novinarstvo s potpisom
Jadranka Brnčić
Nedavno se (24. kolovoza) navršilo sedamdeset šest godina od smrti filozofkinje i mističarke Simone Weil (1909-1943). Nije okrugla obljetnica, ali svaka je prigoda dobra da se prisjetimo njezine misli. [Read more…]
Dakako, nova pobudnica pape Franje “Gaudete et Exsultate” (”Radujte se i veselite se”), objavljena 9. travnja ove 2018. godine, napisana je svim kršćanima, ali bilo bi dobro da posebice mi u Hrvatskoj imamo uši za poziv koji nam upućuje. A poziva nas, na tragu i evanđelja i Drugoga vatikanskog koncila te u kontekstu našega vremena na – svetost. U enciklici Evangelii gaudium (2013) papa Franjo nam je ponudio duhovnost poslanja, u Laudato si (2015) ekološku duhovnost, u Amoris laetitia (2016) duhovnost obiteljskog života, a sada nam nudi samu srž duhovnosti. [Read more…]
Papa Franjo
Znamo dobro da je velika zapovijed koju nam je ostavio Gospodin Isus zapovijed ljubavi: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom i ljubiti bližnjega kao sebe samog (usp. Mt 22,37-39), to jest pozvani smo na ljubav, činiti dobro drugima. [Read more…]
Draga braćo i sestre,
korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve “vrijeme milosti” (2 Kor 6, 2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). [Read more…]
Prošle subote je započela Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, koja će završiti iduće subote, na blagdan Obraćenja svetog Pavla apostola. U toj vrlo dragocjenoj duhovnoj inicijativi kršćanske zajednice sudjeluju više od stotinu godina. Riječ je o vremenu posvećenom molitvi za jedinstvo svih kršćana, prema Kristovoj želji “da svi budu jedno” (Iv 17, 21).
Svake godine jedna od ekumenskih skupina neke svjetske religije, pod vodstvom Ekumenskog vijeća Crkava i Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, predlaže temu i priprema materijale za Molitvenu osminu. Ove godine su te materijale priredile Crkve i crkvene zajednice iz Kanade a referiraju se na pitanje koje je Sveti Pavao uputio korintskim kršćanima: “Zar je Krist razdijeljen?” (1 Kor 1, 13).
Sigurno da Krist nije bio razdijeljen. Međutim, moramo iskreno i sa žalošću priznati da u našim kršćanskim zajednicama i dalje postoje podjele koje su sablazan. Podjele među nama kršćanima su sablazan. Nema druge riječi, već sablazan.
“Mislim to što svaki od vas”, pisao je Apostol, “govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov'” (1, 12). Ni za one koji su ispovijedali Krista kao svoga vođu Pavao ne nalazi riječi hvale, jer su koristili Kristovo ime zato da se odijele od drugih unutar kršćanske zajednice. Ali Kristovo ime stvara zajedništvo i jedinstvo, a ne podjelu! On je došao zato da stvori zajedništvo među nama, a ne podjelu.
Krštenje i križ su glavni elementi kršćanskog učeništva koji su nam zajednički. Podjele naprotiv slabe vjerodostojnost i djelotvornost našeg evangelizacijskog djelovanja i prijete da oduzmu križu njegovu moć (usp. 1, 17).
Pavao kori Korinćane zbog njihovih razmirica, ali također zahvaljuje Gospodinu “zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju” (1, 4-5). Te Pavlove riječi nisu puka formalnost, već znak da on vidi prije svega – i tome se iskreno raduje – darove koje Bog daje zajednici.
Taj Apostolov stav je poticaj za nas i za svaku kršćansku zajednicu da prepoznamo s radošću Božje darove prisutne u drugim zajednicama.
Usprkos bolnim podjelama, koje i dalje postoje, prihvaćamo Pavlove riječi kao poziv da se iskreno radujemo milostima koje je Bog dao drugim kršćanima. Imamo isto krštenje, istog Duha Svetoga koji nam je dao milost: prepoznajmo to i radujmo se tome.
Lijepo je prepoznati milost kojom nas Bog blagoslivlja i, još više, otkriti u drugim kršćanima nešto što trebamo, nešto što ćemo moći primiti kao dar od naše braće i sestara.
Skupina iz Kanade koja je priredila materijale za ovu Molitvenu osminu nije pozvala zajednice da misle na ono što bi mogle dati kršćanima koji su oko njih, već ih je potaknula da se susreću kako bi shvatile što mogu jedne od drugih primiti. To traži nešto više.
Traži mnogo molitve, traži poniznost, traži razmišljanje i stalno obraćenje. Nastavimo tim putem, moleći za jedinstvo kršćanâ, da nestane te sablazni i da je više ne bude među nama.
Želim Vam kazati i još nešto važno. U vezi Međunarodne konferencije za pronalaženje političkog rješenja krize u Siriji u Montreuxu, u Švicarskoj, nakon koje će uslijediti pregovori koji će se održavati u Ženevi počevši od 24.siječnja.
Molim Gospodina da dotakne srca svih da, tražeći složno veće dobro izmučenog sirijskog naroda, ne štede napore da što prije dođe do prekida nasilja i kraja sukoba, koji je prouzročio već i previše trpljenja.
Želim dragom sirijskom narodu da odlučno krene putom pomirenja, sloge i obnove u čemu će sudjelovati svi građani, gdje će svatko moći gledati u drugome ne neprijatelja i suparnika, već brata kojeg se prihvaća i grli.
(Prenosimo s IKA-e)
Krštenje je sakrament na kojem se temelji sáma naša vjera i po njemu se kao živi udovi ucjepljujemo u Krista i njegovu Crkvu. Zajedno s euharistijom i potvrdom, krštenje čini takozvanu “kršćansku inicijaciju”, koja predstavlja jedinstveni, veliki sakramentski događaj koji nas suobličuje Gospodinu i pretvara nas u živi znak njegove prisutnosti i ljubavi.
Možemo se zapitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici jedan jednostavni obred, formalni čin Crkve kojim se dječaku i djevojčici daje ime? To je pitanje koje se može nametnuti.
Sveti Pavao nam u vezi s tim pruža jedno objašnjenje: “Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6, 3-4). To nije dakle formalnost! To je čin koji zadire u dubinu našega postojanja.
Nije svejedno je li dijete kršteno ili nije. Nije svejedno je li neka osoba krštena ili nije. Krštenjem bivamo uronjeni u ono nepresušno vrelo života koji je Isusova smrt, taj najveći čin ljubavi u čitavoj povijesti; i zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ne više u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i braćom.
Mnogi se od nas uopće ne sjećaju svojega krštenja, i to je normalno jer smo kršteni odmah nakon rođenja. Dva ili tri puta sam na Trgu svetoga Petra postavio pitanje: tko od vas zna datum svoga krštenja? Neka digne ruku. Važno je znati kada sam uronjen u onu struju Isusova spasenja.
Danas, kad dođete kući, potražite, pitajte kada ste kršteni i tako ćete dobro upamtiti taj lijep dan krštenja. Poznavati datum našeg krštenja znači pamtiti jedan sretan datum. Ako to ne znamo postoji opasnost da zaboravimo ono što je Gospodin u nama učinio, da se ne sjećamo primljenoga dara. Na kraju to smatramo tek nekim događajem koji se dogodio u prošlosti – i to ne čak našom, već voljom naših roditelja – zbog čeka nema više nikakav utjecaj na sadašnjost.
Moramo obnoviti sjećanje na svoje krštenje. Pozvani smo živjeti svoje krštenje svakoga dana, kao svakodnevnu zbilju u našem životu. Mi uspijevamo slijediti Isusa i ostati u Crkvi, unatoč svojim ograničenjima, slabostima i grijesima, upravo zahvaljujući sakramentu u kojem smo postali nova stvorenja i zaodjenuli se Kristom.
Naime, po krštenju, po kojem smo oslobođeni istočnoga grijeha, uključeni smo u Isusov odnos s Bogom Ocem; nositelji smo nove nade, jer nam krštenje daje novu nadu: nadu da čitav život kročimo putom spasenja. A tu nadu ništa i nitko ne može ugasiti, jer ta nada nije varljiva. Upamtite: nada u Gospodina neće nikada razočarati.
Zahvaljujući krštenju, možemo opraštati i onima koji nam nanose uvrede i čine nam zlo; zahvaljujući krštenju uspijevamo prepoznati u posljednjima i siromašnima lice Gospodina koji nas pohodi i postaje nam blizak. Krštenje nam pomaže prepoznati u licu osobâ koje su u potrebi, u onima koji trpe, također svog bližnjeg, Isusovo lice. Sve je to moguće zahvaljujući snazi krštenja!
I posljednje, što je važno. Postavljam pitanje: može li se netko sâm krstiti? Nitko ne može sam sebe krstiti! Nitko. Možemo tražiti, željeti krštenje, ali uvijek trebamo nekoga tko će nam taj sakrament podijeliti u Gospodinovo ime. Jer krštenje je dar koji se podjeljuje u okruženju u kojem vlada brižnost i bratsko zajedništvo.
Tako je uvijek bilo u povijesti, jedni su krštavali druge… to je lanac. Lanac milosti. Ali ja ne mogu samog sebe krstiti: moram od drugoga tražiti krštenje. To je čin bratstva, čin pripojenja Crkvi. U slavljenju krštenja moguće je prepoznati naizvornija obilježja Crkve, koja poput majke nastavlja rađati djecu u Kristu, u plodnosti Duha Svetoga.
Molimo dakle od srca Gospodina da možemo sve više, u svakodnevnom životu, iskusiti tu milost koju smo primili na krštenju. Neka naša braća u susretu s nama mogu susresti pravu djecu Božju, pravu braću i sestre Isusa Krista, prave udove Crkve.
Ne zaboravite današnju domaću zadaću: tražiti, pitati za datum vlastitog krštenja. Kao što znam datum svoga rođenja, moram znati također datum svog krštenja, jer je to dan slavlja.
(Preuzeto s IKA-e)
