novinarstvo s potpisom
Ana i Otto Raffai
Negdje u ovo vrijeme oko Velike Gospe objavljen je prije nekoliko godina tekst đakovačkog profesora teologije o obavezi žene na poslušnost: nije po njemu Marija uzor poslušnosti vjerniku, muškarcu i ženi, već samo ženi koja po njegovu razumijevanju treba biti poimana kao biće drugotno budući da je prema starozavjetnoj predaji stvorena iz Adamovog rebra. [Read more…]
Emina Bužinkič
Foto: Portal Novosti
(Opaska uredništva: Portal Autograf.hr u potpunosti podržava inicijativu za uvođenje predmeta Građanskog odgoja i obrazovanja te će se bezrezervno staviti na raspolaganju ne samo GOOD inicijativi već ćemo naš portal staviti u funkciji promicanje što kvalitetne rasprave oko potrebnoga kurikuluma).
O čemu se radi u kampanji “Naučimo biti veliki”, koju je “GOOD inicijativa” pokrenula povodom početka školske godine? [Read more…]
Da nije korupcionaške, nepotističke, sitnim i krupnim interesima povezane ekipe u Ministarstvu kulture, moglo bi se reći da od Željka Jovanovića goreg nema, barem kada su u pitanju simbolične i identitetske, dakle civilizacijske, vrijednosti naše zajednice.
Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio kakav besprizorni idiot, a možda i desničarski huligan, potencijalni batinaš, socijaldemokrat s duhovnom i inelektualnom legitimacijom Tomašićke Ruže, da u školama više ne bude školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki. Samo se moralno insuficijetnom mamlazu takvo što moglo omaknuti.
Ako mu se, pak, nije omaknulo, tada se radi o rijetko nedvosmislenom političkom i svjetonazorskom stavu, čiji je cilj da se đacima sugerira kako nismo svi jednaki, nego se dijelimo na robove i gospodare. Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva.
Evo kako je bilo: u školi koja je nosila ime Silvija Strahimira Kranjčevića, našega sarajevskog pjesnika, prognanog iz Hrvatske, sve smo čistačice zvali – teta Fata. Bilo ih je desetak, i možda se neka zbilja zvala Fata, ali mi smo ih sve tako zvali. I bilo je u tome neke dječje svireposti, organskoga šovinizma, pa smo već kao sedmogodišnjaci znali kako ćemo poniziti one koji se bave nelijepim poslom: čiste našu prljavštinu, lože razredne peći na ugljen, brinu se za red u jednome savršeno uneređenom, dakle usranom svijetu. Takve su bile škole u ono vrijeme, sredinom sedamdesetih, takve su škole u svakome vremenu, ništa se tu ne mijenja.
Svaka je teta Fata bila dobra, mudra i trpeljiva. Drukčije nas i ne bi preživjela. Mi smo namjerno prljali, rugali joj se, činili razne pasjaluke. Recimo, na užarenu kraljicu peći stavljali bismo komadiće gumice za brisanje, i onda bismo trčali niz hodnik, vičući: bojni otrovi, bojni otrovi…
Učiteljice i nastavnici bi svaku takvu situaciju, svaki takav incident u pedagoškom procesu, prepuštali teti Fati na rješavanje. Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!
Jednom me je teta Fata, u trenutku potpunoga izbezumljenja, po nogama zalila kantom prljave vode. Dovukao sam se kući k’o popišan. Šta je bilo? Čistačica me zalila vodom. Šta si napravio da te zalije? To je, dobro pazite, pitanje koje čini tačku razlike između civilizacije i današnjega infantiliziranog i kreteniziranog hrvatskog društva, a i školstva: šta si napravo pa te teta Fata zalila vodom?
U današnje bi doba, pretpostavljam, takva čistačica dobila otkaz, završila bi na naslovnici Jutarnjega, mogla bi biti sretna da je roditelji djeteta ne tuže, jer je, zamislite, kantom prljave vode zalila njihovoga kretenoidnog princa. Ne sjećam se više, doista, čime sam zaslužio da me teta Fata zalije, ali nema sumnje da je razlog bio dostojan svakoga današnjeg kretenoidnog princa.
Škola je imala dva ulaza: iz dvorišta su, kroz uska i niska, pomalo nedostojna vrata ulazili đaci. Preko porte, lijepe, samostanske austrougarske porte, prolazili su nastavnici i roditelji. Sedam godina išao sam u tu školu, sedam godina pokušavao sam barem jednom proći kroz glavna vrata, ali nije se moglo pokraj čika Šaćira. Golemi, sijedi starac s brčićima i u modroj kuti, partizanski prvoborac, spomeničar, radio je kao školski portir, podvornik i neka vrsta šefa logistike.
Jednom sam s majkom pokušao ući na glavna vrata. Nju je propustio, mene je vratio: neka ulazim tamo gdje ulaze đaci. Početkom devedesetih, školska zgrada je u postupku restitucije vraćena Crkvi, i danas je tu “Katolički školski centar”. Čika Šaćir je, bit će, davno umro, a ja nikada nisam ušao na ona vrata.
Rijetkih prilika, kada prođem Ulicom Mehmeda paše Sokolovića, pored kapija svoje stare škole, ista mi stvar na um padne: da mi je ući! Sad bih to, možda, i mogao. Ili ipak ne bih: da uđem, morao bih prekoračiti preko čika Šaćira mrtvog. A oni su me učili da idući svome cilju ne gazim preko mrtvih.
Ugljen je raznosio Islam. Čovjek srednjih godina, koji je očito prebolio dječju paralizu. Dok hoda, svaki mu udov svoju politiku vodi, lete ruke i noge po nekom smiješnom prirodnom zakonu, onako kako ih je jednom davno naputila bolest, a mi mu se djeca, naravno, smijemo. Jak je, i zabacuje kantama oko sebe.
Govori teško, svaku ga drugu razumiješ. Približiš li mu se previše, mogao bi te i udariti. Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva.
Moja se učiteljica zvala Sofija Ištuk, razrednik mi je bio Hrvoje Filipović, najveći književni autoritet mi je za cijeli život ostao strašni nastavnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskog Abdulah Šahmanović. Direktor škole bio je dobar, blag čovjek, koji je inače predavao matematiku. Zvao se Lazar Andrijašević. Nitko od njih, pa ni veliki Šahman, nije se u moju društvenu svijest intenzivnije utisnuo od svake tete Fate, čika Šaćira i Islama. Kada netko spomene islam, ja se, vidite, prvo sjetim Islama. Dvije riječi koje se neznatno različito naglašavaju.
Šiti se od sunita razlikuju po tome što šiti vjeruju da nije došao kraj vremena i da će se pojaviti skriveni imam, onaj koji će objasniti sve. U mome bi romanu ulogu tog Mahdija pred Sudnji dan odigrao školski ložač, koji je prebolio poliomyelitis. Bila bi to dobra priča, sve do trenutka kada se na nebu pojave dva Sunca…
Ne, nije ovo cmoljava reminiscencija, nisu ovo uspomene iz predmodernog doba, niti samo koristim prigodu da se narugam Željku Jovanoviću, tom nesposobnom ministru sporta i razonode. Njemu se u zemlji filonacistkinje Ruže nipošto ne bih rugao. Bio bih hajvan kada bih to činio, a od hajvanluka su me ustrajno odučavale tete Fate, čika Šaćir, Islam…
I moj razrednik Hrvoje Filipović. Ali Jovanović baš mora da je bez pameti ako ne shvaća da bi autsorsanjem školskih čistačica, pretvaranjem tih žena u roblje, bio na korak bliži tome da i sam svrši u Jasenovcu. U Jasenovcu ledenih i bešćutnih dječjih srca.
(Prenosimo s autorova portala).
Ministar financija Slavko Linić na brzinu je oprao ruke od ministra školstva Željka Jovanovića. U trenutku kad su sindikati već najavljivali kaznenu prijavu, a opozicija tražila glavu dotičnoga, Linić je bez milosti ostavio Jovanovića da se sam nosi s posljedicama odluke o neisplati dodataka na plaću zaposlenicima u obrazovnom sektoru. Hladno je rekao: “To nije stvar Ministarstva financija, nego Vlade, odnosno premijera i ministra obrazovanja”.
I nije se tu zaustavio, nego je Jovanovića dodatno opleo. Sve bez psovki i vrijeđanja, ništa u Mamićevu stilu, ali ni puno nježnije od njega. Ministar financija naime podsjeća novinare i javnost da je Ministarstvu obrazovanja ove godine odobreno prekoračenje financijskoga plana za čak 650 milijuna kuna. Unutar te svote bilo je dovoljno novca da se pokriju sporni troškovi prijevoza, poručuje Slavko svom lancmanu Željku te mu još nabija na nos što je propustio ta prava definirati kolektivnim ugovorom, kao što je to učinjeno za državne službenike. “A bilo je dovoljno vremena”, dodao je da bi završno zakucao kolegu.
Je li i u kojoj mjeri Jovanović zaslužio takav postupak uskrativši učiteljima dio prosinačke plaće u posljednji trenutak i bez prethodnih najava, vjerojatno će se razjasniti. Je li i Vladu zarazila bolest poslodavaca, koji se drže toga da se platiti moraju i struja, i papir, i telefon, ali ne i ljudski rad?
U jeku rezimiranja Vladinih rezultata na kraju prve polovice mandata, taj je događaj zanimljiv prije svega kao karakterističan isječak funkcioniranja Milanovićeve ekipe. Ako ministar financija kaže da nema veze s obustavom naknada za prijevoz u školstvu, to u najmanju ruku znači da između njegova i Jovanovićeva resora nema komunikacije. No iz toga se može zaključiti i da nema koordinacije između resora. I da premijer ne drži konce u rukama.
Sve to vidimo i na primjeru referenduma o ustavnoj definiciji braka. U inicijativama rastuće desnice vladajući se nisu znali postaviti. Podcijenili su pokret i njihove vođe. Kao što su koji mjesec prije potpuno krivo odabrali tajming za postavljanje novih dvojezičnih ploča u Vukovaru. Hrvatsku kao da su prepustili stožerima i građanskim inicijativama, bar kad je o ideološkim temama riječ. Kad se o ekonomiji radi, još nitko, na sreću, nije krenuo prikupljati potpise za ukidanje poreza, ali nedostatku koordinacije unutar Vlade i pomanjkanju liderstva svjedočimo gotovo svaki dan.
Iako je do jučer zdušno branio izmjene Zakona o radu, čak i nakon što su sindikati demonstrativno istupili iz pregovora, ministar rada Mirando Mrsić povukao je zakonski prijedlog samo dan prije redovite sjednice Vlade četvrtkom, s koje je dokument trebao biti poslan u saborsku proceduru. Sindikati su totalno iritirani zakonskim izmjenama i time što Vladin predstavnik ne poštuje njihova stajališta. Tek kad se primaknula prijetnja prosvjedom na Markovu trgu, kad su protiv Mrsićeva zakona o radu vrisnuli laburisti, te kad je nešto o tome natuknula čak i Markićka, resorni ministar u posljednji trenutak zaustavlja zakon.
U popratnom ministrovu obrazloženju, međutim, ni riječi o poštovanju sindikalnog stava ili poniznosti prema žrtvama ekonomske krize. Zakon je stopiran kako bi ga se uskladilo s direktivama EU-a, glasilo je obrazloženje iz ministarstva, kao da se sve dosad nije znalo da se o tim direktivama mora voditi računa. Kao i s uskraćivanjem isplate naknada za prijevoz zaposlenima u obrazovanju, stvoren je još jedan konflikt za koji bi Linić s punim pravom vjerojatno rekao – to je stvar Vlade, stvar premijera i resornog ministra.
No gdje je bio premijer kad je zapeo dijalog sa sindikatima o izmjenama Zakona o radu? Je li u te pregovore uložio vlastiti autoritet? Je li se naoružao argumentima i podacima kojima bi uvjerio sindikate da su produljenje radnog tjedna i vaučerizacija radne snage u njihovu interesu? Ako ni sam ne vjeruje da će smanjivanje radničkih prava dovesti do procvata ekonomije, zašto nije na vrijeme zaustavio Mrsića?
Ocjena Vlade nakon dvije godine vladanja svodi se tako na pitanje u kojoj mjeri ona uopće upravlja procesima u društvu, ili ih i u jeku ekonomske krize prepušta stihiji.
S izmjenama Zakona o radu ni jedna vlada nije imala sreće. Račanova je vlada u posljednji trenutak odustala od tog posla, nakon što su je kestenjari i prosvjednici sa splitske rive već bili iscrpili. Sanader je tu sklisku dasku jednostavno izbjegavao. Njegova nasljednica Jadranka Kosor upala je u zamku. Sredinom 2010. godine protiv njezinih izmjena Zakona o radu pripremao se referendum, za koji je prikupljeno 717 149 potpisa. Jasno, zakon je povučen.
Zašto su jedan za drugim propadali pokušaji da se udovolji zahtjevima poslodavaca i postroži radno zakonodavstvo? Zato što su radnička prava u praksi rapidno srozavana mimo zakonskih pravila, pred očima pasivnih inspekcija i neučinkovita pravosuđa. Nikakva zakonska pravila nisu spriječila poslodavce u otpuštanju zaposlenika. Bez obzira na slovo zakona radnici su ostajali i bez posla i bez odrađenih plaća.
Zakon o radu bio je barem formalna brana kaosu u praksi i sindikati su na toj točki prije tri godine izvojevali veliku pobjedu u odnosu prema vladi Jadranke Kosor. Tako su lako dobili javnost na svoju stranu i prikupili više od 700 tisuća potpisa da se Vlada morala povući. Ministar Mrsić tvrdi da će njegov zakon ići i to početkom iduće godine, što znači da Milanović smatra kako se njemu ne može dogoditi ono što se dogodilo Jadranki Kosor. Ili možda s Mrsićem o tome ne razgovara, kao ni s Jovanovićem o učiteljskim plaćama. A Vlada se vodi sama od sebe.
