Ljubav uistinu nema granica. Svakakve stvari su ljudi spremni napraviti zbog nje. Svjedoče nam o tome povijest, umjetnost, religije i mitovi. Navoditi primjere je nepotrebno, pa čak i banalno. Svi mi znamo desetke takvih primjera, a zasigurno smo i sami spremni učiniti mnogo takvih stvari za one koje ili ono što volimo. [Read more…]
Zašto ljudi mrze političare i ne vole politiku
Nevjerojatan je stupanj mržnje ljudi prema politici. U samoposluzi, na ulici, u komentarima na Facebooku, studenti – svi mrze politiku i ne vole političare. Ili obratno, ne vole politiku i mrze političare. [Read more…]
Nepoverenje
U današnjoj Srbiji, kako izgleda, niko više nikome ne veruje.
Ne veruje se institucijama, ne veruje se vlastima, ne veruje se medijima. Premijer Vučić tuži policiju zbog podmetnutih optužbi njegovom sinu da je izazvao tuču na jednom od splavova. Njegova stranka tvrdi da je ovo, kao i optužbe za plagijat doktorskog rada ministra policije, pokušaj državnog udara i rušenja Vlade. Srpska Vlada nema mnogo sreće sa svojim ministrima. I prethodnog ministra policije Ivicu Dačića neprekidno je pratila senka nikada do kraja razjašnjenje afere ”koferčeta”, primanja mita.
Oko privatnog fakulteta Megatrend vlasnika Miće Jovanovića, visokog funkcionera Socijalističke partije Srbije, takođe su se splele mnoge mreže koje nije lako razmrsiti. Mića Jovanović je otputovao u London da bi doneo dokaze o pravovaljanosti njegovog doktorata, ali ”dokazi” koje je doneo samo su još više povećali sumnje, tako da se sada ispituje i njegov drugi doktorat, navodno obavljen u Mariboru. Posledica nepoverenja ministra prosvete u londonski doktorat vlasnika ovog privatnog univerziteta jeste neopoziva Jovanovićeva ostavka na mesto rektora.
Nepoverenje u potpuno razbijenoj opoziciji nikada nije bilo veće. Ne samo među različitim političkim strankama nego i u onoj, nekada najvećoj i najsnažnijoj, Demokratskoj stranci. Nikako da se uspostavi međusobno poverenje u samom vrhu stranke, ali i poverenje pristalica i članova u rukovodstvo partije
Ako znamo iz izjava samog doskorašnjeg rektora Megatrenda Miće Jovanovića da polovina članova Glavnog odbora Srpske napredne stranke studira ili je studirala na Megatrendu, ako pritom imamo na umu da su upitne i diplome nekih od najviših rukovodioca države Srbije, onda je razumljivo što je nepoverenje u diplome i doktorate postalo opšte mesto kao i veliko nepoverenje u očevidno korumpirane ustanove obrazovanja.
Glavni optuženi za trgovanje narkoticima Darko Šarić optužuje šefa kriminalističke policije kao glavnog organizatora rasturanja droge, a Vuk Drašković i zaštićeni svedok Ljubiša Buha Čume saopštavaju srpskoj javnosti da su oživljene kriminalne delatnosti zloglasnog Zemunskog klana i da je ta grupa povezana sa nekim poznatim političarima.
Obnavljaju se stare i javljaju nove sumnje u tradicionalnu povezanost kriminala, policije i političara. Već dugo je ozbiljno narušeno poverenje u neke od najvažnijih državnih institucija. Iskustvo iz Miloševićevih, Đinđićevih, a i bližih vremena pokazuje da bitka sa kriminalom i korupcijom nije ni izbliza dobijena, a nova saznanja samo obnavljaju stare strahove. Ponovo na aktuelnosti dobijaju reči ubijenog srpskog predsednika Zorana Đinđića kako u svim državama ima kriminala, a samo u Srbiji kriminalci imaju svoju državu.
Nepoverenje u potpuno razbijenoj opoziciji nikada nije bilo veće. Ne samo među različitim političkim strankama nego i u onoj, nekada najvećoj i najsnažnijoj, Demokratskoj stranci. Nikako da se uspostavi međusobno poverenje u samom vrhu stranke, ali i poverenje pristalica i članova u rukovodstvo partije.
Tamo gde je sve nesigurno, gde se sve ljulja i sklono je padu javlja se neodoljiva potreba za spasiocem, za čvrstom rukom koja je u stanju da postojeću nesređenost dovede u red, eliminiše nepotizam, korupciju, obezbedi bolji život. ”Čvrsta ruka” se lako pretvara u diktaturu, a umesto poštovanja zakona tada zavlada poštovanje volje jednog čoveka
Puno je dokaza kako postoji veliko nepoverenje između policije i tužilaštva, sudija i stranaka u procesima, lekara i pacijenata, kupaca i prodavaca, roditelja i dece… Ne veruje se meteorolozima čije prognoze nisu ukazivale na velike poplave koje su uništile čitava naselja i odnela mnoge ljudske živote.
Kako stoje stvari na međunarodnom planu?
Premijera Vučića prima u posetu nemačka kancelarka Angelina Merkel, uticajni predstavnik evropske unije, dok istovremeno predsednik Srbije Tomislav Nikolić ugošćuje beloruskog predsednika Lukašenka koji je na crnoj listi Evropske unije. A ovih dana u posetu je došao i ruski ministar inostranih poslova Aleksej Lavrov. Nikolić ne veruje Vučiću, a kancelarka ne veruje srpskoj spoljnoj politici.
Nepoverenje je opšte jer se razlikuju reči i dela. Potpisuju se dogovori, daju obećanja, ali realizacija dogovora i obećanja obično izostaje.
Evropska unija se plaši prevelikog zbližavanja Srbije i Rusije, nema poverenja u srpsko rukovodstvo ni u pogledu sprovođenja prihvaćene politike za Kosovo, a predstavnici novog evroazijskog bloka koji predvodi Rusija nemaju poverenja u srpsku evropsku politiku. Istini za volju, i u Srbiji se sa nepoverenjem gleda u obećanja da će Srbija u dogledno vreme postati član Evropske unije.
Ko će kontrolisati kontrolore? To je ozbiljno pitanje na koje ne postoji pouzdan odgovor u zemljama slabe političke opozicije, nejakog javnog mnjenja, kontradiktorne politike i nepoverenja u institucije
Neke ankete pokazuju: većina Srba nema poverenja u Evropsku uniju, rađe bi u savez, bilo kakav, sa Rusijom. Sa druge strane, istorijski gledano, teško da se može imati poverenja u Rusiju i njenu preveliku ljubav prema Srbiji, jer je Rusija, kao velika sila, gotovo uvek, što je sasvim razumljivo, stavljala svoje imperijalne interese ispred interesa održavanja bratske, nepomućene ljubavi sa srpskom pravoslavnom i slovenskom braćom.
U ovom svetu ovakvog opšteg nepoverenja događa se ono što bi se moglo podvesti pod čisti apsurd.
Premijer Srbije Aleksandar Vučić uživa poverenje glasača, veliko, a možda i veće nego što ga je imao Slobodan Milošević u vreme svoga najvećeg uspona. Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da ta podrška, uprkos lošoj i sve goroj ekonomskoj situaciji, raste!
Tamo gde je sve nesigurno, gde se sve ljulja i sklono je padu javlja se neodoljiva potreba za spasiocem, za čvrstom rukom koja je u stanju da postojeću nesređenost dovede u red, eliminiše nepotizam, korupciju, obezbedi bolji život.
”Čvrsta ruka” se lako pretvara u diktaturu, a umesto poštovanja zakona tada zavlada poštovanje volje jednog čoveka.
Ko će kontrolisati kontrolore? To je ozbiljno pitanje na koje ne postoji pouzdan odgovor u zemljama slabe političke opozicije, nejakog javnog mnjenja, kontradiktorne politike i nepoverenja u institucije.
Kultura muljanja
U vrijeme kad je postajalo sve jasnije da će moj prethodni poslodavac poslovno prdnuti u rosu i ostati mi dužan lijepu gomilicu već zarađenih honorara, upustio sam se u pokušaj malo intenzivnijeg utjerivanja duga. Za nevolju, s druge je strane telefonske i e-linije bila jedna silno ljubazna gospođica, ne pamtim joj više ime, neka mi oprosti ako ovo čita, premda sumnjam.
– Jeste li možda zainteresirani za karticu za gorivo? – upitala me u prvom razgovoru, nakon što mi je objasnila da redakcija više nema nikakve gotovine i da oglašivači više ne plaćaju novcem, nego svojim uslugama. Objasnio sam joj da živim u relativno malom gradu, gdje devedeset posto svojih obaveza obavljam pješice, i da mi 45-litarski rezervoar u autu zna potrajati i po dva mjeseca. Osim toga, u ugovoru mi lijepo piše da radim za novac, a ne za naftne derivate. Samo za novac. Proizvodim uredno posložena slova, što skladnije poredana, na vrijeme, i samo za novac. Tako piše.
– Hm, da… – uzvratila je, inteligentno zaključivši: – Pretpostavljam da vam onda ne igra ni varijanta da uzmete nekakav novi auto na korištenje… Ništa, molim vas, dajte mi nekoliko dana da vidim što se dade učiniti.
“Dječju sobu mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa”
I evo je, zbilja, za dva dana: – Halo, a recite mi je l’ bi možda mogla dječja soba?
– E, to bi već moglo! Jedino ne znam kako ćete riješiti građevinsku dozvolu, jer to bi malo stršalo iz gabarita zgrade…
– Joj, vi se stalno zezate! Mislila sam na ormare, krevetiće, radne stolove… Namještaj, razumijete?
Ponovo sam je uputio na savršeno jasan “brojke i slova” ugovor između mene i našeg zajedničkog poslodavca, pa još dometnuo neka ga, poslodavca – jer ja do njega nisam uspijevao doprijeti – pita kako bi reagirao i što bi u novinama na mojoj stranici objavio kad bih mu ja sljedećeg tjedna umjesto tri i pol kartice teksta poslao, recimo, tri i pol para baletnih papučica, ili tri i pol slamnata šešira?
Zadnji put kad smo pričali, ponudila mi je kompletni wellness-tretman za gospođu. U Zagrebu, jasno. Tjedan potom sve je otišlo do sto vragova, novine su propale, izdavač mi je ostao dužan respektabilnu svotu eura za par mjeseci rada, a k tome sam i javnoj bilježnici morao dati skoro tisuću i pol kuna za podizanje ovršnog zahtjeva, ili kako se već to zove, da slučajno Linićevima ne bi palo na pamet da mi rebnu još i porez na izdane a nenaplaćene račune. Sva sreća da mi je odvjetnica frendica, pa mi nije naplatila i svoj trud oko svega toga.
Zašto vas danas davim sa svim time? Zato što su me na to potakle vijesti o DORH-ovoj akciji “Hipokrat” i komentari nakon njih. I zato što sam danas, konačno, potpuno uvjeren u to da je najveća hrvatska kulturna vrednota koju smo unijeli u Uniju – kultura muljanja. Kad je meni završilo ovo gore s dječjim sobama, autima i wellnessima, požalio sam se jednom dragom kolegi, također neplaćenom novinaru, samo malo starijem, ali i dosta iskusnijem. Prvo me izvrijeđao na pasja kola, a onda: trebao si, rekao je, uzeti bilo što od ponuđenoga, pa preprodati. “Kome ću preprodat auto koji sam dobio na korištenje, bog te tvoj?”, upitao sam ga, totalno zblešen.
Zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna
“Ima kome triba i ko će i platit, i sve pošteno vratit. Njemu auto na par miseci, tebi tvoja lova, i bog te veselija!”, veli on. “Ali ja ne znam takve ljude!!!”, cvilim ja, sve manji. “To ti je zato šta me nikad ne zoveš na pivu”, glasio je zaključak iskusnijeg i vještijeg novinara. “Dječja soba, ista stvar: mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa. Ovako ti nemaš ništa, a paru je maznija neko drugi. Tako to ide, a šta si ti drugo mislija?”
Reminisciram tu scenu (a završila je mojim gründgens-höfgenovskim vapajem “Ali ja sam samo novinaaaar!”) dok razmišljam o liječnicima koji su ljudima propisivali lijekove koji im možda uopće nisu potrebni – štoviše, možda su i totalno kontraindicirani nekoj drugoj istovremenoj terapiji! – samo zato da bi dobili bonove nekog velikog trgovca ili povoljni aranžman neke turističke agencije.
Što je to prozvana farmaceutsko-posrednička firma navodno prodala trgovačkom lancu ili nekoj turističkoj agenciji da bi zauzvrat dobila toliku kompenzaciju za velikodušno dijeljenje svojim kooperantima u ordinacijama opće medicine? Generičke lijekove sigurno nije. Možda smrznutu piletinu i kartice za gorivo? Namještaj za dječje sobe? Perilice rublja? Neplaćene novinarske tekstove?
Fascinantan je taj naš lanac muljanja, bez ijedne karike koju nije nagrizla hrđa. Na kraju krajeva – zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna, jer je cijeli marifetluk razotkrila novinarka (nadam se da je barem ona dobila sve honorare!) Nataša Škaričić, i već godinu dana to se kiseli po DORH-ovim ladicama, da bi tek sad bilo izvučeno i zvonko tresnuto o stol, pred kamere i mikrofone.
I zašto su istragom obuhvaćeni isključivo liječnici opće medicine, a ne i specijalisti? Hoćemo li to doznati usko(k)ro, ili tek nakon što se prejako naroguše prosvjetari, pa odabrani mediji krenu spektakularno otkrivati kako su ih sve potkupljivali nakladnici (ali samo neki) školskih udžbenika?
Bivši njemački predsjednik na sudu zbog 719,90 eura
Bivši njemački predsjednik Christian Wulff pojavio se jučer pred Zemaljskim sudom u Hannoveru, gdje je protiv njega počeo sudski proces u kojemu ga državno odvjetništvo tereti zbog zlouporabe položaja kojom je stekao korist od 719,90 eura.
Toliko je, naime, platio njegov prijatelj, filmski producent David Groenewold, za hotelske troškove koje su Wulff i njegova tadašnja supruga Bettina napravili u hotelu Bayerischer Hof tijekom posjeta najvećemu svjetskom festivalu piva, Oktoberfestu, u Münchenu 2008.
Groenewold im je platio smještaj i dio troškova za večeru koju su priredili za svoje goste u tom hotelu. Wulff je tada bio premijer savezne pokrajine Donje Saske, a kao protuuslugu za te plaćene račune, nekoliko tjedana poslije, poslao je službeno pismo upravi koncerna Siemens lobirajući da financijski podupre jedan Groenewoldov filmski projekt.
Taj prekršaj njemačko je tužiteljstvo željelo prikazati kao korupciju, odnosno primanje mita, ali je sud u Hannoveru, s obzirom na to da je financijska korist koju je Wulff dobio vrijedna manje od 800 eura, dopustio samo suđenje za ”pribavljanje koristi”, odnosno po hrvatskome zlouporabu položaja. Najmanja je kazna za mito pet godina, a u ovom slučaju Wulff će, ako bude osuđen, dobiti samo novčanu kaznu.
Sve je to moglo proći i bez suđenja. Odvjetništvo je Wulffu ponudilo nagodbu prema kojoj je trebao platiti novčanu kaznu u zamjenu za priznanje krivnje. On je to odbio s namjerom da tijekom sudskog procesa pokuša vratiti dio svog nekadašnjeg ugleda, koji je ozbiljno narušen.
Nakon dolaska na sud novinarima je kazao kako mu nije lagan dan, ali se nada da će otkloniti, kako je rekao, i posljednju optužbu za koju ga se tereti jer se uvijek ”dolično ponašao”. Politički analitičari drže kako je ovo suđenje njegova posljednja šansa za političku rehabilitaciju.
Wulff je, podsjetimo, u veljači 2012. nakon višetjednog oklijevanja pod pritiskom medija i oporbe podnio ostavku na dužnost njemačkog predsjednika. Tomu je prethodio zahtjev državnog odvjetništva iz Hannovera, koje je zatražilo ukidanje njegova imuniteta zbog optužbe za koju mu se sada sudi.
Tada ga se sumnjičilo za neprimjerenu povezanost s velikim njemačkim poduzetnicima u čijim je vilama ljetovao, koji su mu plaćali hotelske račune ili je od njih uzimao pozajmice po niskim kamatama. Njegov je glavni krimen pozajmica, odnosno kredit od pola milijuna eura uz 4 % kamata koji je dobio od supruge svog prijatelja Egona Geerkensa za kupnju vlastite kuće u mjestu Burgwedelu u blizini Hannovera. Taj mu je poduzetnik godinu poslije omogućio povoljan stambeni kredit u banci Baden-Württembergische Bank.
Kada je 2010. nakon ostavke tadašnjeg predsjednika Horsta Köhlera stupao na dužnost, Wulff je, istupajući pred novinarima, zanijekao te optužbe. Nakon godinu i pol, kada je tiražni Bild namjeravao objaviti dokumente o tom slučaju, Wulff je nazvao jednog urednika tog tabloida i ostavio mu prijeteću poruku na telefonskoj sekretarici. U početku afere štitila ga je njemačka kancelarka Angela Merkel, no poslije je dignula ruke od njega.
Wulff je napustio dužnost osramoćen. Još tijekom mandata u medijima su se pojavile informacije da njegova tadašnja supruga Bettine, inače stručnjakinja za odnose s javnošću, ima spornu prošlost. Ona sama osobno je podnijela tužbu protiv Googlea, na čijim se stranicama njezino ime povezivalo s prostitucijom. Potom je objavila svoju autobiografiju, u kojoj je opovrgnula takve tvrdnje, ali je otvoreno govorila o bračnim razmiricama.
Nakon Wulffove ostavke njih dvoje, kojima je to bio drugi brak, počeli su živjeti odvojeno. U siječnju 2013. mediji su objavili vijest o njihovoj rastavi. Oboje imaju po jedno dijete iz prijašnjih brakova te jedno iz zajedničkoga braka, koje je nastavilo živjeti s majkom. Kao bivši predsjednik Wulff ima pravo na godišnju mirovinu od 199 tisuća eura. Dok je bio aktivni dužnosnik, zalagao se za smanjenje te mirovine, međutim, sada kada je prima, ništa ne govori o tome.
Za njemačke političke analitičare nije sporno da je Wulff, koji je bio jedan od najperspektivnijih političara u demokršćanskoj stranci, morao otići, iako mu se na kraju sudi zbog svote od tek 719,90 eura. Iako možda mnogi njegovi postupci nisu bili protuzakoniti, za njih je bilo previše njegovo shvaćanje morala i pravila političkog ponašanja.
Kada bi se u Hrvatskoj sudilo za takvo što i za zloporabe te vrijednosti, pitanje je koliko bi državnih dužnosnika uopće opstalo na političkoj sceni.