Nije prošlo ni pola sata od stupanja na snagu odluke o zabrani rada ugostiteljskih objekata, kada je u kafić ušla policijska patrola, kojoj se suprotstavio visoko pozicionirani dužnosnik, državni tajnik u Ministarstvu branitelja. [Read more…]
Svi naši Bleiburzi
Bleiburg je samo nekome potreban simbol. Zločini nad zarobljenicima, vezanim uz Bleiburg, događali su se izvan Bleiburga, na putu natrag (prozvanim Križni put), kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH, nakon što su Britanci Titu predali ”njegove”, kako je zaključeno na susretu velike trojice (svakome njegovi!). [Read more…]
Što je važnije: religijski ritual ili ljudski život?
Uskoro se pod nezaustavljivim pritiskom Hrvatske biskupske konferencije i nekih katoličkih udruga ”otvaraju” crkve kako bi vjernici sudjelovaliu religijskim obredima. Koliko je to otvaranje u skladu s Isusovom zapovijedi ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”, nevažno je. Važno je nametnuti svoj stav državi i društvu da je ritual važniji od života, od čovjeka. [Read more…]
Don Delaš dela budale od svih
Tragikomično je gledati kako don Josip Delaš iz crkve na Sirobuji radi budale od svih. Baš sviju. Od ogorčenih građana, svoje biskupije pa do Stožera i policije, snishodljivih do gadljivosti i gluposti, koja može ugroziti sav njihov rad, kad su u pitanju crkveni običaji (hvarska procesija Za Križen), ili ridikulozni svećenici koji uporno tjeraju po svom. [Read more…]
Tuđi grijeh, tuđi grijeh, tuđi preveliki grijeh
Nađem se i dandanas katkad u crkvi, obično na sprovodu, i molim zajedno s prisutnima iako odavno ne vjerujem.
Molim iz poštovanja za umrlog, a i po navici, usta mi se sama otvaraju jer mi bogoslužje nije strano, od svoje pete godine znam kad treba reći “Bogu hvala”, a kad “slava tebi Kriste” i kako skupljenim prstima valja tri puta dodirnuti prsa ponavljajući: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”. [Read more…]
Papa: 15 grijehova svećenika
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10)
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Kome Papa zbori
Toliko je hrvatski kler bio zbunjen porukama što ih je papa Franjo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu uputio iz Doma svete Marte, da su ovdašnji crkveni uglednici ljubopitljivim novinarima isprva redom odgovarali kako uopće nisu čuli za te papine riječi što su, zaobišavši Hrvatsku, odjeknule svijetom.
Nisu čuli da je ”Isusovo otkupljenje besplatno”, te da stoga ”crkve ne smiju postati burze”. Nisu čuli kako ”i danas, kad uđemo u neku crkvu, vidimo cjenik za crkvena slavlja: krštenje, vjenčanje, misu” i kako se ”ljudi zbog toga sablažnjavaju”. Nisu čuli papina razmišljanja o Božjem puku koji ”svojim svećenicima zna oprostiti kad pogriješe zbog sitne ljudske slabosti, ali im ne oprašta ako su privrženi novcu i ako su zlostavljači”, pa im tako ne oprašta ni ”sablazan iznajmljivanja crkve za vjenčanje”.
A nisu – ako im je vjerovati – čuli ni papin poziv vjernicima da prijave svećenike koji im žele naplatiti održavanje misa i pružanje ostalih duhovnih usluga.
Na čemu neki hrvatski svećenici temelje svoju vjeru kako se apel pape Franje da se prestane s naplatom misa, krštenja, vjenčanja i ostalih crkvenih usluga ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’?
Nakon što su papine riječi objavljene u hrvatskim medijima, a skupa s njima i opaske o popratnoj šutnji i blaženoj neinformiranosti hrvatskoga svećenstva, ipak su se začuli i prvi glasi iz ovdašnje Crkve. Tako je kancelar Riječke nadbiskupije, monsinjor Nikola Imbrišak, u izjavi za Novi list javnosti predočio važeći taksovnik i pojasnio kako se dijeli novac od naplaćenog slavljenja pojedinih sakramenata, uz napomenu da je kažnjivo povisivati propisane iznose, te da je obaveza svećenika da siromašnim vjernicima umanje iznos ili ih u potpunosti oslobode plaćanja.
Zasad najzanimljivijim tumačenjem papinih riječi oglasio se župnik Župe sv. Bartola Apostola u Cerniku, velečasni Petar Zeba, kazavši kako se one odnose na ”takse koje se u određenim zapadnim zemljama, kao u Njemačkoj, naplaćuju vjernicima od postotka plaće, te se ubiru kao porez”. Po njemu, papa Franjo nije govorio o ”taksama za različite crkvene usluge, od kojih je velik dio prepušten slobodnoj volji vjernika, koji se uobičajeno odluče dati prilog za crkvu ili župnika”, pa se samim tim ništa od onoga što je rimski pontifeks u Domu svete Marte kazao o sablaznima – ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’.
Prihvatimo li ovo tumačenje papinih riječi kao mjerodavno, možda ćemo lakše shvatiti zašto se ”Crkve u Hrvata” naprimjer ne tiče ni slučaj župnika koji je na oglasnoj ploči ispred seoske kapele izvjesio popis svih svojih župljana s iznosom ”darova” što su mu ih vjernici iskeširali za usluge blagoslova obitelji.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ. I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine
I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine.
”Crkvu u Hrvata”, nadalje, ne zanima ni slučaj župnika koji je na misi prozivao vjernike čije je skromne milodare doživio kao uvredu, pa im i preko novina poručio kako ”ne želi da ga ismijavaju dajući 20 ili 40 kuna za blagoslov kuće, dok djeci kupuju skupe mobitele”, te da – prema tome – svaki onaj tko za njegove usluge ne plati propisani iznos ”pokazuje da ne treba svećenika, pa ga ne treba ni pozivati u kuću”.
Kao što je ne zanima ni onaj župnik što je svome vjeroučeniku dao ceduljicu s cifrom koju njegova obitelj mora uplatiti na ime duga za godišnje darove crkvi, ukoliko želi da dječaku bude udijeljen sakrament prve pričesti. I koji je na primjedbu da je traženi iznos skoro dvostruko veći od ukupne sume s kojom ta sedmeročlana obitelj mora preživjeti od prvog do prvog, odgovorio socijalno tankoćutnim savjetom da se dječakov otac izvoli odreći cigareta pa će imati za milodare.
Mogu se tako unedogled nizati primjeri poduzetnih župnika koji djeci naplaćuju čak i pitanja za krizmu ili od svojih vjernika ubiru kazne za izostanke s misa, ali ništa se od toga neće ticati ”Crkve u Hrvata”, jer se valjda sve to i ne događa u Hrvatskoj nego negdje tamo, u tim zemljama dekristijaniziranoga Zapada poput Njemačke, gdje se crkva financira državnim nametima na vjerničke plaće. I kojima je papa stoga i uputio poruku o sablažnjivosti pretvaranja crkava u burze.
Pa kad smo već čuli da se te riječi Svetoga Oca ”definitivno ne tiču ‘Crkve u Hrvata”’, ostaje nam još samo da se zapitamo: Je li papa Franjo govorio zidu? Ili predziđu kršćanstva?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Fra Luka mora ostati živ!
Tiču li se Boga naši sporovi, naš možebitni gnjev, pogotovo ako je plod frustracije, tiče li ga se naš ponos? I da i ne. Boga se tiče sve što radimo ili propuštamo raditi dobro. Ja ne vjerujem previše u priču da će Bog, ono, kada mu dođemo na raport, nas, obične ljude zaliti kantom govana po glavi (naime, ne mislim da smo svi na zemlji ”obični” jer hodali su među nama, ne zaboravimo to, i Hitler i Staljin, samo da nabrojim neke naše ”suvremenike”). Uvjeren sam pak da će Boga kazati: ”Ah, Drago, jebi ga sad, tu i tamo si zasrao, ali prođi, sine, i smjesti se i ti tamo u krilo Abrahamovo.”
A budući da vjerujem da će Bog biti dobar prema nama jer on je to, dobar u svemu, on je svemoguće i svepostojeće dobro, da je Bogu jako stalo do naših dobrih djela, želim vam reći da je Bogu u susret otišao jedan meni drag i veliki čovjek koji će to i ostati nakon što, ako je nekomu baš stalo, prođemo kroz polemike koje su obilježile posljednje godine njegova života.
Da budem što točniji, prenosim kratko prioćenje koje sam s tugom u subotu u jutro pročitao:
”S vjerom u uskrsnuće obavještavamo braću franjevce i rodbinu, prijatelje i poznanike da je 7. kolovoza 2014. godine u Sarajevu u 77. godini života, 58. godini franjevaštva i 49. godini misništva s nadom u Gospodina preminuo FRA LUKA MARKEŠIĆ. Misa zadušnica slavit će se u crkvi Svetog Ante na Bistriku u utorak, 12. kolovoza 2014. u 11 sati. Ukop će biti istoga dana na sarajevskom groblju Bare u 13 sati. Franjevci Bosne Srebrene i rodbina”
”S vjerom u uskrsnuće obavještavamo braću franjevce i rodbinu, prijatelje i poznanike da je 7. kolovoza 2014. godine u Sarajevu u 77. godini života, 58. godini franjevaštva i 49. godini misništva s nadom u Gospodina preminuo
FRA LUKA MARKEŠIĆ
Misa zadušnica slavit će se u crkvi Svetog Ante na Bistriku u utorak, 12. kolovoza 2014. u 11 sati. Ukop će biti istoga dana na sarajevskom groblju Bare u 13 sati.
Franjevci Bosne Srebrene i rodbina.”
Fra Luka je imao problema sa srcem. Operiran je na Koševskoj bolnici i sve se činilo u redu dok nije dobio sepsu. Bitka za život je bila žestoka, ali je sepsa pobijedila. Izdahnuo je prošlog četvrtka u jedanaest sati navečer u bolnici Koševo.
Povodom smrti fra Luke Markešića predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović uputio je pismo sućuti nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću i provincijalu Bosne Srebrene fra Lovri Gavranu. ”Vijest o smrti profesora fra Luke Markešića sve nas je iskreno ožalostila. BiH je ostala bez velikog čovjeka, intelektualca i patriote koji se cijelim svojim bićem zalagao za mir, demokratiju i toleranciju. Kao predsjednik HNV-a dosljedno se borio protiv nametanja neprirodnih podjela i insistirao na pomirenju i praštanju, kao preduslovima za izgradnju bolje i prosperitetnije BiH.
Smrt fra Luke Markešića nije gubitak samo za franjevačku zajednicu, nego i za cijelu našu zemlju i sve njene ljude koje je ovaj istaknuti humanist volio i uvažavao“, rekao je Izetbegović. Pismo sućuti provincijalu fra Lovri Gavranu i HNV-u uputio je i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija. Povodom smrti fra Luke Markešića oglasilo se i nekoliko bosanskohercegovačkih političkih partija ističući kako je fra Luka zagovarao principe suživota, mira i tolerancije te očuvanje cjelovitosti BiH.
Kolege iz portala Prometej.ba su napisale: ”Fra Luka je bio istaknuti franjevac u provinciji Bosni Srebrenoj, profesor na teologiji i društveno angažirani intelektualac. Objavio je mnoštvo knjiga, znanstvenih, stručnih i popularnih članaka iz teologije.
Fra Luka Markešić je, prije svega, bio pošten čovjek. Itekako je bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom, laboratorijski proizvedenom mišljenju, neće biti omiljen upravo među mnogima od onih kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede, ali je upravo proročki neumorno radio na tom planu, ne tražeći jeftinu, prolaznu slavu
Od početka pa do posljednjeg dana života ostao je vjeran ideji Bosne i Hercegovine kao životnog prostora svih njezinih naroda i građana u miru, suradnji i zajedništvu, o čemu – pored javnih nastupa – svjedoči i njegova knjiga ‘Slučaj Bosna’ i rad Hrvatskog narodnog vijeća, kojem je bio dugogodišnji predsjednik.
Fra Luka Markešić je, prije svega, bio pošten čovjek. Itekako je bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom, laboratorijski proizvedenom mišljenju, neće biti omiljen upravo među mnogima od onih kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede, ali je upravo proročki neumorno radio na tom planu, ne tražeći jeftinu, prolaznu slavu.”
Fra Luka je bio beskompromisan u obrani činjenica.
”Rat je glavni uzrok smanjenju broja Hrvata u Sarajevu, a uzroci rata su poznati. To je politika izražena u scenariju podjele BiH, ali i podjele Sarajeva. Scenarij je izvođen prema volji Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Plan je podrazumijevao i iseljenje Hrvata iz Sarajeva, a jedan od izvršitelja tog plana bio je Mate Boban (bivši čelnik HDZ-a BiH i tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne).
On je, zajedno sa Radovanom Karadžićem, planirao i praktično izvodio iseljavanje Hrvata iz glavnog grada BiH. Slao im je proglase da izađu iz Sarajeva, ali i autobuse kako bi im olakšao taj posao. U jednoj takvoj ratnoj psihozi, u uslovima svakodnevnog granatiranja, snajperske vatre, izglađivanja stanovnika Sarajeva, ljudi su jednostavno željeli izaći iz grada“, kazao je svojedobno fra Luka Markešić u izjavi za Deutsche Welle.
Amer Tikveša na portalu tacno.net piše ovako: ”Ono što u toj činjenici (fra Lukine smrti) boli, nije sama smrt koliko cipelarenje umrlog od strane onih kojima više ne može da odgovori. A to su, zna se, hrvatski nacionalisti, prije svih i u najvećoj mjeri. Zvali su ga ‘crveni fratar’, ‘daidža’, ‘crveni pop-daidža’, i sl. Bilo je u njegovim nadimcima koje mu je nacionalistički ološ nadijevao milion nijansi crvene i zelene i njihovih kombinacija. Kontradiktorni su to pristupi njemu pa samim tim i lažni jer nemoguće je u jednoj osobi objediniti komunistu i bošnjačkog nacionalistu, a pritom je ta osoba fratar i uz to predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća!? Nastavit će se to, jer i mrtav on je za njih opasan.”
Fra Luki nije bio problem da prokaže nacionaliste koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu i otvoreno je stajao na braniku te države. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske, već antifašističke i evanđeoske
Fra Luki nije bio problem da prokaže nacionaliste koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu i otvoreno je stajao na braniku te države. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske, već antifašističke i evanđeoske kaže Tikveša. Naspram njega i nacionalista razlika je ista kao između ljubiti i ubiti.
”Oni, da ih više ne imenujem, bližnje svoje su ubijali, pljačkali, protjerivali. U njihovoj interpretaciji te poruke bližnji su postali samo Hrvati, mada su radili i na njihovu štetu. Lako bi bilo dokazati da je hrvatskoj nesreći jednako doprinio hrvatski nacionalizam koliko i srpski i bošnjački. Glupavom politikom taj je narod u svojoj zemlji postao dijaspora, manjina, brojčano relevantno prisutan samo na petini teritorije u odnosu na onu koju je nastanjivao prije rata”, piše Tikveša.
Zahvaljujući velikom djelu fra Luke, ogromnoj izložbi ”Franjevci na tlu Jugoslavije”, koju je organizirao kao bosanski provincijal, ja sam vrlo brzo po dolasku iz Argentine, kao mladi fratar, savladao gradivo, a onda sam se od 1996. do 1999., živeći u Sarajevu, intenzivno družio s fra Lukom, pa sam bio u prilici da, kroz prijateljske susrete i razgovore, intervjue i zajedničke nastupe, upijem sve ono što se sažeti može i treba, a napisano je u njegovoj knjizi ”Slučaj Bosna” iz 1995. godine.
Još malo iz važna Tikvešina osvrta: ”Jedna od njegovih najžešćih polemika u javnosti bila je usmjerena na zaštitu Ahdname i odbrana fra Anđela Zvizdovića i njegove mudrosti, a upravo je njega hrvatski nacionalistički korpus želio proglasiti za izdajnika (Ahdnama je povelja, obveznica kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Povelju je izdao fra Anđelu Zvizdoviću 28.V.1463. na Milodražu kraj Kiseljaka, op. D.P.).
Ono što je fra Luka htio da kaže jest da nije bilo Zvizdovića, teško da bi bilo i Hrvata u BiH. Ono što se nakon fra Lukine smrti može reći jest to da ako se ne nastavi sa tradicijom Zvizdovićeve misli i diplomatskog umijeća, čiji je fra Luka jedan od značajnijih izdanaka, Hrvatima može biti samo gore, a i drugima s njima.”
Iznosimo samo djelić onoga što je sve učinio ovaj veliki ramski, a time znači i bosanski franjevac, jedan od onih koji može stajati rame uz rame s ostalim velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića do fra Josipa Markušića i fra Petra Anđelovića. Fra Luka Markešić, zaključno, veliki je bosanski fratar, da citiram Miljenka Jergovića: ”Važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane”
U nastavku prenosim tekst preuzet iz knjige: Markešić, Ivan (2008.) ”Leksikon članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko”, Zagreb, str. 112-114. Ivan Markešić je prvi rođak pokojnika (majke su im bile sestre), član je našega uređivačkog savjeta i poznati sociolog religije.
”MARKEŠIĆ, fra Luka (Mirko), dr. znanosti, sveučilišni profesor, svećenik (Proslap kraj Prozora, župa Rama-Šćit, 23. XII. 1937 – Sarajevo, 07. 08. 2014). Pseudonimi i kratice: Kuraja, Ramljak, L.M. Roditelji: Luka i Ivka, r. Beljo. Osobni podatci: redovnik, franjevac OFM, član Provincije Bosne Srebrene.
Školovanje: Osnovnu školu završio u Šćitu (1946-50), srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1950-57-1961), novicijat u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci (1957-58), filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1960-66), poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani (1966), gdje je magistrirao radom Suvremene teme poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu (1969), te doktorirao temom Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (1972). Za svećenika je zaređen 1964. U visočkoj gimnaziji bio od 1950. do 1957, te 1961. godine. Vojni rok služio u JNA, u Bitolju i Prizrenu (Makedonija), od 1958. do 1960.
Zaposlenje (karijera): Nakon svećeničkog ređenja (1964), bio kapelan u Zenici (1965-66, 1970-72), potom u Brajkovićima (1966-67) i Vijaci (1967-68), te član u samostanu sv. Ante u Sarajevu (1968-70). Biran je za meštra bogoslova (1973-79), za definitora (1979-82) i provincijala Bosne Srebrene (1982-91). Od 1972. do smrti bio profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Neđarićima.
Odlikovanja: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za godinu 2001. Članstva u drugim institucijama i organizacijama: član više provincijskih komisija Bosne Srebrene, član a potom predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća u BiH od Četvrtoga sabora, 12. II. 2004, zatim član Viktimološkoga društva, Društva za ugrožene narode BiH, Asocijacije nezavisnih intelektualaca ‘Krug 99’ i Fondacije ‘Pravda za BiH’.
U prvom objelodanjenom radu o duhovnome liku pape Ivana XXIII. i Pavla VI. (Bosna Srebrena,1964) nagovijestio je da će se i ubuduće baviti prvenstveno pitanjima i problemima ekleziologije i teologije.
Budući da vjerujem da će Bog biti dobar prema nama jer on je to, dobar u svemu, on je svemoguće i svepostojeće dobro, vjerujem da je Bogu jako stalo za naša dobra djela, želim vam reći da u meni fra Luka neće nikada umrijeti, kao što ne umire ni fra Petar Anđelović i kao što neće umrijeti nikada fra Lukina i fra Petrova Bosna. Umrijet ću ja, to znam, ali kao što je fra Luka preuzeo luč fra Anđela Zvizdovića, tako će netko iza nas nastaviti tamo gdje ćemo mi morati stati. I Bog će sve nas zagrliti. Ja znam da on već sada miluje fra Luku Markešića
U tom smislu piše prikaze knjiga, izvještaje, komentare, komemorativne članke, govore i okružnice, koje objelodanjuje u Biltenu Franjevačke teologije u Sarajevu (1971-74, 1977-79, 1988-89), Jukiću (1972, 1974, 1976, 1978, 1980), Bosni Srebrenoj (1974, posebno kao provincijal od 1982. do 1991. i dalje), Kačiću (1974, 1977), Crkvi u svijetu (1973, 1976), Vrelu života (1976), Dobrom Pastiru (1966, 1970, 1973), Nova et vetera (1977, 1979), Bosna franciscana (1993. i dalje: zatim poglede i recenzije), Znakovima vremena (2005), Svjetlu riječi (1983. i dalje) i Odjeku (1989), Stećku, Kalendaru sv. Ante (izdanja od 1994. i dalje), te članke iz područja teologije te suvremenih društvenih, političkih, kulturnih i crkvenih zbivanja u BiH i oko BiH, posebno kada se Bosna i Hercegovina našla u vihoru rata (1991-1995) i kad joj zbog težnji za njezinom podjelom na nacionalnoj osnovi došao u pitanje i sam njezin opstanak.
Svoje tekstove objavljuje npr. u zbornicima: Ljudska prava i Katolička crkva (Sarajevo 2000, str. 11 – 26); Karakter rata u BiH 1992 – 1995, str. 31-39); Budućnost je počela (Sarajevo 2002, str. 326-331); Spomen-spis, povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana (Zagreb 2004, str. 319-327). Uz to, napisao je pogovor knjizi: 10 godina Srpskog građanskog vijeća – pokret za ravnopravnost u BiH (Sarajevo 2004), pod naslovom ‘Knjiga zajedničkog odgovora ili dogovora’, str. 335-339, zatim predgovor knjizi Ivana Markešića: Kako smo sačuvali BiH. U povodu 10. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH: 1994-2004 (Sarajevo-Zagreb 2004), pod naslovom ‘Otpor podjeli i uništenju BiH’, str. 13-19).
Objavio je i veoma važne članke: ‘Konstitutivnost naroda u BiH’ u Provođenje odluke Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda u entitetima Bosne i Hercegovine (Sarajevo 2001., str. 66-68); ‘Promjena Daytonske u Evropsku Bosnu i Hercegovinu’, u: Četvrti sabor HNVBiH, 12. II. 2005 (Sarajevo 2005, str. 9-15); ‘Povratak raseljenih osoba i izbjeglica.
Problemi održivog povratka i ustavna ravnopravnost povratničke populacije’, u: Bosna i Hercegovina pred izazovom evropske budućnosti i novoga političkog ustrojstva (Sarajevo, 18. XI. 2005, str. 49-67); ‘Izgradnja evropske BiH’, u brošuri s Konferencija HNVBiH održane u Sarajevu 6.2.2009; ‘Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH’, u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja (br. 14, proljeće 2010, str. 137-144); ‘Neravnopravni položaj hrvatskog naroda u BiH’, u brošuri s konferencije HNVBiH održane u Sarajevu 5. veljače 2010., te ‘Uloga Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH’, u: Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet objavljuje (zbornik, Zagreb 2010., str. 139-165) i mnogi drugi članci o Bosni i Hercegovini objavljeni u različitim medijima.
U svezi s tim zanima se također teologijom oslobođenja i društvenim revolucijama uopće. Svoje je poglede iznosio i u brojnim napisima i intervjuima u dnevnim novinama, tjednicima, časopisima i biltenima (Oslobođenje, Avaz, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Večernji list, Novi list, Dani, Erazmus, Vijenac, Stećak, Svjetlo riječi, Bosna Srebrena, Bilten Franjevačke teologije, itd.).
”Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada. Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu…”
U ožujku 2012. pod njegovim vodstvom pokrenuta je internetska stranica (portal) Hrvatskoga narodnoga vijeća Bosne i Hercegovine (www.hnv.ba) na kojoj su objavljivani radovi u kojima se analiziraju suvremena zbivanja u Bosni i Hercegovini i oko nje.
DJELA: Crkva u samoupravnom socijalizmu (Sarajevo 1986); Izgradnja Crkve prema prvom pismu Korinćanima (šapirograf, doktorska disertacija, Sarajevo 1972., koja je tiskana kao knjiga, Sarajevo-Zagreb 2006): Slučaj Bosna (Livno 1995); Crkva Božja. Postanak – povijest – poslanje (Sarajevo 2005); Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (Sarajevo 2006); Čovjek u Božjoj budućnosti: kršćanska eshatologija (Sarajevo 2007). Čovjek u Božjoj milosti – Kršćanska antropologija (Sarajevo 2008): Čovjek u misteriju Boga (Sarajevo 2009); Kako živjeti zajedno (Sarajevo 2009); Sveti Franjo Asiški – viđenje, nasljedovanje, štovanje (Sarajevo 2010); Marija, službenica Gospodnja (Sarajevo 2011); Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH (Sarajevo 2012); Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas (Sarajevo 2014).
Napisao je i skripte za studente: Eshatologija (strojopis, Sarajevo 1978), Bog milosti i čovjek (strojopis, Sarajevo 2002), Misterij Boga (strojopis, Sarajevo 2003). Osim toga bio je supriređivač više izdanja Biserja sv. Ante.
Ovo je samo djelić onoga što je sve učinio ovaj veliki ramski, a time znači i bosanski franjevac, jedan od onih koji može stajati rame uz rame s ostalim velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića do fra Josipa Markušića i fra Petra Anđelovića.”
Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine koje je fra Luka vodio udruga je civilnog društva, a ne politička stranka i bavi se, prije svega, socijalnim i kulturnim pitanjima, posebno poštivanja ljudskih prava i moralnih načela u izgradnji društva i države Bosne i Hercegovine. U tom smislu valja shvatiti i njihovo zalaganje od početka za uređenje BiH po kantonima, a ne podjelu na entitete, kako je učinjeno nepravedno Daytonskim sporazumom.
Upravo zato što se, po mišljenju članova HNV-a i kako je govorio fra Luka, ”time mnogo više poštuju ljudska prava i moralna načela u životu pojedinaca i naroda u BiH. To je životno pitanje svih nas kojima je ovo zajednička domovina i država i u tom smislu imamo ne samo pravo nego i dužnost u takvom smislu baviti se i politikom, kojoj je po naravi glavni cilj izgradnja zajedničkog ili općeg dobra ljudi.”
Jergović nas je podsjetio u jednoj briljantnoj (ali tugom obojenoj) kolumni da je na fra Lukinoj šaki tetoviran križ, te da ta šaka nije bila stvorena da udara. Bio bi, naime, grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, prorokovao je Jergović, ”nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.”
Ovomu treba dodati još i ovo tumačenje fra Lukina protivljenja ”trećem entitetu”: ”Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada.
Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu. Već sada imamo iskustvo o takvom stanju, jer postoje četiri većinska hrvatska kantona koji i sada mogu predstavljati neku vrstu entiteta. Ali iz tih kantona u Hercegovini i sada ljudi iseljavaju jer nije riješeno pitanje ravnopravnosti u državi BiH.”
Fra Luka Markešić, zaključno, veliki je bosanski fratar, da citiram Miljenka Jergovića: ”Važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane.”
Bilo bi neprofesionalno od mene da prešutim postojanje polemika koje su se dogodile od 2011. naovamo u vezi fra Lukina vođenja Hrvatskog narodnog vijeća, ali ovo nije mjesto da se tim polemikama bavimo.
Mogu samo pozvati one koji su bili ljuti na fra Luku, ali su branili Bosnu i Hercegovinu toliko žestoko kao što je on to činio, da oproste čovjeku. Malo je onih koji idu po zemlji, a koji cijeli svoj život ostaju imuni na totalitarna razmišljanja ili na iskušenja da se smatraju nepogrešivima. Ima ih, ne kažem da ih nema.
Jergović nas je podsjetio u jednoj briljantnoj (ali tugom obojenoj) kolumni da je na fra Lukinoj šaki tetoviran križ, te da ta šaka nije bila stvorena da udara. Bio bi, naime, grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, prorokovao je Jergović, ”nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.”
Zbog toga, nakon fra Lukine smrti, neophodno je štititi ga, štititi njegovu misao i djelo od onih koji ga i mrtvog neće pustiti na miru. Paradoksalno će zvučati, ali nakon njegove smrti najvažnije će biti, kaže Tikveša, održati ga u životu.
Ja barem znam da u meni fra Luka neće nikada umrijeti, kao što ne umire ni fra Petar Anđelović i kao što neće umrijeti nikada fra Lukina i fra Petrova Bosna.
Umrijet ću ja, to znam, ali kao što je fra Luka preuzeo luč fra Anđela Zvizdovića, tako će netko iza nas nastaviti tamo gdje ćemo mi morati stati. I Bog će sve nas zagrliti. Ja znam da on već sada miluje fra Luku Markešića.
Pokazuju Bogu srednji prst
Prije nego što se pozabavim današnjom temom imam jednu poruku ovima koji se okupljaju u Vukovaru kao Stožer, a ponašaju se baš onako kako su se nekada ponašali komunistički ili partijski komesari ”osuđujući” po kratkom postupku.
Navodim njihove najnovije prijetnje:
”Stožer za obranu hrvatskog Vukovara protivi se nedoličnim pokušajima estradizacije odavanja pijeteta, pri čemu pojedinci iz svojih uskih, dnevno-političkih i drugih interesa, na ljudskoj muci i trpljenju, zapravo ‘peru’ svoju nečistu savjest zbog nečinjenja dobra kada je trebalo spriječiti genocid nad vukovarskim žrtvama odanim Hrvatskoj.
Takvi ni danas ne čine ništa da se kazne oni koji su zločin počinili. Cijelo vrijeme izjednačavaju krivnju i falsificiraju povijest. U tom ozračju veliki broj građana Vukovara i Hrvatske danas doživljavaju ovu najavu dolaska g. Šerbedžije na Ovčaru.
Košić: ”Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”
Na upit novinara može li se poruka Stožera shvatiti kao prijetnja jasno poručujemo -poruku stožera ste trebali prenijeti u cijelosti pa bi svima bilo jasno koje je poruke stožer spreman odaslati hrvatskoj, svjetskoj javnosti i Šerbedžiji.”
Ja toj ekipi nedoraslih za demokraciju poručujem da su Hrvati jači od njihove destrukcije i da griješe jer provode fašizaciju naše domovine. Nekada se takve tuklo na Sutjesci i na Neretvi, a danas ćemo ih, metaforički rečeno, ”tući” na internetu i u okviru demokratskih institucija.
Señores: llévense vuestra roña a otra parte. Ustedes son una calamidad. Una vergüenza para nuestra bendita nación. Ustedes NO PASARÁN!
A sada na današnju temu koja je još i strašnija od neofašističkog divljanja stožeraša.
U Frohnleitenu kod Graza, u petak 28. ožujka (ma da na službenim stranicama sisačke biskupije piše da se ovaj događaj zbio u subotu 29. ožujka, što je greška koju namjerno navodim citirajući nešto niže propovijed sa te mise), održalo se nesvakidašnje euharistijsko slavlje. Tu je misu želio Dario Kordić, haški uznik koji svoju kaznu zatvora izdržava u Grazu, a taj je dan bio pušten na tzv. slobodan dan, te su u Frohnleiten pohrlili susresti se s njim njegovi najbliži – supruga Venera i kćeri Marija i Elizabeta, rodbina i mnogobrojni prijatelji iz domovine i inozemstva.
Na misi, koju je predvodio vojni biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji s biskupima sisačkim Vladom Košićem i pomoćnim zagrebačkim Valentinom Pozaićem, bilo je puno svećenika koncelebranata, a među njima i provincijal hercegovačkih franjevaca, koji inače vode tu hrvatsku katoličku misiju, fra Miljenko Šteko, koji je imao ulogu domaćina.
Poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”
Sudjelovalo je, da budemo precizni, tako izvještava Glas Koncila, 37 svećenika te više stotina rodbine i prijatelja. Katolički novinar Vlado Čutura kaže da je skupu, premda nije medijski najavljivan, nazočilo više hrvatskih generala i visokih časnika iz Domovinskoga rata, predstavnika hrvatskih braniteljskih udruga – od specijalne policije do gardijskih brigada – predstavnika Počasnoga bleiburškoga voda, prijatelja i rodbine ”nepravedno osuđenog Kordića”, zatim brojne redovnice, župni zbor i KUD iz Žepča.
Na internetskim stranicama Sisačke biskupije može se pročitati propovijed koju je biskup Košić posvetio Dariju Kordiću, a koja se pretvorila u najstrašniji crkveni skandal koji pamtim otkako je don Živko Kustić stao veličati ratne zločine hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (prvi uvodnik Glasa Koncila toga kolovoza 1995. imao je prestrašan naslov ”Neviđena humanost ratovanja”).
Prenosim prvi dio skandalozne Košićeve propovijedi:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!
Zapravo je ovaj sam naš susret – propovijed za sebe. To što si Ti, Dario, na slobodi, pa makar i privremenoj, te činjenica da si želio da se okupimo ovdje, u crkvi i slavimo sv. misu te da smo se okupili u ovako velikom broju, Tvoji najbliži – obitelj i prijatelji, već sve govori.
Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda.
Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.
Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti a što sve možeš primiti samo od Boga koji – kako reče sv. Pavao – ‘u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rim 8,28). Njima se uistinu sve okreće na dobro!…..”.
Dakle, pročitali ste: biskup uspoređuje ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima 16. travnja 1993. kada su tzv. Jokeri razori selo i dinamitirali džamiju, sa samim Isusom Kristom, bogočovjekom i spasiteljem svijeta, pa se čovjek koji još nije poludio kao što su poludjeli svi ti popovi na toj misi pita: dokle će ići ta klerofašistička ofanziva?
Košić sve Hrvate zatim uspoređuje s Kordićem jer kaže kako će jednom stići pravda za Kordića i za cijeli hrvatski narod. Kordić je, naime, prema biskupu i svima ostalima, a na tisuće se broje, nevin da neviniji ne može biti. Nevin kao Isus Krist.
Možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima
Riječi pijeteta prema ubijenima u Ahmićima, naravno, nije bilo. Jebe se Košića za muslimane ili, kako se ono kaže, ”balije”? Pa bismo tako mogli reći: jebe se nama za Košića i njegovu ljubav prema ratnim zločincima. Ali to nije način i to nije pametan stav.
Nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje predvodi sisački biskup, kum i duhovni vođa onima iz Stožera, ta sam je stao na čelu kolone koja razbijanje ćiriličnih tabli smatra vrhunaravnim činom, a zabranu ćirilice poželjan katolički i domoljubni stav.
Ali centralna je figura bio ratni zločinac. Bilo je to, da budemo maksimalno iskreni, najbrutalnije ikad viđeno navijanje za zločin na nekoj hrvatskoj katoličkoj misi.
Donosimo fotografiju Darija Kordića kako na oltaru pali zavjetni svijeću ”za sve uznike, poginule, za domovinu”! A to je, inače, da pojasnim neupućenima u liturgijske stvari, svijeća baš onakva kakva se pali za Uskrs, koja simbolizira uskrslog Gospodina Isusa Krista.
Na kraju mise nazočnima se obratio i sam Dario Kordić i to s ambona, odakle se čita Riječ Božja. Pa da, ako je ordinarnom Košiću Kordić sinonim za izmučenog i razapetog Krista, zašto se ne bi ”uzniku” dopustilo da najavi i objasni cijeloj tzv. katoličkoj javnosti, cijeloj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu kako se to ”pati za domovinu”?
Zapravo, poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Ja ću, draga moja prijateljice, ovu kolumnu završiti tako što ću s teologom Alenom Kristićem konstatirati prežalosnu činjenicu: kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u onom smislu u kojem je to za svoju crkvu i u svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer ispisujući poglavlja svoje ‘‘Etike“.
Naime, krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst.
Bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske crkve na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh svijeta.
No, možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima.
Karamarkov bog nije Bog
Zamišljam kako fratri u Omišu ovih dana imaju malo više posla oko duhovnog savjetovanja vjernika koji im dolaze uznemireni riječima što su u njihovom gradu izrečene na proslavi obljetnice osnivanja HDZ-a. Ne mislim pritom na vrijeđanja predsjednika Josipovića i njegova oca koji su nazvani đubretom. Makar, zar ne bi bilo sasvim normalno da vjernik, katolik i kršćanin pita svog duhovnika kako da se postavi prema prostakluku političke stranke koja se svako malo poziva na kršćansku tradiciju i kulturu Hrvata. Ne mislim ni na prijedlog ponovnog otvaranja i dopunjavanja Kevine jame koji je Tomislavu Karamarku također dobačen iz hrvatske zajedničarske publike.
Hadezeovci koje se pojedinačno pitalo o proslavi u Omišu nisu, naravno, čuli ni đubretarenje po Josipovićima, ni otvaranje Kevine jame za političke protivnike.
Ali, HDZ nije demantirao Slobodnu Dalmaciju i njenog novinara na terenu, dok je predsjednik stranke na više strana poručio da se treba baviti stvarima ozbiljnijim od toga tko je što na nekom skupu rekao. E, polako, mrki druže Karamarko.
Ako vas nećemo po riječima, po čemu ćemo vas onda suditi prije nego što ste išta drugo napravili? Uz to, nije kod nas dalek put od podlih riječi jednoga do još podlijeg djela drugoga, a nabacivanje govnima u ovoj zemlji nakon napada na kolegu Antu Tomića ionako više nije metafora.
Nažalost, u mnogim obiteljima i životima još uvijek zjape krvave jame iz prošlosti. Punili su ih ustaše, punili su ih i partizani. Ali, kada se na jednom stranačkom skupu čuje povik “U Kevinu jamu s njima!”, povik koji se odnosi na jedno od stvarnih komunističkih stratišta u Dalmatinskoj zagori i na današnje političke protivnike HDZ-a, e nad tim treba stati, razmisliti i o tome razgovarati
“U Kevinu jamu s njima!”
Dakle, zar ne bi bilo normalno da se mnogi hrvatski građani, a osobito kršćani, uznemire kada čuju da 2014. godine u njihovom gradu netko ponovo poziva na punjenje jama živim ljudima i mrtvim truplima?
O tome se mora razgovarati. Možemo to nazvati nepromišljenošću, pijanstvom, euforijom ili kojom god bolešću, ali ne može iz glave izaći nešto čega u njoj nema. Nažalost, u mnogim obiteljima i životima još uvijek zjape krvave jame iz prošlosti. Punili su ih ustaše, punili su ih i partizani. Ali, kada se na jednom stranačkom skupu čuje povik “U Kevinu jamu s njima!”, povik koji se odnosi na jedno od stvarnih komunističkih stratišta u Dalmatinskoj zagori i na današnje političke protivnike HDZ-a, e nad tim treba stati, razmisliti i o tome razgovarati.
Razlog više je potpuno neodgovorno ponašanje političkog čelnika, predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je na takve uzvike, izvještava Slobodna Dalmacija, uzvratio odobravajućim smiješkom i zahvalom na sjajnom bodrenju i podizanju atmosfere.
Takvo bi ponašanje članstva i vodstva trenutno najveće opozicijske hrvatske stranke bilo zlokobno i zastrašujuće čak i da se dogodilo u pet ujutro na kraju teške pijanke u nekoj zabitoj krčmi gdje ih nitko ne bi trebao ni vidjeti, ni čuti. A kamoli usred grada i bijeloga dana na službenom stranačkom skupu.
Karamarkova retorika postaje sve iracionalnija, ratobornija i primitivnija. Čemu, primjerice, služi uzvik: “Neće nama četnički vojvoda pregledavati udžbenike!”?
Kao jedan od glavnih problema Frano Prcela ispravno vidi činjenicu da nova, demokratska i slobodna hrvatska država još uvijek nije sankcionirala ama baš nijedan komunistički zločin i njegove izvršioce. Zato i Karamarko može nastaviti s manipulativnim pretjerivanjima poput tvrdnje da je Udba u svijetu ubijala Hrvate samo zato što su nedjeljom išli na misu
Govori li to ozbiljan političar s ambicijom da nam postane premijer ili to urliče pijani nogometni huligan? Razmotrimo taj slučaj.
Da, aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u nekom je trenutku doista postao četnički vojvoda zasluživši titulu djelima i riječima kakve su se i očekivale od novokomponiranih četnika 1990-ih. Koliko znam, nisam čuo da je prošao nekakav proces “odvojvođivanja”, ali se danas trudi ponašanjem i govorima ne podsjećati na taj dio svoje prošlosti, što mu ponekad i uspije.
Međutim, što u političkom smislu znači parola “Neće nama jedan četnički vojvoda…”, ma što? U europskom su parlamentu i zastupnici HDZ-a podržali proces pristupanja EU te iste Srbije kojoj je predsjednik četnički vojvoda. Tomislav Nikolić je pred hrvatskim predsjednikom u Beogradu izrekao jednu tvrdnju o hrvatskim udžbenicima.
Po Karamarku Josipović se trebao okrenuti i podviknuti: “Nećeš ti nama, četnički vojvodo jedan, vrijeđati udžbenike!” Umjesto toga u Nikolićev je kabinet iz Zagreba poslan paket tih udžbenika i čitava se Srbija uvjerila da njezin predsjednik i četnički vojvoda naprosto laže. Nije to bilo poniženje Hrvatske, nego u prvom redu funkcije predsjednika Republike Srbije.
I to Karamarko zna, ali ipak računa na to da su članovi njegove stranke i hrvatski birači u prvom redu nacionalno frustrirana, nesigurna, neiživljena i priglupa bića. To je krajnji politički domet Tomislava Karamarka i HDZ-a pod njegovim vodstvom od kojeg ćemo se u predstojećim kampanjama još naslušati povika tipa “neće oni nama ovo i ono…”. A to je zlokobno, jer kad god bi takav diskurs prevladao u politici i društvu, jame su se doista punile ljudima.
Duhovni savjet Frane Prcele
Kada sam zamišljao vjernike uznemirene omiškim skupom HDZ-a, imao sam na pameti nešto treće. I zato sam na kraju našeg razgovora Franu Prcelu zamolio da na trenutak zamisli da je omiški župnik, a ja sam uzeo ulogu vjernika koji nije siguran što da misli o osjećaju Tomislava Karamarka da je Bog ponovo na strani HDZ-a. Prcela nije morao dugo razmišljati što bi na takvo pitanje odgovorio: “Taj bog o kojem govori Karamarko nije moj Bog!”
U srijedu sam pred publikom VBZ-ove zagrebačke knjižare Fadil Hadžić vodio razgovor s dominikancem, svećenikom i teologom Franom Prcelom.
Tog je dana izašla i njegova nova knjiga “Bogozaborav – Razmišljanje o aktualnim izazovima Crkve” u izdanju zagrebačko-sarajevske kuće Synopsis. Jedan od problema koje Prcelini tekstovi detektiraju, analiziraju i traže za njih rješenja je i nikakvo ili selektivno suočavanje s prošlošću/prošlostima.
U toj priči kao jedan od glavnih problema Prcela ispravno vidi činjenicu da nova, demokratska i slobodna hrvatska država još uvijek nije sankcionirala ama baš nijedan komunistički zločin i njegove izvršioce. Zato i Karamarko može nastaviti s manipulativnim pretjerivanjima poput tvrdnje da je Udba u svijetu ubijala Hrvate samo zato što su nedjeljom išli na misu.
Za taj propust u prvom su redu doista krivi komunisti, ali ne samo oni u SDP-u, nego još više oni u HDZ-u jer su ipak malo duže bili na vlasti, počevši od ključnih deset Tuđmanovih godina.
I Karamarko će opet do besvijesti u kampanjama skidati maršala Tita odande gdje nam ga je ostavio Tuđman. No, da se vratim na početak.
Kada sam zamišljao vjernike uznemirene omiškim skupom HDZ-a, imao sam na pameti nešto treće. I zato sam na kraju našeg razgovora Franu Prcelu zamolio da na trenutak zamisli da je omiški župnik, a ja sam uzeo ulogu vjernika koji nije siguran što da misli o osjećaju Tomislava Karamarka da je Bog ponovo na strani HDZ-a.
Prcela nije morao dugo razmišljati što bi na takvo pitanje odgovorio: “Taj bog o kojem govori Karamarko nije moj Bog!” Ljudski i teološki kratko i jasno.
Upamtite ove riječi i ne zaboravite da postoje i takvi svećenici, teolozi, kršćani, katolici i Hrvati. Mislite na to onog dana kada se opet nađe neki biskup spreman ovjeriti učlanjenje Boga u HDZ ili bilo koju drugu stranku. Po mogućnosti još zlokobniju.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)