(Opaska uredništva: Donosimo pismo Mire Furlan sugrađanima, Potpisano je u Beogradu 1.11.1991. Tjednik “Danas” ga je donio u broju od 5. studenog 1991. godine. Pet dana kasnije objavio ga je i beogradski dnevni list “Politika”, a mi ga prenosimo u cijelosti iz Večernjeg lista, ali bez tipfelera). [Read more…]
Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
Ne uprijevši ni u koga prstom, ne osudivši nikoga, Mira Furlan nas je napustila. Ostavila nas je same s našim osjećajem krivnje. [Read more…]
Zbogom, Borka, knjigo naša!
U korijenu njezinog imena sadržana je borba. Pratila ju je cijelog života, uklesana u onom ponosnom čelu, zakačena o nabore njezinih izvanvremenskih haljina. [Read more…]
Kome može pomoći popularnost pojma Croatia na Googleu?
Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami. [Read more…]
Mira Furlan: ”Ustaštvo se rehabilitira još od 1991.”
Nakon uloge Medeje u predstavi Teatra Ulysses 2002. godine na Brijunima, Mira Furlan proljetos je u riječkom HNK-u na poziv bivšeg intendanta Olivera Frljića odigrala ulogu antičke junakinje Kasandre u istoimenoj predstavi u režiji Nade Kokotović. Nekadašnja zvijezda jugoslavenskog i hrvatskog glumišta već dvadeset i pet godina sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem, i sinom živi u Los Angelesu, kuda je 1991. emigrirala. [Read more…]
Mira Furlan i Oliver Frljić: Oni nisu ravnodušni!
“Muškarcima i ženama koji će oblikovati 21. stoljeće punim srcem i potpuno uvjeren dovikujem: Stvoriti nešto novo znači pružati otpor, a pružati otpor znači stvarati nešto novo”, ovako je govorio autor eseja “Pobunite se” Stephane Hessel, francuski diplomat i publicist, pripadnik pokreta otpora (Resistance) i buhenvaldski logoraš. [Read more…]
Stradun iznad Straduna
Velika se kulturološka buka digla oko nekog bogataškog vjenčanja u Dubrovniku. Bogataši, valjda iz Amerike, zakupili su većinu dubrovačkih kulturnih institucija, od palače Sponza preko dubrovačkog Kazališta Marina Držića do tvrđave Lovrijenac. Iznajmili su oni i Lokrum, koji je također zaštićena baština. Za golemu većinu tih dolarskih aristokrata u Hrvatskoj nitko nikada nije čuo.
Vidjeli smo ih prvi, a lako moguće i zadnji put. Nije točno poznato ni koliko su kulturne institucije dobile novca za iznajmljivanje svojih javnih prostora, čija osnovna namjena ipak nije glumljenje svadbenih kulisa. Pri tome valja reći da se tu ne radi samo o fizičkom iznajmljivanju prostora na određeno vrijeme nego i na komercijalno korištenje fotografija i videa snimljenih u tim prostorima na neodređeno vrijeme.
Netko bi s pravom mogao zamijetiti da je puno bolje da se Lovrijenac reklamira nekom dobrom Shakespeareovom predstavom, u kojoj bi mogli igrati hrvatski glumački internacionalci kao što su to Zrinka Cvitešić, Mira Furlan, Goran Višnjić, Rade Šerbedžija, Goran Navojec…
Naravno, sve je to dobrodošla, možda čak i besplatna turistička reklama, ali netko bi s pravom mogao zamijetiti da je puno bolje da se Lovrijenac reklamira nekom dobrom Shakespeareovom predstavom, u kojoj bi mogli igrati hrvatski glumački internacionalci kao što su to Zrinka Cvitešić, Mira Furlan, Goran Višnjić, Rade Šerbedžija, Goran Navojec…
Već vidim atraktivnu podjelu “Hamleta”, “Kralja Leara”, zašto ne i “Romea i Julije”. Takva bi podjela možda privukla i strane medije i u svakom bi slučaju kulturološki bila opravdanija od reklamiranja dubrovačkih starina s pomoću nekog uvoznog bjelosvjetskog svadberaja.
No, u isto vrijeme kada se hrvatske kulturne institucije u vrijeme kriznog budžetskog financiranja tjeraju na preživljavanje, štednju, kresanje programa, smanjenje honorara, otkazivanje premijera, možda je ipak nekorektno toliko se čuditi njihovim pokušajima da im na račun kapne koja gotovinska uplata. Uostalom, ova je država već odavno Dubrovnik pretvorila u turističku kulisu za kruzerski, masovni turizam.
U Dubrovnik se goste ubacuje kao brojlere na kokošju farmu. Nikako im se ne nudi kvalitetna ponuda jer za kvalitetu tu jednostavno nema vremena. U uzavrelu kamenu ljepoticu ubacuju se na samo nekoliko sati.
I povjesničari umjetnosti i konzervatori dobro znaju da nije isto gledati Dubrovnik sa Srđa na kojem se nalazi tek tvrđava Imperijal (doduše, uz zgradu žičare) ili gledati Dubrovnik iz nekakvog umjetno stvorenog Straduna kakav je svojedobno izgrađen na Babinom kuku. Ali graditi Stradun iznad Straduna, pa to je puno gore od bogataške svadbe u ložama dubrovačkog kazališta
Onda jure zidinama, crkvama, vijugaju uličicama i trgovima, piju vodu iz Onofrijeve česme, možda se, ako imaju sreće, negdje uspiju i olakšati i polizati kuglu-dvije skupog sladoleda. A sada će ova ista država gradu Dubrovniku omogućiti da se na njega pljucka s platoa Srđa, gdje je u planu gradnja nekakvih stiliziranih zgradurina zakamufliranih golfom.
Kao što su ne tako davno na grad sasvim konkretno pljuckali okupatori iz raspomamljenog susjedstva, sada će pljuckati bogataši kojima će se kao vrhunac dubrovačke ponude nuditi filmska kulisa, prijestolje iz “Igre prijestolja” na koje se može i sjesti.
I kada su se nadležne službe UNESCO-a počele raspitivati za tu nekontroliranu gradnju na Srđu, onda je za cijelu tu međunarodnu zavrzlamu dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić optužio cinkare iz samoga grada Dubrovnika.
Ali ti cinkari jako dobro znaju da grad Dubrovnik svoju jedinstvenu ljepotu može zadržati samo u ovoj sadašnjoj metafizičkoj borbi s neizgrađenim Srđom iznad sebe. I povjesničari umjetnosti i konzervatori dobro znaju da nije isto gledati Dubrovnik sa Srđa na kojem se nalazi tek tvrđava Imperijal (doduše, uz zgradu žičare) ili gledati Dubrovnik iz nekakvog umjetno stvorenog Straduna kakav je svojedobno izgrađen na Babinom kuku. Ali graditi Stradun iznad Straduna, pa to je puno gore od bogataške svadbe u ložama dubrovačkog kazališta.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).