Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. [Read more…]
Rekvijem za B92 – Mali esej o nepotrebnoj prošlosti
U dnu jedne od kutija u mojoj biblioteci, u kojima čuvam sopstvenu nepotrebnu prošlost, nalaze se i tri kasete koje sam u jesen devedeset prve doneo iz Beograda. Obične su to plastične crne TDK audio-kasete, na kakve sam sa fotoreporterom i vozačem Maganjom tih dana snimao ”muziku za rat”, slažući dva puta po trideset minuta Stivija Rej Vona i Vilija Nelsona, da nam devedesete po balkanskim drumovima brže prođu. [Read more…]
Mediji su preživeli diktaturu ali ne i demokratiju
(Opaska uredništva Autografa: Donosimo ispovijest vrsnoga kolege, Vukašina Obradovića, predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Srbije koji je – ljudina!).
Prebirući po svojim uspomenama, otkrivam zapanjujuću rupu koja zjapi iz mog ranog detinjstva. Tek nekoliko prizora urezanih svešću deteta koje pokušava da se izbori sa prejakim naletima sveta odraslih. [Read more…]
Rat d.o.o.
Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio biznis. Krvavi unosan biznis.
Sirotinja je verovala slepo svojim liderima, ubijala jedna drugu u zanosu nacionalne mržnje dok su lideri Srba, Hrvata i Bošnjaka gomilali svoje lično bogatstvo.
Karikaturalno jednostavna istina. [Read more…]
Kotromanovićeva i moja istina
U galeriji MORH-a “Zvonimir” u Zagrebu, u sklopu obilježavanja 20. obljetnice akcije ”Oluja” otvorena je izložba “Hrvatski ratni plakat u Domovinskom ratu”, izvijestio je Večernji list u ponedjeljak. Tom je prilikom ministar obrane Ante Kotromanović kazao: ”Dobro je da se svi podsjetimo da Hrvatska niti je željela rat, niti je tražila rat. A dobila je jedan brutalan rat. Sada smo pogledali te plakate koji su nas stvarno vratili u sjećanje od Vukovara do Dubrovnika”. [Read more…]
Ante D. Lošo: Gdje si bio ’91?
Da nemam drugog posla, angažirao bih nekolicinu prijatelja da iz gole obijesti zajedno izludimo umirovljenog hrvatskog obavještajca Davora Domazeta Lošu.
Zamislio sam rafinirani plan. Zbog jedne jedine budalaste rečenice odlikovani bi visoki časnik izgubio razum.
Za početak bismo hodali za njim, u gomili na ulici, i samo se u jednom trenutku nagnuli da mu na uho vragolasto šapnemo “Što nam koka daje to se zove jaje”, a onda produžili oštrim korakom, s tamnim naočalama i nisko nabijenom šiltericom. [Read more…]
Handke: Pravda za pisca
Iste se knjige nisu dvaput prevodile pa su neki pisci prevođenjem postajali hrvatski, neki su postajali srpski. Zahvaljujući prije svih Isi Velikanoviću Čehov je hrvatski pisac. Dostojevski je, opet, srpski pisac, kao, recimo, i Thomas Mann. I danas, tridesetak godina kasnije, ovaj čitatelj neće rado čitati Čehova na srpskoj ekavici, niti će vjerovati Dostojevskom na hrvatskoj ijekavici. [Read more…]
Čija je kultura?
U pozadini političkih zbivanja u Srbiji i apsolutne vlasti Srpske napredne stranke događaju se kulturni incidenti koji svedoče o pokušaju, i ne samo pokušaju, da se potpuno osvoji kulturni i informativni prostor Srbije i time zapravo uvede potpuna kontrola govora i mišljenja.
To nije ništa novo ako se ima u vidu da su ”naprednjaci” nastali iz Srpske radikalne stranke vrlo bliskih saradnika Miloševićevog režima. Zvuči paradoksalno da je u Miloševićevo vreme bilo više otpora takvim pritiscima na određene medije i kulturne ustanove nego što tog otpora ima danas. I tamo gde se pojavi, ograničen je, izolovan i bez veće podrške deprimiranih nevladinih organizacija i istrošenog javnog mnjenja.
Nova predsednica Demokratske stranke Srbije izjavila je kako je njena partija ”dobila” Sekretarijat za kulturu grada Beograda i da to znači ”kako sada kultura u Beogradu nije više samo mondijalistička, već više srpska”.
Naravno, jedna takva izjava mogla bi se nazvati ”budalastom” ili ”idiotskom”, svedočanstvom o vaskrsavanju i daljem širenju gluposti kakvih smo se naslušali u poslednjih dvadesetak godina.
Šta zapravo znači to blagočestivo obećanje da kultura u glavnom srpskom gradu, a to znači i u čitavoj zemlji, ”više neće biti samo mondijalistička, već više srpska”? Prevedeno na jednostavan, razumljiv jezik to znači samo jedno: povratak ”slavnim” danima samoizolacije, prezira prema svemu što dolazi sa strane, strahu od stranog uticaja i sveta u kojem se ne radi ništa drugo nego kuju zavere protiv male, ali hrabre i ponosite Srbije
No, stvar postaje ozbiljnija kada se ima u vidu da je takvo uverenje o nesumnjivoj superiornosti sopstvene kulture već dugo prisutno ne samo u uticajnim političkim partijama nego i među onim intelektualcima, nažalost u većini, uveliko zaslužnim za sramotni uticaj kojim su u nizu izgubljenih godina zagadili srpski kulturni i politički prostor.
Jedno kraće vreme nisu se odveć glasno i jasno čuli na javnoj sceni, a sada su, kako se čini, sa novom snagom, iako bez novih argumenata, ali sa jakom političkom podrškom, ponovo u ofanzivi.
Razdvajati kulturu na ”mondijalističku” i ”srpsku”, u kojoj podeli mondijalizam znaši nešto štetno, retrogradno, strano, a ono što je srpsko nešto autohtono, nadmoćno, ”samo naše”, vredno – to je samo jedna varijanta podele na izdajnike i patriote, na one koji navodno svoju domovinu prodaju tuđincima i na one koji domovinu brane od tuđinaca.
Šta su očevidne posledice ovakvog shvatanja kulture? Bez sumnje, a to znamo iz prethodno stečenog iskustva, posledice su provincijalizacija, duhovno osiromašenje i prava poplava primitivizma, ne samo na uskom području onoga što obično nazivamo kulturom, kao što su izdavaštvo, kulturne manifestacije, izložbe, nego i u ostalim delovima javnog života, poput političkog mišljenja i oživljavanja različitih teorija koje imaju određen prizvuk rasizma, ksenofobije, straha palanke od velikog sveta.
Poslednja događanja oko Oktobarskog salona i smena u Kulturnom centru Beograda potvrđuju reči predsednice Demokratske stranke Srbije o putu kojim nova vlast ide. ”Naprednjaci” su kulturu prepustili Koštuničinim naslednicima, jednoj od najrigidnijih srpskih političkih partija, poznatoj po svojoj izolacionističkoj politici, patrijarhalnom konzervatizmu i antievropskom stavu.
Iskustvo nas takođe uči da se preko odnosa prema kulturi jasno može sagledati suština politike na vlasti. Uprkos predizbornim obećanjima da će ceniti profesionalnost pre bilo kakve političke pripadnosti, događa se ono što je u Srbiji postalo pravilo i zakon: na najvažnija rukovodeća mesta dolaze ili se vraćaju (iz Miloševićevog vremena) provereni partijski kadrovi koji u ustanove kulture, kao i drugde, uvode partijski (ne)moral, partijsku disciplinu i više nego očiti nepotizam.
Kao da ijedna kultura može postojati sama za sebe, izdvojeno, bez uticaja. Uostalom, najveći dometi svake istinske i poštovanja dostojne kulture sadržani su u sposobnosti prožimanja sa drugim kulturama. Izjave o ”mondijalističkoj” i ”našoj” kulturi kao o suprotstavljenim pojmovima dolazi iz glava koje kulturu vide samo kao oružje u velikoj bitci sa ostatkom čovečanstva. Takve bitke unapred su izgubljene na štetu onog ko ih započinje. Jednom smo to već doživeli, hoćemo li opet, iznova?
Zaklinjanje u patriotizam, posebno u kulturi, a to je još jedna lekcija naučena iz ne tako dalekih vremena, ne znači ništa drugo nego manipulaciju kulturom u političke svrhe. Zna se dobro ko se, kako i zašto zaklanjao iza ”patriotizma”. Sve one političke i intelektualne štetočine koje su nakon stvarnih i metaforičkih ruševina u kojima su ostavile svoju voljenu zemlju uhleblje pronašle u svojim partijskim skloništima i utonule u svoj hibernacijski san da bi se iznova probudile kada za njih i njihovu partiju dođe pogodan čas.
Šta zapravo znači to blagočestivo obećanje da kultura u glavnom srpskom gradu, a to znači i u čitavoj zemlji, ”više neće biti samo mondijalistička, već više srpska”? Prevedeno na jednostavan, razumljiv jezik to znači samo jedno: povratak ”slavnim” danima samoizolacije, prezira prema svemu što dolazi sa strane, strahu od stranog uticaja i sveta u kojem se ne radi ništa drugo nego kuju zavere protiv male, ali hrabre i ponosite Srbije.
Već sama pomisao da postoji neka ”naša” i neka drugačija, svetska, ”mondijalistička” kultura nosi u sebi ideju o tome da ta druga i drugačija kultura donosi zagađenje, uništava ono što je naše, izvorno, ono što niko drugi nema, a mi jedini imamo.
Kao da ijedna kultura može postojati sama za sebe, izdvojeno, bez uticaja. Uostalom, najveći dometi svake istinske i poštovanja dostojne kulture sadržani su u sposobnosti prožimanja sa drugim kulturama.
Izjave o ”mondijalističkoj” i ”našoj” kulturi kao o suprotstavljenim pojmovima dolazi iz glava koje kulturu vide samo kao oružje u velikoj bitci sa ostatkom čovečanstva.
Takve bitke unapred su izgubljene na štetu onog ko ih započinje. Jednom smo to već doživeli, hoćemo li opet, iznova?
Diskurs građanskoga rata
Reagirajući na navode Tomislava Karamarka o ”slučaju Jović”, predsjednik Republike Ivo Josipović je rekao kako se prof. Dejanu Joviću zahvalio na angažmanu glavnog analitičara u svom uredu jer se nisu temeljno složili oko važnog političkog pitanja, onog o uvjetima u kojima je proveden hrvatski referendum o izlasku iz Jugoslavije.
Predsjednik HDZ-a u Gospiću je komentirao razrješenje glavnog analitičara Predsjednika, pa je kazao da ”predsjednik Josipović pet godina zna političku profilaciju svog savjetnika Jovića”, odnosno da je Josipović znao da je ”Jović na miloševićevskim antihrvatskim pozicijama” i ”zna da je Jović protivnik hrvatske samostalnosti”.
”U ovom trenutku nije problem Jović nego Josipović”, dodao je Karamarko zazivajući streljački stroj za ”izdajnika” Jovića i za ”veleizdajnika” Josipovića.
Već dugo se ovaj ljubitelj jama bavi uvođenjem straha među građane Republike Hrvatske, pa nas ne smije iznenaditi što šef HDZ-a kaže kako ”dugogodišnjom suradnjom s Jovićem, Josipović vrijeđa sve one koji su dali svoje živote za hrvatsku neovisnost”.
Koristeći riječi nacionalističkih utvara kakve su Ivica Šola ili Zvonimir Šeparović, jer prvi je, znamo, zagovarao posebne metode za ”slučaj Jović”, dok drugi Josipovića osuđuje kao veleizdajnika i to u Vukovaru gdje se našao putujući cirkus toga nekoć predanog komunističkog suca, Karamarko nas vraća u užasne godine rata iz kojih nas je Dejan Jović pametnim analizama polako izvlačio, jer promovira diskurs građanskoga rata koji se dogodio paralelno agresiji Miloševića i JNA na Republiku Hrvatsku
Ako je Jović ”miloševićevac” i neprijatelj svega hrvatskog, kako sugerira mentor predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, što je tek Josipović s obzirom da ”u ovom trenutku nije problem Jović nego Josipović”, to jest da je ”Jović jednak Josipoviću”?
Karamarko kaže kako se zbog svega što je Jović ikada zastupao Josipović ”dužan ispričati hrvatskom narodu”.
Predsjednik, shvativši koliko su opasne teze šefa HDZ-a, odmah mu je odgovorio, te je u Osijeku izjavio: ”Kada je riječ o ovim grubim kvalifikacijama gospodina Karamarka, samo bih podsjetio da je gospodin Jović bio savjetnik kandidatkinje za predsjednicu RH Kolinde Grabar Kitarović kada je bila ministrica, kao i ministru Žužulu, dakle važnim osobama iz njegove stranke. Ne bih se usudio reći i mislim da je to strašna kvalifikacija kada za nekoga kažete da je državni neprijatelj”.
Da, točno je, prestrašne su to kvalifikacije. Koristeći riječi nacionalističkih utvara kakve su Ivica Šola ili Zvonimir Šeparović, jer je prvi, znamo, zagovarao posebne metode za ”slučaj Jović”, dok drugi Josipovića osuđuje kao veleizdajnika i to u Vukovaru gdje se našao putujući cirkus toga nekoć predanog komunističkog suca, Karamarko nas vraća u užasne godine rata, iz kojih nas je Dejan Jović pametnim analizama polako izvlačio, jer promovira diskurs građanskoga rata koji se dogodio paralelno agresiji Miloševića i JNA na Republiku Hrvatsku.
Da se mnogi Srbi nisu pobunili protiv naše države, da nije bilo ubojstava Srba u Podunavlju kao uvertira u pakao Vukovara ili da se Hrvati, na primjer, nisu krenuli obračunavati sa ”braćom muslimanima” u BiH, ne bismo mogli govoriti i o građanskome ratu (ili i o građanskim ratovima) pored nepobitne velikosrpske agresije. Ali bilo je kako je bilo i ne ponovilo se!
Tomislav Karamarko, međutim, kao da se rata nije zasitio i kao da koristi mržnju kao gorivo, u ovom slučaju i etničku mržnju, jer Dejana Jovića proziva i kao pripadnika ”nelojalne”, što će reći ”miloševićeve” srpske manjine.
Dogodi li se štogod nažao prof. Dejanu Joviću (na njegovu sreću i na njegovo dobro zdravlje bi sada, gospodine ministre Ostojiću, trebala paziti policija), trebat će optužiti u prvome redu bivšeg ministra unutarnjih poslova RH Tomislava Karamarka koji je zaprijetio Joviću i legalno izabranom Predsjedniku Republike Hrvatske monstruoznim optužbama!
Dogodi li se štogod nažao prof. Dejanu Joviću (na njegovu sreću i na njegovo dobro zdravlje bi sada, gospodine ministre Ostojiću, trebala paziti policija), trebat će optužiti u prvome redu bivšeg ministra unutarnjih poslova RH Tomislava Karamarka koji je zaprijetio Joviću i legalno izabranom Predsjedniku Republike Hrvatske monstruoznim optužbama!
Točno je da mi novinari i političari moramo imati deblju kožu od ”običnih građana”, ali takav govor mržnje i takvo sijanje nemira u građanstvu nije dozvoljeno, nije moralno i nije ljudsko. I tko sve podržava šefa HDZ-a?
Je li Tomislav Karamarko za svoju kampanju bijesa i agresije otišao po blagoslov kardinalu Josipu Bozaniću? Zašto zagrebački nadbiskup, ako je mirotvorno raspoložen, tolerira takvo grozno ponašanje ljudi s kojima se srdačno susreće možda da bi im podržao političke aspiracije?
I još važnije pitanje: ako je Kolinda Grabar Kitarović bila iskrena kada je izjavila, u više navrata, da neće ni promovirati ni dopustiti ”prljavu kampanju”, odgovara li joj da šef njene stranke gadno prijeti jednom sveučilišnom profesoru i da se Predsjednika Republike naziva izdajnikom uspoređujući ga ni manje ni više nego sa satrapom Slobodanom Miloševićem koji je toliko toga zla unio u našu sredini i među naše ljude?
Gospođa Kolinda Grabar Kitarović se mora očitovati, jer ako šuti, znači da je bila neiskrena i da će se i ona služiti ne prljavštinama, već opasnim gadarijama koje mogu koštati i ljudske živote.
I ovo ne pišem kao novinar koji ima pravo misliti da je za Hrvatsku najbolje da Ivo Josipović dobije još jedan mandat. Ovo u prvome redu pišem kao građanin koji je izuzetno zabrinut porastom govora mržnje i kulture straha u Hrvatskoj. Samo prije nekoliko dana u Vukovaru je Bojanu Glavaševiću dobačeno da ”ode”, da je ”izdajnik”, ”sin kojeg bi se trebalo sramiti” i pomoćnik ministra kojem ”nije stalo do žrtava Vukovara”.
Takve harange moramo smjesta prekinuti i pozivam sve moje kolegice i kolege da im ne daju prostora i da ih odlučno osude.
Ako osoba koja želi stati na čelu države smatra da su na Pantovčaku jedan do drugoga sami neprijatelji naše države, ako političar koji bi sutradan želio biti na čelu Vlade ili Sabora izjavljuje da se moramo bojati šefa države jer je isti kao Milošević, onda je sve otišlo k vragu!
Ako je Kolinda Grabar Kitarović bila iskrena kada je izjavila, u više navrata, da neće ni promovirati ni dopustiti ”prljavu kampanju”, odgovara li joj da šef njene stranke gadno prijeti jednom sveučilišnom profesoru i da se Predsjednika Republike naziva izdajnikom uspoređujući ga ni manje ni više nego sa satrapom Slobodanom Miloševićem koji je toliko toga zla unio u našu sredini i među naše ljude?
Zar Karamarko zaista misli da bi se Hrvati opet trebali naoružati i jedni druge gledati preko nišana? Ako ne misli tako, neka se on hitno ispriča i neka povuče ove prestrašne riječi koje je izgovorio u petak u Gospiću, nedaleko mjesta gdje je jedan njegov istomišljenik, koji je također tražio neprijatelje, usmrtio Milana Levara.
Ovo nije šala, ljudi, ovo su itekako opasne stvari.
Slobodno mi zamjerite. Eto, jedna moja kolegica u četvrtak mi nije željela pružiti ruku jer, na to se svodi priča, podržavam Josipovića. Ali ja moram reći kako vjerujem da je Ivo Josipović garancija da se ne dogodi ono što bi Karamarko i njegovi ubrzo priredili, a što smo već imali devedesetih.
A što će biti nakon pet godina kada Josipović završi svoj drugi mandat? Tada, ufam se, na pozornici nećemo imati Karamarka, već, nadam se, Plenkovića, Stiera ili one koji Karamarka prežive pa, zašto ne, i gospođu Kitarović. A na tzv. ljevici neće biti više Milanovića. Možda nam se posreći, pa nam se dogodi i centar.
Tada bi ovo društvo trebalo biti pametnije, obrazovanije i bogatije. Zrelo da se izabere osoba koja će i dalje jamčiti, ali i promovirati kulturu mira, snošljivosti i dijaloga, a zbog čega bez straha mislim da treba dati glas Ivi Josipoviću.
Nije on moj bog, da se razumijemo, ne padam ničice pred njim niti mislim da je savršen. Mislim, kao i 2009., da je on dobro rješenje za Hrvatsku, da ima dobre ideje, da je za moj ukus dovoljno odlučan da provede važne promjene za koje treba vremena, puno živaca i veliko srce.
Da na vlast dovedemo ove koje su sposobni toliko lagati, krasti i, povrh svega, mrziti? Bože nas sačuvaj!
(Ova kolumna je izvorno objavljena na portalu predsjednicki-izbori.hr ali je prenosim zbog hitnosti situacije i prevažnosti teme te tako po drugi puta, mislim opravdano, kolumna Democroacia ”ugošćava” autora sa drugoga portala).
”Oluja” i ustanak u Srbu
Kako to da pametni ljudi ovo ne vide? Kako je moguće da netko tako nešto može reći i objaviti? Zar doista misle da smo svi glupani i budale? I tako dalje…
Već odavno nema smisla postavljati ovakva pitanja. Previše nam je godina već prošlo u iščuđavanju, zgražanju i osuđivanju, u ocrnjivanju i proklinjanju ili ismijavanju onih drugih, onih koji mrze, lažu, kradu, obmanjuju ili su, naprosto, zapušteni ljudi koji ne znaju i ne mogu bolje od onoga što govore i pišu.
Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti
Ljetna je sezona slavljenja ratova, ustanaka, stradanja i pobjeda. Koliko god se činilo uzaludnim, čovjeku željnom istine, pravde i mira nema druge nego što sabranije razmišljati i što mirnije iznositi i koliko god treba ponavljati ono što mu se čini očitim i običnom zdravom razumu dokučivim. Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti.
U svom sljepilu za te sličnosti podjednako su, u sagledavanju povijesnih događaja i okolnosti nedosljedni i oni koji su u Srbu bili za govornicom, kao i oni koji su im, s druge strane policijskog kordona, i ove godine osporavali pravo na bilo kakvo veličanje tog ustanka.
U posljednjem broju tjednika Novosti objavljen je tekst Slavka Goldsteina o ustanku u Srbu. Goldstein je pisac i povjesničar koji je dobar dio života posvetio proučavanju dokumenata i svjedočenja o tom razdoblju, nadograđujući tako vlastita sjećanja i tragediju vlastite obitelji. Goldsteinov tekst počinje ovako: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.”
”Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika”
Tvrdnju o prijetećem i već započetom ustaškom genocidu Goldstein, uz ostalo, podupire službenim dokumentima same NDH o akcijama “čišćenja” koje su krajem lipnja i početkom srpnja 1941. izvedene pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića na prostoru oko Bihaća, Donjeg Lapca i Srba.
U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.
Pa ipak, u hrvatskim se medijima sada već ustalilo ustanak u Srbu nazivati “kontroverznim”, a puni legitimitet u javnosti dobili su istupi poput onog predsjednika HSP-a, lišeni svake znanstvenosti i obazrivosti prema svim povijesno utvrđenim činjenicama. Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”.
“…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine”
Na stranu politička intonacija Srbova priopćenja u kojem nismo ni očekivali da barem pokuša objasniti neporecivo savezništvo ustaške NDH i te Mussolinijeve, prema Hrvatima, genocidne fašističke Italije. Na stranu i to što Srb o zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom piše ostrašćeno i neznanstveno. Ali, ne može se ne uočiti i ne upozoriti na ono što njegov i slične istupe zdesna o “kontroverznom” ustanku u Srbu u bitnome razlikuje od Goldsteinove analize. O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.
Nažalost, sasvim različite naglaske u prikazima tog vremena nude i povjesničari. Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.”
Dakle, široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice o nečemu što je već u sljedećoj rečenici općepoznata stvar. Iz Goldsteinova teksta smatram osobito važnim citirati zaključne rečenice: “…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.”
Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?
Evo kako zaključak povjesničara Slavka Goldsteina izgleda prenesen u istup jednog političara. Odgovarajući na riječi i postupke predsjednika HSP-a, Milorad Pupovac je u Srbu, opet prema citatu iz Slobodne Dalmacije, rekao i ovo: “Stanoviti magistar, jedan Srb, nakon 70 godina odlučio se biti protiv Srba. Položio je vijenac za žrtve koje nisu smjele pasti i kojima smo se spremni pokloniti, ali to ne znači da treba zaboraviti na strašne žrtve koje su ustaški režim i taj pokret ostavili u Hrvatskoj”.
Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?
Zašto oni samozvani predstavnici svih hrvatskih branitelja koji bjesne na svako izražavanje počasti ili žaljenja zbog srpskih civila pobijenih nakon Oluje ne mogu uvidjeti da je njihov stav prema obilježavanju ustanka u Srbu identičan namjernom sljepilu srpske politike koja, nažalost, ima kontinuitet od Tadića do Nikolića i Vučića, politike koja Hrvatskoj odriče pravo slavljenja pobjede u ratu koji je, svim ratnim zločinima usprkos, baš kao i partizanska Narodnooslobodilačka borba, bio oslobodilački i jednako antifašistički?
U toj slijepoj točci urušava se svaka logika, vjerodostojnost i dosljednost većine političara kao i ostrašćenih profesionalnih slavitelja ratova i naricatelja nad žrtvama uvijek samo jedne, a nikada svih strana. A o tobože kršćanskim crkvama i njihovim službenim propovjednicima, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnima podjednako, da i ne govorimo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7
- 8
- 9
- Next Page »