Pavelića”, rekao je Stefanović.
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi!
Predsjednik Koalicije udruga izbjeglica u Srbiji i zastupnik u srbijanskom Parlamentu Miodrag Linta izjavu Grabar Kitarović naziva “provokativnom, šovinističkom i za svaku osudu”. Ona je “poruka Srbima da je najbolje da se isele ili asimiliraju”, rekao je Linta i zapitao “za koja će se to prava Grabar Kitarović boriti” jer su, ako se uzmu ista mjerila, “Hrvati koji žive u Srbiji Srbi, a Hrvati koji žive u BiH Bosanci”, navedeno je u priopćenju. Linta je pozvao predstavnike hrvatske nacionalne manjine u Srbiji da “javno kažu podržavaju li stajalište hrvatske predsjednice da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, što podrazumijeva da su i Hrvati u Srbiji Srbi” ili pak osuđuju takvo stajalište.
Usto, nevladina organizacija Napredni klub iz Srbije zatražila je od predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova Srbije da odlučno i oštro reagiraju povodom njene izjave kojom je Vojvodinu nazvala ”susjednom zemljom”.
Mediji u Srbiji s velikom pozornošću pratili su izbore u Hrvatskoj, a posebno im je za uho zapela izjava u govoru nove predsjednice koja je kazala: ”Borit ću se za prava manjina u Hrvatskoj i tražiti da ona budu što veća, ali ništa manje neću tražiti ni za Hrvate u Srbiji i Vojvodini i u drugim susjednim zemljama”.
”Ovakva skandalozna izjava, pa sve i da je nenamjeran politički gaf, svakako ne smije ostati bez reakcije nadležnih u Srbiji”, upozorio je u priopćenju Napredni klub, na čijem čelu je povjesničar Čedomir Antić.
Izjava izabrane predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kako joj je prihvatljiva uspostava trećeg entiteta u BiH ”ako je to rješenje koji želi hrvatski narod koji u njoj živi”, izaziva niz negativnih reakcija u BiH, pa ju se moli da se ne ”petlja” u unutarnje stvari te zemlje. ”Pitanje organizacije BiH i ustavnih reformi nije pitanje naših susjeda već isključivo unutarnja stvar BiH”, stoji u priopćenju koje se poslao iz centrale SDA koju vodi član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Prof. Petar Vuković, Filozofski fakultet: ”Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu”
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi! Naime, kaj, u istraživanju u povodu prve godišnjice eksperimentalnog uvođenja građanskog odgoja u manji broj osnovnih škola, učenicima četvrtih razreda postavljeno je 2013. i pitanje ”Što znači da je netko građanin?” U testu kojem su pristupila 104 učenika, njih čak 54 posto zaokružilo je odgovor da je to – osoba koja živi u gradu.
Mediji su se, kad su krajem te godine objavljeni rezultati istraživanja, zgražali zbog iskazanog elementarnog neznanja osmoškolaca, a zagovornici uvođenja predmeta građanski odgoj u redovitu nastavu dobili su na ovaj način dodatne argumente. Godinu dana kasnije, građanskog odgoja još nema u hrvatskim školama, a novoizabrana predsjednica, žena s diplomom Filozofskog fakulteta i magisterijem Fakulteta političkih znanosti iz međunarodnih odnosa, također misli da građani žive samo u gradovima.
Kazala je, naime, za BHT 1 i kako je osobno smeta oslovljavanje s građanke i građani, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu. ”Ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu”, opisala je Grabar Kitarović svoj doživljaj komuniciranja s ljudima tijekom kampanje koju je vodila.
Dakle, jedva da je prošlo tjedan dana od njena izbora i već nas je posvađala sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Posvađat će ona i naše ljude međusobno. I na to ju upozorava Petar Vuković, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rodom iz Subotice i član uredništva Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koji joj je napisao otvoreno pismo u kojemu sa jezikoslovnog, ali i iskustvenog aspekta upozorava na štetnost njezine izjave date u razgovoru za BHT: ”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”.
Pismo prenosim u cjelini:
Poštovana gđo Grabar-Kitarović,
obraćam Vam se potaknut Vašom izjavom da su Srbi u Hrvatskoj za Vas Hrvati te da Vam oslovljavanje “građanke i građani” smeta jer je, navodno, diskriminatorno prema ljudima sa sela.
Podrijetlom sam Hrvat iz Vojvodine i iako u Zagrebu živim već dvadesetak godina, cijela je moja obitelj i dalje u Vojvodini, u okolici Subotice, koju ste nadavno i sami posjetili. Ako se iz Vaše izjave izvuku analogije, članovi su moje obitelji zapravo Srbi. Svi oni bili bi zgranuti da im se takvo što kaže i nikad to ne bi mogli prihvatiti. Svi oni smatraju se, naime, Hrvatima koji su građani Srbije, iako mnogi od njih žive na selu.
Budući da ste bivša studentica Fakulteta na kojem radim, a uz to ste završili filološki studij, rado bih Vas podsjetio na razliku između rječotvornog i leksičkog značenja riječi: u prvom građanin zaista znači “čovjek koji živi u gradu”, ali u drugom (a ono se, zapravo, računa) ta riječ ima i druga značenja, koja su zabilježena u rječniku. Ako Vam je engleski kojim slučajem bliži od hrvatskoga, ta su značenja manje-više usporedna značenjima riječi “citizen”, koja također ne označuje samo čovjeka koji živi u “cityju”.
S obzirom na to da ste ozbiljna političarka, zacijelo Vam je poznata i činjenica da se etnonim Hrvat u pravilu rabi u etničkom smislu (kao i Nijemac, Mađar, Srbin), a ne u političkom smislu (kao Amerikanac, Britanac, Francuz). Posrijedi su, jednostavno, dvije tradicije nacija, etnička srednjoeuropska i politička atlantska. Iskrivljujući ta značenja i te tradicije, u najboljem slučaju ispadate smiješni. Bojim se da se Vaša izjava i implikacije koje ima ne mogu svrstati u “najbolji slučaj” i da ostavljaju gorak okus totalitarnoga.
Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu.
U nadi da ćete se u svojem predsjedničkom mandatu ipak pokazati kao političarka koja razumije vrijednosti liberalne demokracije zapadnoga tipa, a da će Vaša stranka iz polutotalitarnoga pokreta iz kojega se neistomišljenike optužuje za veleizdaju prerasti u modernu demokršćansku stranku srednjoeuropskoga tipa koja zna što znači pluralnost i tolerantnost, srdačno Vas pozdravljam.
Petar Vuković
izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Što da vam kažem? Tražili ste? Dobili ste! Htjeli ste promjene? Eto vam ih!
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca: strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom
Upozoravao sam i na to da će Kolinda Grabar Kitarović, jer se nije distancirala od govora mržnje Tomislava Karamarka i tzv. Stožera za obranu tzv. hrvatskog Vukovara i šatoraša iz Savske, dovesti zemlju na rub građanskoga rata, a ne samo u teške konflikte sa susjedima.
Žena koja ne poznaje Ustav niti predsjedničke ovlasti, koja bi kadrovirala na način da se okruži ekstremnim desničarima i negacionistima holokausta tipa Josipa Jurčevića i koja ne posjeduje intelektualni, a ni profesionalni kredibilitet ni autoritet predstavlja veliku opasnost za sigurnost zemlje i za skladnost odnosa njenih građana.
Da zaključim uz riječi kolege Borisa Pavelića iz Novoga lista: ”Mržnja ili snošljivost – to, a ne izvanredni izbori, pravo je pitanje za novoizabranu predsjednicu. Zašto da vjerujemo tom licu vedre otvorenosti dok ne odbaci žuč vlastite stranke? Zašto da premijer surađuje s eksponenticom partije koja ga optužuje maltene za veleizdaju? Ne izjasni li se Grabar-Kitarović o iracionalnim, neprihvatljivim Karamarkovim uvredama Milanoviću, Josipoviću, SDP-u i Kukuriku – a posredno i njihovim biračima – obostrano bi inaćenje zemlju moglo podijeliti do valjanja nasilja, čemu smo već dugo na samome rubu.”
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca (koji, kako sam u više navrata pokazao, nije volio ni pravoslavce ni Srbe kao takve): strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom (prethodno se konzultirajući s Klemmom i Glogoškim koji su joj rekla da su Teršelička i njena organizacija, kao i sam Ivo Josipović, ”100% protiv Hrvatske”).
Ja još jednom čestitam svima onima koji su nam darovali tako fino klizanje u ponor.
Evo i Karamarko luduje jer najavljuje ”novi Domovinski rat”. Iracionalnost se na velika vrata vraća u politički život. Neka ratne igre počnu.
Emancipirana marioneta
U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”.
Već u izbornoj noći bilo je jasno da će Kolindi Grabar Kitarović biti teško s njima obojicom, i sa Zoranom Milanovićem, ali i s Tomislavom Karamarkom.
Još bi bilo razumljivo da je Karamarko odlučio kratko čestitati predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, da ju je odlučio najaviti, ali ne: on je odlučio održati govor. Predugačak i znakovit. Ostavio je pobjednicu, predsjednicu, da stoji, da ga gleda i da sa zaleđenim smiješkom čeka svoj red.
U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”
Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica.
Kao da se i ona već pitala: Pa hoće li mi konačno dati da ja održim govor pobjednice?
Kolinda Grabar Kitarović bila je autonomna ”zvijezda“ u trenutku kada ju je Karamarko počeo nagovarati da se kandidira. Imala je snagu i autoriret osobe koja je postala zanimljiva široj hrvatskoj javnosti i prije nego što je nastupila kao predsjednička kandidatkinja, bila je ime koje se pojavilo u anketama prije nego što je dala pristanak stranci i već je tada zabljesnula s respektabilnim postocima.
Bila je to nesumnjivo pozicija koja je davala slobodu, pozicija u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno mogla postavljati uvjete Tomislavu Karamarku i stranci. Ona je, kažu, inzistirala na tome da ima pravo izabrati najuži tim suradnika, ona je zadržala jaku neformalnu vezu s Matom Granićem, koji uopće nije dio najužeg Karamarkovog tima. Ona je prije prvog izbornog kruga možda još i maštala o tome da može i mora privući šire glasačko tijelo. Ali kao da se sve to istopilo u hodu.
Već u drugom krugu Grabar Kitarović je i sama pristala na tu usku vezanost sa strankom, prepustila se onome što je sigurno, onome što joj HDZ-ova mašinerija može dati. Mi smo možda doista gledali put jedne političarke koja je željela biti više od predstavnice stranke kako na kraju postaje vrlo strogo stranački vezana aktivistica. Toliko vezana da u noći u kojoj je ona izvojevala pobjedu mora predugo čekati red da joj Tomislav Karamarko uopće dade riječ.
Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica
Ima li u njoj mudrosti i želje da se opet vrati na onu početnu poziciju? Poziciju samostalne političarke koju je Tomislav Karamarko trebao moliti da se kandidira? Je li to uopće moguće: tu je teret i obavezna i odgovornost prema stranci koja je izgurala projekt u teškom drugom krugu. A sada možda i želja da si uopće ne otvara tu frontu jer je već s druge strane dočekuje furija u liku Zorana Milanovića.
Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje.
Može li taj odnos napetosti između Ureda predsjednika i Vlade donijeti novu kvalitetu? Teško u godini uoči parlamentarnih izbora. Zoran Milanović, premijer koji dan danas za probleme svoje vlade voli optuživati prethodne vlade i uzroke svog neuspjeha vidi posvuda samo ne kod sebe, eventualno će na popis uzroka dodati još i pritisak predsjednice Grabar Kitarović. Počet će mu se priviđati opasna militantna vojnikinja u svakoj prigodi u kojoj će mu se to učiniti kao zgodan alibi.
Teoretski, ako bi i nakon silnih natezanja, predsjednica utjerala održavanje izvanredne sjednice vlade o gospodarskoj situaciji – što bi se dogodilo? Bi li se pokrenuli nekakvi ozbiljni procesi? Bi li ona uspjela utjerati uključivanje gospodarskih eksperata u raspetljavanje tekućih gospodarskih nevolja ili zahvate koji će brzo olakšati situaciju socijalno ugroženima, blokiranima ili nezaposlenima?
To će možda biti gesta, paljenje crvenog alarma da smo doista u opasno lošoj situaciji, ali neovisno o tome što je njezin prethodnih Josipović oklijevao u korištenju mehanizama alarmiranja da je sve otišlo k vragu, ona neće doista moći učiniti ništa dramatično korisno za ugrožene. Pri tome će naravno ona imati alibi da ne može ništa učiniti niti pokrenuti jer Vlada ”ne zna i ne može“ – kako je to mnogo puta govorila u predizbornoj kampanji.
Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje
Zapravo, u noći drugog kruga predsjedničkih izbora svima nama je započela predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koja će tvrditi da do parlamentarnih izbora ne može mnogo toga učiniti jer je tu nemoguća Vlada Zorana Milanovića. Za one bliske HDZ-u koji su u njoj vidjeli novu snagu HDZ-a koja bi mogla trasirati novi smjer stranke, proeuropski, mekaniji, tolerantniji, vjerojatno će biti obrazloženje da je sada sve skupa preosjetljivo i da ne treba dirati u dosadašnji smjer HDZa da se ne bi škodilo stranci u srazu sa SDP-om.
Konačno, ona sada mora izaći iz HDZ-a i nipošto ne može ostati nešto kao ogledni primjer drugog mogućeg lica HDZ-a. Ali teško će se ograditi od permanentnih sumnji da sve što čini uoči parlamentarnih izbora zapravo čini za bolje pozicioniranje HDZ-a.
S druge strane, dobili smo još gnjevnijeg Zorana Milanovića koji će tvrditi da tek sada ne može ništa učiniti jer ”smo si izabrali“ militantnu vojnikinju HDZ-a za predsjednicu. Ima i onih koji ponovno vide šansu za preslagivanje unutar SDP-a. Baš kao što su vidjeli tu priliku nakon izbora za EU Parlament.
Ali ako tada nije bilo snage za demilanovićevizaciju SDP-a, teško da će biti sada. Izgledaju li vam Rajko Ostojić, Josip Leko ili sada skinuti s trona Ivo Josipović kao komandosi koji će učiniti čuda u umornom i dezorijentiranom SDP-u? Prije izgledaju kao političari koji čeznu za dobrim godišnjim odmorom, da se malo maknu od te glasne i nerazumne svjetine, od svih tih nezaposlenih i bijesnih i blokiranih i jadnih koji bi željeli živjeti dostojanstveno i pristojno u Hrvatskoj. Pa će onda nakon odmora popiti zeleni čaj i promisliti što bi mogli, jednog dana.
2015. godina je godina permanentne predizborne kampanje, preslagivanja i ubacivanja u neprijateljske redove. Kolinda Grabar Kitarović, neovisno o romantičnim obećanjima o tome da Hrvatsku želi učiniti najprosperitetnijom državom, zapravo postaje prije svega faktor na predstojećim parlamentarnim izborima.
Za novu hrvatsku predsjednicu doista životna prilika da pokaže da nije marioneta, da može biti snažna i autonomna, a koliko će joj to biti teško u oba smjera, svjedočili smo već u noći njezine pobjede.
(Prenosimo s tportala).
Treba nam e-Građanin
Novinar se stvarno mora odmaknuti od rada na izbornoj noći kako bi spoznao jednu lošu stvar. Da domaći mediji jednostavno nisu pratili sve tehnološke promjene posljednjih nekoliko godina i da zapravo jako kaskaju za svijetom, bez neke ideje što učiniti da se situacija poboljša.
Loš analitički dio koji se zasniva na principu ”krušku pod njušku” najčešće upitno potkovanim komentatorima, izvještajni dio koji se ponovno zasniva na uzimanju izjava te jednostavno prepisivanje informacija sa stranica Državnog izbornog povjerenstva. Eto, na to se svelo medijsko praćenje prvog kruga predsjedničkih izbora.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje. Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat
Nešto što se faktički moglo osigurati postavljanjem statičke kamere u četiri stožera. Analize dan poslije bile su izuzetno šture i u najmanju ruku nedorečene. A pravu novinarsku reportažu iz te izborne noći nitko očigledno nije imao niti želje raditi.
Ono što je najviše za zabrinuti se je činjenica da ono što bi se trebalo definirati ”novim medijima” u Hrvatskoj također šljapka za modernim vremenom. Svi ti multimedijalni on-line portali uglavnom su služili kao prenositelji informacija s DIP-ovih stranica, kao da ljudi sami ne mogu otići tamo. Kreativnost nula bodova, sad je definitivno kako su mediji, osim kadrovske krize nastale suludim otpuštanjima, upali i u informatizacijsku krizu.
S druge strane, ministar uprave Arsen Bauk dan nakon izbora pohvalio se kako je informatički posao prebrojavanja glasova i obavještavanja javnosti bio obavljen precizno i brzo.
I tu je u pravu, država je danas što se tog informatičkog segmenta tiče otišla daleko u odnosu na vrijeme prije pet godina. No, na lovorikama se ne smije sjediti, tehnologije su danas takve da je sutra ono od jučer već jako zastarjelo.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje.
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat. Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat.
Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti.
Pouzdanije je da Milijan Brkić animira ljude po terenu, nego li da se omogući ovaj vid glasanja kojim bi se povećala izlaznost, prije svega mlađih i educiranijih osoba, što tradicionalno nije HDZ-ovo glasačko tijelo.
Stoga će sve biti na ovoj ili nekoj budućoj vladi lijevog centra ili ljevice čak. Educirati ljude kako je mogućnost prevare s računalima teža nego li s listićima. Pojasniti da se time povećava utjecaj svakog čovjeka na glasanje. I tek na kraju infrastrukturno srediti ovaj oblik izbornog prava.
Ako nam mediji tapkaju u mjestu kad su informatizacija i hodanje u korak s vremenom u pitanju, neka se bar država potrudi napraviti nešto što će ljude potaknuti da razmišljaju o sutrašnjici, a ne o 1991. godini. Ili 45-oj.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Istina Bojana Glavaševića
Pomoćnik ministra branitelja na jednom je skupu izrekao poznatu činjenicu kako mnogo naših branitelja boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, dok je među vojnicima na neprijateljskoj, srpskoj strani, zanimljivo, taj psihijatarski fenomen rijedak.
Oba su ova podatka nesumnjiva, statistički neumoljiva, prosta ko pasulj, ali su tako uznemirila nekoliko stotina nekadašnjih ratnika da oni u hladnim listopadnim noćima u šatorima pred Ministarstvom odlučno tražeći smjene.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju?
Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju? Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti
Glavašević, osim toga, nije ni komentirao gole brojke. Samo je oprezno upozorio kako je na sukobljenim stranama ogroman nesrazmjer onih koji zbog ratnih strahota danas pate od despresije, nesanice i napadaja panike, a da je htio, mladić je mogao kazati ono što nam je svima poznato, a ne usuđujemo se kazati, neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprikaTuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena.
Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.
Većina nas to se ipak neće osmjeliti priznati. Radije ćemo šutjeti, ili se čak razrogačeno snebivati izjavama pomoćnika ministra branitelja, jer je to, kao, rodoljubno i domoljubno. To je, kao, u interesu Hrvatske. Rodoljubno i domoljubno i u interesu Hrvatske je, najkraće rečeno, ne govoriti istinu jer su branitelji i sve oko njih u posljednjih dvadeset godina došli nešto kao katolička dogma bezgrešnog začeća.
Nitko u to ne smije dirnuti, zabranjeno je pitati o razlozima pogrešnih odluka, pa i ako pita jedan autentični ratni stradalnik kao što je Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, vukovarskog novinara ubijenog na Ovčari.
Pamtite, naravno, Sinišu Glavaševića. Kako biste mogli zaboraviti njegov glas iz tranzistora u vlažnim skloništima one očajne jeseni prije dvadeset četiri godine. Za čitav život će vam ostati užas umiranja Vukovara, vapaji i optužbe koji su putovali nesigurnim signalom iz opkoljenog i izdanog grada.
I dandanas jasno se sjećate zgranutosti i strave kad je taj glas iščezao u radijskom šumu, i kad ste shvatili da je sve izgubljeno, da je grad smrvljen tenkovskim granatama sada u rukama Arkanovih psihopatskih ubojica. Svijet je prestao postojati kad je Vukovar pao i iz etera nestalo Siniše Glavaševića, i činilo vam se kako će, kad izađete iz podruma, vaša kuća nekako visjeti u svemirskoj praznini, kako ćete zakoračiti i pasti u tamu i bezdan koji su se rastvorili tamo gdje je nekad bila ulica.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli
Bojan Glavašević tada je, kao dječak, završio s majkom u progonstvu. Odrastao je i školovao se daleko od doma. Ne znam pojedinosti, ali svakako nije bilo lako ni njoj ni njemu, između Caritasa, Crvenog križa, Vladina Ureda za zarobljene i nestale i reda pjesme, reda recitacije na božićnim priredbama dobročinstvene organizacije Ankice Tuđman, čekajući vijest o tati za koju su intimno znali da neće biti dobra. Mnogi bi na mjestu tog dječaka makar mrvicu šenuli, ali s njim je na koncu sve ispalo bolje nego biste očekivali.
Sa svojom teškom obiteljskom poviješću, kao dijete jednoga velikog junaka, mladi Glavašević je, dakako, mogao izabrati lakši put. Na tanjuru s plavim obrubom njemu se pružalo da bude simbol naše patnje i stradanja. Ne bi morao ni hodati, sve od Čavoglava do Vukovara oduševljena bi ga nacionalistička gomila na rukama nosila.
Njegovo je lice danas moglo biti na plakatima i majicama kao lice Ante Gotovine. Mogao je biti desničarska ikona veća od Marka Perkovića, Ljube Ćesića, Zvonimira Hodaka, Joška Čelana, Zdravka Tomca, Nine Raspudića i Slavena Letice zajedno. U jednom su ga trenutku, kad je ono izbila pobuna zbog ćiriličnih natpisa, i pokušali zloupotrijebiti.
Ali, ovoga mladića njegova je samohrana majka očito valjano odgojila i usmjerila mimo lakog puta, teškom i strmom stazom poštenja. Postao je prekrasna, neustrašiva, nepokolebljiva odrasla osoba koja ne pristaje na laži i ne želi slušati sranja. Tate, istina, nije bilo kad mu je bio najvažniji, ali on je naučio najvažniju lekciju.
Bojan Glavašević govori istinu, kao što je i Siniša Glavašević iz izdišućeg Vukovara govorio istinu. Njegov bi stari, da je živ, zacijelo bio vrlo ponosan na njega.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Milanovićeve puknute cijevi
Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu.
Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara.
A trebalo je zapanjujuće malo vremena za sagorijevanja jednog moćnog političara. Kao da je bilo nedavno: samouvjeren, drzak, s cijelom vojskom simpatizera i tumača u medijima. Možda je drzak, ali je intelektualac, urban, obrazovan, tako je nekako išla obrana. Koju više nitko ne izgovara.
Još u ožujku 2013. kriknuli su mnogi u obranu njegovih besmislica o Špičkovini i Vukovini. Samo petnaest mjeseci kasnije više nitko nije ni pokušao sa simpatijama tumačiti najnoviju verbalnu ”nespretnost”. Sada su to samo gluposti, bedastoće. Zoran Milanović je nepovratno ušao u vic.
Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu. Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara
Sprdaju se s njime stranački kolege, hrabriji predstavnici mladeži SDP-a pod imenom i prezimenom ga razapinju po fejsu, kolumnisti koji su ga stoički dugo i bolno voljeli sada ga radije zaobilaze, srećom, mogu ovaj tjedan nešto o Čačiću… a oni koji su ga kritizirali od prvog dana sada već ionako moraju početi hvatati nove pretendente na vlast.
Uzalud Milanović danas pokušava shvatiti ”male ljude”, uzalud ih obilazi, grli i stišće im ruke. Kao da tek sada pokušava proniknuti zašto su ga ti mali ljudi birali, a onda i – napustili.
Tko zna kako to izgleda kada Tomislav Karamarko dobije vijest o novom fijasku Zorana Milanovića? Jave li mu odmah s lica mjesta? Ili mu Milijan Brkić, dok grca od smijeha, u telefon čita prve uhvaćene izvještaje na portalima, pa mu zada: ”Tomice, to moraš vidjeti, časna riječ, nije samo za opisivati, sad ću ti poslati link s YouTubea…” Ili navečer gleda Dnevnik, pa pobjedonosno usklikne: ”Jes!”
Sada su već televizije posve spremne: ako se ne čuje svaka premijerova riječ, tu je i titl. Ne smije se više propustiti nijedan jedini biser.
Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije.
Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj.
Gleda to Karamarko, gleda. I sigurno se veseli. Dugo je on već u politici, iznutra u politici, i još dublje od politike, u potpolitici iliti obavještajnim službama, ali tko zna je li i to dovoljno da se propita, da ne guta samo radosno to jedno poniranje, propadanje političara kojeg su mnogi voljeli, nego da se i pita: ima li tu nečeg poučnog za mene?
Misli li Tomislav Karamarko da nema što naučiti na primjeru Zorana Milanovića ili ipak razumije, pa osjeća i on neugodu kad spoznaje koliko je malo vremena trebalo za sagorijevanje jedne takve zvijezde?
Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije. Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj
Jednog mladog, pristalog, sjajno obrazovanog političara, ovjenčanog karizmom blagoslova samog Ivice Račana?
Ako već nije, Karamarko bi morao mnogo ozbiljnije prostudirati uspon i poniranje Zorana Milanovića.
Jer baš kao što se njemu, Karamarku, sada čini da mu toliko toga ide na ruku, da sve ide kao podmazano, i Zoranu Milanoviću se prije prethodnih parlamentarnih izbora činilo da mu sve ide kao podmazano.
HDZ je bio oslabljen, vodila ga je Jadranka Kosor, s teškim utegom Sanaderove ostavštine. Zoran Milanović je tada također odlučio konzumirati hrvatske oprobane modele uspona na Vlast: prije svega je odlučio poraditi na svojoj slici u medijima. Ako se preskoči kratko razdoblje Jadranke Kosor, Milanović je zapravo oživio Sanaderov komunikacijski model, odlučio se za savjetnicu za medije koja je uspostavila svoju komunikacijsku mrežu i ubrzo su počeli živjeti tekstovi, izvještaji, poluizvještaji, reportaže i crtice – s važnim i manje važnim informacijama i poluinformacijama iz života stranke i premijera osobno. Sve lijepo. Sve kako treba.
Cijela izdavačka kuća, EPH, koja se posebno iskazala u pružanju usluga vladi Ive Sanadera, upravo je fenomenalno odrađivala posao i za vladu Zorana Milanovića. Idila. Naslovnice. Naravno, ne samo oni. Niti je važno za ovu priču pojedinačno i ponaosob. Važno je samo reći da je medijski prostor bio gotovo paraliziran razumijevanjem za svaki potez Zorana Milanovića i cijele Vlade.
Daleko od toga da su mediji mogli stvoriti pobjedu na izborima i masovnu podršku Vladi i premijeru. Zoran Milanović i Kukuriku vlada doista su dočekani kao spas nakon dugogodišnjeg mučenja.
Ali Milanovićeva kopija Sanaderovog modela ”upravljanja” medijima doista je krasno doprinosila ozbiljnom kašnjenju normalne novinarske reakcije: propitivanja njegovih poteza i poteza cijele Vlade.
Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?
Milanović je okovao svoju vladu, okružio se ljudima koji su se hrabro i ustrajno pravili da je sve u redu s njegovim liderskim mogućnostima, a bio je uvjeren da je svojim modelom upravljanja medijima okovao i hrvatsku javnost. Da će to povjerenje i podrška na izborima naprosto trajati i trajati. Milanović je mislio, baš kao i Sanader, da se toliko toga može učiniti vještim dealovima s medijima.
Ali ipak, sve je to popucalo, uzalud telefonska ukidanja tema, zamućivanje i sakrivanje ili guranje fantazija. Ne može se ni s kakvim okivanjem medija preusmjeriti istina o političaru ili politici.
Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?
Tomislav Karamarko, koji se nezaustavljivo priprema za vlast, na ovom primjeru bi morao razumjeti da mu nema smisla ako proba isto. Ili ako mu već šefovi izdavačkih kuća nude pun paket usluga, kakve su već ranije nudili drugima, neka ipak prouči cjelokupan učinak. Neka promisli ako mu već skiciraju plan za preuzimanje HRT-a. Ima li to smisla. Koja je cijena.
Zašto gubiti vrijeme na laskavce i one koji mu nude veličanstvenu uslugu čišćenja medija. Kad to opet nekako probije, kad ta novinarska voda nekako proruje sebi put… pa sve što političar ne želi, opet nekako procuri. Nema te pumpe koja to može ispumpati kad jednom krene…
Kad ga Milijan Brkić drugi put nazove i upozori na novi fijasko Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko se zapravo treba pitati što i kako još može popraviti u HDZ-u i na sebi da ne bi prošao isto. Ili da ne bi nadmašio Milanovićev rekord preokretanja javnosti protiv sebe.
Samo da Karamarko ne pomisli da je Milanović možda preslabo podjarmio medije. Nije, zbilja se trudio. Samo što je razina njegove nesposobnosti na kraju pokidala sve te okove.
(Prenosimo s tportala).
Alo, šupci, lajkate li?
Kažu da se Tomislav Karamarko razbjesnio jer Ruža Tomašić na Fejsu ima više lajkova od njega te je zbog toga alarmantnog propusta sazvao sastanak najumnijih ljudi svoje stranke. Ako je i izmišljeno, dobro zvuči. Za ljubav dobre priče koji put ne treba zahtijevati da ona baš u svim detaljima bude istinita.
Premda nije teško ni povjerovati da bi Karamarko popizdio zbog Facebooka. Političari su, vidjeli smo, počesto nesigurne osobe. Predsjednici obiju naših velikih stranaka, i Milanović i Karamarko, kao da su se iz jednog jajeta izlegli, obojica nenasmijani, paranoični, lako se uvrijede i u sasvim nevinim budalaštinama, opreznim kritikama i dobronamjernim prijekorima nalaze ugrozu svoga šefovskog integriteta pa uzvraćaju neprimjerenom žestinom.
Kažu da se Tomislav Karamarko razbjesnio jer Ruža Tomašić na Fejsu ima više lajkova od njega te je zbog toga alarmantnog propusta sazvao sastanak najumnijih ljudi svoje stranke. Ako je i izmišljeno, dobro zvuči. Za ljubav dobre priče koji put ne treba zahtijevati da ona baš u svim detaljima bude istinita. Premda nije teško ni povjerovati da bi Karamarko popizdio zbog Facebooka
Takva bolećiva sujeta zaista bi mogla izostanak omiljenosti na društvenoj mreži vidjeti kao nedopustivi politički gubitak i okupiti suradnike da ih razjareno upita: “A što vi mene, šupci, ne lajkate?”
Mora da je to bio neugodan skup. Hadezeovci su piljili u pod ili glumili da nešto bilježe, ne usuđujući se Tomislava Karamarka pogledati u oči. Tko mu je smio reći zašto ga ne lajkaju, tko bi se prvom čovjeku odvažio predložiti da možda ne bi bilo zgorega profil osvježiti kakvim opuštenijim sadržajima, staviti poneki selfie, na primjer, uslikati se razdragan na koncertu Mate Bulića ili u trapericama i polo majici kod roštilja, snimiti video gdje usnulog Milijana Brkića polijeva vodom ili gumenom zmijom plaši Dubravku Šuicu. Vidjeli smo, napokon, kako to zvijezde Facebooka rade.
Ili belfie. To je sad, kažu, neobično popularno, kad ispred u kupaonici ogledala snimiš vlastito dupe. Karamarkov belfie u kupaćim gaćama s leopardovim uzorkom, uvjeren sam, lajkalo bi najmanje pola milijuna korisnika najveće društvene mreže.
Ali, naravno, loše bi ispalo da tako nešto i spomenete Karamarku. Ne pokušavajte bez pancirnog prsluka.
Otišao sam sinoć na njegov službeni profil i gotovo se sažalio kako je uštogljen, beskrvan, štreberski. Predsjednik HDZ-a, samo za ilustraciju, nije skinuo sako ni dok je ispucavao počasni udarac na nekakvoj seoskoj utakmici u Varaždinskoj županiji. U svakom detalju taj je Facebook profil odavao socijalno zakočenu ličnost, ustravljenu da će i najbezazlenijom nekonformističkom gestom pokazati slabost, razgolititi se pred neprijateljima.
Karamarkov belfie u kupaćim gaćama s leopardovim uzorkom, uvjeren sam, lajkalo bi najmanje pola milijuna korisnika najveće društvene mreže. Ali, naravno, loše bi ispalo da tako nešto i spomenete Karamarku. Ne pokušavajte bez pancirnog prsluka
O tome ipak, više od ičega, svjedoči kako je sve brižljivo otrijebljeno od korova zločestih komentara. Ostala je samo ulizivačka ljubav i divljenje za Tomislava Karamarka, i nakon nekog vremena od toga osjetite laganu jezu. Djeluje nešto kimjongunovski da jednog čovjeka svi bez ostatka obožavaju.
Članstvu je tako, pričaju, došla uputa da u što većem broju lajkaju predsjednikovu sliku s Papom, jedan od onih žanrovskih prizora kakav je u Sanaderovo vrijeme na radnom stolu imao svaki direktor javnog poduzeća. Tada je to, dakako, bila fotomontaža, jedan se slikao s Ivanom Pavlom Drugim, a svi drugi su u PhotoShopu natakarili svoju glavu. Karamarkova fotografija je, jasno, autentična, ali sve drugo meni se tu činilo kao laž.
Ushit kojim su na Fejsu dočekali njegov susret s Papom nije mi se činio vjerodostojnijim od sjevernokorejskog masovnog naricanja zbog smrti voljenog vođe. Čitajući komentare ispod te fotografije, majke mi, pomislit ćete da je papa Frane ganuto kleknuo i poljubio Karamarkov prsten.
Čitajući komentare ispod te fotografije, majke mi, pomislit ćete da je papa Frane ganuto kleknuo i poljubio Karamarkov prsten
“Bravo, rodijače moje žene”, napisao je, recimo, jedan Josip Čulo, a vama ostaje da sami dokučite tko je rodijak Čuline supruge, Sveti otac ili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice?
Nema tu doista ništa što bi se normalnom čovjeku svidjelo. Tomislavu Karamarku uputit ćete zahtjev za prijateljstvom i lajkati njegove aktivnosti samo zbog jedne stvari, nadajući se da će vas Tomislav Karamarko jednog dana, kad dođe na vlast, uhljebiti u Hrvatskim šumama ili barem namjestiti u Nadzorni odbor Željeznica. I nije vam jasno, stvarno vas začudi, zašto bi itko žudio za takvom naklonošću? Što mu znače snishodljivi lajkovi licemjera?
Napokon, ta bi se stvar mogla i elegantnije riješiti i hadezeovci znaju kako se to radi.
Ako su za njih mogli glasati mrtvi glasači s nepostojećih adresa, još bi lakše bilo nabiti nekoliko stotina tisuća klikova s izmišljenih profila.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Prijetnje hrvatskih protuha
Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, jer je jednoga jutra bio uhapšen iako ništa nije skrivio.
Već sam pokušaj da glavnome tajniku HDZ-a provizorno navučemo kožu junaka Kafkina “Procesa” – a očigledna je namjera ovoga bivšeg policijskog načelnika da se u javnosti predstavi žrtvom “jedne velike organizacije” i, makar bio pošteđen konkretnoga literarnog utjecaja, odigra ulogu Jozefa K. u nešto bješnjem izdanju – izaziva komične efekte.
Najprije, Milijan Brkić nije uhapšen, niti će to uskoro biti, a zatim, mnogo važnije, njegov je doživljaj vlastite nedužnosti – suprotno K-ovom – proporcionalan uvjerljivosti dokaza o deliktu što ga je počinio. Tako nam se, sasvim tipično, još jedna hrvatska politička protuha ukazuje kao Protu-K.: što je više materijalnih potvrda njegova grijeha, snažnije je njegovo osjećanje da “ništa nije skrivio”.
Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u “Narodnim novinama”, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano “stručno-stegovnim povjerenstvom”, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1.630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1.285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške
Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u “Narodnim novinama”, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano “stručno-stegovnim povjerenstvom”, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1.630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1.285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške.
Imajući u vidu takvu neumoljivu argumentaciju, kao i samilost prilikom izricanja kazne – jer je počinitelju drske akademske prijevare dodijeljena najblaža predviđena sankcija – jasno nam je da K-ove kaotične misli u trenutku kada ga odvode na smaknuće (koje će biti obavljeno zabijanjem noža u srce) pristižu iz posve drugog svijeta. “Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?” Ipak, hrvatska politička protuha – Protu-K. – smisao “velike organizacije” koja mu radi o glavi tumači na identičan način kao i njegov književni antipod: “On se sastoji u tome da se uhićuju nedužne osobe, te da se protiv njih pokreće besmislen postupak.”
Zlosretni se K., naposljetku, podčinio pogonu laži, prožet sve većim osjećajem krivnje što ga je pobuđivala bezrazložna optužba, prepustio se birokratskome stroju koji bezličnim automatizmom proizvodi privid nužnosti, pa je njegov tupi odlazak na stratište, bez pružanja otpora, naprosto bio način da se prilagodi vladajućim okolnostima, i jedino što mu je u momentu pogubljenja preostalo bila je erupcija srama, toliko silovita da je imao dojam kako će ga isti nadživjeti, jer “činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti”.
Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire “kao pas”, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati.
Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire “kao pas”, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati
Ostaju, dakle, laž i besramnost, dvije osnovne komponente sustava u kojemu pitanje krivnje i nevinosti postaje izlišno, dok konačni pravorijek, plasiran kroz privid nužnosti, pristiže kao rezultat gole samovolje. Nezgoda s Brkićevom predodžbom idealnih “vladajućih okolnosti” – gdje on može do mile volje poricati notorne činjenice, gdje nije moguće zamisliti toliko egzaktne dokaze koji bi ga nagnali u avanturu prihvaćanja krivnje – u tome je što ona ne spada u privatnu sferu.
Naprotiv, zbijanje snaga angažiranih u njegovoj javnoj obrani pokazuje da je on samo ogledni primjerak na čijem se slučaju bruse poželjna pravila igre, a ta pravila, u najkraćem, propisuju da se važeći zakoni imaju razumjeti tek kao prigodno normiranje bezakonja.
Nastupajući u ime partije, šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio je u tom pogledu više nego izravan: “Ostavite Milijana Brkića na miru, on je specijalac, heroj Domovinskog rata!” Očekivano, zboru se ubrzo pridružila i Udruga veterana specijalne policije “Alfa”, otvorenim pismom u kojem se traži da “prestane hajka” na njihova bivšeg suborca, jer ovaj obiluje stručnim, ljudskim i borilačkim vrlinama. Ton je nedvojbeno prijeteći: “Bacanjem ljage na našeg ratnog kolegu i dozapovjednika elitne ratne postrojbe SJP Alfa, to isto činite i na sve nas ratne veterane.”
S druge strane, proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica, gardom neutralnog promatrača, relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu, dok je na europskim i američkim sveučilištima taj procent još i veći, pa dakle plagijatorovo ponašanje ne izlazi iz okvira međunarodne rutine, uz važnu napomenu kako “ne treba smetnuti s uma” da je počinitelj delikta, razumije se, “bivši dragovoljac Domovinskog rata”.
Proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica (…) relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu
Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države.
Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici “Alfe” otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije.
Hrvatska je, drugim riječima, sretno okupirana od strane onih koji su je oslobodili: poredak laži osvojen je oružanim sredstvima, te će se, ustreba li, takvima i braniti.
Djelotvornost toga okupiranog entiteta temelji se na fatalnome odsustvu istine i stida, na vladavini laži i besramnosti. Utoliko hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga.
Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države. Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici “Alfe” otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije
Za glavnoga tajnika HDZ-a, ojađenog gubitkom diplome koja podupire njegov karijerni uzlet, uznemirenog trenutačnim odnosom snaga na političkoj sceni, presudnom se pokazuje upravo odrednica “bivši” – dakle policijski načelnik, stameni nositelj šapke i epoleta sa zlatnim pleterima, nehrđajući vijak u represivnom mehanizmu, činovnik režima koji teži kafkijanskim reperkusijama, gdje su usvojene pravne norme puki instrumenti bezakonja.
Hrvatska je po tome modelu poricanja očiglednog (ili veličanja nepostojećeg, svejedno) funkcionirala puna dva desetljeća, praktički bez prestanka, a u operativnom ga je smislu ponajbolje sažeo Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, tvrdnjom da “Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločine”.
No sada se radi o tome da iz “bivšega” progovara izgledna budućnost, s garniturom lica što pršte od dobrih namjera i jamče pouzdanost aparata: bivši ravnatelj tajne policije i ministar unutrašnjih poslova koji će postati premijer, bivši šef žandarmerije s nevažećom diplomom koji će postati ministar unutrašnjih poslova, bivša intelektualna kurva koja će postati kurvinski intelektualac, te struktura domovinskih alfa-mužjaka u svojstvu pretorijanske garde koja će – uz uvjet da je se izdašno plaća i opskrbljuje privilegijama – braniti sistem vladajuće samovolje, ako treba i oružanom silom.
Tek tada Kafka potpuno izmiče plagiranju, a mala hrvatska priča – za koplje uzdignuta od razine stvarnosti, pedantno očišćena od trivijalnosti istine – postaje zrela za novu vrstu uvertire: “Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, što znači da će mnogi najebati…”
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)