autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Vrijeme kad je jedino ispravno biti naivan

Autor: Miljenko Jergović / 04.10.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Ivan Posavec

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Prošlog tjedna, onog kada je Milanović zabranio ljudima s krivim imenom u putovnici i na prometnoj dozvoli da prelaze granicu, zrakoplovom Air Srbije putovao sam u Bugarsku. O tom ću putu, Bože zdravlja, tek pisati. Sad bih samo o jednoj opsesivnoj primisli, koja me je preko Sofije pratila sve do Plovdiva. [Read more…]

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: deportacija, džamija, europski islam, granica, hodošašća, humanizam, izbjeglice, Knjige o Ruti, Miljenko Jergović, mitropolit, mitropolit Kiril, mitropolit Stefan, nacionalni interes, Nijemci, Orbi et populis, Plovdiv, pragmatizam, Sarajevo, transport, židovi

Porfirije Perić: ”Napadaju me jer sam osudio paljenje hrvatske zastave”

Autor: Darko Pavičić / 18.04.2015. Leave a Comment

Porfirije Perić Foto: Nenad Đorđević

Porfirije Perić
Foto: Nenad Đorđević

(Opaska urednišva: U želji da omogućimo mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Porfiriju Periću priliku da pojasni okolnosti koje su poslužile da ga ekstrema desnica napadne, prenosimo intervju koji je dao Večernjem listu, a koji je sam mitropolit naknadno neznatno dotjerao).

”Očekivao sam napad i čudim se da su toliko dugo čekali da mi nešto podmetnu”, rekao nam je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), komentirajući da je pjevao četničke pjesme, kako su u utorak prenijeli neki portali. [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Crkva, Darko Pavičić, extremistčke grupe, Hrvatska, intervju tjedna, mediji, mitropolit, napad, Porfirije Perić, sastava, Šešelj, snimka, Srbija, Youtube

Porfirije Perić: ”Mi se, pravoslavni i katolici, istinski razumemo”

Autor: Ana Tomašević / 20.09.2014. Leave a Comment

Piše: Ana Tomašević

 

Porfirije Perić HOR 2 Foto Privrednik.net

Foto: Privrednik.net

Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga je na svom redovnom majskom zasedanju 24. maja 2014. izabrao za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav Perić, Bečej, 22. jul 1961) bio je vikarni episkop jegarski od 1999. do 2014. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a Zmaj-Jovinu gimnaziju u Novom Sadu. Zamonašen je po činu male shime od svog duhovnog oca, tada jeromonaha Irineja (Bulovića), u manastiru Visoki Dečani, na Tominu nedelju 1985. godine.

 

Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu 1986. godine i iste godine, na Drugi dan Duhova, tadašnji Episkop raško-prizrenski Pavle, a potonji Patrijarh srpski, rukopoložio ga je, u manastiru Svete Trojice, u Mušutištu, u čin jerođakona.

 

Potom odlazi na stručno bogoslovsko usavršavanje, na poslediplomske studije iz oblasti Svetog Pisma Novog Zaveta, u Atinu, gde ostaje do 1990. godine, kada se po blagoslovu Episkopa bačkog Irineja vraća u zemlju i 23.sept./6.oktobra dolazi u Manastir Svetih arhangela u Kovilju.

Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem

 

Na Sabor svetog arhangela Mihaila 8/21. novembra iste godine biva rukopoložen u čin prezvitera. Ubrzo potom, dolaskom mnogih mladih ljudi za iskušenike, Manastir počinje da se razvija i Episkop Porfirije biva postavljen za igumana iste obitelji. Živeći u manastiru Kovilju, drži mnoga bogoslovska predavanja na raznim tribinama, a posebno se zalaže u radu protiv raznih destruktivnih verskih sekti koje su prisutne na našim prostorima; takođe duhovno rukovodi mnoge mlade ljude iz sveta.

 

Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC u Beogradu 1/14. maja 1999. godine izabran je za Episkopa jegarskog (pri Eparhiji bačkoj).

 

Godine 2004. na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Atini, uspešno brani doktorsku disertaciju na temu Mogućnost poznanja Boga kod apostola Pavla po tumačenju svetog Jovana Zlatousta. Predsednik je Fondacije Privrednik, a 29. jula 2008. godine Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji ga je izabrao za svog predsednika. U periodu 2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju Srpske pravoslavne crkve i Vojske Srbije.

 

Novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija hrvatska javnost je dočekala iznenađujuće srdačno i s poštovanjem. On sam izjavio je da dolazi bez predrasuda i otvorenog srca. Razgovor je vođen u manastiru Kovilju, njegovom duhovnom zavičaju; razgovarali smo o njegovom odlasku, dočeku, izazovima i željama. Vladiko, rekli ste da u Zagreb idete i s radošću i sa strahom. Šta Vas raduje, a šta plaši?

Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem. To će, zapravo, biti osnov i snaga kojima ću da doprinesem životu naše Crkve tamo. Ako uopšte budem uspeo nešto da doprinesem.

 

To je ono što Vas delimično raduje, ali šta je ono pred čim zebete?

S jedne strane me raduje ta dobrodošlica, takvo raspoloženje. A u isto vreme strahujem da možda neću uvek biti na visini zadatka i da neću moći da ispunim sva očekivanja koja su izražena u toj dobrodošlici, iako to nikada neće biti plod moje volje, već možda nekih nedostataka i slabosti. Naravno, strahujem i zbog razmišljanja o odluci našeg Sabora koji pred mene postavlja određene zadatke; i u tom smislu nisam siguran da li ću moći da im odgovorim. Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom.

Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom

 

Umereniji deo opisuje Vas kao politički otvorenog i ekumenski nastrojenog duhovnika, a onaj slobodniji kao izvanrednog čoveka širokih pogleda.

To su utisci drugih o meni, ja sâm ne mogu o sebi da govorim. Na kraju krajeva, i kada bih govorio, pitanje je da li bi moja zapažanja bila istinita. U svakom slučaju, kad govorimo o otvorenosti, mislim da ne postoji drugi način čovekovog postojanja ako hoće da se nazove hrišćaninom, ako hoće da ispunjava volju Božju, a Sveto pismo prihvata kao svoju knjigu. Čovek je stvoren kao biće dijaloga i on, ako nije u dijalogu – i ako bitiše – ne postoji suštinski. Na prvim stranicama Biblije je zapisano da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj. Mi verujemo u Boga kao Svetu Trojicu. Dakle, u Boga koji je jedan, a zajednica. Osnovna karakteristika ili dimenzija te slike Božje, čoveka kao slike Božje, je upravo to da je biće zajednice. Kad kaže u Svetom pismu: ”Stvori Bog čoveka”, odmah nastavlja: ”muško i žensko stvori”. Hoteći da kaže da je stvorio zajednicu.

 

Onaj koji ne živi u zajednici, koji ne živi u dijalogu samo lišava sebe. To nije naprosto razmena informacija, nego darivanje sebe drugome, prožimanje. Sapostojanje! Onaj koji ne živi tako lišava sebe dostojanstva, autentičnog života i dostojanstva čoveka. Naravno da smo suočeni s vremenom koje je vreme individualizma. Dakle, ovo je vreme afirmacije pojedinačnosti koje je iskušenje za ovo autentično postojanje. Upravo iz tog razloga je i naša odgovornost neuporedivo veća. Dakle, dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim. Uvek, naravno, poštujući okolnosti u kojima se nalazim, što znači da apsolutno ne samo da prihvatam drugoga onakvim kakav on jeste, nego da moj život, kao život hrišćanina, treba da bude život za tog drugog.

 

Porfirije Perić VER 2 Foto Pouke.org

Foto: Pouke.org

Ali, oprostite što Vas prekidam, da li ste svesni potencijalnih i mogućih problema u tom dijalogu koji ste najavili i koji očekujete?

Ja sam toga svestan. Kada sam pomenuo dijalog, nisam mislio na velike reči, u smislu pretpostavki ili očekivanja da ću ja biti neko ko je naznačen da spaja svetove, spaja kulture… Mislio sam, pre svega, na taj konkretan, mali dijalog, na konkretnog čoveka, na svakog čoveka koga sretnem na ulici, u prodavnici, na pijaci; već sam ovih dana imao tu priliku. Od tog čoveka do visokih funkcionera, bilo državnih, bilo crkvenih. Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju. Do koje mere ćemo mi stići na tom putu, to je drugo pitanje. To ne zavisi od mene. To zavisi od volje Božje i od niza drugih faktora. Ja ne vidim drugu mogućnost i drugačiji način svoga postojanja i svoga poslušanja u Crkvi tamo u Hrvatskoj osim da zaista sledim ono što Gospod kaže. Šta će Gospod hteti da bude od tog mog sledovanja, to je Njegova stvar, a ja sam uvek blagodaran i zahvalan, makar i rezultati takvih investicija bili suprotni mojim očekivanjima.

 

U redu! Svesni ste izazova koji već decenijama srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima na svakodnevnom i na svim drugim nivoima. Sa čim izlazite pred njih?

Naravno da su problemi na ovim prostorima duboki, i to ne od juče, i da se oni ciklično ponavljaju. Nema veće tragedije ili većeg izopačenja ni većeg otuđenja čoveka od samog sebe od situacije u kojoj čovek ubija čoveka. Svi smo stvoreni da budemo braća; stvoreni smo za Carstvo Nebesko gde nema razlikovanja po boji kože, po nacionalnosti, po polovima. Jednaka ljubav Gospodnja se izliva na svakoga i svi smo pozvani da jednako odgovorimo na tu ljubav. Kroz tu ljubav smo pozvani da prihvatimo čitav svet kao dar Božji. Kako ja mogu voleti Boga, a da ne volim bilo kog čoveka kojeg je Bog stvorio. Dakle, nema veće tragedije od toga! Imao sam prilike da srećem zaista svete ljude koji su plakali nad sudbinom čovečanstva i, pre svega, nad činjenicom da čovek proliva krv drugom čoveku. Toga sam potpuno svestan.

Dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim

 

Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude. Da pokušam, bez obzira na prethodne promašaje u kojima smo svi gubitnici, da zidamo svoju sadašnjost tako da stičemo mir u sebi. Bol je nemir. Gnev je nemir. Mržnja je nemir i ona stvara problem onome ko je nosi u sebi. Dakle, da pokušamo da steknemo mir u sebi stičući ga s Bogom kako bismo onda mogli da budemo makar malo u miru s drugima. S druge strane, hoću da pokušam da prenesem članovima naše Crkve neku vrstu elementarnog osećanja dostojanstva i da pokušam da pomognem da se oslobode straha koji evidentno postoji. Da budu ono što jesu. Oslobađajući se straha, moći će oni koji strah imaju oživeti ljubav koja će da hrabri.

 

Strah i ljubav su dve stvari koje se međusobno isključuju. To je nešto što proizvodi frustraciju, nešto kao hod u duboke psihološke probleme gde vi ne osećate ni svoje dostojanstvo, ni svoju vrednost, a onda nemate ni poštovanja za ono što je oko vas. Imate rezervu u odnosu na sve, i na sebe i na druge, potpunu nesigurnost. Tada vam se život pretvara u svoj antipod, u potpuni pakao. Ako uspem da, zajedno sa svima koji su tamo, Jevanđelje učinim prioritetom u životu onih koji budu hteli da učestvuju u tome, mislim da će doći do nekog, makar elementarnog ili minimalnog, pomaka i u širim društvenim okvirima. Naravno, uz pomoć svih drugih episkopa koji su tamo jer smo mi potpuno jednaki i svi smo na istom zadatku.

 

Na ustoličenju ste u besedi rekli da se politikom u modernom smislu te reči nećete baviti, ali da ćete se baviti politikom u njenom izvornom smislu. Šta ste time hteli da kažete?

Savremena politika, kao borba različitih partija za vlast, znamo šta sve podrazumeva i često u sebi nosi i dosta neprijatnosti, prljavih odnosa i aktivnosti. Borbu grupa koje se udružuju da bi se borile protiv drugih grupa jednostavno ne vidim kao politiku u izvornom smislu te reči. Politika u izvornom smislu te reči, u antici gde se i pojavila kao pojam, recimo kod Aristotela, smatrana je brigom za zajednički život. U toj brizi su učestvovali svi građani i svi su jednako delili odgovornost za društvo, za ono što je zajedničko. Dakle, tom vrstom politike ne samo da hoću nego i treba da se bavim; svaki čovek je dužan da se time bavi u meri u kojoj je mu je dato. Od najelementarnijeg, od toga da li će hleb koštati ovoliko ili onoliko, da li će cena tog hleba biti objektivna, da li će siromasi biti zbrinuti, da li će svakom bolesnom da bude ukazana prava briga.

Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju

 

Pa do pitanja ćirilice?

Pa do pitanja, recimo, ćirilice koja je društveni problem, društvena tema, ali je i, naravno, tema vezana za identitet srpskog naroda. Dakle, u tom smislu politikom ja naprosto moram da se bavim.

 

Jasno! Hajde da sada vidimo pitanje ćirilice koje je sada pogotovo aktuelno jer je i kulturno i političko, a tiče se dobrim delom i prava Srba u Hrvatskoj na sopstveno pismo. Kako ćete to pravo braniti?

Da. Već u pitanju koje ste postavili nazire se odgovor. Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru. U skladu sa svim ovim što sam govorio smatram da mi vekovima delimo isti prostor, iste probleme, da smo veoma slični kao ljudi i kao narodi. Naprosto, potreba pojedinaca da ukinu srpski identitet dovodi nas u situaciju da, hteli-ne hteli, moramo na sve načine na koje možemo da se borimo protiv takvih ideja.

 

Ali svesni ste da, na primer, samo u Vukovaru 65% ispitanika u nekoj anketi smatra da treba ukinuti ćirilicu kao zvanično pismo, dvojezične table i sl.

Razumem. Nedavno sam razgovarao sa ambasadorkom Francuske u Zagrebu i rekao da potpuno razumem, mogu da razumem tih 65% u Vukovaru koji su protiv ćirilice, a koji su deo korpusa hrvatskog naroda. Razumem zato što i dan-danas u Vukovaru za više od hiljadu lica ne znamo gde su i šta se s njima desilo tokom onih nesrećnih zbivanja devedesetih godina. Možda su mnogi od onih koji su sada protiv ćirilice izgubili nekog svog bližnjeg i reaguju kako reaguju. S druge strane, rekao sam i to da isto tako moramo da razumemo da tamo postoji veliki procenat ljudi koji imaju drugačiji identitet. Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu.

 

Porfirije Perić HOR 1 Foto s.seebiz.eu

Foto: s.seebiz.eu

Moram da kažem i to šta je rekla francuska ambasadorka, a čini mi se da nije daleko od istine. Navela je primer odnosa francuskog i nemačkog naroda posle Drugog svetskog rata kad je potpisana Deklaracija o pomirenju. Izrekla je sledeću rečenicu: ”Do mira i do rešavanja svih problema može doći ako postoji politička volja”. Ja to isto mislim. Ako postoji politička volja, onda će i tokovi unutar jednog društva i jedne države ići u skladu s tom političkom voljom. Ali ako neko zloupotrebljava volju ljudi koje sam pomenuo, tih vukovarskih 65%, ili ako se zloupotrebljava strah druge grupe ljudi zbog nekih političkih ciljeva, to je onda politika kojom ne želim da se bavim. Naravno, taj koji zloupotrebljava ove dve dimenzije će doći do nekog svog cilja, ali taj cilj suštinski neće biti u skladu s dubinskim potrebama jednog društva. On će imati korist, ali zajednica i društvo će gubiti. Dakle, mora da postoji politička volja. Moj utisak je da ona u Hrvatskoj postoji.

 

Mislite u hrvatskoj Vladi?

Na hrvatskoj političkoj sceni. Ne znam do kraja detalje i nisam se nikad bavio aktivnostima hrvatske Vlade, ali čini mi se da u političkoj eliti hrvatske države postoji volja da svi građani Hrvatske mogu da ostvaruju svoja ljudska prava.

Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude

 

Srpske organizacije i kulturne institucije tvrde da je i dalje u toku osipanje srpskog nacionalnog tela tzv. pokrštavanjem, birokratskim menjanjem nacionalne pripadnosti. Da li Vas je za ove dve nedelje neko na to već upozorio?

Usput su mi, u razgovorima koje sam imao s nekim ljudima, rekli da se broj pravoslavnih vernika smanjuje od devedesetih godina. Međutim, niko nije uspeo, ni moji saradnici tamo, da mi argumentovano potvrdi da je neko na silu promenio veru. Može biti da se neko iz utilitarnih razloga ili se zbog jednostavnijeg funkcionisanja priklonio rimokatoličkoj veri. Nije bilo činjenica ili argumenata koji ukazuju na to da je neko vršio prinudu prema onima koji su istinski članovi Crkve, onima koji zaista sebe osećaju pravoslavnim hrišćanima. Može biti da je bilo onih koji su bili prosto Srbi po svom nacionalnom identitetu i samim tim se pretpostavljalo da su pravoslavni, ali koji nisu imali nikakav odnos prema veri. Dakle, nominalno bismo mogli da ih smatramo pravoslavnim hrišćanima, ali oni u suštini, de facto to nisu bili. Ako je neko iz koristoljublja, što je njegovo lično pravo, u okolnostima u kojima je živeo, naročito prethodnih godina, izmenio svoju veru koju zapravo nije ni imao, nije zapravo ni ranije bio vernik, niti je postao novi vernik. Nominalno je bio pravoslavni hrišćanin, a sad je nominalno rimokatolički hrišćanin. Moj zadatak, kao i zadatak Crkve i sve ostale bratije episkopa, je da, ukoliko eventualno vidimo da postoji tendenciozno, nasilno prelaženje iz jedne vere u drugu, ne samo reagujemo nego da onda sva raspoloživa sredstva upotrebimo da se to spreči. Ja do sad nisam imao priliku da čujem tako nešto.

 

Vi ste već rekli da ste izneneđeni izborom i novom funkcijom, ali svejedno moram da Vas pitam da li ste uspeli da sagledate probleme Srba u Hrvatskoj i da li biste sada naveli glavne probleme njihovog života?

Pa izneneđen sam, pre svega s obzirom na to da sam živeo u manastiru i da sam nekako i svoj crkveni deo života organizovao ovde u Srbiji. Takođe, društveni deo života i društvene aktivnosti su mi bile rasprostrte na raznim poljima naše srpske javnosti i u tom smislu je za mene to bilo izneneđenje, pogotovo što je to odgovorna i visoka funkcija. U Hrvatskoj vidim svoj zadatak, opet to da kažem, pre svega ne kao ličnost koja je politička, nego kao episkop Crkve. Moje je da služim Liturgiju, da propovedam Jevanđelje, moje je da krštavam one koji hoće da se krste u Pravoslavnoj crkvi, naravno, pre svega je reč o Srbima, ali može biti da će neki Hrvat ili Slovenac hteti da bude pravoslavni hrišćanin. Moje je da propovedam Hrista. U svojoj pristupnoj besedi sam citirao vladiku Nikolaja koji je, govoreći o svetom Savi, rekao: ”Sveti Sava nije propovedao srpstvo, nego je propovedao Hrista, i bio nadahnut Hristom. Hristos je taj koji ga je učinio svetim”.

Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru

 

Mnogi će reći da mnogi kršteni narodi nisu Srbima uvek prilazili kao braći u Hristu?

Hoće, ali to je njihova stvar. Međutim, oni koji su zavoleli, u doba svetog Save, njegov narod kroz kontakte s njim, oni su znači, zavolevši svetog Savu koji im nosi Hrista, zavoleli i narod svetog Save. Prema tome, ako mi u Hrvatskoj kao pravoslavni Srbi budemo živeli Jevanđeljem, ako naš život bude sveti život, oni koji budu dolazili s nama u kontakt imaće priliku da kroz sve to zavole Hrista, da nâs zavole, a onda zavole i sve ono što jeste naše. Sve ostalo je ideologija. Ako mi propovedamo bilo koju drugu vrednost mimo Hrista, to su sporedne vrednosti. To su prolazne vrednosti. To su vrednosti od ovoga sveta. Dakle, moj primarni zadatak je, i ja hoću samo to, da svedočim Hrista, da propovedam Hrista, da pozivam ljude da pristupe Hristu jer sam siguran da je to jedini način da ljudi koji dođu do Hrista postanu stabilni, postaju sigurni u sebe. Nema jačeg oružja uz pomoć kojeg će onda otići i strah i nesigurnost. Nema jačeg oružja koje će, jednostavno rečeno, od ljudi koji su u Hristu učiniti prave ljude. To je suština, sve ostalo može samo u vezi s tim da se tumači.

 

Patrijarh Irinej je u Zagrebu ponovio da su naša i Rimokatolička crkva bile jedno, pa smo pozvani da činimo sve da dođemo do željenog i veoma potrebnog jedinstva.

Ja se slažem sa ovim rečima koje je Njegova Svetost izrekao. Pri tom, pre svega mislim na obične ljude, na hrišćane. Ukoliko svako od nas bude živeo u skladu s jevanđeljskim zapovestima, onda ne može da se desi da se ne približavamo jedni drugima. Moramo, pre svega, da negujemo međusobnu ljubav. Isti problemi, isti prostor, isti ambijent delimo i to jedinstvo koje je hiljadu godina vezivalo dve Crkve je ogroman kapital.

 

Porfirije Perić VER 1 Foto Nenad Đorđević FoNet

Foto: Nenad Đorđević FoNet

Ali mnoga opterećenja u poslednjim decenijama su se nagomilala.

Opterećenja se jesu nagomilala, ona su često indukovana. Kada je reč o ljudima koji, zaista, veruju u Boga, veruju u Hrista i imaju slobodnu komunikaciju s pripadnikom druge Crkve, tu gotovo da nema problema. To je moje lično iskustvo i navešću primer. Mi smo dve hiljadite godine, ovde u manastiru Kovilju, kad je to bilo nepopularno kod nas u Srbiji, a bilo je naročito nepopularno za one koji su došli iz drugih zemalja, organizovali kamp za dve stotine mladih ljudi iz dvanaest evropskih zemalja među kojima su bili iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i tu su bili više od deset dana. Nadalje, imam lično kontakte sa mnogim biskupima, s mnogim manastirima iz Rimokatoličke crkve i među nama, zaista, postoji ne samo prijateljstvo, nego istinska bratska ljubav. Mi se istinski razumemo.

 

Zapadnu civilizaciju ste svojevremeno opisali kao civilizaciju uspeha, a pravoslavnu kao civilizaciju ljubavi koja je trpeljiva, koja se nada i koja veruje. Sada ćete se naći nekako na pragu te zapadne civilizacije, pa Vas pitam da li očekujete sudar i da li je moguće prožimanje ta dva sveta? Mada ste mi delimično na to već odgovorili.

Ja sam tu pre svega mislio, a mislim i sada, na tu novu zapadnu civilizaciju koja dolazi iz Amerike, ono što je definisao Noam Čomski već u naslovu svoje knjige ”Profit iznad čoveka”. Dakle, biti uspešan na bilo kom polju je nešto za šta se priprema moderni čovek zapadne civilizacije i kroz obrazovanje, kroz kulturu. To uspešan često znači biti potpuno usamljen. Taj ideal i taj model zapadne civilizacije ne znače da ne postoje milioni i milioni ljudi koji čeznu za ovim drugim. Ta samoća, koja je često sadržaj uspeha, je možda odskočna daska za glad i žeđ za nečim drugim, a to je ljubav. Ništa nije vrednije od zajednice, od susreta čoveka s čovekom, od gledanja lica drugoga.

Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu

 

Taj kontrast, u smislu o kome sada govorite, je i u Srbiji.

Sigurno, to nisu geografski pojmovi, danas je zapadna civilizacija, kao model života, prisutna u čitavom svetu.

 

Novinar Drago Pilsel je napisao: ”Radujem se vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina – pastira kojem mogu otvoriti dušu”. Najavili ste već da ste otvoreni za sve dobronamerne ljude, ali kako ćete se boriti sa onima koji to nisu i koji to ne budu bili?

Pre svega da kažem da mislim kao i novinar koga ste pomenuli. Brat nije biološka kategorija i u tom smislu nije nacionalna kategorija. Dakle, brat je duhovna kategorija i ako u duhu možemo da se prepoznamo, bez obzira kome pripadamo: kojoj civilizaciji, kom narodu, kojoj kulturi, onda zaista jesmo braća. Možemo biti biološki, nacionalno i državno pripadnici jedne te iste skupine, a da smo milijarde kilometara daleko jedni od drugih makar kako god se zvali. Dakle, kako se boriti? Jedino tim putem, tražiti u duhu bliskost, tražiti u konkretnom čoveku ono što je u njemu vredno. Mi smo, nekako, navikli da govorimo u opštim kategorijama i tako izbegavamo život. Govorimo o narodu, o državi, o kulturi, a zapravo svugde, i ovde u Srbiji i u Hrvatskoj, postoje oko nas stotine hiljada ljudi koji imaju svoje konkretne gladi i žeđi za životom, za drugim, za ljubavlju, za Bogom ako hoćete. Imaju svoje konkretne probleme. Na nivou konkretnih ljudi, o konkretnim pitanjima i temama, siguran sam da svako sa svakim može postati blizak ako je otvoren. Može postati jedno!

 

(Intervju je najprije emitiran na Radio Beogradu, a u Hrvatskoj ga je prenio i srpski mjesečnik Identitet. Mi ga objavljujemo u nešto, što se jezika tiče, izmijenjenom obliku jer smo tekst dali lektorirati čuvajući izvornost govora gospodina Porfirija Perića).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Ana Tomašević, autograf.hr, Beograd, Bog, Crkva, duhovnost, Hrvatska, identitet, intervju, lektura, Ljubljana, mitropolit, mjesečnik, Porfirije Perić, radio, tekst, teologija, vjera, Zagreb

Dignitetno dočekan mitropolit

Autor: Peter Kuzmič / 23.07.2014. Leave a Comment

Zagreb je lijepo, s poštovanjem i dostojanstveno dočekao novog zagrebačko-ljubljanskog mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Porfirija (Perića). Imao sam čast kao osobno pozvani ekumenski gost sudjelovati na svečanom bogosluženju ustoličenja u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg te tako izbliza pratiti ovu značajnu inauguraciju, a poslije nje i u okviru svečanog ručka razgovarati s većim brojem srpskih crkvenih i političkih visokodostojanstvenika.

 

Značajno je što je Hrvatska televizija (po prvi puta) uživo prenosila trosatnu svečanost ustoličenja mitropolite te tako još jednom potvrdila svoju europsku orijentaciju, afirmaciju vjerskog pluralizma u Hrvatskoj i nadasve potrebnu ekumensku edukaciju našeg naroda. Veliki dio duhovno i liturgijski nedovoljno opismenjene javnosti je vjerojatno slabo ili nikako razumio živopisni, ali sadržajem njima nerazumljiv (naj)duži dio liturgijskog ”pojanja i kajanja”, a neki prisutnici su se odmah složili sa mnom kako je pravoslavlju pod hitno potrebna liturgijska reforma slična katoličkoj s Drugog vatikanskog sabora.

Počasni gosti su znakovito svjedočili o nekoj novoj vrsti ”bratstva i jedinstva” jer su u prvim redovima osim vatikanskog nuncija sjedili kardinal Bozanić, nadbiskup beogradski Hočevar, izaslanica predsjednika Republike Srbije Nikolića, srpski ministar vanjskih poslova Dačić i niz drugih ekumenskih gostiju i istaknutih srpskih političara iz Beograda i Bosne

 

Počasni gosti su znakovito svjedočili o nekoj novoj vrsti ”bratstva i jedinstva” jer su u prvim redovima osim vatikanskog nuncija sjedili kardinal Bozanić, nadbiskup beogradski Hočevar, izaslanica predsjednika Republike Srbije Nikolića, srpski ministar vanjskih poslova Dačić i niz drugih ekumenskih gostiju i istaknutih srpskih političara iz Beograda i Bosne. Sličnu smo sliku vidjeli i na svečanom ručku gdje je predsjednik Josipović sjedio pokraj patrijarha Irineja, a za svakim stolom zajedništvo dijelili klerici i laici različitih vjera i narodnosti.

 

U Hrvatskoj je domoljubnoj javnosti s određenom zebnjom očekivan prvi ovogodišnji posjet patrijarha Irineja i njegove visoke arhijerejske pratnje. Početkom godine je, naime, na nož dočekana patrijarhova božićno-novogodišnja poslanica u kojoj je nakon duhovnog uvoda na etnofiletistički način ratobornom retorikom krenuo u obranu svetosavskog srpstva ”svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju.

 

Hrvati su bili zgroženi patrijarhovom polušešeljevskom geografijom u toj čestitki koju je uputio ”svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre 20 godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”.

 

Uz pomoć razbijački raspoloženih vukovarskih stožeraša i otvorenu podršku nekih hrvatskih biskupa patrijarh je tada nastavio: ”Čitav slobodoljubivi svet stoji nem i zapanjen pred činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i njihovo odvraćanje od povratka na ognjišta.”

Najavio je da će se rukovoditi s tri načela: dijalogom, praštanjem i pomirenjem te da će ugledom na Krista intencionalno graditi mostove između ljudi, vjera i naroda

 

Ta je svečana poruka (supotpisana od svih episkopa) integralno čitana na pravoslavni Božić u svim srpskim crkvama, pa je zgražanje u Hrvatskoj nakon medijskog prijenosa bilo još veće i razumljivije. Jedino je tadašnji mudri i neprežaljeni mitropolit Jovan izuzetno hrabro i politički mudro posegnuo za nedopuštenim cenzorskim škaricama, pa su pri čitanju poslanice u ovom istom hramu gore citirane optužbe ispuštene.

 

To je dovelo do ozbiljnog prijepora između Zagreba i Beograda i teških optužbi na račun (neki su čak napisali ”pro-ustaškog”) mitropolite Jovana. Ne izostaju interpretacije da su u tome nanijete boli dovele do neočekivane Jovanove smrti nekoliko mjeseci kasnije.

 

Predinauguracijskim napetostima je pridonijelo i nedavno pismo patrijarha Irineja upućeno papi Franji kao protest protiv najavljene kanonizacije od SPC još uvijek demoniziranog kardinala Stepinca.

 

U tom kontekstu je način na koji je patrijarh vodio svečanu liturgiju i sam čin ustoličenja bilo pravo osvježenje i navjestitelj nade obnove povjerenja između dviju crkava i naroda. Svetom arhijerejskom sinodu se mora čestitati na izboru Porfirija za zagrebačko-ljubljanskog metropolitu. Bio je to politički i duhovno gledano mudar izbor mlađeg, politički razboritog, duhovno i intelektualno visoko profiliranog i izuzetno sposobnog crkvenog lidera.

Bilo bi predivno da pravoslavni zajedno sa svima nama koji nosimo ime Kristovo u Hrvatskoj i šire na Balkanu pozorno prisluhnu i radosno se odazovu onom prekrasno izrečenom pozivu u Liturgiji istočne crkve: ”Budite uskršnji ljudi koji su našli novi put što vodi u neslućene daljine, izvucite se iz svoje skučenosti i potražite svjetlo

 

Porfirije iz svoje Vojvodine donosi umjerenost i toleranciju, ali i pozitivno iskustvo u suradnji s tamošnjim katolicima i protestantima različitih nacionalnosti. U svom vizionarski impresivnom i osobnom toplinom prožetom nastupnom govoru naglasio je da u Zagreb dolazi s radošću, bez predrasuda i otvorena srca. Najavio je da će se rukovoditi s tri načela: dijalogom, praštanjem i pomirenjem te da će ugledom na Krista intencionalno graditi mostove između ljudi, vjera i naroda.

 

Znakovito je što je svoj životni put usporedio s Petrom Preradovićem na čijem trgu se nalazi pravoslavni hram u kojem je ustoličen. Na vrlo simpatičan način je u kontekstu svoje želje da se on i ”beli Zagreb grad vole javno” citirao i Arsena Dedića ”koji čini čast hrvatskoj i srpskoj kulturi”.

 

Slušajući Porfirija prisjetio sam se (opet!) evangeličkog teologa Dietricha Bonhoeffera: ”Nije na nama da proreknemo  – ali taj dan će doći – kada će ljudi biti ponovo pozvani da Božju Riječ izgovore tako da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva”.

 

Bilo bi predivno da pravoslavni zajedno sa svima nama koji nosimo ime Kristovo u Hrvatskoj i šire na Balkanu pozorno prisluhnu i radosno se odazovu onom prekrasno izrečenom pozivu u liturgiji istočne crkve: ”Budite uskršnji ljudi koji su našli novi put što vodi u neslućene daljine, izvucite se iz svoje skučenosti i potražite svjetlo. Dođite, pustite da kroz vas djeluje Krist Gospodin, uskršnji pobjednik. Naučite tajnu velike ljubavi i kličite s nama Aleluja”!

Filed Under: VRIJEME I VJEČNOST Tagged With: autograf.hr, Beograd, Bosna, Bozanić, Crkva, Dačić, Hočevar, Ivo Josipović, kardinal, kolumna, mitropolit, Nikolić, Peter Kuzmič, politika, Porfirije, predsjednik, vjera, Vojvodina, Zagreb

In memoriam Jovan Pavlović

Autor: autograf.hr / 06.04.2014. Leave a Comment

Mitropolit Jovan Pavlović (R.I.P.)Dana 3. travnja 2014. godine u KBC-u Sestara milosrdnica u Zagrebu upokojio se u Gospodu Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan.

 

Mitropolit Jovan je rođen 1936. godine u slavonskom selu Medincima kod Podravske Slatine od oca Save i majke Julke. Nakon završene Bogoslovije Svetog Save u manastiru Rakovica diplomirao je 1963. godine na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Postdiplomske studije pohađao je na univerzitetima u Zapadnoj Njemačkoj.

Mitropolit Jovan je rođen 1936. godine u slavonskom selu Medincima kod Podravske Slatine od oca Save i majke Julke (…) Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 21. svibnja 1977. godine izabran je za episkopa lepavinskog i hirotonisan od patrijarha srpskog gospodina Germana. Godine 1982. postaje mitropolit zagrebački

 

Profesorsku službu vršio je u bogoslovijama u Prizrenu i Manastiru Krki, koji postaje njegovo drugo ognjište. Ondje je 1967. godine zamonašen, a nakon primanja jerođakonskog čina 1969. godine rukopoložen je u čin jeromonaha rukom episkopa dalmatinskog Stefana.

 

Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 21. svibnja 1977. godine izabran je za episkopa lepavinskog i hirotonisan od patrijarha srpskog gospodina Germana. Godine 1982. postaje mitropolit zagrebački.

 

Bio je član različitih komisija Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a. Od 1982. -.92. godine predstavnik je Srpske pravoslavne crkve za međucrkvenu pomoć u Ženevi. Bio je direktor patrijaršijskog preduzeća Dobročinstvo. Administrirao je eparhijama slavonskom i gornjokarlovačkom. Bio je član Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a u nekoliko mandata. U Pećkoj patrijaršiji 1990. godine predsjedavao je Svetim arhijerejskim saborom. Odlukom najvišeg crkvenog tijela 1994. godine povjereni su mu na staranje pravoslavni Srbi u Republici Italiji.

 

Odlukom Svetog arhijerejskog sabora izabran je za predsjednika Episkopskog savjeta Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj te je u tom svojstvu potpisao Ugovor o odnosima Srpske pravoslavne crkve i Vlade Republike Hrvatske.

 

Cijelog svog arhipastirstvovanja naročitu ljubav posvećuje manastiru Lepavini, obnavljanju i utvrđivanju crkveno-duhovnog života povjerene mu eparhije.

Redakcija portala autograf.hr iskazuje zahvalnost ovom velikom čovjeku, izražava sućut svim pravoslavnim vjernicama i vjernicima mitropolije, Republike Hrvatske te cijele SPC i obnavlja odluku donesenu prilikom pokretanja portala da će se na ovoj stranici zagovarati istinski ekumenizam, bratstvo i pomirenje

 

Posebnom pažnjom i jevanđelskom odgovornošću unapređuje odnose s Rimokatoličkom crkvom u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji, ali i s drugim vjerskim zajednicama. Upravo zbog neumornog djelovanja na polju njegovanja međureligijskog dijaloga i vjerske tolerancije 2012. godine dobitnik je nagrade Hrvatskog helsinškog odbora.

 

Otvaranjem Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu čuva od zaborava bogato nasljeđe pravoslavnih Srba na ovim prostorima stečeno u prošlosti, a vizionarskim djelom osnivanja Srpske pravoslavne opšte gimnazije u Zagrebu stvara preduvjete za izgledniju budućnost srpske pravoslavne omladine u Hrvatskoj.

 

(Prenosimo s portala Mitropolije zagrebačko-ljubljanske)

 

 

***

 

Redakcija portala autograf.hr iskazuje zahvalnost ovom velikom čovjeku, izražava sućut svim pravoslavnim vjernicama i vjernicima mitropolije, Republike Hrvatske te cijele SPC i obnavlja odluku donesenu prilikom pokretanja portala da će se na ovoj stranici zagovarati istinski ekumenizam, bratstvo i pomirenje.

 

A sada prenosimo poruku predsjednika Ive Josipovića:

Ivo Josipović: ”Imao sam zadovoljstvo i čast poznavati mitropolita Jovana, susretati se s njim u proteklim godinama moga mandata. Želim prije svega istaknuti njegove ljudske vrline: dobrohotnost, tolerantnost, razboritost, plemenitost, mudrost i dobrotu (…) Duboko sam uvjeren da će svi naši građani, posebno pravoslavni vjernici, poštovanog mitropolita Jovana pamtiti kao osobu koja je javni i duhovni život oplemenila istinskom ljudskošću”

 

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je sućut mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj povodom smrti mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana Pavlovića sljedećeg sadržaja:

 

“S velikom žalošću primio sam vijest o smrti poštovanog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, gospodina Jovana Pavlovića.

 

Imao sam zadovoljstvo i čast poznavati mitropolita Jovana, susretati se s njim u proteklim godinama moga mandata. Želim prije svega istaknuti njegove ljudske vrline: dobrohotnost, tolerantnost, razboritost, plemenitost, mudrost i dobrotu. Osobito pamtim naš zadnji susret, uoči pravoslavnog Božića, kada sam ga posjetio da mu čestitam blagdan. U dužem razgovoru mitropolit se prisjećao svog životnog puta. Impresionirao me svojim širokim obrazovanjem, znanjem, iskustvom i dobrotom.

 

Mitropolit Jovan je u teškim ratnim i poslijeratnim vremenima promišljeno, mudro i hrabro svojim svijetlim primjerom trasirao put za miran i dostojanstven život u Hrvatskoj, posebno naših sugrađana Srba i Srpske pravoslavne crkve. Svojom koncilijantnošću, otvorenošću prema državnim institucijama i spremnošću za suradnju na dobrobit Hrvatske, svojim ekumenskim i međuvjerskim nastojanjima, obilježio je i obogatio ovo naše doba.

 

Duboko sam uvjeren da će svi naši građani, posebno pravoslavni vjernici, poštovanog mitropolita Jovana pamtiti kao osobu koja je javni i duhovni život oplemenila istinskom ljudskošću.

 

U ovim trenucima tuge izražavam iskrenu sućut svim vjernicima Srpske pravoslavne crkve i svima koji su cijenili mitropolita Jovana kao duhovnog vođu, kao dobrog i mudrog čovjeka”, stoji u pismu sućuti predsjednika Josipovića.

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, autograf.hr, Beograd, bolest, German, Hrvatska, Ivo Jospiović, Jovan Pavlović, kbc, mitropolit, Njemačka, predsjednik, Sestre Milosrdnice, smrt, teologija, vjera, Zagreb

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Vrijeme je za obnovu

    Vrijeme je za obnovu

    vladimir-jurisic
  2. Ratna skandinavizacija

    Ratna skandinavizacija

    marinko-culic
  3. Familija

    Familija

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Manjine su žrtve samovolje pojedinaca

    Manjine su žrtve samovolje pojedinaca

    anja-kozul
  2. Mladen Anđelić: Dvaput na prijekom sudu

    Mladen Anđelić: Dvaput na prijekom sudu

    zoran-vitanovic
  3. Zanemaren manjinski i klasni moment

    Zanemaren manjinski i klasni moment

    anja-kozul

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT