Posljednje krakovske večeri sjedim u gruzijskom restoranu sa znamenitim etnologom iz Poznana. Upravo se vratio iz Hrvatske, gdje je sa ženom prošao istim onim putem kao prije pedeset godina, kad su bili na svadbenom putu. U Zagrebu su unajmili automobil, spustili se do obale, i onda polako, mjesto po mjesto, gradić po gradić, stigli sve do Kotora. [Read more…]
Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Zašto bi nam Bruxelles ipak trebao biti Brisel
Ceremonijal hrvatskog ulaska u Europsku Uniju bio je obilježen s dva gafa. No, kako već tada nikoga ni za što nije bilo briga, oba su ostala savršeno neprimijećena. Nad prvim sam, istina je, osobno zapjenio – jer to je još bilo vrijeme kada mi se događalo da se nad nečim razgnjevim ili kada sam se još uvijek nečemu u vezi Europe i Hrvatske mogao nadati – pa sam na ovom istom mjestu napisao bijesan članak, na koji, srećom po mene, nitko nije reagirao. [Read more…]
Crna misa bijelog fratra
Ne bi krivnje na dominikancu mladom
Što ga komunisti u uze baciše ako krivnja nije
Vjera u Boga i u to da Tito nije na zemlji bog
Godina bje 1983. malo prije nego nam se nebo na glavu sruči [Read more…]
Plavi cvijetak (avet nacizma) prijeti Europi
Austrija, godina je 1934. Teška vremena za članove i simpatizere Njemačke nacionalsocijalističke radničke stranke. Kancelar Engelbert Dollfuss je aktom od 1. svibnja proglasio jednostranačku državu, na čelu s Domovinskom frontom (Vaterländische Front). Ukinuti su u biti slobodni izbori, a Dollfuss je u najužoj sprezi s Katoličkom crkvom propisao državnu ideologiju, [Read more…]
Moć Londona u imenu je Sadiqa Khana
Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje. [Read more…]
Isprika vrijedi više od psovke
Kao za nevolju, gledao sam tu utakmicu Reala i Manchester Cityja, i vidio sam onaj trenutak kada je sucu Skomini i ekipi njegovih pomoćnika mater slovenska pošla na trg. Ustvari ne, nije to bila mater slovenska, nego mater slovenačka, pa bi se moglo reći da je psovka ispaljena na stranom jeziku. Povod je bio prekršaj nad Cristianom Ronaldom – velikim igračem koji je počesto žrtva neidentificiranih prekršitelja – a opsovao je hrvatski nogometaš Luka Modrić.
Naravno, najzaslužniji za sve su televizijski snimatelj, te genijalni redatelj izravnog prijenosa, koji je iskoristio kratki kadar reakcija s Realove klupe, a da nije imao pojma što to izgovara malo prije toga zamijenjeni igrač. Umalo zatim, nakon svršetka utakmice, na hrvatskim se tabloid-portalima pojavila snimka s Modrićevom psovkom, uz šeretski komentar: “sami procijenite što je Modrić rekao slovenskom sucu”.
Biva, mater slovenačka, a sve posred onog što se rimuje s koječim što se rimuje s “ička”, nešto je što se u novinama ne piše, premda se nekako naglasi kako se Modrić i ovim dokazao kao “vođa ekipe” i igrač s “karakterom”. Na kraju, zahvaljujući hrvatskim senzacionalističkim općilima, jedna ne baš sasvim privatna psovka dodatno je kolektivizirana i poopćena, ne bez nekakvog blesavog ponosa, pošto smo svi, kroz usta idola nacije na privremenom radu u Madridu, Damiru Skomini, njegovim suradnicima, a onda i svima koji se osjete pogođenim i obuhvaćenim, hebali mater slovenačku u, recimo, kričku.
Piara Powar, gospodin nepoznata kulturnog i etničkog podrijetla, svakako dalek našim krajevima, naravno nema pojma kako Balkanci reagiraju kad im se psuje mater, pa još i “po nacionalnoj liniji”, i do kakve tu identifikacije i autoviktimizacije dolazi. Ali i ovo što mu je bilo jasno, spajanje nacionalnog imena sa spolnim organom nečije majke, sasvim je dostatno za njegovu reakciju
U biti, reakcija tabloida je do zla boga infantilna, pripada diskursu nižih razreda osmoljetke, kada se učeništvo, naročito muško, erotizira nakon što jedan od njih opsuje direktoru škole mater. Pa još, na primjer, slovensku (tojest slovenačku). Što su nam, konkretno, ovog časa Slovenci krivi, to ne treba ni pitati. Ako i nisu, naknadno će nešto skriviti.
Ubrzo zatim reagirao je izvršni direktor FARE-a (Football Against Racism in Europe), jer su se već nadigli uvrijeđeni Slovenci, kojima nikako nije prijalo ono što prija hrvatskim tabloidima i inoj domoljubnoj čeljadi.
Piara Powar, gospodin nepoznata kulturnog i etničkog podrijetla, svakako dalek našim krajevima, naravno nema pojma kako Balkanci reagiraju kad im se psuje mater, pa još i “po nacionalnoj liniji”, i do kakve tu identifikacije i autoviktimizacije dolazi. Ali i ovo što mu je bilo jasno, spajanje nacionalnog imena sa spolnim organom nečije majke, sasvim je dostatno za njegovu reakciju.
I tu onda započinje prava priča: prozvani Luka Modrić lijepo se ispričao i sucu Damiru Skomini, “a potom i svakome, poglavito u Sloveniji” koga je uvrijedila njegova “prostačka reakcija”.
E sad, naravno da će neka skeptična duša sad reći da se nogometaš ispričao da ne bi nagrabusio i postradao u Uefinoj kampanji protiv rasizma i šovinizma, i da je lakše ceremonijalno se posuti pepelom, nego ići za posljednjim konsekvencama vlastitih riječi (no, zar to nije stari hrvatski pozdrav iz opere Zrinyi Miklos?), koliko god one godile domovinskoj publici?
Jest, ima i tu nešto, pogotovu što Modrić u isprici izgovara kako je tek vidjevši snimku postao svjestan vlastitih riječi – biva, bio je u nekom naročitom stanju svijesti, skroz neuračunljiv i neubrojiv, te samim tim i nekažnjiv – ali, opet, što čovjek i da kaže u takvoj situaciji?
E sad, naravno da će neka skeptična duša sad reći da se nogometaš ispričao da ne bi nagrabusio i postradao u Uefinoj kampanji protiv rasizma i šovinizma, i da je lakše ceremonijalno se posuti pepelom, nego ići za posljednjim konsekvencama vlastitih riječi (no, zar to nije stari hrvatski pozdrav iz opere Zrinyi Miklos?), koliko god one godile domovinskoj publici?
On se ne sjeća vremena kad je psovanje majke slovenačke, srpske, muslimanske, hrvatske ili albanske moglo čovjeka vrlo skupo koštati. Ako ne višednevnog ili višemjesečnog zatvora, onda barem totalne profesionalne i društvene diskvalifikacije, na duže vrijeme ili čak trajno.
Dobro de, ne bi to ni onda nogometaša koštalo karijere, ali bi mu pametnije bilo da nakon toga ode u neko vrlo daleko inozemstvo dok stvari malo ne legnu. Istina je, međutim, i to da u to vrijeme nogometaši jedni drugima, a onda ni sucima, niti nisu psovali majku slovenačku, srpsku, muslimansku, hrvatsku i albansku. To su radili pisci kad se dobro podnapiju. Oni su tih godina za narod bili ono što su danas nogometaši: proroci, nositelji nacionalne ideje, preporoditelji…
Nije to bilo baš neko sretno vrijeme, ali kad je o psovkama riječ, a pogotovu psovkama s nacionalnim atributom, možemo ga se s nostalgijom sjetiti. Od tada, naime, znamo, ili je tačnije reći osjećamo kako je teška i definitivna takva psovka.
Kada nekom opsuješ mater, sasvim je moguće, pače i vjerojatno, da to neće biti kraj vašemu druženju, možda i prijateljstvu. Opsuješ li mu, međutim, mater srpsku ili albansku, tojest četničku i šiptarsku, ili sa suprotnih strana mater hrvatsku ili ustašku, činiš nešto što je doživotno i što je zauvijek. To su riječi protjerivanja, zatiranja, odricanja.
Luka Modrić o tome, naravno, nema pojma. Premlad je i nema se odakle sjećati toga. Ali svejedno zna da se pridjevom uz imenicu njegova psovka poopćila na nezgodan način. I to mu je, zapravo, sasvim dovoljno znanje. Ispričao se onako kako je sam znao i umio, nema tu odvjetničkih savjeta, a nema ni nekakvog ali, koje bi relativiziralo stvari, preraspoređivalo krivnju i pretvaralo ispriku u nešto suprotno.
Njemu je, izgleda, stvarno krivo što je sucima (Skomini i suradnicima) psovao mater, pa još slovensku. I biva nekako utješno što mu je krivo, a meni najednom više nije žao što sam gledao tu utakmicu i što mi je jedna psovka zgadila večer.
Umjesto da kaže kako ga je uzrujala sudačka pogreška, pa je, eto, neprimjereno reagirao, on prvi dio sasvim preskače, baš kao da je svjestan da nema te sudačke pogreške koja bi čovjeku dopustila da nekome psuje mater slovenačku. Kao što, uostalom, nema tog ratnog zločina koji bi nekome dopustio da na njega odgovori ratnim zločinom
Naime, u određenom smislu više vrijedi Modrićeva isprika od njegove psovke. Divlje riječi, riječi koje kolju ljude, čupaju im utrobe i protjeruju ih, odavno su oslobođene, izašle su na ulice i trgove, odomaćile su se i prenose se s generacije na generaciju, tako da su danas samo stariji od četrdeset svjesni njihove težine.
A nikome nije ni na kraj pameti da se ispričava ili izvinjava, osim kada ga dopadne ta nevolja da se kao državnik, predsjednik ili premijer ceremonijalno ispričava obiteljima i sunarodnicima onih koji su poklani u ime njegova naroda.
Ali takve se isprike ne računaju, jer ih još nitko, ni na jednoj strani fronte i ni s jedne strane psovke, nije izgovorio bezrezervno i čista srca. Ako se tu netko nekome ispričavao, uvijek bi to bilo uz nekakav dodatak, koji bi poništio ispriku i stvar suštinski učinio još mnogo gorom. Dobro, ispričali smo vam se, a sada se vi ispričajte nama! Ili: ispričali smo se, a dalje neka se prošlošću bave povjesničari! Umjesto: oprostite nam, a mi nikada nećemo zaboraviti što smo vam učinili, i vazda će nas biti sram.
Tako bi glasila stvarna isprika, koju nikada nitko nije izgovorio.
I to je, najednom, ono što je, bio svjestan toga ili ne, učinio jedan nogometaš. Umjesto da kaže kako ga je uzrujala sudačka pogreška, pa je, eto, neprimjereno reagirao, on prvi dio sasvim preskače, baš kao da je svjestan da nema te sudačke pogreške koja bi čovjeku dopustila da nekome psuje mater slovenačku. Kao što, uostalom, nema tog ratnog zločina koji bi nekome dopustio da na njega odgovori ratnim zločinom.
Ništa neće umanjiti sram čovjeka koji se doista srami, a ponajmanje to što bi se, možda, onaj drugi trebao sramiti još i više. U tuđi sram i tuđu savjest nemoguće je ulaziti, jednako kao što se ne može proći kroz ogledalo.
Onoliko koliko je Luki Modriću stvarno neugodno, toliko njegova isprika i vrijedi. A izgleda da mu je stvarno neugodno. Nije važno što će o tome misliti Damir Skomina i njegova ekipa, niti što će misliti svi Slovenci redom, jer smisao isprike se ne ispunjava i ne ostvaruje u Drugome, nego se ispunjava i ostvaruje u onome tko se ispričava, i u onima u čije se ime ispričava. Posljedice isprike ćemo, dakle, osjetiti mi, skupa s Lukom, jer ni njegova psovka nije samo njegova.
Onoliko koliko je Luki Modriću stvarno neugodno, toliko njegova isprika i vrijedi. A izgleda da mu je stvarno neugodno. Nije važno što će o tome misliti Damir Skomina i njegova ekipa, niti što će misliti svi Slovenci redom, jer smisao isprike se ne ispunjava i ne ostvaruje u Drugome, nego se ispunjava i ostvaruje u onome tko se ispričava, i u onima u čije se ime ispričava. Posljedice isprike ćemo, dakle, osjetiti mi, skupa s Lukom, jer ni njegova psovka nije samo njegova
Kako sad to, već ste pobjesnili? Pa lijepo, ako su tabloidi guštali nad materom slovenačkom i ako je, recimo, meni bilo neugodno što sam u izravnom prijenosu doživio Modrićevu psovku, to znači kako i tabloidi i ja u svemu tome sudjelujemo. Samo je isprika privatna i intimna stvar. Nju je Modrić izgovorio u svoje ime, a opsovao je u ime svih nas i u ime kulture u kojoj je takva psovka normalna.
I je li onda uopće moguće ispričati se u ime svih? Recimo, u ime naroda? Je li moguće učiniti ono što je učinio Willy Brandt? Zapravo i nije. Ili jest, ali u nekom posve drugom smislu: kada je taj veliki i genijalni čovjek kleknuo u Varšavi pred poljskim i židovskim žrtvama pogubljenim u njemačko ime, on se, zapravo, obratio Nijemcima. Rekao je: pogledajte, njemački kancelar kleči! Tako je strašno i nepopravljivo ono što smo učinili da njemački kancelar kleči. S njime kleči simbolička, a ne stvarna Njemačka, ali to je već mnogo.
I tako smo od Luke Modrića došli i do Willyja Brandta. Dobro je tako. Ispričavajući se taj je novcem prebogati dječarac postao dostojan nečeg što ga daleko nadrasta, a što nadrasta i sve nas koji se, gledajući Modrića i čitajući mu s usana, osjećamo ovako ili onako.
Eto kamo se i s najružnijom psovkom može stići.
(Prenosimo s autorova portala).
Uzaludna potraga za logikom u transformaciji zločinca
Ivica Đikić, ”Beara”, Ljevak-Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2016.
Da su se okolnosti malo drukčije splele i da je voljom svijeta, oličenog, možda, u osobi američkoga ambasadora u Beogradu, izbjegnut rat u bivšoj Jugoslaviji, i da se ta zemlja mirno raspala na republike od kojih je bila sastavljena, Ljubiša Beara bio bi ugledni i dobrostojeći vojni umirovljenik iz elitne splitske četvrti, kapetan bojnog broda umirovljen u admiralskom činu. [Read more…]
Tko je jači: ruski car ili turski sultan?
Prvi sam put upao u veliku političku aferu kada mi je bilo sedam i pol godina. Bilo je to u jesen 1974, preselili su me iz Drvenika, iz tamošnje male i ubave seoske škole, u Sarajevo, na Mejtaš, u golemu Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, među neki mnogo okrutniji i opasniji dječji svijet. [Read more…]
Nevolje koje se prihvaćaju i nose do kraja života
John Williams, ”Stoner, Fraktura, Zaprešić, 2016.
Sve se češće oko nas dogodi da netko komentira neki tekst, a da ga nije pročitao. U facebook komentarima ispod članaka na web-portalima, tim septičkim jamama iz kojih je izvro i u koji uvire sav naš fašizam, bezimena horda komentira isključivo imena i prezimena potpisanih autora, a na ono što su zaista napisali. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 38
- 39
- 40
- 41
- 42
- …
- 59
- Next Page »