novinarstvo s potpisom
Robert Bajruši
Jako žalim zbog svega, ali ne osjećam se odgovornom. Imam puno posla i jednostavno sam zaboravila produljiti vozačku dozvolu, a propisanu kaznu platila sam na licu mjesta, lakonski se ministrica europskih fondova Gabrijela Žalac ekskulpirala od političke odgovornosti, nakon što je bez valjane dozvole, vozeći auto u Vinkovcima, ozlijedila djevojčicu. [Read more…]
Ivanka Toma
Glavni odbor SDP-a u subotu je nakon cijelog dana zaključio da je SDP točno tamo gdje je bio i prije mjesec, dva ili pet i da će tu ostati do idućih parlamentarnih izbora. [Read more…]
Robert Bajruši
Ponekad je dobro ne dobiti željeno.
Zamislimo užas koji bi ovih dana vladao u centrali SDP-a na Iblerovu trgu da su socijaldemokrati prije dva mjeseca uspjeli nagovoriti još jednog zastupnika da podrži smjenu ministra financija Zdravka Marića, [Read more…]
U trenutku dok se Hrvatska grčevito bori da zadrži fiskalnu suverenost, nakon duge ljetne stanke održala se još jedna u nizu besmislenih, nenadahnutih politikantskih sjednica Sabora RH. Zemlja propada, prijeti bankrot dođe li do rasta kamata na međunarodnom tržištu, a naša bezvezna politička kasta svoju bezvrijednost dokazuje već na prvom okupljanju.
Neka mi naši zastupnici oproste, ali naivno imam potrebu Sabor doživljavati kao sveto mjesto demokracije gdje će se superiorno informirani, vrhunski educirani i impresivno pripremljeni parlamentarci strastvenim, pametnim i pamtljivim retorikama boriti za ispunjenje bitnih nacionalnih ili lokalnih političkih ciljeva i ideala. No, oni to sveto mjesto višestranačja većinom svode na sitna stranačka i osobna politiziranja koja mogu, u najbolju ruku, rezultirati skupljanjem ponekog političkog poenčića kod lošije educiranih birača.
Besmislenost pitanja saborskih zastupnika na aktualnom satu čak se može sistematizirati u tablicu s jasnim, lako prepoznatljivim kriterijima. Čak bih bio slobodan predložiti kreiranje rang-ljestvice niškoristi zastupnika. Osobno bih najviše, pet bodova, dodjeljivao onim zastupnicima koji aktualni sat koriste za serviranje pitanja članovima iste stranke ili iste koalicije. Nazvao bih to penaltik-pitanjima u kojima javnosti podvaljujete unaprijed dogovoreno ili očekivano pitanje na koje onaj kojem je postavljeno može odgovoriti agitpropovski; stranačkom samohvalom.
Dobro, našem premijeru Milanoviću čak se i kod takvih pitanja može dogoditi da se posklizne, ali njegova “vještina” obraćanja javnosti ipak je zasebna tema, da ne kažemo disciplina.
Najbolji primjer besmislenog penaltik-pitanja je ono koje je Goran Beus Richembergh (HNS) postavio Vesni Pusić (HNS) – što će raditi koalicijski prijatelj Neven Mimica (SDP) kao europski povjerenik. Na to je naša ministrica vanjskih poslova, naravno, odgovorila da je Mimica dobio jako važan resor s puno novca. Taj su igrokaz Richembergh i gospođa Pusić odigrali nakon što su domaći mediji u nekoliko navrata iscrpno i polemički pisali o tome što će to Mimica (ne)važno raditi u EK. Je li moguće da je Richembergh toliko neinformiran kad smo svi mi drugi prije doznali što će to raditi najbolje plaćeni činovnik iz Hrvatske? Nebitno.
Ma ne, jasno je da je riječ o pravom sitnom politikantstvu s natruhama sjevernokorejske prakse dodvoravanja svetim nadređenim autoritetima u PR-ovske svrhe aktualne vlasti.
Takvih pitanja na prekjučerašnjoj sjednici bilo je još, primjerice ono Marina Jurjevića (SDP) Mirandu Mrsiću (SDP) o zaposlenosti, zatim ono Mladena Marelića (SDP) za ministra Hajdaša Dončića o Pelješkom mostu i jadransko-jonskoj autocesti te ono Tomislava Žagara (SDP) ministru Gordanu Marasu (SDP) o mjerama koje je ministrovo ministarstvo kreiralo za očuvanje obrta. Ministrov odgovor bio je toliko zanimljiv da ga nismo našli u pisanim izvještajima.
Na drugo mjesto suštinske nevažnosti s po tri ili četiri boda po pitanju svakom zastupniku uvrstio bih pitanja koja oporbeni zastupnici postavljaju kao zamke onima na vlasti kako bi demagoški skupljali poene, iako će zbog takvog demagoškog smjera i sami imati problema kad dođu na vlast.
Karakteristika tih pitanja je da se uopće ne brinu o široj slici, zdravom razumu i dugoročnoj općoj koristi.
Nadalje, dva boda davao bih pitanjima smišljenim po principu “pao sam s Marsa da bih privukao pažnju”. Na zadnjoj sjednici nekoliko ih je bilo u konkurenciji, ali najviše je medijske pozornosti privukao inače liberalni Damir Kajin koji je iz nekog razloga rekao da se boji dolaska Jihad Johna (Džihad Džona) na festivale droge diljem jadranske obale. Ostalo je malo nejasno jesu li veća prijetnja festivali, droga ili islamski radikali. Ili možda tek paklena kombinacija. Bilo kako bilo, Kajin je bio u vrhu svih izvještaja te zaslužio – deux points.
Zaključno, jedan bod davao bih zabavnim pitanjima bez ikakve koristi. Teoretski ta pitanja mogu donijeti pozitivan bod, ali s obzirom na to da se ništa neće dogoditi (minus bod) te da jednostavno rastužuju (minus bod), sve u svemu dajemo jedan negativan (1 – 2 = -1).
Primjer je takvog pitanja ono Ante Babića (HDZ) ministru Vedranu Mornaru zašto su u udžbenicima politike i gospodarstva Marina Lovrić Merzel, Željko Sabo i Slavko Linić primjeri dobre prakse. Iako sam se u nevjerici pitao je li tako nešto moguće, rezigniran odgovor ministra Mornara kako to nije u redu, ali da neće trošiti na nove udžbenike uvjerio nas je kako čak ni dobra zapažanja i pitanja u Hrvatskoj nemaju smisla. Stoga negativan bod i Babiću jer djecu od sada moram moliti da zažmire kad u udžbenicima naiđu na riječi “primjer dobre prakse”. Tko zna što bi mogli vidjeti u retku iza toga.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Zlatko Komadina prvi se javno odlučio prestati pretvarati da ne vidi ogromnog ružičastog slona nasred sobe. Nakon dugog niza piškit-ću-kakit-ću godina vječnom “kandidatu za kandidata”, kako je sam sebe opisivao nakon svake špekulacije da će u predsjedničku utrku ovu ili onu, napokon je puknuo film i poslije sjednice Predsjedništva SDP-a na kojoj je predloženo izbacivanje Slavka Linića iz stranke, objavio svoju kandidaturu za čelnika socijaldemokrata.
Odbio se izjasniti znači li to da će s istomišljenicima pokušati izazvati izvanredne izbore za predsjednika SDP-a ili će pričekati redovite izbore koji u njih dolaze nakon svakih parlamentarnih, ali znakovito je najavio kako je “subota novi dan”. U subotu, naime, zasjeda Glavni odbor SDP-a koji bi trebao potvrditi ili odbiti odluku Predsjedništva o torpediranju Linića iz stranačkih redova.
Neovisno o ishodu sjednice Glavnog odbora već je prilično izvjesno da je subota prijelomni dan za SDP, kao rijetko koji do sada u povijesti stranke, a da su Zoranu Milanoviću dani odbrojani i u stranci i u Vladi bez obzira na to hoće li trajati još mjesec-dva ili će na silu izdržati do kraja mandata. Sve u svemu, inventura njegova promašena predsjednikovanja u obje fotelje pokazat će da je Milanović lako kvarljiva roba s vrlo ograničenim rokom trajanja, u za njega najboljem slučaju – najduže do kraja 2015. godine.
Ružičastog slona razbaškarenog u njihovoj fotelji konačno su, doduše unutar četiri SDP-ova zida, ugledali i Rajko Ostojić, Mirando Mrsić i Davor Bernardić. Na Milanovićev kratki uvod na Predsjedništvu po kojemu “Linića treba izbaciti jer to zaslužuje” ostali junaci mukom zamukoše i za dvadesetak minuta tema je bila apsolvirana.
Šutljivi članovi prijekog suda Partije nisu se čak usudili ni izaći pred novinare, nego su pobjegli na stražnji izlaz, štono bi se reklo, za služinčad. Što, uostalom, očekivati od kojekakvih zmajlovića, borzanica, hajdaša, grčića, marasa, opačićki i ostale sitne boranije koja izravno ovisi o volji šefa? Imamo li od takvih uopće pravo očekivati bilo kakav ljudski integritet? Jedino o čemu brinu je da nakon Linića oni ne budu sljedeći na udaru iracionalnog gazde, čije odluke i ponašanje sada već poprimaju karakteristike nenavođenog projektila.
O stanju svijesti čovjeka koji nam vodi državu vrlo zorno govore njegove riječi koje su procurile s Predsjedništva: “Netko je negdje nazvao Slavka Linića patrijarhom SDP-a. Patrijarh je samo jedan, a ja to nisam. Ako nisam ja, onda nije nitko”.
Bilo je i prijetnji: “Ako je netko spreman za bitku u subotu, ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika”. Za svaki slučaj ucijenio je i glavnoodbornike prije subote: “Ako Linić ne ode, to će značiti prijevremene izbore”, pa nek’ si cure i dečki misle kako će glasati na sjednici o Liniću i ide li im se u opoziciju, jer ne postoji ta alkemija kojom bi s njim uspjeli dobiti parlamentarne izbore.
U top-five zoranizama svih vremena svakako ulazi objašnjenje zašto je Tonina Piculu, apsolutnog pobjednika na euroizborima, ove godine ponizio tek petim mjestom na listi: “Tonino je bio naš najljeniji zastupnik u Saboru, a ja sam ga prošli puta stavio na prvo mjesto. I dobio je jedva 50 posto glasova”. Milanović nekome spočitava da je lijen? I to još u Saboru?
U subotu će Glavni odbor glasati o izbacivanju Linića iz stranke i izvještaju nakon izbora za Europski parlament, a zapravo će glasati o povjerenju Milanoviću. Trenutačno se u političkim kuloarima razvija niz scenarija i nitko uistinu nema pojma što će se na sjednici dogoditi; jedino je sigurno da je baš svaki ishod nepovoljan po Milanovića, čak i ako uspije zadržati glavu iznad vode.
Na sjednici će, najavili su, govoriti Linić, Nada Čavlović Smiljanec i Tonino Picula. Past će kiša teških riječi.
Važan indikator bit će hoće li odbornici izglasati tajno izjašnjavanje o Liniću i hoće li uopće itko zatražiti tajnost glasanja. Značit će to da su u strahu od Milanovića, ali da baš zato traže svoje pravo na stav. Spominje se i mogućnost bojkotiranja kvoruma, da jednostavno ne dođe dovoljan broj članova tog tijela i da se sjednica ne može održati.
S obzirom na poznate prijašnje Milanovićeve navade nitko ne bi bio iznenađen viješću da je Milanović ponaosob nazvao svakog člana Glavnog odbora i, da upotrijebimo eufemizam, sugerirao mu koje odluke treba poduprijeti. Ne bi mu bilo prvi put.
Glavni odbor odluku o Linićevu brisanju iz stranke donosi običnom većinom. Što ako ne prođe? Hoće li patrijarh koji to nije abdicirati? Što ako prođe s tijesnom razlikom? Hoće li Milanović preuzeti odgovornost jer je raskolio stranku?
Što ako se na Glavnom odboru skupi dvije trećine glasova za raspisivanje izvanrednih izbora za predsjednika? Ako se i ne skupi dovoljno, što ako se pokaže da polovica stranke želi novog predsjednika? Za Milanovića u subotu neće biti dobrog rješenja. Pogotovo ako se pokaže da je Komadina uspio organizirati dovoljan broj istomišljenika.
Velika je većina SDP-ovaca svjesna da na iduće izbore ne mogu predvođeni Milanovićem, čovjekom koji je u godinu dana izgubio troje izbore zaredom. Bez njega se možda i ukaže kakva šansa da se provuku i u nekakvoj čudnovatoj koaliciji zadrže vlast. Njegove čudotvorne moći da sve što napadne pretvori u čisto zlato, a sve čime se bavi završi u mulju i žabokrečini na izborima im neće biti od osobite koristi. Oblak koruptivnih i nepotističkih afera koji se nad njim nadvio ovom ćemo prilikom zanemariti.
Onaj koji “u zubima može nositi tri puta težeg protivnika” ni na sekundu se nije zamislio nad činjenicom da su mu od četvorice oponenata na Predsjedništvu čak dvojica potpredsjednika, dvojica ministara i dvojica šefova najjačih stranačkih organizacija. Jer on je “fit”.
Kolika je to ljuta muka nasjela na SDP govori i informacija da su se dva žestoka unutarstranačka suparnika, Rajko Ostojić i Mirando Mrsić, našli na istoj strani. U potrazi za novim stranačkim predsjednikom. Na tom je projektu, navode stranačke indiskrecije, jako angažiran i predsjednik države Ivo Josipović. On ga, navodno, rado više ne bi gledao ni na mjestu predsjednika Vlade, ali Komadina je izričito naglasio da ga izvršna vlast ne zanima. To bi značilo povratak na Linićevu ideju od prije nekoliko godina da se razdvoje funkcije predsjednika stranke i Vlade, od kada se i našao Milanoviću na zubu.
Spominju stranački kuloari i promjenu premijera, ali bez izbora, nego samo pronalaskom novog mandatara kojemu bi osigurali parlamentarnu većinu; neki navodno na tome mjestu vide direktora Podravke Zvonimira Mršića, ali su za tu akviziciju šanse trenutačno vrlo slabe.
U subotu se, dakle, na Iblerovu trgu ide do “istrage vaše ili naše”. Premijer Zemlje Dembelije zadobivene rane već će za nekoliko dana vidati u Brazilu na otvorenju Mundijala. Jer, da ga citiramo, njega to ide, to mu pripada. To što je uništio stranku, kadrovski je opustošio, potpuno dotukao socijaldemokraciju, snobovsko-elitističkim navadama poništio ljevicu, štetočinskim djelovanjem dramatično srozao rejting SDP-a, što građani nisu nikada živjeli gore, a Vlada koju vodi panično vapi za bilo kakvim rezultatom njemu nije razlog ni da podigne obrvu. Sve dok se može vozikati pod rotirkama i iščitavati vinske karte u skupim restoranima.
Nastavi li ustrajavati na svom ostanku na tronu idućih godinu i pol dana, znači da ćemo se svi baviti isključivo stanjem u SDP-u, a sve drugo, ako se uopće i kreće, stat će, što je za državu koja je već sada u punom kolapsu potpuno izgubljeno vrijeme.
Nakon toga kopanje po kontejnerima kojemu sada sve više svjedočimo moglo bi se činiti kao čista pastorala; mogli bi to biti dani za kojima će sjetno čeznuti oni koji uspiju preživjeti.
(Prenosimo s portala forum.tm).
“Dobra ekonomija nije samo efikasna, ona je i diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi”, kaže Pascal Bruckner u jednome od eseja iz “Bijede blagostanja”… Hrvatsko gospodarstvo, nažalost, miljama je daleko od diskretne i drage prijateljice, ono je, punoljetnosti usprkos, egoistično derište, koje neprestano vrišti i kuka. Za neuspjehe i padove vječno optužuje druge, a bez tutorstva odraslih (čitaj EBRD, MMF i Svjetska banka…) nije u stanju učiniti ama baš ništa.
I prvo čitanje spornoga prijedloga Zakona o radu, što se u srijedu nije dalo pokolebati sindikalnim protestom na Markovu trgu, poduprto je priopćenjem Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj (FIC) koja se, eto, nada pronalaženju rješenja koja će omogućiti nove investicije. Vele da je nefleksibilnost ZOR-a kontraproduktivna za privlačenje dugoročnih investicija u Hrvatsku. Svjetska banka pak poručuje kako je postojeći Zakon o radu među najrigidnijima u Europi (mada smo i kod njegove izrade primijenili Resavsku školu i dobrano prepisivali od Nijemaca), te da investitori neće ulagati kod nas ako se te odredbe nastave primjenjivati.
Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije pomalo nepromišljeno i nepripremljeno.
Sindikati na Markovu trgu dozvolili su da se na njihov opravdan protest kontra dodatne liberalizacije tržišta rada ukrca vlasti i moći vječno žedan HDZ za čije je višegodišnje vladavine Hrvatskom radništvo i dovedeno na egzistencijalni rub i poniženo privatizacijskom pljačkom onoga što su njihovi roditelji desetljećima u “mraku socijalizma” stvarali. Sindikalisti i HDZ-ovci zajedno su, na moju žalost, napustili sabornicu dok je ministar Mirando Mrsić pokušao braniti neobranjivo.
Nalikovalo je to, kao što je dobro upozorio Milorad Pupovac, “plivanju niz rijeku”, rijeku inozemnih zahtjeva za promjenama ZOR-a, što iza krinke investicija nevješto kriju poriv za ekspanzijom na hrvatsko tržište dodatno obezvrijeđene radne snage. Znaju oni da su hrvatski građani u toj mjeri izmučeni neplaćanjima, neizvjesnošću radnog mjesta i nezaposlenošću da će se uskoro biti spremni zadovoljiti i mrvicama s njihovih bogataških stolova.
Ma koliko se ministar trsio nije nikoga, najvjerojatnije ni sebe samog, uspio uvjeriti da će predložene izmjene donijeti bilo što dobro hrvatskome radništvu. Ogorčena ulica nadjenula mu je i nadimak – Pinokio! I u pravu su. Nije dobro fleksibiliziranje radnog vremena što, primjerice, omogućava poslodavcu da radni tjedan (pa makar i vremenski limitirano) produži na strašnih 56 sati. Nije dobro ni omogućiti lakše otpuštanje radnika, zapošljavanje preko agencija što, pokazuje to i dosadašnja praksa, debelo snižava cijenu rada, a ne stvara ni minimum mogućnosti da netko iz armije od 385.000 onih s Burze rada dobije šansu za zaposlenje.
Nije problem samo u ministru kojeg sindikalisti, ali i zastupnik Dragutin Lesar, optužuju za laži. Za lažni dijalog sa socijalnim partnerima jer se odigravao bez stvarne želje uvažavanja argumenata suprotne strane. Nije se ni pokušalo u dugotrajnim pregovorima doći do konsenzusa (za što se u lipnju 2010. zalagao i premijer Milanović). I maloj djeci je u srijedu postalo jasno kako ministar Mrsić radi po strogim uputama MMF-a kojeg jedino zanima zaštita kapitala posuđenog prezaduženoj Hrvatskoj. I ministar je to i po cijenu demonstracija izvršio.
Osim mlakog ministrovog obrazloženja promjena Zakona mene je zapanjila nespremnost zastupnika, i onih s pozicije i onih iz opozicije, da se ozbiljno upuste u raspravu o Prijedlogu. Oni iz vladajuće koalicije lakonskim stajanjem iza predloženih odredbi još su jedanput pokazali posvemašnju nesposobnost empatije, suosjećanja sa svojim građanima (to je valjda zarazno – kliconoša je, nema sumnje, premijer). No ni oporba nije bolja. Njih su pak više od ZOR-a zanimali novinarski tračevi nakon nedavno održanoga skupa SDP-a, tulumi i raspored sjedenja, premda nitko iz zadnjih redova nije pozivao na bacanje Predsjednika u jamu, k’o što je to slučaj na HDZ okupljanjima.
Izuzetak su Dragica Zgrebec, Milorad Pupovac i Dragutin Lesar iz čijih se diskusija vidjelo da suvereno vladaju problematikom.
Pupovac i Lesar se nisu dali impresionirati ministrovim obrazloženjem da se promjenama samo želi poboljšati poslovna klima, očuvati postojeća radna mjesta i eventualno otvoriti nova. Pupovac je kazao da je fleksibilizacija organizacije radnog vremena jednostavno u modi. „Trendi je biti fleksi“, kazao je Pupovac, a na njegovu se izjavu nadovezao i Lesar rekavši kako bi slogan promotora izmjena mogao glasiti:”Fleksi je seksi”.
I jest, fleksi je MMF-u seksi, no radnicima koji će bez dodatnoga plaćanja raditi i 56 sati tjedno i čiji će rad dodatno pojeftiniti nije nimalo napeto. Nije im nimalo seksi zastupnička nepripremljenost za razgovor o ovoj prevažnoj temi, straši ih mogućnost da će iz zarađenog, uz državu i poslodavca, uskoro morati namiriti još jednog aktera – agenciju koja će posredovati pri zapošljavanju. Zato je u pravu predsjednik SDS-a kad pita dokle će se više cijediti, i kroz ovu i kroz druge reforme, ono što se cijediti više ne može – radništvo.
Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unaprijediti institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast.
Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam. Mislili smo da će znati izaći iz klinča kapitala i sebičnih ucjena investitora, stati na stranu krizom izmučenih građana, stvoriti pravni okvir u kojemu će i radnik i poslodavac zajednički ostvariti nacionalnu ekonomiju koja, kako to lijepo veli Pascal Bruckner, nije samo efikasna, već diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi.
Nedavno se u ”komšiluku”, Srbiji elem, pojavio Nacrt novog zakona o radu, koji će, prema nekima, srozati položaj tamošnje radničke klase do ispod razine postignute u Francuskoj 1936. godine, za vlade Narodnog fronta.
Cijeli zakonski paket mjera − ukidanje naknada za noćni, prekovremeni i smjenski rad, brutalno rezanje isplata trudnicima i radnicima na bolovanju, nemalo povećanje radnih sati u tjednu, neograničeno produžavanje privremenog rada i ničim sankcioniran poslodavčev vritnjak u mršavi radnički tur – podsjetio me na istovjetne regule novog domaćeg prijedloga Zakona o radu (ZOR) koji se, gle, ti, čuda!, zakotrljao nekako istodobno s blizancem s druge strane Dunava.
Istinabog, naš je privremeno povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina.
Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”.
Zasuzile mi oči kada ga čuh.
Događaji s konca lanjske godine − spomenuto naturavanje ZOR-a u nas – odjek je zbivanja s početka iste godine, točnije zaključaka zakucanih u izjavi misije Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) nakon posjeta Hrvatskoj u veljači.
Naime, otada ti zaključci poput užarenog trozupca bodu Hrvatsku ispod repa kako bi ubrzala provedbu programa strukturnih reformi presudnih za ponovno pokretanje rasta da bi se, unatoč poteškoćama, nastavilo s provođenjem postupne fiskalne konsolidacije. Ememefdžije kibiciraju i za smanjenje plaća u javnom sektoru jednako kao i za planirane reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, jer su to ”koraci u pravom smjeru”.
Čovjek bi rekao da gotovo s nekom perverznom fiksacijom zagovaraju žestoko zatezanje gruboga korzeta oko rebara i struka tobože neodržive potrošnje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje sve do nemogućnosti disanja. Uz to, tvrdoglavo ustraju na nastavljanju postupne, ali trajne fiskalne konsolidacije radi zlatnih jabuka Hesperida zvanih ponovna uspostava održivosti duga i zadržavanje pristupa tržištima.
K tomu još podržavaju i planove Vlade da poveća kazne za prijevremeno umirovljenje, povisi dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina za muškarce i žene; naglašavaju da je važno da te reforme stupe na snagu već u drugoj polovici 2013. “kako bi što prije ostvarile koristan učinak”.
Ono što se našlo u MMF-ovim zaključcima zaudara na “bič Europe”, austerity– sustav mjera namijenjenih vladama za smanjenje proračunskog deficita tijekom krize. U leksikonu naše turobne stvarnosti prepoznajemo ga u izrazima: fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast.
Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju, ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku.
Evo, sada znate odakle puše hladan sjeverac koji prijeti smrznuti sve nas gologuze. Hoću reći, nas bez mandata i sinekure. Za kontejner spremne.
I prije negoli su članovi delegacije Misije strugnuli iza prvog zagrebačkog ugla, pred mikrofonima se ustobočio ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Branko Grčić, kazavši da su poruke Misije MMF-a iz zaključne izjave suglasne s onim što i Vlada govori, a to je da Hrvatska mora ostvariti tri ključna cilja − fiskalnu konsolidaciju, reforme i gospodarski rast. Drukčije kazano, paket mjera pripremit će državu i gospodarstvo za sljedeću fazu koja će zemlju načiniti “konkurentnom” i stvoriti “rast”.
Na taj će način država otplatiti svoj pogolemi dug, uteg koji bismo inače ostavili u amanet još nerođenim naraštajima, jer primarni smisao ”austerity” mjera je učiniti državu sposobnom otplaćivati dug. Stoga samo ljudi s mozgom veličine zrna gorušice mogu dvojiti u opravdanost procesa zvanog “strukturne prilagodbe” i ”konkurentnost” kako bi zaživio “rast”, ta žuđena erekcija gospodarstva iz kojeg bi se, u sličnoj figuri kazano, ejakulirali redoviti obroci otplate.
Ne treba posebno naglašavati da je “fleksibilnost rada” jedna od najznačajnijih strukturnih reformi poradi koje su svi ti ZOR-ovi. Znači, ako ste do sada temeljem ugovora uživali zaštićenu plaću, radno vrijeme, beneficije, mirovine… e, bogme, više nećete!
MMF-ov britva jezik kaže da će “austerity” biti posebice učinkovit pristupi li se “ambicioznijim” izmjenama Zakona o radu usmjerenim k smanjenju troškova zapošljavanja i otpuštanja, uključujući otpuštanje zbog slabog radnog učinka i omogućavanja poduzećima da se isključe iz primjene “opterećujućih” sektorskih kolektivnih ugovora, i još puno lipih stvari, zapravo amputacija do tada stečenih prava.
Ide priča dalje: potrebno je to učiniti jer plaće se moraju smanjiti kako bi se povećala konkurentnost radne snage. Prosta je to logika: što se manje novca utače u rad tijekom procesa proizvodnje, proizvod/usluga će biti jeftiniji na tržištu i, naravno, privlačniji potencijalnom kupcu.
Tako će s nižim plaćama nadoći veći profiti, pa će naše gospodarstvo procvjetati kao ruža u svibnju, a miris te ruže unijet će u društvo prosperitet i rast itd., ali ne i bolje plaće. One će, doduše, rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima − političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom.
Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika.
Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo.
Analizirajući jezik političara, Andrew Marshall, kanadski analitičar i pisac, veli da je pravo značenje maškarane izjave “treba nam obuhvatan paket mjera podržanih strukturnim reformama, kao što je fleksibilnost rada, namijenjenih povećanju konkurentnosti i omogućavanju rasta”, zapravo: “moramo što prije osiromašiti naš narod, koji ćemo eksploatirati do kosti, stvarajući jeftinu radnu snagu, što će pospješiti jačanje elite i gomilanje privatnog profita”.
Jezik europskih političara, kaže on, izraz je “dijalektike moći” cilj koje je dati još više onima koji ionako imaju previše, uzimajući od drugih. Oteti, osiromašiti, eksploatirati, ujarmiti… pravi su infinitivi toga jezika razobliči li ga se. Stoga ne čudi da Marshall “program strukturnih reformi” naziva društvenim genocidom.
Podsjeća me on na Georgea Orwella, koji je u eseju Politika i engleski jezik, napisanom godinu dana poslije Drugog svjetskog rata, krasno zaokružio semantiku jezika političara, napomenuvši da je stvoren “kako bi laži zvučale istinito, a ubojstvo bilo vrijedno poštovanja” te kako bi naoko dao čvrstoću “čistom vjetru”.
I ćoravi valjda sada mogu vidjeti da se takozvana kriza kapitalizma, kako su to globalno pretumbavanje počeli nazivati prije šest godina, brzo premetnula u krizu rada.
Financijski kapital, taj pravi detonator sloma i kriza, oporavio se, a kapitalistička se klasa, u cjelini, osnažila i, što je važno, iskoristila je lukavo političke, društvene i ideologijske uzde, koje joj je kriza ugurala u šake, kako bi učvrstila svoju dominaciju nad ostatkom društva.
Iz toga su istisnuli obilje ploda: uvećanje profita, veću koncentraciju vlasništva, produbili jaz između rada i kapitala i stvorili neiscrpne zalihe jeftine radne snage kako bi i dalje šopali svoje profite.
Novi zakoni o radu s ove i one strane Dunava, majke mi moje, služe isključivo tim ciljevima.
Jer neki drugi ciljevi, u ovom i ovakvom svijetu, jednostavno, ne postoje.
Sindikalne središnjice povlače se iz pregovora o izmjenama Zakona o radu (ZOR) i Gospodarskoga socijalnog vijeća (GSV) te traže ostavku ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića zbog jednostrano nametnutih rješenja u novom ZOR-u, objavili su u četvrtak čelnici sindikata na konferenciji za novinare ispred Banskih dvora. Također, najavili su prosvjedni skup na Markovu trgu koji će se održati u četvrtak 5. prosinca, kad se očekuje da će Vlada prijedlog Zakona o radu uputiti sa sjednice u Hrvatski sabor. Poručili su da će na nasilje vladajućih odgovoriti koristeći se svim zakonskim mogućnostima, a ”nije isključena ni organizacija generalnog štrajka”, izvijestila je Hina u četvrtak.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever optužio je Vladu da je nevjerodostojan pregovarač jer je jednostrano promijenila već usuglašena rješenja.
Ministar Mrsić, rekao je, ne poštuje prethodni dogovor da radni tjedan ne može biti dulji od 48 sati, a eventualno produljenje može biti utvrđeno samo kolektivnim ugovorom. Sada predlaže da poslodavac može produljiti radni tjedan na 56 sati bez kolektivnog ugovora, a kolektivnim ugovorom i do 60 sati tjedno, rekao je Sever. Upozorio je i na neprihvatljive odredbe o produljenju roka za rad preko agencija za privremeno zapošljavanje te upitao kakvo je to privremeno zapošljavanje na tri godine. ”Vlast je prevarila radnike, nju nije briga za radnike i vlastitu nesposobnost prevaljuje na radnička leđa”, ustvrdio je Sever.
Mladen Novosel, predsjednik SSSH-a, neprihvatljivim ocjenjuje povišenje dobne granice za odlazak u punu starosnu mirovinu sa 65 na 67 godina pa je najavio da sindikati na to neće pristati. Predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske Damir Jakuš kaže pak kako je argument da će ”lakše otpuštanje omogućiti lakše zapošljavanje” neprihvatljiv te da Vlada ruši cijenu rada da bi radnici nesigurni u svoju budućnost pristali na sve.
”Vladin neoliberalni koncept i neznanje ne mogu izvući Hrvatsku iz krize pa je vrijeme da premijer Zoran Milanović građanima kaže da su zatečeni situacijom i da nemaju rješenje”, rekao je predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić. Podsjetio je da je Milanović na početku mandata tvrdio kako nema potrebe mijenjati ZOR jer radnička prava nisu velika, a Vlada radi suprotno. Hrvatska ima mnoge probleme, no Vlada nema kulturu dijaloga i iz toga proizlazi većina tih problema, drži Ribić.
”Budite barem malo objektivni, nemojte baš sve svaliti na Vladu!” kazao je pak za autograf.hr ministar rada Mirando Mrsić, koji je na te ocjene odgovorio vrlo službeno i nažalost – kratko. U četvrtak smo ga, naime, zatekli usred saborske rasprave o zakonima kojima se regulira poslovanje fondova u drugomu i trećemu mirovinskom stupu pa smo dobili doslovno dvije minute za ključna pitanja. Onima koji su očekivali ponudu ostavke reći ćemo odmah: ništa od ostavke i ministar od promjena – ne odustaje.
”U političkom životu morate postići ravnotežu između slušanja i razgovaranja, to je onaj trenutak u kojem treba donijeti odluku”, kazao je Mrsić. Na tvrdnju da je pitanje koliko su odluke koje je donijelo Ministarstvo rada kvalitetne kada izmjenama Zakona o radu nisu zadovoljni ni poslodavci ni sindikati, kaže kako to i jest ključni problem: ”Za razliku od nekih drugih zemalja u kojima su se poslodavci i sindikati sami dogovorili o izmjenama, a Vlada samo posredovala, kod nas tog dogovora nije bilo i zato smo morali donijeti odluku koja će očuvati radna mjesta i omogućiti otvaranje novih.” Dodao je kako su poslodavci mnogo puta poslali poruku da je fleksibilizacija radnog vremena jedan od uvjeta za očuvanje radnih mjesta pa je odluka morala ići u tom smjeru.
Za koga, međutim, može biti dobro to što poslodavac ubuduće može odrediti da radnik mora raditi 56 sati, s tim da mu 16 sati iznad 40-satnog radnog tjedna neće biti plaćeno kao prekovremeni nego kao redovni rad, kada se već danas i bez te mogućnosti događa da ljudi rade prekovremeno i za to uopće nisu plaćeni, pitali smo ministra. Treba li zakonom omogućiti izrabljivanje ljudi?
”Prvo, ne radi se o tome da ćete trajno raditi 56 sati tjedno, nego o tome da ćete jedan tjedan raditi 56, a idući 32 sata, ovisno o potrebama rada. Drugo, time ćemo samo uvesti reda jer paralelno s time jačamo i inspekciju rada”, odvratio je ministar odgovarajući odmah i na pitanje je li svjestan toga da ljudi i danas, bez obzira na to što je ZOR-om propisano da redovno možemo raditi do 40 sati tjedno te još osam prekovremeno, često rade dulje a da im to nije plaćeno u skladu s propisima.
Izmjene Zakona o radu, očito, provest će se onako kako su najavljene, bez ustupaka sindikatima i bez promišljanja o tome da bismo mnogo prije nego što se ozakoni mogućnost redovnog rada do 56 sati tjedno ipak morali imati jaku inspekciju rada koja efikasno sprječava kršenja radnih prava, što početkom 2014. godine, kada bi novi ZOR trebao stupiti na snagu, neće ni izbliza biti tako.
”U Hrvatskoj imamo više od 50 000 organizacija civilnog društva. Civilno društvo neizmjerno je važan partner države. Velika raznolikost udruga pridonijela je razvoju europske Hrvatske. No isto tako nosimo se s brojnim slabostima u funkcioniranju. Ipak forma civilnog društva nešto je što se počelo prepoznavati jer danas imamo udruge civilnog društva koje zastupaju čak i oprečne vrijednosti u društvu, odnosno zastupaju stavove koje osobno ne bih nazvao demokratskim. Međutim, to i jest civilno društvo, odnosno pravo građana da se organiziraju. Po mom sudu država bi mnoge funkcije mogla podijeliti s civilnim društvom jer je doprinos demokratizaciji i kontroli javne vlasti koji daju udruge civilnog društva nemjerljiv”, kazao je Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, na početku sjednice Vijeća za socijalnu pravdu posvećene stanju civilnog društva u Hrvatskoj.
Zadaća države jest racionalna raspodjela sredstava i financiranje djelatnosti udruga koje najviše pomažu građanima. Civilno društvo u Hrvatskoj suočava se s brojnim izazovima u svom djelovanju. Igor Vidačak, ravnatelj Ureda za udruge Vlade RH, ističe kako su u više od 50 zemalja svijeta u zadnjih nekoliko godina prihvaćene zakonodavne izmjene koje znatno sužavaju prostor za djelovanje organizacija civilnog društva.
”Treba naglasiti kako još uvijek nismo u potpunosti društvo tolerancije koje prihvaća različitosti i pluralizam. Godišnje se na državnoj i lokalnoj razini ulaže skoro milijardu i pol kuna u razne programe i projekte organizacija civilnog društva. Međutim, nismo zadovoljni rezultatima koji stoje iza programa jer smo u nekim segmentima mogli bolje posložiti prioritete”, smatra Vidačak.
Predstavnici Ministarstva rada i mirovinskog sustava posebno su istaknuli važnost problema nezaposlenosti mladih. Osnivanjem Savjeta ministra za izradu Plana implementacije Garancije za mlade povezali su se s civilnim udrugama koje rade na rješavanju tog problema.
”U radu Savjeta sudjeluju predstavnici relevantnih tijela, socijalnih partnera, ali i organizacija civilnog društva pa je predsjednik Savjeta ujedno i predstavnik Mreže mladih Hrvatske. Zadatak je definirati mjere kojima će se potaknuti zapošljavanje mladih”, rekao je Dario Baron, pomoćnik Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskoga sustava.
Članstvo u EU-u za organizacije civilnog društva znači jedan novi izazov jer su se promijenili i fondovi i uvjeti korištenja njihovim sredstvima. Stoga bi se mogao smanjiti broj organizacija civilnog društva, kao što se dogodilo u drugim novim EU-ovim članicama.
“Ono što moram naglasiti i što me osobno jako brine jest da nailazimo na jako veliko nerazumijevanje političara na visokim pozicijama. Posebno povezano s organizacijom i samom svrhom civilnog društva. Također, iz Ministarstva su spomenuli nacionalnu strategiju za razvoj poduzetništva koju planiraju donijeti do kraja godine. Mene brine kako je moguće tako brzo donijeti jedan veliki akt koji radna grupa još nije ni vidjela”, izjavila je Željka Leljak Gracin, predsjednica Savjeta za razvoj civilnog društva.
Iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva poručili su kako će od iduće godine podupirati udruge osoba s invaliditetom i udruge iz Domovinskog rata, što je velika i važna stvar za civilno društvo.
Poprilično iznenađen nedavnim događajima povezanima s HGK-om bio je Zorislav Bobuš, predsjednik SOIH-a, koji je rekao kako ne može vjerovati da su HGK i Hrvatski olimpijski odbor organizirani kao udruge. ”Kako je moguće da se tako djeluje suprotno Zakonu o udrugama? Pa imamo i velike nogometne klubove koji su udruge i manje klubove koji su udruge a da istodobno plaćaju jednog igrača 650 000 eura godišnje. To je više nego što imaju zajedno svi savezi i udruge osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Drugi problem koji bih istaknuo jest opijanje naših mladih, koji najviše piju u Europi, a posebno djevojčice. I to je tema za Vijeće za socijalnu pravdu”, rekao je Bobuš.
Prisutni uzvanici Vijeća za socijalnu pravdu složili su se kako bi umjesto što se samo govori o 50 000 udruga u Hrvatskoj, trebalo napraviti njihovu klasifikaciju. Vatrogasno društvo jest važno, no vrlo se razlikuje od organizacija kojima je svrha zaštita ljudskih prava.
”Nismo dobili ni jednu kunu nakon 19 godina rada, a imamo rezultate. Političke stranke nam onog trenutka kada nekoga kritiziramo uzvraćaju kažnjavanjem. Dok to ne nadiđemo i dok ministri ne prestanu štedjeti na pogrešnim stvarima, nećemo moći govoriti o napretku u civilnom društvu. S ovom Vladom ne vidim nikakav napredak. Dapače, u nekim segmentima vidim veliko nazadovanje u komunikaciji jer nas se ne doživljava kao ravnopravne partnere. Civilne organizacije štite ljudska prava, a istodobno mi nemamo nikakva prava. Kod nas ljudi s prestankom projekta dobiju otkaz i nema otkaznog roka, otpremnina ni socijalne sigurnosti”, požalila se Sanja Sarnavka, odgovorna osoba iz Kuće ljudskih prava i predsjednica organizacije B.a.B.e.
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović primio je u svom uredu Ozrena Matijaševića, predsjednika Hrvatske udruge radničkih sindikata, Zvonka Šegvića, predsjednika Nezavisnog sindikata Brodosplita, Vedrana Dragičevića, predsjednika Sindikata metalaca Hrvatske – Industrijskog sindikata (SMH – IS), Ivana Čavku, predsjednika Radničkog sindikata Brodosplita, Pavla Matošića, dopredsjednika Nezavisnog sindikata Brodosplita, Joška Franića, glavnog povjerenika SMH – IS-a, Darka Pappu, člana Uprave Brodosplita d. d., ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića, pomoćnicu ministra gospodarstva Sabinu Škrtić i predstavnika Hrvatske brodogradnje-Jadranbroda Ruđera Friganovića.
Na sastanku je postignut sporazum kojim se uspostavlja socijalni mir i otvara postupak pregovora. Predstavnici sindikalnih organizacija i središnjica s jedne strane i predstavnik Uprave Brodosplita d. d. s druge strane, a u nazočnosti predsjednika Josipovića, ministra rada i mirovinskog sustava g. Mrsića te predstavnika Ministarstva gospodarstva i Hrvatske brodogradnje-Jadranbroda, donijeli su i nekoliko važnih odluka.
Prije svega, u Brodosplitu d. d. i svim ovisnim društvima omogućit će se sindikalni rad sukladno zakonu i drugim propisima. Sindikati će Upravi dostaviti popis članova, a Uprava će u roku od pet dana sindikatima naznačiti u kojoj su tvrtki – matičnom ili ovisnom društvu – zaposleni sindikalni članovi. Nadalje, Uprava se obvezuje da će ustegnuti sindikalnu članarinu zaposlenicima za koje sindikati ustvrde da su njihovi članovi, a sindikati u slučaju spora preuzimaju odgovornost za točnost podataka, uključujući i refundaciju neopravdano uskraćenih sredstava. Počet će i pregovori o novome ili izmijenjenome kolektivnom ugovoru u Brodosplitu d. d. i ovisnim društvima koja su obuhvaćena procesom restrukturiranja, a prihvaćeni model kolektivnog ugovora ponudit će se na pristupanje ostalim novoosnovanim ovisnim društvima.
Za tromjesečnih pregovora uprava i sindikata vladat će socijalni mir koji uključuje urednu isplatu plaća i poštovanje zakonskih prava radnika.
To je vjerojatno i najvažniji dio ovog sastanka na Pantovčaku, koji je na neki način i poruka samoj vladi Zorana Milanovića. Jer ona se, prodavši Brodosplit privatnom vlasniku, riješila pregolemog tereta, višegodišnjih nagomilanih dugova škvera, bijesnih i osiromašenih radnika te zaboravila to nesretno splitsko brodogradilište.
Sagledavajući situaciju obiju strana, teško je reći koja ima potpuno pravo, a koja ne jer nakon prelaska u ruke privatnika država nema pravo miješati se u njihove međusobne odnose. Međutim, zadnji su događaji – a svjedočili smo iznimno mučnim situacijama između radnika i vlasnika, pokazali da bi se to nezadovoljstvo lako moglo preliti i u opće nezadovoljstvo radnika u burnom Splitu. Uostalom, upravo je u tom gradu zabilježena visoka stopa nezaposlenosti, a i priličan otpor Milanovićevoj vladi.
Podsjetimo, od trenutačno 2000 zaposlenih većina će do kraja godine dobiti ugovore na neodređeno, a 500 zaposlenika bit će angažirano na određeno vrijeme. Brodosplitovi su radnici proteklih tjedana prosvjedovali zbog novog načina isplate plaća, a buru je izazvalo i traženje Uprave škvera da se izda čak 4500 radnih dozvola za strane radnike koji bi sljedećih godina radili u Brodosplitu. No ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić izjavio je da se takve dozvole neće izdavati sve dok u nas ima nezaposlenih a stručnih radnika.
Shvaćajući u kakvu trenutku živimo, Josipović je učinio jedino što je mogao – posjeo obje strane za pregovarački stol kako bi se donijele razumne odluke koje idu u korist svim ”zaraćenim” stranama. Za razliku od premijera i nekih njegovih ministara, predsjednik Josipović je, ako ništa drugo, do sada bar pokazao da ima sluha za socijalnu komponentu. Uostalom, što god mu spočitavali, za takvu se, uljuđenu ali baš i socijalnu državu, i zalagao u svojoj predsjedničkoj kampanji.
