U prosinačko predvečerje, nekako svečano tiho unatoč božićnim lampicama i mnoštvu ljudi na Trgu i u centru, išla sam pješice, s noge na nogu, prema tramvajskoj stanici kod ”Mimare” i na trenutak zastala da fotografiram HNK u svečanoj pozlati, sa špalirom Orašarovih vojnika koji stavom traže da se hramu kulture iskaže dužna pažnja. [Read more…]
Tko ne skriva da je homoseksualac zaslužuje da bude ponosan
Sada je i zvanično. Srbi iz trenutne Vlade su se svi od reda outali. Na prošlogodišnjoj Paradi ponosa tadašnji potpredsednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević bio je u šetnji uz svoje LGBT građane.
Ove godine, ispred Muzeja Mimare, kamere su snimile, a novinari pitali potpredsednicu Vlade Anju Šimpragu zašto je ona tu. [Read more…]
Čovjek je bio Ante Sorić
Umrije i Ante Sorić. A još prošle godine, malo pred Picassovu čarter-izložbu, koja je koštala ko svetog Petra kajgana, dok se iz Ministarstva kulture bulaznilo o sponzorima, publici iz vascele regije, dok je ministrica lično lagala kako će se sve to pokriti i isplatiti, netko se sjetio da u televizijsku emisiju pozove staroga Antu Sorića, da on na osnovi svoga prebogatog iskustva kaže što bi trebalo učiniti.
Nekoliko tjedana pred otvorenje, kad se više nije moglo učiniti ništa, obradovan što ga je pozvalo i za nešto upitalo, starac je govorio i govorio, iznosio prijedloge, davao ideje… I više je u njemu bilo duha i duše, više žive i vitalne energije, intelektualne snage i stvaralačke moći, nego u svima njima. Dobri, dragi Ante Sorić.
Rodio se u osvit prve Jugoslavije – one godine kada je država o Šestojanuarskoj diktaturi dobila ime – i uzrastao u nekom čudesnom spoju katoličke, dalmatinske, komunističke sudbine. Bio je deveto od trinaestero djece, od Sorića iz Preka, na otoku Ugljanu, odakle su u onoj staroj pjesmi Vice Vukova utopilo šesnaest lavandera, noseći 2. studenog 1891. opranu robu zadarskoj gospodi. Huda, huda sirotinja, jedino u socijalizmu bje moguće da jedno od njih trinaestoro postane ono što je postao Ante.
Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio
Kao mladi pravnik radio je u predsjedništvu Saveza socijalističkog radnog naroda, kao tajnik zadužen za vjerska pitanja. Poslije je bio i zastupnik u Saboru, a zatim i socijalistički direktor, pripadnik one povremeno ozloglašene tehnomenadžerske sekte, koja je stvarala društveno bogatstvo što ga ni danas, četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, nismo još do kraja spiskali. Tako je, direktorujući, i pao u političku nemilost, pa su ga iz gospodarstva potjerali u kulturu, i tako zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi učinili jednu od najvećih, posve slučajnih, usluga u našemu dobu.
Ante Sorić ne samo da je stvorio instituciju Muzejsko galerijskog centra, današnjih Klovićevih dvora, nego je s prvom svojom velikom izložbom iz 1983., nazvanom “Riznica Zagrebačke katedrale” inicirao povijesni zaokret, koji bi, da se dalje sve drukčije odvilo, mogao danas biti i od političke važnosti za suvremenu hrvatsku povijest.
Kardinal Franjo Kuharić mu je povjerovao, otvorio mu svoje sefove, i učinio nešto što je u prethodnih trideset i osam godina bilo višestruko nezamislivo. Jer nemojmo se femkati ni prenemagati: komunisti su željeli izložbu, i Ante Sorić bio je komunist, čovjek sistema, onog istog prema kojem je Crkva do tada bila hermetički zatvorena. S razlogom i bez razloga.
Godinu i pol kasnije, organizirao je izložbu “Drevna kineska kultura”, koju je pogledalo danas nezamislivih pola milijuna posjetitelja. Pa je li ministrica Zlatar i u jednom trenutku lanjskoga pikasovskog bauljanja pomislila da tih pola milijuna ljudi nije došlo samo od sebe? Ili se tim današnjim indolentnim damama i gospodi na čas učinilo da baš svatko može ono što je mogao Ante Sorić?
Istina, vrijeme je bilo drugo. Neslobodno, nedemokratsko. Da je s Kinezima učinio ono što je učinjeno s Picassom, da je tako zijevnula rupa u proračunu, drugovi se ne bi premišljali, nego bi Antu Sorića lijepo uhitili i osudili zbog pronevjere, lažnih mjenica, koječega.
Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu
Kako se dalmatinskom mađioničaru, bjelosvjetskoj barabi i mudracu Anti Topiću Mimari bližio kraj, tako si je poželio u stolnome gradu Zagrebu postaviti vječni nadgrobnik.
Puno je tu natezanja bilo, stari je ucjenjivao, poigravao se s braćom Hrvatima, rugao se njihovom neznanju i magarećoj strpljivosti druga Stipe Šuvara, koji je nakon projekta Sveučilišne knjižnice, koju je gradio uz nos Beogradu, u vrijeme kada su bile odlukom državnog vrha zabranjene sve “neproizvodne investicije” u SFRJ, pristao uza sve Mimarine ucjene, samo da zbirka stigne u Zagreb i zauvijek ostane tu.
Ante Sorić u tom se poslu našao pri ruci obojici: i Mimari, i Šuvaru. Zahvaljujući njemu, njegovom strpljivom radu, talentu za organizaciju i marketing, ostvaren je projekt koji se više nego jednom trebao skršiti i pretvoriti u jednu od najvećih kulturnih bruka i promašaja u povijesti hrvatske kultura.
Danas, kada je Mimarina zbirka u Zagrebu, lako je govoriti o krivim atribucijama i precijenjenim djelima. Da je Mimara kojim slučajem povukao donaciju, govorilo bi se samo o kolosalnom promašaju, a vrijednost bi zbirke narasla do luvrovskih razmjera.
Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio.
I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić
Nama je, u času kada odlazi jedan veliki čovjek, ipak i uvijek važnije ono drugo. Važnija nam je njegova priča, njegov roman od života, koji je, kao i u svakom drugom slučaju, neponovljiv. Samo što je u neponovljivost Ante Sorića upisana i cijela jedna epoha, kojoj on nije bio puki promatrač. Poput sovjetskih udarnika i Alije Sirotanovića, samo na neki drugi način, on je stvarao svoje vrijeme.
Dalmatinac, katolik, komunist. Svejedno kojim redoslijedom, i svejedno što se sve učitava u smisao i sadržaj tih pojmova, ali Ante Sorić spojio ih je kao malo tko, čuvajući na nenametljiv način svoje dostojanstvo.
Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu.
Dana 31. listopada 1944, pred Svisvete, partizani su oslobađali Zadar, i on je bio u prvoj skupini boraca. Zabasali su u minsko polje, a jedan partizan Zadranin rekao je pred njim: “Nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je trinaestero djece u obitelji, ima ih puno.”
I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić.
(Prenosimo s autorova portala. Ovaj In memoriam je objavljen u Jutarnjem listu 16. listopada).
Doajen hrvatske ljevice
U času kad sam na radiju čuo vijest o smrti Stipe Šuvara, sjedio sam u plastičnom kiosku nautičke lučice u Lumbardi i nisam mogao vjerovati: nakon svih poraza, napada i godina života na margini, Stipe se činio vječnim i nesalomljivim, nalik strip-junacima čija saga vazda traje pod egidom “nastavit će se u sljedećem broju”. U potpunoj tišini i smiraju dana, s pogledom na svjetionik, Pelješac, Mljet i Lastovo, intimno sam se pozdravio sa Šuvarom, ali i s nadom da je drugačija Hrvatska ipak moguća.
Ovih dana, točnije 29. lipnja, navršilo se točno deset godina od smrti posljednjeg doajena hrvatske ljevice i čovjeka čiju prazninu još nitko nije nadomjestio; okrugle godišnjice prisjetio se samo novinar “Slobodne Dalmacije” Damir Pilić.
Odnos koji je Stipe Šuvar imao s Hrvatskom možda bi se najbolje mogao promotriti kroz udarničku maksimu: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.” Njega je to društvo, kao siromašno dijete iz Imotske krajine, u potpunosti formiralo i naučilo ga praktički svemu što zna, a on mu se odužio na najbolji mogući način, ostavivši iza sebe kapitalne kulturne objekte, poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnih drugih
Odnos koji je Stipe Šuvar imao s Hrvatskom možda bi se najbolje mogao promotriti kroz udarničku maksimu: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.” Njega je to društvo, kao siromašno dijete iz Imotske krajine, u potpunosti formiralo i naučilo ga praktički svemu što zna, a on mu se odužio na najbolji mogući način, ostavivši iza sebe kapitalne kulturne objekte, poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnih drugih.
No od svega što je u materijalnim tragovima iza njega ostalo čak je bitnije ono nematerijalno. Stipe naime nikad nije izdao društvo, ideje i principe koji su ga formirali i othranili. U času kad su brojni nekadašnji drugovi počeli otkrivati političke Hrvate u sebi i masovno prelaziti u HDZ ili slične stranke, a oni rijetki preostali unutar Partije započeli proces dubinskog redizajniranja stranke u kojoj više nije bilo mjesta za ljevicu, južnoslavensku uzajamnost i hrvatske Srbe, Stipe je ostao na drugoj strani mosta, manje-više sam. Malo je takvih usamljenosti na svijetu.
Još u prapočecima suprotstavljen Miloševiću, jedan od rijetkih koji su odmah uočili kamo njegova politika smjera, ne baš sklon reformskoj politici po diktatu MMF-a provođenoj od strane saveznog premijera i posve nesklon hrvatskom nacionalizmu, Stipe je naglo ostao sam, a da se ni u čemu nije promijenio.
Svime onime što je od tada pa do kraja života radio i pokušavao, kupio je kartu za vječnost i paradigmu čestitosti, ispravnosti i hrabrosti. Po svom stavu i izboru iskazao se kao istinski revolucionar i čovjek uvjeren u ispravnost vlastitog puta, na kojem će istrajati i po cijenu značajne osobne žrtve. Gotovo svi ostali iz navodno revolucionarne partije to nisu bili i po tome će ih povijest pamtiti.
Svime onime što je od tada pa do kraja života radio i pokušavao, kupio je kartu za vječnost i paradigmu čestitosti, ispravnosti i hrabrosti. Po svom stavu i izboru iskazao se kao istinski revolucionar i čovjek uvjeren u ispravnost vlastitog puta, na kojem će istrajati i po cijenu značajne osobne žrtve. Gotovo svi ostali iz navodno revolucionarne partije to nisu bili i po tome će ih povijest pamtiti
Da je rođen koje desetljeće ranije, Šuvara ne bi bilo teško zamisliti kao Miću Ranovića iz Davičove “Pesme” ili kao nekog od tragično stradalih momaka iz Prvoga splitskog odreda. Vjernost nekim principima i idealima iskazao je i znatno prije raspada zemlje i društva, kad se kao vrhunski sociolog svjetskog kalibra okrenuo onome što ga je opterećivalo, a to je sudbina hrvatskog sela. S takvim pristupom i poslovičnim cinizmom, u kombinaciji s visokim funkcijama koje je obavljao, pokazao se, paradoksalno, kao eksces unutar partijske hijerarhije.
Nakon svega što je proživio, nije mu preostalo ništa drugo doli iskrenog čuđenja i ustrajavanja. Jer čuđenje je bilo jedino što je razumnom čovjeku nakon svega moglo preostati: čuđenje nad činjenicom da ga se namjerno gazi na pješačkom prijelazu, da ga se po zagrebačkim restoranima provocira pjevanjem ustaških pjesama i na njega repetira pištolj koji pukim slučajem neće opaliti ali će poslužiti kao hladno oružje, da ga zajednica koja mu je do jučer klicala po nogometnim stadionima sada izopćuje. I, na koncu, čuđenje nad radničkom klasom koja je potpuno svjesno izabrala put u rat, nacionalizam i kapitalizam, odrekavši se svega što je do tada izgradila.
Tko tu koga nije razumio na kraju je manje bitno – Šuvar Hrvatsku ili Hrvatska Šuvara. Ako ništa drugo, podijelio je sudbinu Krleže, koji je morao čekati ponudu sarajevskog Oslobođenja da mu izda sabrana djela; na isti je način Šuvarovu ključnu i gotovo proročansku knjigu “Vrijeme iskušenja: jugoslavenski socijalizam između vizija i posrtaja” 1988. izdalo – zalaganjem još jedne tragične figure, Nijaza Durakovića – Oslobođenje. Jer tada, kao ni danas, gotovo nikoga u Zagrebu nije zanimalo što Šuvar ima za reći. A imao je (i rekao je) dosta toga.
Sa Šuvarovom smrću u prah se pretvorila i hrvatska ljevica, koja je danas razjedinjena, posvađana, marginalizirana i suštinski poražena, negdje na putu između samosažaljenja zbog poraza i iluzije da je moguće voditi klasnu borbu dok se ne obračuna s nacionalizmom i konstitutivnim mitovima suvremene Hrvatske.
Sa Šuvarovom smrću u prah se pretvorila i hrvatska ljevica, koja je danas razjedinjena, posvađana, marginalizirana i suštinski poražena, negdje na putu između samosažaljenja zbog poraza i iluzije da je moguće voditi klasnu borbu dok se ne obračuna s nacionalizmom i konstitutivnim mitovima suvremene Hrvatske. Stipe je tu pokušao pomoći koliko je mogao, a mogao je – onako napadan, potisnut i bez ikakve podrške – malo
Stipe je tu pokušao pomoći koliko je mogao, a mogao je – onako napadan, potisnut i bez ikakve podrške – malo. Potpuno svjestan okolnosti, ipak je za sobom ostavio donkihotovski pokušaj SRP-a i Socijalističke partije Hrvatske te jedan mali, ali hrabri list, “Hrvatsku ljevicu”.
Zamjerali su mu Bijelu knjigu i reformu školstva, iako su zaključci toga famoznog stenograma gotovo točno predskazali kakve će uloge u budućnosti nositi spominjani autori, a zamalo svi ministri obrazovanja pokušavaju, s lošim namjerama, kopirati njegov sustav.
Hrvatska je i deset godina nakon njegove smrti zemlja u kojoj prevladava nacionalističko stanje svijesti i u kojoj za njegove ideje još nema mjesta. Predstavljao je ono što je Hrvatska mogla biti, a što je s takvom strašću odbacila da je posve izvjesno da ga nije ni zaslužila. Bio je čovjek uvjeren u ono što govori i uvijek na strani slabijega, pa je tako, dok se SDP odricao hrvatskih Srba, bio jedan od rijetkih koji se iznimno zalagao za njih. U vremenima kad je radništvo samo potpisivalo kapitulaciju i dobrovoljno izručivalo svoje tvornice novopečenim tajkunima, pod krinkom krhke vizije o svijetloj budućnosti unutar EU-a, on im je otvoreno govorio što ih ondje čeka.
Kao što nije bilo veće osamljenosti od one Stipine u času kad su svi napuštali ljevicu, na isti su način s njegovim očajničkim pogledom i izrazom lica dok je predsjedao 14. kongresom SKJ usporedive jedino suze Sonje Lokar. Stipe nije plakao, samo je tupo gledao, ali ne stoga što mu nije bilo jasno kamo sve vodi, nego zato što je ostao suštinski revolucionar, borac koji već smišlja sljedeći korak.
Iz mora stvari kojima nas i danas može naučiti, ostaje ponajprije snaga da se bude svoj i izdvojen i u crnim vremenima i da se ideali ne žrtvuju u ime malograđanskog života. Da je samo to ostavio, bilo bi i previše za jedan ljudski život.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Poštenje i čist obraz
Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“.
Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno.
Proteklih sedam godina rušio se jedan svijet višenacionalne državne zajednice kojoj sam pripadao. Bio je to svijet koji me odgojio, svijet čije sam naravno brojne negativnosti kasnije i spoznao, no to je bio svijet kojeg je bijesna rulja tako bezočno pljuvala iz dana u dan, bez ikakvih posebnih argumenata, osim puke mržnje prema imenu i ideji Jugoslavije i socijalizma.
S posebnim gađenjem promatrali su djecu miješanih brakova i onih koji su se još uvijek deklarirali kao ljevičari, što sam bio i sam, tako da mi se cijelo vrijeme činilo da neće proći još dugo dok nas ne počnu kao u Južnoafričkoj Republici stavaljati na posebnu stranu autobusa i na posebne klupe po gradskim parkovima.
Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“. Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno
Taj posljednji korak je i simbolički poduzet uvođenjem vjeronauka u škole, kad je kao navodna alternativa ponuđena etika, tada još bez ikakvog napisanog programa ili udžbenika, sa jasnom nakanom da ti režim pokaže da ti je mjesto među otpadnicima i kužnima. Ja sam, naime u prvom razredu gimnazije iskusio čari prve generacije kojoj su uveli crkvu u javne škole i moram priznat da sam, ne bez ponosa, spadao u onih 8 (osam) ljudi iz dva spojena razreda, koji su odbili biti dio stada, dok je ostalih šezdeset i nešto ljudi bilo na drugoj strani.
Svih tih godina SDP, koji je trebao biti taj koji će nešto odgovoriti, uporno je šutio, na prvu crtu gurnuo Zdravka Tomca, isključio sve intelektualce iz partije i reklamirao se pod sloganom DP – važna kockica u mozaiku hrvatske demokracije. Kakav dosljedan luzerski i domobranski pristup partije izrasle na revolucionarnoj tradiciji.
Da to nije bio samo taktički ustupak postalo je definitivno jasno svih kasnijih godina, pa i danas, kada je SDP postao vodeća stranka u zemlji, dok su ideje ljevice i jasna osuda fašizma devedesetih poispadali negdje po putu, Račanovom direktivom. Ništa ta partija nije rekla o progonima građana srpske nacionalnosti u gradovima, o sveopćoj pljački, niti o devastaciji antifašističkih spomenika. Sve su to prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.
U tom sveopćem ništavilu, javno pastoralne, a iznutra najmračnije Hrvatske, jedinu svijetlu točku predstavljao je Feral Tribune, zahvaljujući kojem smo svi skupa vidili da nismo sami i da taj naš jedinstveni kulturni prostor i dalje postoji. Sve da su u njemu pisali i najnetalentiraniji autori na svijetu, a znamo da nisu, zavrijedio je postati nezaobilazna kulturna činjenica. I tada se, odjednom ukazao Stipe Šuvar. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao.
Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Naravno da sam odmah otišao u SRP, čim sam došao na studij u Zagreb te sam se svih tih pet godina, nekad više, nekad manje, redovito viđao sa Stipom Šuvarom, slušao njegove ekspozee i uživao u tom nadrealnom svijetu koji se sastajao u prostranom stanu u Palmotićevoj ulici.
Hrvatskoj je Šuvar ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači
Svega je tu bilo: starih partizana, razočaranih idealista, obespravljenih Srba, Stipinih zemljaka Imoćana, vrhunskih intelektualaca, poput Matvejevića i sjajnih novinara. Svi su oni iz raznih razloga dolazili u tih par zadimljenih prostorija koje su vonjale na lošu rakiju, dim jeftinih cigareta i tursku kavu, a Stipe je uvijek isti, pun posla, sitnim rukopisom ispisivao stranice i stranice tekstova i uključivao se u razgovore kad bi mu se tema svidila pa bi s nogu održao takvo predavanje, koje bi te bacilo s nogu.
Nije sada mjesto da pišem o stranačkom raskolu i tome koliko ga je to pogodilo, njegovoj iznenadnoj smrti koja je došla tijekom tih previranja i općenito svim ljudskim niskim strastima i dnevnoj politici. Zadnji put sam nazvao taj telefon u Palmotićevoj dva dana prije njegove smrti, a s druge strane čuo sam rastrojenog i izdanog čovjeka, intelektualca kojeg je vrijeme natjeralo da se bavi birokratskim zavrzlamama i u naponu snage gleda kako gaze po nečemu u što je toliko vjerovao, nešto što je omogućilo njemu, težačkom djetetu iz Zagvozda da doktorira sociologiju, postane ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ.
Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno.
Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“.
Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.
(Tekst je napisan u povodu godišnjice smrti dr. Stipe Šuvara a izvorno je objavljen u lipnju 2012. na portalu tacno.net. Donosimo ga u vezi nedavna predstavljanja Šuvarove knjige ”Historia tragicomica”).