autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kako da se odužimo Sloveniji?

Autor: Damir Grubiša / 12.01.2023.

Damir Grubiša

Prvi siječnja prošao je u duploj proslavi: Hrvatska je ušla u schengenski prostor i u eurozonu, usvajanjem eura – zajedničke europske valute.

Na proslavi, na graničnom prijelazu Bregana – Obrežje, osvanuli su hrvatski premijer Andrej Plenković, njegov majordomus ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman i njegov kamerlengo Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova, dok je s druge strane došla nova predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar i ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon. [Read more…]

Filed Under: GLOBALNI KAOS Tagged With: Andrej Plenković, Aristotel, Ciceron, Damir Grubiša, Davor Božinović, Drago Gervais, Globalni kaos, Goran Grlić-Radman, Jean-Jacques Rousseau, Miljenko Smoje, Nataša Pirc Musar, Piranski zaljev, Schengenski sporazum, Tanja Fajon, Zoran Milanović

Matijanić nam je svjedočio koja je ovo sprdnja od države

Autor: Ante Tomić / 12.08.2022.

Ante Tomić

Vladimir Matijanić i u smrti je ostao novinar. Čudna me je mješavina žalosti, gorčine, bijesa, divljenja i ponosa preplavila kad sam to shvatio, kad mi je došlo kako je on, koji je razvaljivao afere, poslije svega postao najveća afera.

On koji je neustrašivo razobličavao pokvarenost, lažljivost, pohlepu, oholost, lijenost, jalovost, ravnodušnost, kukavičluk i sve druge nedostatke našega takozvanog sistema, posthumno nam je ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države.

Kao Miljenko Smoje u svojoj zadnjoj fazi, pala mi je na pamet anegdota, kad je u Feralu prvi, puno prije roka, po šoferu slao rukopis, a u isto vrijeme negodovao kako se još mnogo zanimljivog dogodi nakon što on završi posao.

”Ali, ne morate vi odmah u utorak slat”, kazao mu je Predrag Lucić razumno. “Pošaljite nam u četvrtak ili petak.”

”A ne, dico”, odbio je Smoje. “Oću da vi imate moj tekst kad ja umren.”

Jednaku je ustrajnost i radnu etiku imao valjda i Matijanić kad je do zadnjeg detalja zabilježio svoje sporo i bolno umiranje od korone, kad je ostavio snimku svakog sramotnog telefonskog razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima i ostavio da njegova žena završi posao nakon što njega nepomičnog, pokrivenog bijelom plahtom na nosilima iznesu.

“Kako je ovo moćno, kako je ovo genijalno”, ponavljao sam u sebi čitajući dugački, strašni tekst koji je Andrea Topić natipkala shrvana tugom, u njihovom gluhom, praznom podstanarskom stanu.

Blesavo je tako nešto kazati, ali, vjerujte, svaki je novinar u nekom trenutku pomislio kako je to genijalno i moćno. Mi smo novinari nesentimentalan narod i jedino nam je tekst naposljetku važan, da ga urednik na vrijeme ima i kad nas samih nema, kad mi sami probijemo, što se kaže, deadline, a ovaj je tekst bio veličanstven, antologijski, nešto što će se u redakcijama još godinama isticati kao zlatni standard naše struke.

Za priču o vlastitoj smrti Vladimir Matijanić zaslužio je nagradu za životno djelo. Sreo sam ga prije nekoliko mjeseci s Andreom, nakon jedne premijere u kafiću splitskog HNK, dolje u Talogu. Nisam ih prije vidio kao par i baš mi je bilo drago zbog njih, činili su se vrlo sretni.

Zateklo me je kako on, notorna svađalica, otresiti, sitničavi namćor, može biti nježan, kako su se njegove oštre, tvrde crte čudesno omekšavale kada bi nju pogledao. Spomenuo sam mu tekst koji je nedavno bio objavio na Indexu, “Otvoreno pismo Stjepanu Tuđmanu: Otac ti je bio ozbiljan kreten”. Sjećate ga se zacijelo, i vi ste ga čitali i dijelili na WhatsAppu, tekst je bio veliki hit, perfektno napisan, pronicav, duhovit, snažan opis Tuđmanove epohe.

Mnoge je od nas iznenadio. Mnogi su ga od nas čitali ispunjeni zavišću da to sami nisu napisali. Jedan odličan istraživački novinar u pedesetoj se neočekivano ukazao kao još bolji komentator.

Koješta o Vladimiru Matijaniću nismo znali, koješta je krila njegova suhonjava, izmučena, donkihotska pojava. Vrline nam je otkrivao slučajno i nehotice. Recimo, ono o Tuđmanu isprva je bila usputna objava na društvenoj mreži, dvije i po kartice za prijatelje, kao grickalice uz pivo. Autor nije imao ambiciju da ga cijela zemlja pročita kako je on i inače bio suzdržan, snebivljiv.

Nikad se nigdje taj nije gurao, laktovima se borio za svoje mjesto u prvom redu kao ministar obrane na Pelješkom mostu ili pizdio na kraju kolone pred graničnim prijelazom kao ministar branitelja.

Čuli ste napokon one snimke njegovih razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima, kako je do kraja, usprkos svome sve lošijem stanju, bio strpljiv i tih. Za ono što je smatrao općim interesom žestoko se svađao, ali za sebe nije želio ustati i viknuti.

Ustaški se nakot sad naslađuje njegovom smrću, rugaju se kako ljevičarski novinar nije imao nikoga nazvati da ga pogura u bolnicu. I, naravno, debili opet promašuju bit. Vladimir Matijanić imao je mnogo nas koji smo ga i cijenili i voljeli, koji bismo prevrnuli nebo i zemlju da se on smjesti u bolnicu i dobije najbolju medicinsku skrb, samo da smo znali.

Ali, on nije želio da znamo i zivkamo za njega jer se to njemu gadilo. Cijelog je svog života pisao protiv rodijaka koji mimo službenih kanala zovu na privatne mobitele.

Poslušajte samo kako je on obazriv, s koliko strpljenja i građanske smjernosti razgovara s liječnicima i sestrama koji mu govore nekakav užasni bulšit da piša u lonac, jede slane štapiće i javi se za pet dana.

Na snimkama je ostao zabilježen jedan koji zna da je sistem pokvaren, lažljiv, pohlepan, ohol, lijen, jalov, ravnodušan i kukavan, ali opet on želi vjerovati u njega. Do svojeg zadnjeg daha on želi da ova sprdnja od države uspije, više nego je ijedan ustaški debil to ikada želio.

Mene je to na kraju potreslo više od ičega, sve slabiji glas dobrog i pristojnog Vladimira Matijanića bio mi je zadnji, neoboriv dokaz da smo potpuno izgubljeni. Da nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Matijanić nam je posthumno ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države. Nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Miljenko Smoje, Predrag Lucić, Vladimir Matijanić, Vlaška posla

Zbilja je urnebesno da Miljenka Smoju optuže za izdaju

Autor: Ante Tomić / 24.04.2021. Leave a Comment

ante-tomicMiljenko Smoje imao je jedan trik koji je, s neznatnim preradama, pokazivao u različitim prilikama. Da je živ, ne bi bio red otkrivati trik, ali ovaj mađioničar je odavno mrtav pa smijemo. Tajna njegova humora obično je bila u opoziciji politike i svakodnevnog života. [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Joško Čelan, Miljenko Smoje, Miroslav Škoro, Vlaška posla

Profil Rudolf

Autor: Viktor Ivančić / 28.03.2021. Leave a Comment

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Miljenko Smoje i Zoja Odak nisu u mogućnosti vratiti priznanja pošiljateljima, uz obrazloženje da ne stanuju u istome moralnom svemiru s onima koji im dodjeljuju Uvredu za životno djelo. A u toj ciničnoj operativi Profil Rudolf je od presudne važnosti, kao opće mjesto kolektivnog gliba, reprezentativni mjehur kroz koji masa glogoće i diše

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: NOVOSTI Tagged With: Miljenko Smoje, Novosti, Viktor Ivančić

Opravdano odsutan, ali je još uvijek tu, živ

Autor: Svjetlana Hribar / 24.02.2020. Leave a Comment

Svjetlana Hribar

Svjetlana Hribar

Na sahrani Miljenka Smoje, pričaju Viktor, Boris i Predrag, što bi voljeli da o njima, jednog dana kada umru, govore nad odrom. [Read more…]

Filed Under: IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE) Tagged With: Boris Dežulović, Feral, Helena de Karina, Miljenko Smoje, Morana Mladić, Predrag Lucić, Prva riječka hrvatska gimnazija, Sandra Vidović, Tomas Kurbanović, Viktor Ivančić

Gregurević je sjajno radio s nama komunistima i Jugoslavenima!

Autor: Ante Tomić / 12.01.2019. Leave a Comment

AUTOGRAF Ante Tomić 4S vremena na vrijeme, kad se perverzno uželim nečega stvarno glupog, uzmem čitati jednu od onih zapanjujućih hrpa riječi koje za jedan desničarski portal marljivo lopata zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak. To je totalna pišurija. [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Antonio Nuić, Brešan, Charles Bronson, Dalibor Matanić, Frljić, Goran Bogdan, Hrvoje Hribar, Ivo Gregurević, Lee Marvin, Miljenko Smoje, Navojec, Rajko Grlić, Vedran Mlikota, Vlaška posla, Zvonimir Hodak

Zbogom, maestro Oliver

Autor: Željko Ivanjek / 01.08.2018. Leave a Comment

Željko Ivanjek

Željko Ivanjek

Rijetki su pjevači koje publika doživljava kao kantautore premda to nisu, već su “samo” pjevači, umjetnici glasa i interpretacije. Oni su veći od pjesme koju izvode tako kao da su joj sami napisali note i riječi, izvode je skladno, iz srca, upravo kao da je njihova vlastita, jer ona to i jest. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Dalmacija, Kalodjera, kozmički Dalmatinac, Miljenko Smoje, Oliver Dragojević, Radulović, Siniša Škarica, Tucaković, Zdenko Runjić, Željko Ivanjek, Zlatko Gall, Zuppa

Kakva je bila 1991. prije nego što smo se dogovorili o njoj

Autor: Miljenko Jergović / 02.04.2018. Leave a Comment

judi-i-bestijeMiljenko Smoje, ”Judi i beštije – Ratna kronika Malog mista”, Hena com, Zagreb, 2018, 325 str.

U nekoj zemlji bogate kulture i razvijene imaginacije, u Italiji, Poljskoj, Austriji, a pogotovu Francuskoj, Miljenko Smoje bio bio doživljavan kao melankolični novinski pisac, žalobni humorist, veliki mjesni, lokalni pripovjedač, koji svoju romanesknu, epsku prozu preodijeva u kvazižurnalističke forme. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Bog, Crkva, Hena com, JNA, JRM, Miljenko Jergović, Miljenko Smoje, Split, Vukovar

Razgovori sa Smojom

Autor: Autograf.hr / 24.08.2015. Leave a Comment

razgovori_sa_smojom_300Posljednji razgovor s najvećim kroničarom Splita i Dalmacije Miljenkom Smojom, iz pera jednog od vodećih hrvatskih novinara i pisaca Borisa Dežulovića, odvijao se prije točno 20 godina kod Smojina bungalova na supetarskoj Punti, na otoku Braču. [Read more…]

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Adamić, Boris Dežulović, Dalmacija, Miljenko Smoje, Moderna vremena info, razgovori, Split, život

Legenda o velikom Vladimiru

Autor: Boris Dežulović / 21.08.2014. 1 Comment

Vladimir Beara Foto Nova Sloboda

Foto: Nova Sloboda

Malo se to danas zna, ali najveći Hajduk svih vremena, onaj slavni iz sedamdesetih, igrao je i podno tvrđave na Gripama, na malom igralištu osnovne škole ”Bruno Ivanović”. Teren od tupine idealan za igru i duboke posjekotine, na istoku drvena branka napravljena od starog telefonskog stupa, na zapadu teški željezni rukometni gol, a na golu Vladimir Beara.

 

Onim svojim poznatim dugačkim dodavanjem rukom izbacio bi Holcera, Holcer bi proslijedio Jerkoviću, Jure na lijevoj strani Šurjaku, ovaj bi ubacio pred gol, Peruzović pucao glavom, vratar bi jedva nekako obranio, a Žungul u gužvi uredno razvrstavao otpad: balun u jednu, vratar u drugu stranu.

 

Tako je prije četrdeset godina bilo podno tvrđave na Gripama, a tako je bilo i na Bačvicama, Firulama ili Lučcu, tako je bilo i na Manušu, Špinutu, Lovretu ili Zvončacu, i svugdje po Splitu gdje je tih sretnih sedamdesetih igrao veliki Ivićev Hajduk. Nije bilo nesporazuma u identifikaciji desetogodišnjih klinaca u bijelim majicama, nije bilo nikakve sumnje da se onaj ljevonogi brzanac zove Šurjak, a onaj vižlasti što stalno visi u ofsajdu Žungul, da se onaj što mu je kosa buntovno krenula preko uha zove Peruzović, a da je glavni u razredu Jure Jerković.

Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao posljednju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče – ”Ja san Beara!”

 

Svatko na školskom igralištu imao je prezime iz slavne Ivićeve generacije, samo je vratar iz nekog razloga uvijek bio – Beara.

 

Nije da Hajduk tih godina nije imao dobre golmane, naprotiv. Još smo pamtili Vučka, velikog Radomira Vukčevića, do dana današnjeg sa četiri stotine utakmica najdugovječnijeg vratara u Hajdukovoj povijesti, koji je Bijele spašavao Druge lige i sedamdeset prve odveo do prve titule nakon šesnaest godina.

 

Danas je zaboravljen njegov nasljednik, čovjek iz sjene Ante Sirković zvani Maleno, a tih je dana jugoslavenskim šesnaestercima suvereno vladao stasiti Tuzlak Rizah Mešković, za Splićane Mate, prvi naš vratar koji je odjenuo zeleni dres i koji je Tomislava Ivića dovodio na rub sloma živaca hvatajući centaršuteve jednom rukom. Obožavali smo Matu Meškovića, ali svejedno je naš vratar uvijek bio Vladimir Beara.

 

Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao posljednju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče – ”Ja san Beara!”. Kako bi se golman, zaboga, drugačije zvao? U našoj ulici beara je tako uvijek bio Veljko Ilić Gigi, dok je u Hajduku, na primjer, Meškovića tih dana zamijenio mladi brkati beara Ivan Katalinić.

 

Već tada je, naime, Vladimir Beara bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar – Vladimir Beara.

Već tada je, naime, Vladimir Beara bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar – Vladimir Beara

 

Samo tako, činjenicom da je u međuvremenu postao većim od sebe, bilo je uostalom objašnjivo da svaki splitski vratar od Gripa do Špinuta bude Beara, a da živ Vladimir Beara, jedini stvarni vlasnik svoga imena i biografije, u isto vrijeme bude obilježen kao najveći veleizdajnik u cjelokupnoj povijesti Hajduka.

 

Bilo je, znamo, još velikih i neoprostivih izdaja, odlazili su kasnije u Dinamo i Joško Jeličić, i Zujo Mladinić, i Mirko Hrgović i Duje Čop, eno nekidan i Franko Andrijašević, ali nijedan transfer u svih stotinu Hajdukovih godina nije Split potresao više nego onaj kad je 1955. godine, onog ljeta nakon što su Bijeli uzeli treću titulu u pet godina, Vladimir Beara na vrhuncu svoje svjetske slave – eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da igrač Hajduka uživa svjetsku slavu – potpisao za Crvenu zvezdu.

 

Pola je stoljeća prošlo od tada i nikad Veliki Vladimir nije sa sebe do kraja odlijepio tu staru, požutjelu etiketu. Džabe što je Hajduku zajedno s Bajdom Vukasom donio tri titule prvaka Jugoslavije, džabe što su ga 1950., kad je na Highburyju otjerao do ludila cijeli napad Engleske – Eddieju Bailyju je u jednom trenutku izvadio loptu iz rašlji, pa ustao i obranio mu drugi udarac, u suprotni kut – londonski novinari nazvali The Great Vlad, Veliki Vladimir.

 

Džabe je Velikom Vladimiru bilo što je na jednoj utakmici Dinamu obranio četiri penala: pucali su Šantek, Režek, Benko i Šikić i sve ih je skinuo. Džabe i što je u finalu Olimpijskog turnira u Helsinkiju 1952. jedanaesterac obranio i Ferencu Puskásu – a veliki Puskás, zapamtite, do tada nikad u životu nije promašio penal!

 

Džabe mu je bilo što je sljedeće godine, na proslavi devedesete godišnjice engleskog nogometnog saveza, na Wembleyju branio za reprezentaciju Ostatka Europe; džabe što mu je osobno Ricardo Zamora, jedan od najvećih svih vremena, priznao da je najbolji svjetski vratar; džabe što je najveći, Lav Jašin, primajući 1963. Zlatnu loptu za najboljeg svjetskog nogometaša, javno izjavio: ”Ja nisam najbolji na svijetu: najbolji je Vladimir Beara”.

Onda su došle devedesete i glupi Vlaj je postao Srbin. Svakako, to je bio dovoljno zadovoljavaljući odgovor na četrdeset godina staro pitanje zašto je onomad otišao u Zvezdu. Devedeset druge planula je tako kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela i četrdeset prve. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača

 

Džabe sve – Vladimir Beara u svom je Splitu bio tek glupi Vlaj koji je izdao Hajduk.

 

The Great Vlad je, naime, bio vlasnik neobično okrutne biografije. Bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći. Ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Samo još da je bio baletan, gore bi Beara najebao. Pa je onda bio i baletan.

 

Eno tako maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća, četrdeset šeste, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata, u koji je otišao kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdeset prve zapalile ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.

 

Na Starom placu tako mali Vlaj iza branke najprije Broketi i Radovnikoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi, pleše u Gotovčevom ”Eri s onoga svijeta”. Do dana današnjeg valjda jedini junior u povijesti Hajduka koji je plesao balet. A plesati ga je, kaže, naučio još kao dijete, čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski po petrogradskom Ermitažu.

 

Da se rodio negdje drugdje, bio bi Beara možda najbolji svjetski baletan, možda bi Rudolf Nurejev jednom rekao ”Nisam ja najbolji, najbolji je Beara”, ali izbor između baleta i nogometa nigdje nije lakši nego u Splitu. Ako ništa drugo, mislio je valjda mali Vlaj, na Placu neće morati skupljati tuđa govna, kao što je u teatru morao skupljati govna za jednim prekrasnim bijelim konjem što je nastupao u ”Eri”.

 

Od baleta je tako Beari ostao nadimak Ero i neponovljiva elegancija u paradi, kojoj će se samo tri godine kasnije diviti cijela engleska štampa imenujući ga Velikim Vladimirom i Baletanom s čeličnim šakama.

 

Mogao je, međutim, biti još stotinu puta velik i najveći, ali u Splitu je i dalje bio mali Vlaj. Kako je i kada to počelo, vrag će znati, tek iz Hajduka su krenuli mitovi i legende o glupom Vlaju Vladimiru Beari.

”Hajduk je meni sve, s njim u mislima se budim i idem na počinak”, govorio je kasnije. ”Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”

 

Te priče u Splitu i danas znaju svi: kad je ono branio za Europu na Wembleyju, od cijele je londonske legende u Split došla tek priča kako je Beara u kavani zovnuo konobara ”Ej, ti”, a ovaj mu donio osam čajeva. Kad je ono branio na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, od cijele je brazilske legende do Splita došla tek priča kako je kroz prozorčić aviona tražio ekvator. Kad je pak na Olimpijadi u Tampereu Puskásu obranio penal, od cijele je legende u Split došla tek priča kako je, znatiželjno na putu zureći kroz prozor kupea, primijetio da ”u Njemačkoj ima više Ausganga nego u nas Kaštela”.

 

Svi su i tada, kao i danas, kada ih podvaljuju drugim glupim Vlajima, znali da nijedna od tih priča nije bila istinita, ali Splitu se sviđalo da ih priča. U našoj podjeli svijeta Vlaji su bili glupi i kada su branili penale Ferencu Puskásu.

 

Podcjenjivački odnos Splita i Hajduka prema glupome Vlaju nije se tako promijenio ni kad je glupi Vlaj već bio od najvećih na svijetu, ni kad je s Bajdom Vukasom u Split donio i treći naslov prvaka. Valja, najzad, i tu priču ispričati, jednom za svagda.

 

Na povratku iz Torina u svibnju 1955. godine – Jugoslavija je, hvala na pitanju, na Comunaleu pred sedamdeset hiljada ljudi pobijedila Italiju 4:0, Vukas je zabio četvrti – Beari je u oko upao trun ugljena iz lokomotive i nije mogao braniti na gostovanju kod Željezničara. Hajduk je izgubio 2:3, a Beara je ostao u sarajevskoj bolnici, gdje ga nitko iz kluba nije došao vidjeti, čak ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajeva!

 

Bijeli su i tu izgubili, 1:3, gradom je krenula priča da Beara glumi ozljedu i minira titulu, i on je – povrijeđen i ljut – napustio bolnicu i vratio se u Split.

 

Hajduku je, naime, za titulu nakon ta dva poraza trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva, na Placu protiv beogradskog Radničkog: povrijeđeni i uvrijeđeni Beara na vlastitu je odgovornost stao na gol i Hajduk je pobijedio 5:1. To valjda za slučaj da je nakon onoga ljeta na baletu u HNK i pomislio kako više nikad neće skupljati govna za bijelim konjima.

Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći – ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Pa ipak, Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir mu je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga oproštaj tražiti od svih baletana, Vlaja i Srba koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većem od sebe i vlastite okrutne biografije, Bearin je grob na Lovrincu dovoljno velik i za njih

 

Ni to, međutim, nije bio kraj. Na fešti nakon osvojene titule svi su igrači dobili nagrade, svi osim glupog Vlaja. Ponižen, Beara je zaprijetio da će napustiti klub, a iz Hajduka su mu odgovorili onom čuvenom rečenicom: ”Ajde slobodno, imamo mi osam Beara!”

 

I to je cijela istina o prelasku glupog Vlaja u Crvenu zvezdu. Svakako, Split jest imao osam Beara – na Gripama, Bačvicama, Firulama, Lučcu, Manušu, Špinutu, Lovretu i Zvončacu, po jednog na svakom kvartovskom igralištu – ali je ipak šesnaest godina čekao svoj sljedeći naslov, sve do sedamdeset prve, kad mu je beara bio Radomir Vukčević.

 

Ima i o velikom Vučku zgodna jedna Bearina priča: jednom prilikom, na gostovanju kod Maribora, krenuo je Pavlici rukom dodati jedan dugi balun, u posljednjem trenutku primijetio je protivničkog napadača i odustao od dodavanja, ali se spetljao i loptu zakucao u vlastitu mrežu.

 

Taj je Vukčevićev spektakularni autogol postao legendaran – Raša Andrić kasnije ga je rekonstruirao u filmu ”Kad porastem biću Kengur” – a onda prešao u urbani mit, u kojemu su ga u svakom gradu bivše Jugoslavije pripisivali drugom vrataru. U Splitu su se, recimo, kleli da ga je dao glupi Vlaj Vladimir Beara.

 

Onda su došle devedesete i glupi Vlaj je postao Srbin. Svakako, to je bio dovoljno zadovoljavaljući odgovor na četrdeset godina staro pitanje zašto je onomad otišao u Zvezdu. Devedeset druge planula je tako kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela i četrdeset prve. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača.

 

Baletan, Vlaj, Srbin, Najveći, Vladimir Beara i nakon svega, međutim, nije dao na Hajduka. Ni kad je otišao u Beograd – neka i ta priča bude ispričana – nikad, baš nikad nije putovao na gostovanja u Split i nikad za Zvezdu nije branio na Placu.

 

”Hajduk je meni sve, s njim u mislima se budim i idem na počinak”, govorio je kasnije. ”Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne.”

Za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin. Eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da Hajdukovu vrataru londonski novinari smišljaju nadimke, a muzikaš iz Beltinaca u slovenskom Prekmurju po njemu krsti sina. Kad Beara nije igrao samo na Gripama, Manušu i Špinutu. ”Če bi krila imel, takrat bi letel”, pjevaju Kreslini, ”a če bi znal, ne bi se igral”

 

Onaj koji nikad kao dijete nije iz rata stigao na Plac gledati Matošića i Lemešića i koga ovi nikad nisu pozvali da stane na branku, koji nikad nijednu titulu s Hajdukom nije osvojio, koji nikad Dinamu na jednoj utakmici nije obranio četiri penala, i još jedan Puskásu pride, i koga Zamora i Jašin nikad nisu proglasili najboljim na svijetu, onaj koga Hajduk nikad nije zajebao i koga Split nikad nije zajebavao, a da se nakon svega kao starac trese kad Hajduk igra sa Slaven Belupom – nitko dakle tko nije, poput pjesnika, ”volio kurvu“ – neće razumjeti tu Bearinu ljubav. To može valjda samo Tom Waits.

 

S tom ”pravom i iskrenom“ ljubavi u sebi ovoga je ponedjeljka, 11. kolovoza – samo dva tjedna prije osamdeset šestog rođendana – umro Vladimir Beara, Veliki Vladimir, Najveći.

 

Previše je valjda bilo ”ljubavi zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”, previše zaigravanja i stezanja za starčevo srce.

 

Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći – ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Pa ipak, Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir mu je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga oproštaj tražiti od svih baletana, Vlaja i Srba koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većem od sebe i vlastite okrutne biografije, Bearin je grob na Lovrincu dovoljno velik i za njih.

 

Onoga dana kad je umro Vladimir Beara sasvim slučajno u automobilu sam slušao velikog slovenskog kantautora Vladu Kreslina i njegov ”Bijeli grm”: ”Kakor da je zdaj tisti mesec maj, živel sam garat, neukrotljivo mlad”, pjeva Vlado u duetu s ocem Milanom, starim beltinškim muzikantom. Vlado Kreslin rođen je u Mariboru 1953., one godine kad je Beara branio za Europu, nakon što je Hajduk ”tistega meseca maja” bez poraza osvojio titulu prvaka Jugoslavije.

 

Za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin.

 

Eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da Hajdukovu vrataru londonski novinari smišljaju nadimke, a muzikaš iz Beltinaca u slovenskom Prekmurju po njemu krsti sina. Kad Beara nije igrao samo na Gripama, Manušu i Špinutu.

 

”Če bi krila imel, takrat bi letel”, pjevaju Kreslini, ”a če bi znal, ne bi se igral”.

 

(Prenosimo iz Jutarnjeg lista, subota 16. kolovoza).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: autograf.hr, Boris Dežulović, Boris Dvornik, Bruno Ivanović, glumac, Hajduk, Ivo Andrić, Jutarnji list, književnost, Miljenko Smoje, Mišo Kovač, novinar, ogledi, pisac, škola, Srbin, Vladimir Beara, Vlaj

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT