Prva televizijska slika koju pamtim je spuštanje i hodanje prvih ljudi po Mjesecu prije točno pola stoljeća. Imao sam tada samo četiri i pol godine i zato je prilično nejasno moje crno-bijelo sjećanje na dva čovječuljka koji u glomaznim svemirskim odijelima smiješno skakuću po nekoj prašnjavoj svemirskoj visoravni, a lica Neila Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina u svakom slučaju nismo ni vidjeli ispod skafandera čiji su viziri odražavali samo tamu svemira. [Read more…]
Najveća povijesna tragedija Hrvata bila je napuštanje poganstva
Željko Porobija
Pomalo me iznenadilo kad sam mjestu u kojemu sada živim otkrio da ima i nekoliko Nijemaca koji prakticiraju poganstvo. Prije no što vam svašta padne na pamet da objasnim što to znači ”prakticiraju poganstvo”: u određenim prigodama okupljaju se u prirodi kako bi obilježili ili puni Mjesec ili solsticij i slične redovne cikluse. [Read more…]
Previše drag za ljubav kojom ćemo te voljeti
Boris Dežulović
Nazvali bismo te najboljim prijateljem, ali ti nisi samo više od toga. Ti si naprosto nešto drugo.
Nazvali bismo te rođenim bratom, ali ti nisi samo više od toga. Ti si, jednostavno, nešto drugo. [Read more…]
Sveta je knjiga šlagvort za paranoju
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Sveta je knjiga šlagvort za civilizaciju. Ili kao što fundamentalisti vole reći: kršćanstvo (ili islam) je u temelju Europe (ili Turske). Sveta knjiga je istovremeno šlagvort za paranoju. Gotovo svi tirani našega svijeta, od Izabele, kraljice Kastilje i Leona, koja je židove i muslimane protjerala iz svoga katoličkog kraljevstva, do Abu Bakra al Bagdadija, kalifa Islamske države, [Read more…]
Koliko Hrvata stane na Mjesec ako su tamo Jakovčić i Radoš
Ante Tomić
Hrvatske europarlamentarce ozbiljno je zabrinulo da su ugroženi interesi Europske unije na Mjesecu, čvrstom nebeskom tijelu udaljenom 384.401 kilometar od nas, prirodnom satelitu koji obilazi naš planet po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 kilometra u sekundi. [Read more…]
Međuzvjezdane suze
Kao i mnogo toga vezanog uz Posebnu teoriju relativnosti, njezino dosadašnje izbivanje iz znanstvenofantastične kinematografije popriličan je paradoks. Ta prekretnica u znanstvenom shvaćanju otajstvenog odnosa prostora i vremena gotovo je potpuni suvremenik znanstvene fantastike na filmu – ali putevi su im se nakon više od stoljeća prvi put susreli tek sada.
Prema dostupnim svjedočenjima, Interstellar se dugo rađao. Prvotna ideja potekla je od producentice Lynde Obst i teoretskog fizičara Kipa Thornea nakon rada na Kontaktu, jednom od posljednjih ambicioznih pokušaja Hollywooda da prikaže međuzvjezdano putovanje temeljem onoga što zaista znamo.
Iako su vršnjakinje, filmska znanstvena fantastika i Posebna teorija relativnosti sve dosad se nisu uspjele susresti. Ali ako netko može ekranizirati Einsteina, to je vjerojatno Christopher Nolan
Kontakt je premijeru imao još 1997.; bilo je potrebno još desetljeće razvoja projekta pod redateljskom paskom Stevena Spielberga, te još godine rada scenarista Jonathana Nolana i, naknadno, njegova brata Christophera kao novog redatelja, da film dospije na velika platna. U jednom od manjih paradoksa vezanih uz ovaj film, glavnu mušku ulogu kao i u Kontaktu tumači Matthew McConaughey. Ipak, sličnosti tu prestaju.
Već od prvih kadrova filma – što naročito upada u oči pri ponovnim gledanjima – jasno je da su se braća Nolan odlučili uhvatiti izravno u koštac glavnim s relativističkim paradoksom, onim vezanim uz protok vremena. Još od 1905., kad je Einstein iznio svoju s vremenom dokazanu hipotezu, slutimo da bi za čovjeka koji se kreće brzinom bliskom (ali nikad ravnom) svjetlosnoj vrijeme teklo sporije nego nama na Zemlji.
U školi nam to predočavaju kao paradoks blizanaca: jedan blizanac krene na takav međuzvjezdani put i vrati se nakon što je za njega prošlo nekoliko godina, te shvati da su za drugog blizanca u međuvremenu prošla desetljeća. Školski je primjer znanstveno zoran, ali dramaturški prijetvoran: odlučivši ga primijeniti na drugačiji par likova, Nolanovi su dobili upečatljiviji prikaz cijene koju međuzvjezdano putovanje nosi.
Zadatak je u “Interstellaru” zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti
McConaughey je ovdje, naime, prije svega otac, pa tek onda međuzvjezdani putnik. On živi u nelagodno uvjerljivom prikazu američkog Srednjeg zapada, tek nekoliko desetljeća udaljenom od današnjega. Nekada je bio astronaut, ali tom budućem svijetu astronauti ne trebaju – baš kao ni bilo kakvo drugo inženjersko zanimanje: to je svijet u kojem su se današnje globalne strukture raspale. Nema savezne vojske, nema čak ni ubrojive savezne vlasti. Neimenovana tvorevina koju McConaugeyjev Cooper nastava čak je iz školskog kurikuluma izbacila povijesni podatak o čovjekovu slijetanju na Mjesec, proglasivši ga propagandnom obmanom.
Budale vladaju ovim svijetom, pa nije ni čudo da propada u jednoj ekološkoj nedaći za drugom. Usjevi izumiru, zemlja se pretvara u prašinu, a Cooperu postaje jasno da čovječanstvo na takvom planetu ne može više dugo istrajati. Kao pravi bivši astronaut, on vjeruje – a Nolanovi žele da povjerujemo s njim, jer cijela njihova priča ovisi o tome – da ljudska budućnost leži među zvijezdama. Pa kad ga paradoks dovede na prag jedine organizacije koja mu još može omogućiti odlazak na međuzvjezdano putovanje, Cooper prihvati svoju sudbinu.
U bilo kojem klasičnom književnom SF-u – recimo, iz pera Arthura C. Clarkea, čijem djelu inače Nolanovi odaju neskrivenu počast – ta bi sudbina bila tako epohalna da bi zasjenila sve intimne vidove astronautova života. To objašnjava, recimo, steriliziranu ljudskost astronautskih likova filma 2001.: Odiseja u svemiru, kojem je Clarke bio koscenarist. Nolanovi shvaćaju da je to tek dio jednadžbe. Zadatak je u Interstellaru zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti.
Jednadžba Interstellara stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče.
Cooper, naime, na Zemlji za sobom ostavlja dvoje djece. Stariji sin Tom voljan je ne poći očevim stopama i zadovoljiti se životom običnog farmera. Mlađa kći Murphy očevo je dijete: dobila je ukor u školi jer se drznula izjaviti da vjeruje u stvarnu povijest, a ne u teorije zavjere. Murphy je tek desetogodišnjakinja, ali bistra je i britka kako to samo djeca prije puberteta mogu biti. Nazvana po paradoksu zvanom Murphyjev zakon – koji ne kaže, kako se to uvriježeno misli, da će se dogoditi sve loše što se može dogoditi, nego tek samo da će se dogoditi sve što se može dogoditi – ona utjelovljuje svoje ime na načine koje samo Nolanovi mogu smisliti.
Što je važnije, ona utjelovljuje sve što Cooper voli na ovome svijetu. A u možda najugodnijem, makar i najpotresnijem iznenađenju filma, mlada Mackenzie Foy – glumica dosad poznata, kad smo kod paradoksa, iz posljednjeg nastavka Sumraka – tumači je na tako uvjerljiv i nepatvoreno točan način da ovim nastupom smjesta staje uz bok najboljim dječjim ostvarenjima na filmu, bez obzira na žanr, bez obzira na epohu. Mala Murphy je srce Emo strane filma.
Drugi dio jednadžbe je sve ono što od redatelja Nesanice, Prestiža i Početka možete očekivati: golema, beskrajno ambiciozna i besprijekorno orkestrirana slagalica koja uspijeva od krajnje ezoteričnih intelektualnih koncepata stvoriti napetu priču s visokom razinom dramskog naboja i suptilno profiliranim likovima. Ali za razliku od dosadašnjih Nolanovih djela, ma kako majstorska bila, emotivna snaga priče o ocu koji napušta kćer znajući da će odlaskom između sebe i nje postaviti barijeru vremena – vremena, tog suca strašnijeg od smrti – prožima sve ostalo.
Kakve li razlike, recimo, u odnosu na Početak, gdje je slična priča o ocu razdvojenom od svoje djece posve hladno zadržala djecu na razini puke odgonetke rebusa, dok je rebus sâm bio cijela poanta. Kakve li razlike u odnosu na bilo koji dosadašnji film Christophera Nolana, zapravo.
I tu leži ključni paradoks Interstellara. Znamo da je autor ovog filma sposoban – više od ijednog danas aktivnog, zapravo – za vrhunski intelektualizam u dramaturškom oblikovanju svojih djela. Znamo i to da se njegov film, po prirodi stvari, zapušta u spekulativnu fikciju kad predočava, temeljem vrlo stvarnih znanstvenih modela Kipa Thornea, kako bi mogli izgledati fenomeni poput prostor-vremenske crvotočine ili singulariteta, famozne crne rupe koja izlazi iz okvira relativističkog svemira.
Svi ti prizori ne samo da su maestralno prikazani, nego su prožeti dramatičnošću utemeljenom na istinski ljudskim likovima astronauta i znanstvenika koji se s njima suočavaju. U pitanju je ipak opstanak čovječanstva, a Nolan je vještinu pričanja priča o toj temi izbrusio otkako nadzire ekranizacije superjunačkih stripova iz ergele DC Comicsa. A astronauti su, za sve nas iz svemirske ere, istinski superjunaci.
Ne, paradoks ne leži u vještini, nego u poanti. Budući da, kao nijedan smrtnik, ne može znati što leži s one strane crne rupe, Nolan mudro – prvi put istinski mudro u dosadašnjoj karijeri – ostaje na onome što zna da leži s ove. A to je razdvojenost. To je gubitak. To je nedostajanje. Jednom riječju, to je ljubav.
Jednadžba “Interstellara” stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče
I onda se, u mađioničarskom triku za koji mu dosadašnji filmovi daju puno pravo, triku koji mu Kip Thorne vjerojatno dopušta, a čiju je uvjerljivost gradio iz kadra u kadar, iz motiva u motiv, Nolan usuđuje ustvrditi da je ta ljubav vezivno tkivo svemira, ravno još nedokučenoj gravitaciji.
Onaj tko se jednom potrudi istinski proživjeti Interstellar može na takvo poentiranje reagirati ili dizanjem obrva, ili puštanjem suze. Kad smo kod suza, čak i najokorjeliji emotivac priznat će da ih je prolio više na kraju prve četvrtine filma, ili na njegovoj polovici, nego na samome kraju – što nije najuputnija putanja melodramske dramaturgije. Ali Interstellar nije melodrama.
Interstellar je dosad najveći filmski poziv u ovome stoljeću da ne idemo maleni ispod zvijezda. Obrazložen poziv, upečatljiv poziv, poziv protegnut da odlazak među zvijezde. Ali i poziv koji u isti mah zna da smo ispod, iznad i između zvijezda oduvijek bili, te da u prihvaćanju svoje posve moguće budućnosti izvan okrilja rodnog svijeta ne možemo i ne smijemo zaboraviti onu poimence najsvetiju stvar kojoj nas je život na njemu naučio.
(Ljubav, naravno. Onaj najveći paradoks.)
Moj susret s Bogom
‘Voli ! … Kroz ljubav možeš vidjeti Boga.’
– Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)
Bilo je to u ljeto 1981. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz nju i sina, a ja sam pored svega odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo ja sam sebi rekao, a majci obećao da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kćer ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to priuštiti još prije nego li dijete napuni godinu i po prvi puta slasne plodove života vlastitim zubima zagrize.
Zamišljao sam si da će mama htjeti ići u Sinj, u Gospino svetilište, ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve Svetog Ante u Podmilačju. Mislio sam biće to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno, kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim. “Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.
Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom
Tog augustovska dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva, put mora. Pošli smo automobilom, glanc nova Zastava 101, tamnoplava. Moje prvo auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212-644. Išli smo prvo ka Splitu gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad, a sa sumrakom se ukrcasmo na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po nemirnu moru, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj strani Jadrana.
Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepu vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštana, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta sa gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeći dan ujutro krenusmo vozom put vječnog grada.
Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne Katoličke crkve ostaće godinama u mome pamćenju, u maminom cio njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja, prelistavala turističke brošure o Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila svake sedmice, sjedeći u predvečerja na starom kuhinjskom otomanu i strasno pušeći svoju omiljenu Drinu.
O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisaću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti moje snažne impresije što sam ih stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu koji sam do tada imao. Želim ispričati o mome susretu s BOGOM.
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio (…) To nije moj Bog
Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.
Pogledam malo bolje i prepadnem se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljna lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati (za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista), trebao je izgledati drugačije. Po meni najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu.
Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao Ga kao nešto toplo što mami osmijeh na licu i grije srce.
Mikelanđelov Bog
Mikelanđelo: Bog stvara sunce i mjesec (Sikstinska kapela–Vatikan)
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim.
Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti. Pa onda spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.
Dugo poslije toga sam se vraćao Mikelanđelu. Godinama sam pokušavo da odgonetnem razlog što Boga prikaza onako ljuta i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve, mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogata Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na kakva vatrena zmaja.
“Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija (…) To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje. I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On
Ne, ne. To se Mikelanđelu nije moglo potkrasti. On je tačno znao šta radi, on taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.
Mikelanđelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na njegovu sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima.
I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudra (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar?!) čovjeka (zašto ne ženu?!), bijelca (zašto ne crnca ako je Bog nama svima?!) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da si pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred nas, a pored štafelaja ogledalo.
Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe umjesto da gledamo u Boga i pokušamo si odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada je nas po Njegovu liku stvarao. Kakve nas je želio imati.
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca
A On nam tako jasno, kaže kako, izgleda i kako treba da ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija, najbitnije svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje.
I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da saosjećamo s njima, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada.
Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.
**********
U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Tačnije, u januaru 2012. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših kćeri bliznakinja. Imala je neki raspust, par dana slobodno od studija. Sjećam se bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu Sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog daleka svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik!
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala cijelo vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu šetajući po mjestima koje smo ja i mama nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.
Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.
mama u Rimu
P.S. Nedavno pomislih da Mikelanđelo možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um jednako kao i slikar. Mračnim Bogom kakvog je naslikao, majstorski da se shvatimo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi prijeteći Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i trčeći izlaze van. Ne, ne izlaze oni iz kapele, Sikstinske, tu su zbog Mikelandjela, već iz ostalih kapela, hramova i inih bogomolja u kojima stanuje namrgođeni, prijeteći Bog.
U Amsterdamu, jula 2013
Branislav Mikulić 14. 06. 2014.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
